novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
U pluralnom, demokratskom društvu ne postoji strah od drugih, pa, samim time, ni želja da se druge zabrani i poništi.
Ovogodišnji zagrebački Hod za život ne smijemo promatrati s razine osobnih preferencija, nego s razine javnog uma. [Read more…]
U petak sam na poziv kolege Mirka Klarina u Puli nazočio izložbi fotografija i prezentaciji interaktivnog narativa “Ahmići: 48 sati pepela i krvi“. Narativ je producirao Klarinov SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, a fotografije je snimio britanski fotograf Giles Penfound (iz britanskog vojnog kontingenta srednje Bosne) u danima nakon zločina u tom srednjobosanskom selu. [Read more…]
Boris Vlašić
Kada je Dario Kordić prestao biti ratni zločinac? Vojnici koje je Dario Kordić poslao u selo Ahmići tog travnja 1993. godine dobili su uputstvo da nitko ne smije ostati živ. Ubili su 116 osoba, među njima 11 djece, najmlađe je bila beba od tri mjeseca. Dario Kordić je zbog toga po zapovjednoj odgovornosti 2001. godine osuđen u Haagu kao ratni zločinac na 25 godina zatvora. [Read more…]
Drago Pilsel
Tomislav Miletić / PIXSELL
Ugledni hrvatski novinar, teolog i urednik portala Autograf.hr Drago Pilsel u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o tome kako mir na Balkanu nema alternativu, te objašnjava zašto su priče o otcjepljenju i stvaranju trećeg entiteta u BiH paravan za kriminal, i na koji način će poslijeratnu nacionalističku paradigmu u BiH pobijediti nove generacije političara. [Read more…]
Drago Pilsel
Foto: Goran Mehkek
Aktivisti i aktivistkinje iz Hrvatske i Srbije, okupljeni u Koaliciju za REKOM, posjetili su u subotu 27. aprila Ahmiće, gdje su polaganjem cvijeća na spomen-obilježje žrtvama stradalim 16. aprila 1993. godine odali počast i uputili poruke mira i zajedništva. [Read more…]
OTVORENO PISMO VLADI I SABORU RH
Navodi iz haške optužnice šestorici čelnika Herceg–Bosne, potvrđeni pravomoćnom presudom MKSJ, bili su poznati, kao niz pojedinačnih i međusobno povezanih svjedočenja, zadnjih dvadesetak godina. [Read more…]
Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže Arte, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski “Centar André Malraux” upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja. [Read more…]
Dario Kordić
Foto: Glas Koncila
Zagrebačkim Zrinjevcem marširaju pripadnici udruga U ime obitelji, Vigilare, Život biraj, Neokatekumenski put, Božja pobjeda i Molitvene zajednice Srce Isusovo, uz njih hiljade građana, očeva i majki s djecom, uz građane svećenici i časne sestre, uz svećenike i savjetnik predsjednika Vlade Stjepo Bartulica i premijerova supruga Sanja Orešković, a uz njih i on, ugledni laički mistik i misionar, pjeva pjesme u slavu života kao najvrjednijeg Božjeg dara i traži pravo začetih da budu rođeni. [Read more…]
Kardinal Josip Bozanić specijalizirao se za jake sintagme. Otkako je na božićnoj misi u zagrebačkoj prvostolnici digao glas protiv ”ideologa razvaline”, ne prestaju rasprave i nagađanja oko tog retoričkog izuma. Može se već govoriti o svojevrsnoj tradiciji odgonetanja i traženja dubljih značenja u Bozanićevim blagdanskim dosjetkama.
Početkom svog mandata, sjetimo se, kardinal je skovao čuveni ”grijeh struktura”, onda je u nekom od narednih božićnih nastupa to majstorski pretumbao u ”strukture grijeha”, da bi se sada, s ”ideolozima razvaline”, definitivno potvrdio kao najkreativniji autor domišljaja u kojima će biti sažeti uzroci svekolike hrvatske tragedije.
