(Opaska uredništva: Dana 11. aprila/travnja obilježavamo dvadeset i četiri godine od ubojstva novinara i izdavača Slavka Ćuruvije. U Beograd je stiglo dvadesetak vodećih ljudi iz međunarodnih novinskih organizacija, obitelji novinara ubijenih u drugim zemljama i borci protiv nekažnjivosti za ubojstva i nasilje nad novinarima iz regije. Tim povodom donosimo emblematičan tekst Aleksandra Tijanića i Slavka Ćuruvije, kako ističe Fondacija Slavko Ćuruvija “jedan od najhrabrijih tekstova napisanih u vreme režima Slobodana Miloševića”). [Read more…]
Čišćenje ”crkotina” iz reka mržnje
Na jednom znamenitom beogradskom e-portalu nedavno se, ispod vesti o smrti Srđe Popovića, razvila, hm, zanimljiva debata. Recimo da bismo njenu temu mogli definisati kao: o čemu govorimo kada govorimo o nečijoj smrti? Vest je, naime, glasila da je Srđa Popović ”umro”, a onda je jedan komentator ispod vesti napomenuo da, po njemu, Popović nije umro nego ”preminuo” – to je, valjda, neka viša, otmenija vrsta smrti – a da je umro, recimo, Aleksandar Tijanić.
Na to je replicirao jedan od najprisutnijih i najpoznatijih anonimnih (zvuči kao drveno gvožđe, ali ne na internetu!) komentatora tog portala, utvrdivši da Tijanić nije umro nego – crk(a)o. Da, baš tako piše: crkao. I ta se verbalna crkotina, podržana i od drugih komentatora, kočoperi na tom virtuelnom mestu svih ovih dana, i kočoperiće se zauvek: u izvesnom smislu, vreme njenog poluraspada duže je od onog plutonijumskog. A i radijacijsko dejstvo joj je jače.
Nema ovo veze ni sa Tijanićem ni bilo kojim drugim pojedincem, ovakvim ili onakvim. Povod je tek aktuelan, ilustrativan i nadasve slučajan, jer takvih, i mnogo gorih, ima bezbroj. Ne samo na toj internetskoj adresi, mada ta jeste trenutno jedna od najsramnijih na našem, južnoslovenskom delu radioaktivnog sajber-otpada. Ovde se radi o ljudima koji, zaštićeni anonimnošću, puštaju svoje najniže nagone i svu raskoš sopstvene duševne bede u puni pogon. Njima je naprosto svanulo otkad smo blagosloveni blagodetima interaktivnog interneta: ono što je ranije bilo sramna sociopatska devijacija sada se tretira kao ”dragocen prilog demokratskoj raspravi”, ili već tako nekako.
Ovde se radi o ljudima koji, zaštićeni anonimnošću, puštaju svoje najniže nagone i svu raskoš sopstvene duševne bede u puni pogon. Njima je naprosto svanulo otkad smo blagosloveni blagodetima interaktivnog interneta: ono što je ranije bilo sramna sociopatska devijacija sada se tretira kao ”dragocen prilog demokratskoj raspravi”, ili već tako nekako
Ljudi koji nemaju pametnija posla nego da pažljivije prate ono što radim dobro znaju da mi ovo nipošto nije prvi put da gunđam protiv dubiozne svetinje ”interaktivnosti” na internetu, a naročito široko otvorenih vrata za svakovrsne opasne ili barem odvratne patološke tipove da se javno iživljavaju nad bilo kim i čim, a da pri tome njihov identitet bude tajna. Bilo mi je zabavno kako su ta moja (u)zaludna gunđanja stalno bivala površno, a sa himalajske visine ni na čemu utemeljene uobraženosti i nadmoćnosti, o(t)pisivana kao isprazna zakeranja tamo nekog konzervativca koji da je zaostao u srećno prevaziđenoj Gutenbergovoj eri i tvrdoglavo odbija da se prilagodi novoj etici – ili tačnije: odsustvu etike? – sajber-sveta. Ko biva, to mi dinosaurusi iz sveta štampanih medija branimo svoje nezaslužene privilegije, svoj truli svet osuđen na nestajanje…
Pa dobro, ima i gorih (i svakako sramnijih) stvari od toga da se bude dinosaurus, ali nije uopšte poenta u tome, niti je ikada bila. U poslednje vreme sve je uočljiviji – i lokalno i globalno – proces jasnog reteriranja u odnosu na do juče neupitnu svetinju ”sajber-interaktivnosti”, i to ne kada su u pitanju internetske branše tradicionalnih medija, nego upravo mediji rođeni u vrlom, novom svetu interneta, dakle oni kojima je teško spočitavati da ne razumeju sopstvenu ulogu u sajber-kosmosu.
