Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje.

Bez obzira na one koji se zgražaju nad tom fotografijom i na one koji smatraju da je treba objaviti na svakoj stranici interneta, ne može se ne primijetiti to da je snimljena hladno i forenzički. Fotografkinja Nillufer Demir, koja je kasnije snimila i fotografije druge utopljene djece, kaže da se više ništa drugo nije moglo napraviti, osim napraviti fotografiju i poslati je svojoj agenciji.

Turski policajac koji je također na fotografijama ne pokazuje bol ili tugu na licu, već birokratski piše bilješke u svoju teku. Mogu zamisliti kako pored njihovih beživotnih tijela za to vrijeme ljudi putuju na posao, ribari se vraćaju iz lova, a na plažu dolaze prvi kupači.

Togodišnji Alyan Kurdi jedno je od tisuća djece koja su stradala na Mediteranu. Njegov otac Abdullah Kurdi jedan je od desetaka tisuća ljudi koji su na tom putu izgubili svoje obitelji. Fotografija utopljenog sirijskog dječaka koji leži na obali turskog Bodruma postala je momentalno viralni simbol izbjegličke patnje

Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka.

Ne moramo voditi računa o njihovoj privatnosti i boli, niti o njihovom dignitetu. U medijima nećemo vidjeti ubijene novinare redakcije ”Charlie Hebdo”. Moralizirat ćemo nad snimkom ubojstva francuskih policajaca i zaštit ćemo njihova lica i identitet, poštivati njihovu privatnost i dostojanstvo njihove obitelji.

Oca utopljenog dječaka snimat ćemo bez prestanka i zumirati kadar u trenutku kada počne plakati. Samo radimo svoj posao, reći će mnogi.

Oni bez moći ne mogu uzvratiti. Ni tužbom, ni otporom, ni odvjetnikom, ni fotoaparatom.

Krajem prošlog mjeseca sirijski umjetnik Khaled Barakeh objavio je šest fotografija utopljene djece na obalama Libije. Mala tijela snimljena su odozgo, s blicem fotoaparata, razbacana po obali, s licima okrenutima prema pijesku, sirovo.

Kao i Abdullah, otac utopljenog dječaka, rekao je snimajte, neka svijet vidi što nam se dešava, i Khaled Barakeh je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje sve dok ih Facebook nije zauvijek obrisao.

Naivno je povjerovao da će njegove fotografije izazvati reagiranje, ali ljudi su jednostavno okrenuli glavu, kao što odavno okreću glavu na patnju i smrt djece širom svijeta.

Fotografija nam govori i još nešto. Migrante dočekujemo s žicama, logorima, zidovima i kamerama. Za razliku od zapadnih država, gdje bi gotovo pa bilo nemoguće objaviti fotografiju poginulog djeteta bez da se zaštiti njegov identitet, osim ako nije riječ o žutom tisku najgore vrste, migrante, te ”druge”, danas možemo snimati bez dopuštenja i u različitim prilikama, a njihove fotografije objavljivati i distribuirati bez prepreka

Iz sličnih razloga možda, ali samo možda, fotografija utopljenog sirijskog dječaka djeluje na savjest onih koji bi poput slovenskog novinara Sebastjana Erlaha pucali po migrantima. Ili na britanskog ministra financija koji je s hladnom ”britanskom neosjetljivošću” za smrt ovoga okrivljuje ISIL, a ne svog premijera. Ili na novinare koji uz fotografiju pišu da su za smrt krivi oni koji zagovaraju useljavanje migranata i time privlače nove migracije.

Fotografija se ne može promatrati mimo konteksta i teksta koji joj daje značenje. Njena lažna ”mitska” istinitost i potencijal da posluži kao dokaz i dalje u konkretnom slučaju govori samo jedno: dječak je mrtav.

U medijskom spektaklu ona naglašava ”humanitarnu krizu” i ne prati je dublji kontekst, kao što ni fotografija nesretnog Kevina Cartera iz Sudana nije promijenila sudbinu izgladnjele djevojčice koju je fotografirao, ali jeste njegovu jer se  godinu dana kasnije ubio.

Ovako plasirana ona je tek nova roba koja izaziva zgražanje, mučninu, šok, tugu i nemoć, ljutnju i sažaljenje, ali istovremeno u medijskom spektaklu gubi potencijal da pozove na širu društvenu reakciju unutar Europe.

Izostat će, ponovno, informacije o tome da su svi poginuli u Egejskom moru poginuli zbog posljedica izgradnje europske ograde podignute između Grčke i Turske.

Neće biti ni priče koja objašnjava uzroke smrti na moru i mehanizme strategije nepomaganja za koje su direktno odgovorne države članice NATO-a. Još od trenutka kada su prvi albanski migranti 8. kolovoza 1991. godine zakoračili u talijansku luku Bari, njih 20.000 zatvoreno je u improvizirani koncentracijski logor na stadionu gdje im je helikopterom iz zraka danima bacana neadekvatna količina hrane i vode.

Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija. Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama

Tada, kao ni danas, humanitarni aspekt nije bio dovoljan. Niti se pokazao kao prijetnja sistemu koji zagovara nepostojanje granica za robe i usluge, ljudska prava za ciljane, a žicu i patnju za one nepoželjne. Albanci su većinom deportirani usprkos fotografijama koje su pokazale njihovu patnju i europsku bešćutnost.

Bez obzira na mogućnost dobrih namjera, ili baš zbog njih, objava fotografija leševa mrtve djece je još jedna manipulacija.

Pretvara nas u nesposobne i nemoćne očajnike. Ili ukazuje na činjenicu da smo možda oduvijek takvi: oni koji nisu u stanju postaviti prava pitanja u svojim državama i pronaći ključ za prestanak represivnih politika u Europi i na njenim marginama.

Za početak, odmah i sada, migrantima i izbjeglicama očajnički trebaju brodovi, trajekti, vlakovi i smještaj. Samo tako će neki drugi Alyan Kurdi pronaći svoj život. Fotografija, a uz nju i ovaj tekst, za to sigurno nisu dovoljni.

(Prenosimo s portala Novosti).