Čak su i predsjednički kandidati na jednom od predizbornih sučeljavanja bili upitani na koga je točno kardinal mislio prozivajući ”ideologe razvaline”, pa su Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović – ne dovodeći novu frazu u pitanje – hrabro uprli prstom jedno prema drugom. Sam kardinal, ponovivši tokom mise svoju umotvorinu više od deset puta, istaknuo je kako ”ideolozima razvaline, u njihovim rušilačkim nastojanjima, uvijek smetaju čuvari temelja kuće”.
Većina tumača pretpostavlja da bi ”kuća” imala simbolizirati Hrvatsku, dok su ”čuvari temelja” bez sumnje hrvatski branitelji. Oni su, naime, tu ”kuću” i izgradili, rečeno je u propovijedi, predvođeni blagopokojnima Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem, i to – kako je naglasio kardinal Bozanić – ”uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”. I sada ta specijalna jedinica, kojoj se pridružio i prvi čovjek Kaptola, zadnjim naporima brani već prilično skršenu kuću-Hrvatsku, odnosno ono što je od nje ostalo, od ”ideologa razvaline”.
Manje je poznato, međutim, da je nova božićna sintagma značenjski izbrušena dan ranije, na Badnjak, kada je kardinal posjetio prosvjednike u šatoru ispred Ministarstva branitelja, blagoslovio ih i obećao im daljnju pomoć Katoličke crkve, te se tom prilikom susreo s Dariom Kordićem, čovjekom koji je odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog najtežih ratnih zločina. Dirnut trenutkom, ratni je zločinac kardinalu poljubio ruku, s istim žarom kojim će to učiniti predsjednički kandidati.
– Radi vaše sutrašnje propovijedi, dobro je što smo organizirali ovaj susret – došapnuo je ozarenom Bozaniću njegov osobni savjetnik. – Dario je, Bogu hvala, ostavio iza sebe divne razvaline.
– Ma nemoj? – iznenadio se kardinal. – Kakve razvaline?
– One u Ahmićima – pojasnio je savjetnik. – Bilo ih je, doduše, još mnogo, ali Ahmići su ipak posebni. Tamo, znate, nije ostao ni kamen na kamenu. Svi zatečeni seljani su pobijeni, uglavnom starci, žene i djeca, uključujući jednu trogodišnju bebu. Naposljetku je i džamija minirana i srušena. Uzoran rad!
– Kakve to veze ima s mojom propovijedi? – još se jače začudio kardinal.
– Kada budete spominjali ”ideologe razvaline”, bolje je da ispred sebe imate živu sliku, nego da to zvuči kao šuplja fraza – odgovorio je savjetnik.
– Kakvu živu sliku, za Boga miloga?! – pobunio se kardinal. – Ja namjeravam govoriti o metaforičkim razvalinama, a ne o onim stvarnim. Neću valjda banalizirati božićnu misu.
– Metafora ima smisla samo ako nam uvjerljivo približava stvarnost – mirno je uzvratio savjetnik. – U protivnom bi se moglo pomisliti da su ti vaši ”ideolozi razvaline” čiste apstrakcije, rezultat nekakve spiritualne forenzike. Nije, uostalom, svakidašnje iskustvo da vam arhitekt tako krasne razvaline kao što su Ahmići cjeliva ruku. A ni vama, koliko sam primijetio, nije silazio osmijeh s lica.
– Skaredno je to što govoriš! – priprijetio je kardinal prstom. – Dobro znaš da imam na umu sasvim drugu vrstu rušilaštva. Osim toga, ideja je da prokažem ”ideologe razvaline”, a ne da se bavim izvođačima radova.
