autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Do kad će trajati agonija Hrvatskih željeznica?

Autor: Jacqueline Bat / 17.10.2021.

Jacqueline Bat

Jacqueline Bat

Oduvijek volim vlakove. U ritmičnom udaranju kotača o pragove pruge ima nečeg umirujućeg, skoro meditativnog.

Draga mi je intimistička zatvorenost kupea, u kojem se, tijekom duljeg putovanja postupno upoznajemo sa suputnicima, isprva se krišom promatrajući preko knjige ili novina, da bismo često, stupili u razgovor, razmijenili misli o destinaciji na koju putujemo, o gradovima iz kojih putujemo, književnosti, filmu ili običnim, malim i svakodnevnim temama, ovisno o profilu putnika koji s nama klize tračnicama u istom smjeru. [Read more…]

Filed Under: NADA I ODGOVORNOST Tagged With: agonija, Hrvatske željeznice, Jacqueline Bat, Nada i odgovornost, vlak

Agonije (III)

Autor: Alen Kristić / 16.01.2021. Leave a Comment

Alen Kristić

Alen Kristić

gospode
kad su žene
na sablazan
okoline
slijedile isusa
učenički
vjerno

od galilejskih vrleti
do golgotskog križa
u čijoj sjeni nijedan
muškarac ne osta

jesi li znao
koliko će
stravična bit
crkvena povijest
ušutkavanja žena

provrela gorčinom
iz posramljenog
muškog srca

***

gospode
dok je isus
ozdravljao
slijepce

jesi li znao
da će crkva
kršćane oslijepit
tlapnjama onostranim

za društvene
izdanke
tvoje riječi

za kraljevstvo
tvoje na zemlji

***

gospode
kad je isus
riječju
stišao
oluju

jesi li znao
da će crkva
ognjicom
fanatizma
vrtložit
krvavo
olujne
vrtloge
rata

***

gospode
dok je isus
kročio
galilejskim
morem

jesi li znao
da će crkva
izabrat
čamac
političkih
povlastica

malovjerno
petrovski
***

gospode
kad je isus
prekorio farizeje

čovjekov život
od šabata
vrijedi više

jesi li znao
koliko će crkva
muškoj obijesti
žrtvovat žena

čuvajuć
prijetvornošću
ulašteno lice braka
slijepom poslušnošću
njihovih
discipliniranih
tijela

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: HERETIČKI PABIRCI Tagged With: agonija, Alen Kristić, Crkva, Heretički pabirci, Isus

Agonije (II)

Autor: Alen Kristić / 19.12.2020. Leave a Comment

Alen Kristić

Alen Kristić

gospode
kad bi iznova
zaželio postat
čovjek
na koga bi
kocka
pala [Read more…]

Filed Under: HERETIČKI PABIRCI Tagged With: agonija, Alen Kristić, Auschwitz, Heretički pabirci

Nacijom je zavladalo beznađe

Autor: Robert Bajruši / 03.04.2019. Leave a Comment

Robert Bajruši

Robert Bajruši

Hrvati su depresivni i mizerni – sada je i službeno potvrdio izvještaj The World Happiness Reporta, koji su pripremili eksperti Ujedinjenih naroda. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: agonija, EU, Hrvatska, NATO, Robert Bajruši, sreća

Svjetska etika (2)

Autor: Autograf.hr / 20.04.2015. Leave a Comment

DEKLARACIJA  O  SVJETSKOJ  ETICI

Parlament svjetskih religija
Chicago,  4. rujna 1993.

UVOD

Tekst pod naslovom “Uvod” sastavilo je uredničko vijeće “Koncila” Parlamenta svjetskih religija u Chicagu na temelju Deklaracije, sastavljene u Tübingenu, koja u daljnjem tekstu dolazi pod naslovom “Načela”. Taj uvod daje kratki sažetak Deklaracije i služi u publicističke svrhe. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: agonija, Chicago, čovjek, Deklaracija o svjetskoj etici, dostojanstvo, Društvo, ekosistema, mržnje, nasilja, nenaslije, nepravda, Parlament svjetskih religija, poštovanje, religija

”Meša” za najbolji roman

Autor: Željko Ivanković / 11.09.2014. Leave a Comment

Nestali u stoljecu 300dpiIvan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.

 

(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).