Najnoviji primer vrlo je upečatljiv: portal net.hr, jedan od najreferentnijih u Hrvatskoj, odlučio je da sasvim ukine mogućnost komentarisanja ispod svojih članaka, jer više nije video ni načina da se izbori sa beskrajnom rekom gluposti i mržnje koja ga je danonoćno zasipala i čije je neprestano čišćenje zahtevalo stalni (a opet nedovoljno efikasan) angažman, niti pak smisla da se time dalje bavi. Pa je naprosto zaključao kapiju, i tačka: ko želi da čita što mu naši trained proffesionals imaju za ponuditi, neka čita, a kome je do pražnjenja frustracija, neka potraži neko drugo mesto, a najbolje je da potraži pomoć stručnjaka.
Siguran sam da uredništvu jednog čitanog i etabliranog portala nije bilo lako da donese tako ”radikalnu” odluku (ovde ”radikalno” ne treba čitati kao ekstremno nego naprosto kao konsekventno), a ako ju je ipak donelo, to znači da je prethodno isprobalo sve druge opcije, i da ništa nije funkcionisalo dovoljno dobro. U trenutku kad spoznaš da stvari tako stoje, možeš samo da biraš između sleđenja sopstvene ljudske i profesionalne savesti, i potpune predaje, otvorenog služenja demonima beskrajne ljudske niskosti, štaviše, ciničnog parazitiranja/profitiranja na njima. Tu kompromisa ne može da bude: može da bude jedino nedostojnog samozavaravanja.
Hajdemo malo u ”globalnu” arenu. Huffington post je portal koji je, u izvesnom smislu, ”reprezentativno” drsko i samosvesno čedo internetske ere, info/opinion medij koji je bio zamišljen kao ne samo ravnopravna nego i ”superiornija” alternativa dinosaurusima iz ”kvalitetne štampe” – na to, uostalom, referiše i ironija sadržana u samom nazivu portala Ariane Hafington. No, suočen sa istim paranormalnim fenomenom zastrašujuće poplave gluposti, trivijalnosti i mržnje (elem, nije to nekakva ”balkanska” specifičnost, nego ima nečega u samom mediju što ohrabruje ljudsku niskost), Huffington post je nedavno ukinuo mogućnost anonimnog komentarisanja: komentare mogu ostavljati samo oni koji su spremni da se potpišu sopstvenim imenom i prezimenom, a uredništvo čini sve što može da utvrdi verodostojnost njihovog predstavljanja.
Nemalo je medija (čuj – medija!) koji od toga zapravo i žive, i kojima je to smisao postojanja: izvorna vest ili neki drugi ”autorski” sadržaj (neretko ionako prepisan od drugih) tu je samo kao okidač za ”pravu stvar”, za orgiju ličnih, nacionalnih, ideoloških, seksualnih ili bilo kojih drugih patologija ispod početnog teksta
Tu je verodostojnost, doduše, teško sa stopostotnom pouzdanošću utvrditi, i to jeste jedan od trajnih problema. Kako god, trend je jasan: ide se ili na ukidanje anonimnosti komenta(to)ra kao tobože ”samorazumljive” stvari, ili na ukidanje komentara kao takvih. I sve to, ponavljam, ne dolazi iz mračnog sveta zlih staraca iz štampe, nego iz uređivačkih bordova medija kojima je internet prirodno, štaviše i jedino okruženje za koje su ikada znali. Ovo potvrđuje ono što godinama uzalud ponavljam kao kakav refren: nije ovo pitanje tehnologije – ovo je pitanje etike. Ono što je nemoralno, nečasno, odvratno i sramno offline – ne može odjednom postati normalno, pametno, divno i krasno online.
