
Jacqueline Bat
Oduvijek volim vlakove. U ritmičnom udaranju kotača o pragove pruge ima nečeg umirujućeg, skoro meditativnog.
Draga mi je intimistička zatvorenost kupea, u kojem se, tijekom duljeg putovanja postupno upoznajemo sa suputnicima, isprva se krišom promatrajući preko knjige ili novina, da bismo često, stupili u razgovor, razmijenili misli o destinaciji na koju putujemo, o gradovima iz kojih putujemo, književnosti, filmu ili običnim, malim i svakodnevnim temama, ovisno o profilu putnika koji s nama klize tračnicama u istom smjeru. [Read more…]