Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.

 

Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.

Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ‘‘Plan 21“, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe

 

Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.

 

Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.

 

Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.

 

”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.

 

Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.

Nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele ravno u opću propast

 

I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.

 

Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?

 

Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?

 

E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.

 

Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu

 

Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.

 

Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?

 

Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.

 

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.

 

Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.