Može se, naravno, i drugačije, i ne treba imati iluzija da će se mnogi radosno opredeliti za beskonačni nastavak ”divlje” faze sajberlinčerske raspašojke. Nemalo je medija (čuj – medija!) koji od toga zapravo i žive, i kojima je to smisao postojanja: izvorna vest ili neki drugi ”autorski” sadržaj (neretko ionako prepisan od drugih) tu je samo kao okidač za ”pravu stvar”, za orgiju ličnih, nacionalnih, ideoloških, seksualnih ili bilo kojih drugih patologija ispod početnog teksta.
Tu je nominalna ”svetonazorna” ili ne znam kakva orijentacija pojedinog medija najmanje važna: može on za sebe misliti da je ne znam koliko ”progresivan”, ali čim kreira, ili bar pristaje na ovakvo kreiranje sadržaja, on učestvuje u suštinskom perpetuiranju fašizma. Sve ostalo je marginalno, folklorno, stvar ličnih preferencija. Danas nekome ”crkne” Tijanić, sutra će nekome drugome crći neko sasvim drugačiji od Tijanića, a prekosutra baš vi. Uistinu, ko normalan uopšte želi da živi i umre u takvom svetu? U takvom je rashumanizovanom svetu, u kojem te iza svakog ćoška vreba iskežena njušketina zakrabuljenog Ništavila, moguće samo crći ili krepati. I to još za života.
Srđa Popović, čovek bez pandana
U svetu koji je prošle nedelje napustila Jovanka Broz (a to je bio jedini svet koji smo poznavali, i koji kao da je nekako odozgo nadgledala ta njena punđa, relikvija jednog čudnog pluskvamperfekta) još su živeli Lu Rid, Aleksandar Tijanić, Tadeuš Mazovjecki, Srđa Popović. Danas nikoga od njih više nema tu, sve ih je odnelo u manje od 48 sati. A nema, bogme, više ni Milutina Baltića, samo što njegova smrt takoreći i nije bila neka javna činjenica, ili barem nije u tom obliku dobacila do mene: opazio sam tek, posve slučajno, u Jutarnjem listu od pre dva ili tri dana, porodičnu osmrtnicu za tog starog čoveka čije ime danas malo kome išta govori, kako sam se uverio spominjući ga poznanicima – ništa, no recognition, kao da ga nije nikada ni bilo. A ako nije bilo Milutina Baltića i vremena u kojem su milutini baltići nešto značili i svak ih je znao, onda valjda nije bilo ni nas tadašnjih; a ako nema nas tadašnjih, onda ne znam šta nam može garantovati da ima nas sadašnjih, i da će nas ikada uopšte biti.
Kako god, meni je i to ime-šifra, hajde da ga pišemo spojeno i malim slovima, to milutinbaltić, arhivirano u onom istom moždanom centru za slatkogorko sećanje u kojem se nalaze bezbrojna druga imena-kodovi, kao recimo: stevandoronjski, francepopit, vidoježarković, hamdijapozderac, tihomirvlaškalić, ališukrija, todokurtović… A bio je Milutin Baltić, onaj stvarni i postojeći, bogme i ”posljednji živi narodni heroj u Hrvatskoj”, pa od sada u Hrvatskoj više nema živih narodnih heroja, ili ih možda naprotiv ima koliko hoćeš, samo što su to neki sasvim drugačiji narodni heroji, ili su pak heroji nekom sasvim drugačijem narodu, nekim drugačijim nama. Pa kao što je pretorijanski SUBNOR zaumno ratovao s mrskim ”antisocijalističkim pojavama” (recimo, u vidu panka ili stripa), ovi heroji nekog sasvim novog kova penzionerski ratuju s ćirilicom, ili ko zna već s čime.