 

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet.

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat

 

Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

 

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.

 

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.

 

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

 

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija

 

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.

 

Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.

 

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

 

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

 

Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

 

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

 

U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige

 

To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.

 

Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

 

Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.

 

U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

 

Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.

 

Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks

 

Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!

 

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…

 

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…

 

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.

 

Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…

 

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.

 

(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: agonija, autor, crveni križ, Fraktura, Ivan Lovrenović, izdavač, književnost, lektira, Libero, Meša, Miljenko Jergović, pisac, Quasi, rat, roman, Synopsis, Tesla, Zagreb, Željko Ivanković

Identitarni omnibus

Autor: Željko Ivanković / 07.08.2014. Leave a Comment

Nestali u stoljecu 300dpiIvan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.

 

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet.

 

Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

 

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat

 

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.

 

Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

 

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

 

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.

 

Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija

 

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.

 

Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

 

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

 

Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

 

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

 

U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.

 

To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.

Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige

 

Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

 

Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.

 

U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

 

Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.

 

Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.

 

Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks

 

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…

 

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…

 

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.

 

Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…

 

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.

 

(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: agonija, apokalipsa, autor, crveni križ, Fraktura, Ivan Lovrenović, izdavač, knjiga, književnost, lektira, Liber memorabilium, majka, margina, Miljenko Jergović, omnibus, pisac, rat, Tesla, Željko Ivanković

Nije kriza već agonija

Autor: Vlasta Ilišin / 17.07.2014. Leave a Comment

Dražen Lalić Pet kriznih godina ABDražen Lalić, ”Pet kriznih godina”, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2014, 280 str.

 

Glavninu knjige Pet kriznih godina čine novinski i stručni tekstovi (ukupno 44) koje je autor Dražen Lalić u razdoblju od 2009. do početka 2014. godine objavio, uglavnom kao kolumne, u sedam tiskovina (tri dnevna lista, dva časopisa, jednom tjedniku i jednom mjesečniku) te na jednom portalu.

 

Ti su prilozi grupirani u pet tematskih cjelina dopunjenih kratkim autorovim uvodnim napomenama te popratnim komentarima nakon svakog teksta. Osim tih poglavlja – uz predgovor u kojemu D. Lalić naznačuje teme i probleme kojima se bavi – knjiga obuhvaća uvodno poglavlje i zaključke u kojima autor prezentirani sadržaj nastoji postaviti u okvire znanstvenog, poglavito sociološkog razumijevanja krize kao kompleksnog društvenog fenomena.

Dugotrajnost i obuhvatnost današnje krize u Hrvatskoj razlog je da Lalić aktualnu krizu prepoznaje kao socijalnu agoniju čije značajke odgovaraju opisu dugotrajne krize kao “protrahirane malfunkcije ekonomskog i društvenog sistema koja može ići u nedogled a u kojoj sistem pokušava ostvariti ekvilibrij na sve nižim nivoima efikasnosti”, kako je još 1983. godine to učinio J. Županov u svojoj knjizi Marginalije o društvenoj krizi

 

Tako se u poglavlju Uvod: koncept analize krize autor koncentrirao na određenje koncepta i općih obilježja krize te na analizu uvjetovanosti krize u Hrvatskoj i njezina ishoda. Pritom, polazeći od teorijskih i istraživačkih uvida J. Habermasa, R. Kosellecka, P. Ricoera, J. Županova, R. Thoma, V. Veselice, D. Čengića i drugih, D. Lalić naznačuje svoj pristup izučavanju krize. On je, osobito u aktualnim hrvatskim uvjetima, promatra kao totalni društveni fenomen čiji su uzroci i endogene (intrinzične) i egzogene (eksterne, ekstrinzične) naravi.

 

Dugotrajnost i obuhvatnost današnje krize u Hrvatskoj razlog je da aktualnu krizu prepoznaje kao socijalnu agoniju čije značajke odgovaraju opisu dugotrajne krize kao “protrahirane malfunkcije ekonomskog i društvenog sistema koja može ići u nedogled a u kojoj sistem pokušava ostvariti ekvilibrij na sve nižim nivoima efikasnosti”, kako je još 1983. godine to učinio J. Županov u svojoj knjizi Marginalije o društvenoj krizi.