– E pa sad… – zavjerenički se osmjehnuo savjetnik. – Dalo bi se pokazati kako je Kordić sravnio sa zemljom muslimansko selo i dao pobiti muslimanski živalj rukovođen, između ostaloga, i ideološkim porukama iz vrha Katoličke crkve. Znate li da je stalno nosio krunicu oko vrata? Ne bih se začudio da je smatrao kako svoj pothvat izvodi ‘‘uz pomoć samog Boga, zagovorom Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca”.
– To su odurne klevete! – razbjesnio se kardinal. – Sram te može biti! Za takve insinuacije ne postoje nikakvi dokazi!
– Čak i da dokazi nisu postojali – napomenuo je savjetnik – osigurani su naknadno. Prije deset minuta ste se, da vas podsjetim, s gospodinom Kordićem srdačno rukovali i udijelili mu blagoslov. Nije moglo biti efektnije.
– Što je tu efektno?
– Pa to da ljudski i ideološki podupirete čovjeka koji je razvalio Ahmiće, a sutra ćete na misi najgrubljim riječima napasti ”ideologe razvaline”.
Blijed kao kreč, tup kao deblo, kardinal Josip Bozanić prestravljeno je pogledao svoga savjetnika. Potom ga je dohvatio za nadlakticu, izveo iz šatora i, obuzet sumnjom, drhtureći na hladnom vjetru, konspirativno kazao:
– A da ja onda ipak odustanem od tih ”ideologa razvaline”? Što misliš? Mogu se vratiti ‘‘grijehu struktura’’ ili izmisliti nešto treće. Ionako je to sve vrlo slično. U crkvi se uvijek prodaje Bog za svijeću.
– Ali zašto? – iznenadio se savjetnik.
– Pa sam si rekao. Nije baš zgodno da netko tko ideološki podržava autora razvalina u Ahmićima napada ”ideologe razvaline”. Tko će mi vjerovati?
– Naprotiv, preuzvišeni – umirio ga je savjetnik. – Baš je u tome štos. Bit ćete vjerodostojni po modelu Marca Garlasca.
– Tko je sad taj Marc Garlasco?
– Garlasco je, da vas kratko uputim, jedan od najboljih poznavatelja razvalina u današnjem svijetu. Do prije neku godinu bio je angažiran kao forenzički stručnjak u udruzi za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Analizirao je ruševine zgrada nakon zračnih bombardiranja, sastavljao ekspertize i na taj način osiguravao materijalne dokaze za istrage o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
– Zbog čega bi to bilo zanimljivo?
– Zbog toga jer je Garlasco ranije bio uposlen u Pentagonu, sa zaduženjem da odabire ciljeve bombardiranja i streljivo za njihovo uništenje, uz izračun ”prihvatljivog” broja civilnih žrtava. Što kažete na to? Jednom je, na primjer, u Bagdadu, mjesecima nakon što su leševi uklonjeni, stajao pred ruševinom koju je sam odredio kao metu napada i veli da ga je taj trenutak ”natjerao da zadrhti”. Shvaćate, preuzvišeni? Ista vrsta kompetencije omogućila mu je da se ostvari i kao zločinac i kao tužilac.
– Bože moj, kamo ide ovaj svijet… – tugaljivo je vrtio glavom kardinal.
– Ide na božićne mise, razumije se – vedro je rekao savjetnik. – Tamo gdje ideolozi razvaline grme protiv ”ideologa razvaline”.
– Ne budi okrutan – prekorio ga je kardinal. – Svakako na toj misi ne bih htio zvučati kao moralni idiot, nego kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– A u čemu je razlika, preuzvišeni? – nevino je savjetnik raširio ruke.
– Nemoj tako – snuždilo se sveto lice. – Namjerno mi stvaraš nelagodu. Činiš me tjeskobnim. Uostalom, ja uopće nemam osobnog savjetnika.
– Svatko ima osobnog savjetnika, samo ako se odvaži da ga povremeno sasluša – kazao je savjetnik.