U svetu koji je prošle nedelje napustila Jovanka Broz (a to je bio jedini svet koji smo poznavali, i koji kao da je nekako odozgo nadgledala ta njena punđa, relikvija jednog čudnog pluskvamperfekta) još su živeli Lu Rid, Aleksandar Tijanić, Tadeuš Mazovjecki, Srđa Popović. Danas nikoga od njih više nema tu, sve ih je odnelo u manje od 48 sati
Odnela je, kažem, ova poslednja, morbidno lepa miholjska sedmica najednom neke značajne ljude iz naših života, uglavnom one koje ništa za života nije moglo spojiti, neke zato što jedni za druge nisu ni znali niti bi marili, druge, naprotiv, zato što su se znali predobro. A Srđu je Popovića sačuvala za kraj dvodnevnog niza, valjda radi ostavljanja neizbrisivog utiska. Jer, to što je u našim životima i u našoj maloj srpskoj, balkanskoj, južnoslovenskoj civilizaciji bio Srđa Popović, to kao da nema ni predšasnika ni nastavljača, kao da je incident koji se više neće ponoviti, jer ništa ne radi tome u prilog.
U većim, sređenijim, bogatijim, možda i srećnijim kulturama bilo je pisaca, filozofa, umetnika, naučnika koji su otelovljavali ljudsko dostojanstvo, nerazmetljivo gospodstvo i suvereni intelektualni otpor svakoj ideologiji i praksi koja porobljava čoveka u ime bilo čega ”većeg” od njega samog. Iz te i takve kulture izniče impresivna, ali u tom smislu ne i unikatna figura jednog Tadeuša Mazovjeckog, baštinika kulture koja ima Miloša, Gombroviča, Kolakovskog…
Bilo ih je, ne kažem, i u našoj, ali tek šačica, da ih nabrojiš na prste jedne ruke; ostalima, koji bi se možda i kandidovali, uvek bi nedostajalo nešto fundamentalno, ili bi im se usred bi(bli)ografije kočoperilo neko tako veliko raspadajuće truplo nečega zazornog ili čak gadnog da ipak ne bi mogli pristupiti takvome društvu. Zato je u nas tome možda najbliži bio jedan, eto, advokat: čovek od kojeg, po nekom stereotipu, ne očekujemo neke ogromne i otkrivalačke intelektualne dosege, pa ni moralne i građanske vrline koje nas ostavljaju bez daha, nego tek nešto relativno obične ”zdrave fiškalske pameti”, da nam se nađe u nevolji.
Da je Srđa Popović samo nje imao u izobilju, bio bi – i bio je – veliki advokat, ali možda to nama i ne bi značilo tako mnogo: ima i drugih velikih advokata, pa nikome ništa. No, Srđa je Popović kroz dve duge i teške epohe bio mnogo više od toga: jedna od tek nekolikih pouzdanih konstanti građanskog, ljudskog, a onda dakako i profesionalnog dostojanstva u borbi sa siledžijstvom državnih i paradržavnih falangi nastupajućih u ime i za račun nakaznih ideologija, prvo one ”leve”, a potom i one ”desne”; da je jednu od njih – bilo koju – prigrlio, a tek se protiv druge pobunio, bio bi jedan od ipak brojnih naših, kako da kažem, ”disidenata druge klase”, ali onda ne bi bio Srđa Popović kojeg smo znali.
Gledam ovih dana fotografije gospode Mazovjeckog i Popovića, ljudi koji su kroz teška vremena branili pravo drugih i drugačijih od njih – a onda posledično i sebe samih – da budu šta god žele i govore i čine šta god žele, sve dok to ne zadire u prava drugih. I, šta vidim? Pa, nekako su bili nalik jedan drugom ova dvojica markantnih, naočitih ljudi, zar ne?
Umesto toga, Popović je u vreme onoga što se nazivalo socijalizmom ili čak komunizmom nastupao kao advokat, tvrdoglavo insistirajući na licemernim slobodarskim proklamacijama represivnog režima, i tako ga gađajući u najslabiju tačku, jer je dobro znao da natezanje oko tzv. ideoloških pitanja i ostalog metafiziciranja s nekim ko u ruci drži pendrek i nije baš od neke velike pomoći. Kada je, nasuprot, taj famozni Berlinski zid pao povukavši za sobom celu tu skalameriju, i kada je ovde zavladao divljački, rušilački nacionalizam, Popović se obreo među bolno i posramljujuće retkima koji su odmah, bez odlaganja i bez kalkulacija, prepoznali o čemu se radi, i u razmatranju konsekvenci toga samoskrivljenog poraza (pre svega) srpskog društva išao je do kraja. I tom je prepoznavanju mahom i posvetio poslednji kvarat veka svog života.