 

Takva su Lalićeva polazišta u suglasju sa stajalištima većine hrvatskih društvenih znanstvenika koji svoje analize različitih društvenih fenomena i problema smještaju u kontekst (dugotrajne) društvene krize.

 

Narednih pet poglavlja sadrže novinske i časopisne priloge. Prvo od njih – Građani pod krizom – obuhvaća devet ranije objavljenih članaka i jedan originalni prilog. Članci su poglavito usmjereni na one aspekte krize koji su snažno prisutni u svakodnevnom životu raznih skupina građana (srednjeg sloja, onih zaduženih u švicarskim francima, prosvjednika, studenata…).

 

U taj se kontekst izvrsno uklapa originalni prilog, pod nazivom “Osobna i obiteljska iskustva s krizom”, u kojemu D. Lalić, koristeći biografsku metodu, plastično dočarava iskustva u kojima se mnogi građani mogu prepoznati, a čime i to osobno iskustvo postaje sociološki relevantno.

 

Poglavlje Dvije krizne vlasti sadrži 14 priloga dominantno posvećenih političkim akterima, ponajprije dvjema najvećim hrvatskim političkim strankama (HDZ i SDP) i njihovim liderima. Osim tih aktera, u žiži autorova interesa su i neki procesi i fenomeni koji uvelike obilježavaju hrvatski društveni i politički prostor.

Shvaćajući krizu kao totalni društveni fenomen, autor upozorava da je posebno izražena u ekonomskom području, ali da u znatnoj mjeri zahvaća i politički i društveni sustav. Odgovornima za nastalu socijalnu agoniju primarno smatra vodeće političke aktere, no dio odgovornosti adresira i na pripadnike ostalih društvenih elita (od poduzetnika nadalje), kao i same građane

 

Storija o dva grada je poglavlje koje sadrži sedam članaka posvećenih gradovima koji, promatrani usporedo te svaki za sebe, predstavljaju trajni autorov interes. Riječ je o dva najveća hrvatska gada – Splitu i Zagrebu – što autoru omogućuje da raspravlja o sociopolitološki i kulturološki važnim temama.

 

Poglavlje Manje od sporta (pet članaka) tematski je također blisko autorovim istraživačkim i životnim interesima. U prilozima se ponajprije problematiziraju tzv. negativne pojave povezane s nogometom, osobito odnosa politike i sporta te uloge i ponašanja nogometnih navijača.

 

Posljednje poglavlje sadrži devet odabranih članaka i nazvano je Jučer, kriza, sutra. Pretežno je posvećeno suodnosu prošlosti i sadašnjosti “na hrvatski način”. U posljednja dva članka uvrštena u to poglavlje autor, s mješavinom pesimizma i skromne doze optimizma, usmjerava pogled u budućnost.

 

Zaključak: promjene za bezkriznu Hrvatsku je završni dio knjige. U njemu D. Lalić sažeto prikazuje svoje poimanje aktualne krize u Hrvatskoj.

 

Polazi od toga da je kriza prerasla u agoniju, a kako je strukturno uvjetovana za njezino prevladavanje potrebno je razmjerno dulje vrijeme. To, između ostaloga, uglavnom vodi eroziji vjere u budućnost i pridonosi širenju osjećaja besperspektivnosti i apatije što je u samoj knjizi više puta spomenuto.

 

Shvaćajući krizu kao totalni društveni fenomen, autor upozorava da je posebno izražena u ekonomskom području, ali da u znatnoj mjeri zahvaća i politički i društveni sustav. Odgovornima za nastalu socijalnu agoniju primarno smatra vodeće političke aktere, no dio odgovornosti adresira i na pripadnike ostalih društvenih elita (od poduzetnika nadalje), kao i same građane.

Razgranata socijalna umreženost osnažena radoznalošću i sociološkom imaginacijom omogućila je da se Dražen Lalić profilira kao agilan i intrigantan društveni kroničar i kritičar. Tome treba dodati da osim što se ne libi iznošenja subjektivnih uvida, autor ne bježi ni od pozicije tzv. angažiranog intelektualca. Potonje nije vidljivo samo u kritici promatranih pojava i argumentaciji teza koje zastupa, nego i u potrebi da ponudi rješenja za prevladavanje detektiranih problema

 

Na kraju autor u formi preporuka navodi desetak nužnih promjena koje bi trebale omogućiti izlazak Hrvatske iz krize/agonije, a koje uglavnom obuhvaćaju ekonomski i, osobito, politički sustav.