– Bože moj, kako je sve to postalo komplicirano… – uzdisao je kardinal, kao da traži utjehu, kao da vapi za hitnom ispovijedi, dok mu se mrzli vjetar zlobno uvlačio pod habit. – Kako se samo čine dalekima oni dani kada sam se tek zaredio. Jedina moja ambicija tada je bila da svjedočim istinu.
– Istinu?! – zabezeknuo se savjetnik. – Ne budite komični, preuzvišeni! Pa valjda ste sada iznad takvih trivijalnosti. Osim toga, u ovome slučaju istinu svjedoči samo jedna osoba. Zove se Dario Kordić. U momentu kada je kleknuo na sveto hrvatsko tlo i pobožno vam cjelivao ruku, svima je sasuo istinu u lice.
– Kakvu istinu?
– Popu pop, a grobu grob!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Foto: Glas Koncila
Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni dvije decenije poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu ”nultu točku“, zapravo njemački ”nulti čas“ totalnog poraza kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj).
Ponovit ću po stoti put: samo nas se kaznena ne tiče izravno ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način da bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.
U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…
Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu ”Kordić po drugi put među Hrvatima“ – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog ”junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u ”heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika.
Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini.
Priča o Kordićevom stililiziranju u ”heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili.
U uvodu u niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu.
Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: ”Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’
Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan’.“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 4. 6. 2014.)
Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o ”Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!
Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: ”Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti’.“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 9. 6. 2014.)
Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar ”Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. Iz toga štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: ”Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.
Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“
Preskočit ću spasavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu ”Dobro nam došli, ubojice“ (prenijeto na www.autograf.hr, 11. 6. 2014). Boris Dežulović je u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: ”Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“
Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja.
Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom ”slučaja Kordić” unizila Katolička crkva ”u Hrvata”. Šutnja bi značila odobravanje i ”kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!
Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje.
Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?
Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak.
U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu ”selektivnog sjećanja“ i ”kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.
”Užas holokausta u comic-formatu”, komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. ”Comic” je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip ”Traganje” (”Die Suche”) nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili ”Kuća Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski ”Centar Anne-Frank”.
Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom ”Otkriće”, počevši od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemalja.
Dakako, Huevelov strip nije bio prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom ”Miš”, u kojem su Židovi bili miševi, a nacisti mačke, propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća Carlsen-Verlag objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.
Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.
U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holokausta, počevši od po zlu čuvene ”kristalne noći” (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u ”Mojem stoljeću”, jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za ”Nirgendwo”/”Nigdjevo”/”Nikuda”, u smrt.
Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu ”Wannsee-Konferenz”, nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan, ma koliko nacistički precizan, nije srećom u potpunosti uspio, Ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba.
Uostalom, u Berlinu točno 2711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progoriti o ”banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla …
”Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama”, kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank (koja bi danas imala 85 godina) u Berlinu, ”je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima što su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu”.
On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ ”Auschwitz”. Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama, su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom.
Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti ”ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama”. Prema provedenom istraživanju može se, naime, zaključiti da je ”emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener.
Iz svih tih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli tim experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i takve detalje kao kakve su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.
Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o ”grafičkom romanu”. Ona i već spominjani Thomas Heppener su tom prigodom najavili da će se Huevelov rad o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj.
Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se to ticalo. Kod nas te teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi ”heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su ”junaci našeg doba”. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…
Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta, masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj obitelji…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje ”Forsa” od prije nekoliko godina i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas.
No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, ”heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike ”Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu ”Sieg Heil“!
Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalsitičko iskustvo diktature i potonjeg njezina ”nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom kulture sjećanja. Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa” da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“.
Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.
Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedile su četiri decenije sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.
Zbog takvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti uostalom je jedan njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige ”Nijemci i njihov vođa”) prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog takvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu.
Procjenjuje se da danas u ”zemlji holokausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u ”zemlji počinitelja” ponovo pulsira i židovski život. I svaki drugi život. Srećom.
(Tekst je, pod drugim naslovom, izvorno objavljen u listu Oslobođenje, 14. lipnja)