O tome svedoči Popovićev javni angažman potkraj osamdesetih, dok se apokalipsa brižljivo zakuvavala, potom tokom devedesetih, iz samoizabrane emigracije, te dvehiljaditih, po povratku u zemlju i grad, koje je i poznavao i za njih mario mnogo više od bezbroj rodoljubaca opšte prakse. O tome svedoče njegovi tekstovi i knjige. Neke druge kulture, kažem, imale su svog Kolakovskog ili Kunderu ili Brodskog. Kod nas je dobar deo toga posla obavio jedan advokat, i to nam verovatno nešto važno govori, ali odbijamo da odgonetnemo tu poruku.
Srđa Popović presudno je doprineo osnivanju nedeljnika Vreme 1990. godine, prvog privatnog nezavisnog medija u postkomunističkoj Srbiji. Onog trenutka kada sam čuo da Srđa i grupa uglednih novinara pokreću nedeljnik, znao sam da želim da budem među njima. Za Vreme pišem od 1991., a Srđu sam upoznao negde u proleće ili leto 1998., prilikom jednog njegovog kraćeg boravka u Beogradu. Sedeli smo u Maderi, Stojan Cerović, Dragoljub Žarković, Srđa i ja, tada sticajem bizarnih okolnosti v. d. glavnog urednika Vremena. Srđa je od početka pa sve do pred koju godinu bio većinski vlasnik Vremena, ali na njegovu uređivačku politiku nije uticao baš ni u najmanjoj meri; ne znam za drugi sličan primer.
Kasnije smo zajedno špartali Srbijom na tribinama Peščanika, slagali se i razilazili (ovo potonje oko pitanja tzv. belih listića), ali sa Srđom Popovićem je bilo lepše i lakše biti neistomišljenik nego sa mnogim drugima istomišljenik: kao čovek čvrsto utemeljen u svojim znanjima i uverenjima, uvek je govorio o samoj stvari, a ne o čoveku koji je zastupa. Jedino tako i treba, ali jedino tako ne dolazi u obzir u ovoj violentnoj kulturi intelektualnog barapstva i moralne bede.
Gledam ovih dana fotografije gospode Mazovjeckog i Popovića, ljudi koji su kroz teška vremena branili pravo drugih i drugačijih od njih – a onda posledično i sebe samih – da budu šta god žele i govore i čine šta god žele, sve dok to ne zadire u prava drugih. I, šta vidim? Pa, nekako su bili nalik jedan drugom ova dvojica markantnih, naočitih ljudi, zar ne?
Aleksandar Tijanić, šteta što nije bio samo novinar
Iznenada, ovoga ponedjeljka, u 64. godini, u Beogradu je umro Aleksandar Tijanić, glavni urednik Radio-televizije Srbije i novinar čiji lik i djelo desetljećima izazivaju oprečne komentare, od divljenja do osporavanja.
Novinarsku karijeru počeo je u NIN-u 1977. godine kao foto-dokumentarist, da bi ubrzo – zahvaljujući potpori tadašnjega glodura, u to vrijeme najznačajnijega jugoslavenskog političkog tjednika Sergija Lukača, počeo i pisati.
Tih 80-ih godina prošloga stoljeća pisao je posvuda i po državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije ga pamte: objavljivao je tekstove u ”Startu”, (sjetimo se intervjua s Vukom Draškovićem, kad je te novine nadležno Okružno tužiteljstvo zabranilo!), u ”Slobodnoj” i ”Nedjeljnoj Dalmaciji” – kolumne En Passant, u zagrebačkom tjedniku ”Danas”, sarajevskom ”Oslobođenju”, ljubljanskoj ”Mladini”… Do smrti se, inače, nije uspio riješiti zlobne opservacije onih koji ga nisu voljeli da je, zbog svoje prilično dugotrajne suradnje s hrvatskim tiskom ”gigant hrvatskoga novinarstva”.