 

Knjiga Pet kriznih godina je zbirka novinskih kolumni i članaka D. Lalića obogaćena znanstveno utemeljenom uvodnom konceptualizacijom fenomena koji čini tematsku poveznicu cijele knjige. Oslanjanje autora na znanstvene autoritete nije vezano samo uz elaboraciju pristupa krizi kao kompleksnoj društvenoj pojavi nego je prisutno i u nekim od odabranih članaka, kako u svrhu potkrepe vlastitih teza, tako i kao objašnjenje čitateljima zašto je tema članka vrijedna analitičkog razmatranja. No autor istodobno poseže i za literarnim i pop-kulturnim izvorima što pridonosi širini i životnosti argumentacije.

 

Ne zanemarujući potencijalni znanstveni doprinos ove knjige hrvatskim društvenim znanostima valja ustvrditi da ona prije svega predstavlja pažnje vrijedan doprinos suvremenoj hrvatskoj publicistici. Pritom D. Lalić spada u skupinu autora s vrlo zamjetnim subjektivnim pristupom i jasnim iznošenjem osobnih stavova.

 

Kako je u pravilu riječ o aktualnim pojavama i procesima, od kojih mnogi nisu dospjeli biti predmetom serioznih istraživačkih pothvata, iskazani stavovi i argumenti su nerijetko provokativni zbog čega posjeduju i nezanemariv polemički potencijal. Odabir tema novinskih komentara odražava kako interese autora kao sociologa čiji je predmet proučavanja hrvatsko društvo, tako i kao osobe čije su životne preokupacije ujedno usko povezane s nekim sociološki relevantnim fenomenima (npr. sport i navijači, odnos metropole i regionalnih centara).

 

Uočljivo je i kako se u brojnim slučajevima autor može u određenoj mjeri koristiti saznanjima dobivenim svojevrsnim promatranjem sa sudjelovanjem (što je, usput govoreći, istraživačka metoda koju je D. Lalić vrlo uspješno koristio u svojim zapaženim istraživanjima narkomana i nogometnih navijača). Naime, autor je često bio sudionik ili neposredni promatrač događaja koje komentira te osobni poznanik, a ponekad i suradnik aktera o čijem djelovanju i ponašanju piše.

Može se očekivati da će knjiga Pet kriznih godina biti zanimljivo štivo relativno širokom krugu čitatelja, odnosno svima onima koji su profesionalno i osobno zainteresirani za probleme razvoja suvremenog hrvatskog društva

 

Takva razgranata socijalna umreženost osnažena radoznalošću i sociološkom imaginacijom omogućila je da se D. Lalić profilira kao agilan i intrigantan društveni kroničar i kritičar. Tome treba dodati da osim što se ne libi iznošenja subjektivnih uvida, autor ne bježi ni od pozicije tzv. angažiranog intelektualca. Potonje nije vidljivo samo u kritici promatranih pojava i argumentaciji teza koje zastupa, nego i u potrebi da ponudi rješenja za prevladavanje detektiranih problema.

 

Polazeći od poimanja krize kao totalnog društvenog fenomena autor komentira pojave iz sfere ekonomije, politike i društva bez pretenzija da se referira na sve relevantne pojavne oblike krize, ali sa sposobnošću da postavlja ponekad zanemarena pitanja i ukaže na neka skrivena značenja uočenih trendova. Na taj način upozorava na niz što trajnijih što aktualnih problema suvremenog hrvatskog društva kao što su socijalno raslojavanje, društvena anomija, korupcija i klijentelizam, populizam, demokratski deficiti, neadekvatna politička komunikacija, tendencije centralizacije nauštrb regionalizacije, ideološki i kulturni rascjepi…

 

Lalićev doprinos intelektualnim raspravama u Hrvatskoj tako se ponajviše ogleda u otvorenom, argumentiranom i angažiranom javnom govoru o fenomenima koji opterećuju razvoj Hrvatske u smjeru gospodarski i politički stabilnog, demokratskog, pluralističkog i tolerantnog društva.