Potkraj 80-ih godina postaje glavnim urednikom tjednika ”Intervju”; nije dugo potrajao, vlastima se nije sviđalo ono što je objavljivao. Potom slijedi ”Sportski žurnal”, onda RTV ”Politika”, pa 1994. godine BK Televizija, tadašnjeg tajkunskog imperija Bogoljuba Karića, koju je postavio na noge (poslije će ta televizija biti ugašena u obračunu s dosad jedinim tajkunom kojega su vlasti razvlastile većeg utjecaja i dijela imovine).
Tih 90-ih Tijanić ostaje zapamćen i po emisiji ”Umijeće življenja”, koju je radio s Mirjanom Bobić Mojsilović i Draganom Babićem, (također nedavno preminulim), u kojoj su gostovale tada viđene javne ličnosti. Emisija, kojoj je producent bio Yutel, nasilno je prekinuta zbog gostovanja Vojislava Šešelja…
Pokušao je Tijanić 1997. godine s dnevnim listom ”Građanin”, ali to je bilo kratkoga vijeka. Potom je pisao u tjedniku ”Evropljanin”, vlasnika Slavka Ćuruvije, ubijenog u travnju 1999. godine, za trajanja intervencije NATO-a. Jest da je u ”Evropljaninu”, u eksplozivnom tekstu koji je potpisao zajedno s Ćuruvijom, tražio da Slobodan Milošević podnese ostavku i spasi Srbiju, da je u jednom od prvih brojeva ”Građanina” napisao da ”zemlji u kojoj je predsednik Vlade Mirko Marjanović, samo Bog može pomoći”, ali je činjenica da je sam nešto prije sjedio kao ministar informiranja u toj istoj Marjanovićevoj vladi.
To razdoblje svoga života okončao je ostavkom i nije ga pretjerano volio spominjati, a na svako pitanje o tome reagirao je nervozno, osobito na podsjećanje da je u ministarskom svojstvu čak promovirao jednu od blesavih knjiga Mirjane Marković. Ipak, politika ga je i poslije privlačila, pa je tako od 2001. do 2004. godine bio savjetnik za medije predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice.
Od ljubavi prema premijeru Zoranu Đinđiću prešao je put do mržnje prema Đinđiću i naklonosti Koštunici, pa se pamti njegova izjava: ”Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. Zlokobnom je postala nakon atentata na premijera u ožujku 2003. godine, osobito garnirana činjenicom da je zajedno s Koštuničinim okružjem kabinetski dočekao predaju Milorada Ulemeka Legije 2004. godine.
Do smrti je Tijanić bio direktor RTS-a. Posljednji je put u javnosti viđen 23. listopada na raspravi o javnim medijskim servisima; u međuvremenu, uspio je ”zaratiti” i s novim ministrom kulture Ivanom Tasovcem i s mnogima koji ne plaćaju TV pretplatu, ne obazirući se na optužbe da sve vrijeme ima ”svoje” dobro plaćene novinare i urednike te svu silu onih koji u gomili životare u javnom servisu…
O Tijaniću baš svi imaju mišljenje, jedni ga vole, drugi ni blizu. Sigurno je da nije bio ni tih ni neprimjetan onako arogantan, često silovit i nadasve glasan. Tko god i što god mislio o njemu, ostavio je more sjajnih tekstova, kao i (navodno) nedavno završenu knjigu ”Ja i niko moj”, koja bi trebala izaći potkraj godine. ”Računam da će knjigu čitati moji protivnici. Tiraž je, dakle, obezbeđen. Tu je i stotinak javnih ličnosti s tajnim sklonostima o kojima sam pisao tokom tri decenije. Bez obzira na naslov, nisam glavna ličnost knjige, već mali novinar rastrzan željom da preživi i manjkom hrabrosti da bude kukavica”, rekao je nedavno. Kakva šteta što nije bio samo novinar!