 

Zbog svega navedenog može se očekivati da će knjiga Pet kriznih godina biti zanimljivo štivo relativno širokom krugu čitatelja, odnosno svima onima koji su profesionalno i osobno zainteresirani za probleme razvoja suvremenog hrvatskog društva.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: agonija, Antibarbarus, autograf.hr, autor, Dražen Lalić, Društvo, fenomen, Hrvatska, izdavač, knjiga, Koselleck, kriza, lektira, pisac, Vlasta Ilišin, Zagreb, Županov

Nova agonija u švicarcima

Autor: Ivica Grčar / 15.07.2014. Leave a Comment

Suci Visokog trgovačkog suda, koji su u žalbenom postupku rješavali nepravomoćnu prvostupanjsku presudu suca Radovana Dobronića u kolektivnoj tužbi oštećenih valutnom klauzulom protiv osam hrvatskih banaka, bojeći se osude javnosti na sve načine odgađaju dostavu svoje odluke strankama.

 

Prema toj presudi žalbenog suda znatni dio korisnika kredita sa ugovorenom otplatom u švicarskim francima će unatoč dobivene prevostupanjske presude ipak morati i dalje otplaćivati znatno veće iznose od onih koje su dobili tako ugovorenim kreditima (djelomično se osporavaju kolektivna potrošačka prava).

Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke

 

U ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” je rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” drugostupanjska presuda (formalno usvojena na Sudskom vijeću), a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.

 

Prema rješenju o godišnjem odmoru sudac Dobronić je već trebao biti na odmoru, ali je iznenada odlazak na odmor odgodio za tjedan dana (tako da mu odgođeni odmor počinje u ponedjeljak 21. srpnja 2014. godine).

 

Drugostupanjsku presudu o valutnoj klauzuli u sudskom postupku protiv osam hrvatskih banaka ne može formalno nitko osim prvostupanjskog suca Dobronića niti dostaviti strankama niti objaviti. Sudac Dobronić je, naime, nepravomoćno presudio u prvom sudskom stupnju protiv osam banaka u korist oštećenih valutnom klauzulom.

 

Sada u Visokom trgovačkom sudu, pribojavajući se žestoke reakcije ne samo oštećenih valutnom klauzulom nego i ukupne javnosti, nastoje očekivanu javnu osudu nekako ”amortizirati” što duljim odgađanjem objavljivanja presude.

 

Da sudac Dobronić nije pokvario planove iznenadnom jednotjednom odgodom svojeg odlaska na odmor, dio krivnje za otezanje s dostavom presude strankama svalio bi se sa Visokog trgovačkog suda na suca Dobronića. Ispalo bi da je zbog njegova godišnjeg odmora gotova presuda nepotrebno ležala mjesec dana nedostavljena u sudskom kancelu.

S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo i pravnu analizu obje presude na Autografu

 

Dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu i nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, te nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.

 

Za podnošenje zahtjeva za reviziju, a za očekivati je da će udruženi oštećenici valutnom klauzulom to svakako htjeti, propisan je rok od 30 dana.

 

Nakon što je sudac Dobronić sve ”pokvario” svojom iznenadnom odlukom o jednotjednoj odgodi odlaska na odmor i kad mu se vjerojatno za dan ili dva napokon dostavi drugostupanjska presuda, on će je odmah proslijediti strankama i dati objaviti.

 

A stranke će tada morati obaviti sve potrebne konzultacije o pisanju zahtjeva za reviziju sa stručnjacima kojih neće biti na poslu, jer će većina biti na odmorima. Uostalom, i odvjetrnici bi na odmor, čak i oni koji zastupaju oštećenike u njihovu kolektivnom sporu protiv osam hrvatskih banaka.

 

S obzirom na to da se iz rečenog o strahu sudaca od osude javnosti može zaključiti kakva će biti presuda, kao i da zapravo nikad u medijima dosad nije bilo pravne analize nepravomoćne presude, umjesto ishitrenih objavljivanja odmah po dobivanju drugostupanjske presude objavit ćemo na ovome portalu i pravnu analizu obje presude.

Filed Under: OSVRT Tagged With: agonija, analiza, autograf.hr, banka, Hrvatska, Ivica Grčar, klijent, kredit, osvrt, pravo, predmet, Radovan Dobronić, rješenje, suci, sud, švicarci, valuta, Viskoi trgovački sud, Zagreb

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT