Piše Drago Pilsel

 

Psihologinji Mirjani Krizmanić u ponedjeljak je uručena nagrada “Miko Tripalo” za 2013. godinu, za njezin dugogodišnji rad i nesebični javni angažman u zaštiti dostojanstva čovjeka i obrani njegovih sloboda te promicanju društvene pravednosti. Nagradu su joj na skupu “Mediji i javni interes” na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti uručili predsjednik Upravnog odbora Centra “Miko Tripalo” Goran Radman i predsjednik Povjerenstva za nagradu “Miko Tripalo” Velimir Visković. Visković je istaknuo da se Krizmanić, koja je bila dugogodišnja profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta i predstojnica Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju, u svojim psihologijskim istraživanjima bavila i proučavanjem tolerancije. To je, naglasio je, iznimno važno za hrvatsko društvo, obilježeno visokim stupnjem nesnošljivosti prema svima koji se razlikuju.

Svačije ponašanje u velikoj mjeri ovisi o kontekstu ili situaciji u kojoj se pojavljuje, a ne samo o njegovim/njezinim osobinama ličnosti. Ukratko: meni se čini da se premijer Milanović bez potrebe (a i osnove) ponaša bahato, a bivši ministar Linić gubi kontrolu nad svojim ponašanjem, vjerojatno zbog niza uvreda koje su mu bile upućene

 

Naveo je i da ju je šira javnost upoznala po knjizi popularne psihologije “Tkanje života”, za koju je dobila i nagradu “Kiklop”. Krizmanić je svoju poziciju društveno i etički angažirane intelektualke, dodao je, uvjerljivo demonstrirala i u knjizi “Život s različitima”, u kojoj se bavi pitanjima normalnosti i različitosti, nijekanjem trajnih posljedica invaliditeta, pozitivnom diskriminacijom te stereotipima i predrasudama. “Svojim radom i sveprisutnim angažmanom Krizmanić nastoji upozoriti javnost na važnost prihvaćanja i njegovanja demokratskih i liberalnih načela slobode, jednakosti, solidarnosti, altruizma, snošljivosti, pluralizma te zaštite ljudskih prava po uzoru na najrazvijenija demokratska društva”, rekao je Visković.

 

Zahvalivši na nagradi, Krizmanić je istaknula da je cijeli život bila samo “Titov pionir” te nije pripadala ni jednoj političkoj stranci. Smatra da je nagradu dobila zbog “pionirskih vrijednosti” – lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti. “Mislim da su me sada nagradili što sam cijeli život bila pionir. S pionirskim vrijednostima sam proživjela cijeli život i nikad nisam mislila da se za to dobiva nagrada. Kada sam čula da sam nagrađena, mislila sam da se to netko šali i sada me to silno veseli”, poručila je prof. Krizmanić, inače članica Savjeta našega portala.

 

Uz čestitke, cijenjena gospođo, jedna konstatacija: mislim da se nagradom željelo naglasiti koliko je važno ne gubiti obraz, to jest, koliko je važno ostati svojima, ne savijati kičmu, pak tako živjeti a da ne gazimo po drugima. Kako se vama čini ona ovih dana često citirana Račanova rečenica da se “može izgubiti sve osim obraza” i da bi, kako smatra prof. Šiber, trebala postati nit-vodilja SDP-a, ali i svih ostalih stranaka?

Slažem se s vama da bi trebalo biti tako, ali, eto, nije. Nisam baš do sada primijetila ni da se takvo ponašanje naročito cijeni. Ljudi se više općenito ne obaziru na to kakav je čiji obraz, jer su navikli da je manje-više svačiji već šaren.

Podsjećam vas da županica Merzel nije još ni smijenjena s dužnosti županice, već je sama odredila tko će je zamjenjivati dok je u istražnom pritvoru, a sve optužbe ili sumnje koje se oko nje pletu nisu dovoljne da ju se izbaci iz stranke. Koliko do sada vidim izbačene su dvije pametne, višestruko sposobne i obrazovane žene: Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, koja je zapravo gurnuta, potaknuta da izađe iz SDP-a. Kad bi se po istim kriterijima izbacivalo i druge, već bi se stranka osjetno ”stanjila“

 

Ovaj intervju objavljujemo na dan kada se Glavni odbor SDP-a bavi Zoranom Milanovićem, odnosno njegovim najistaknutijim oponentom, u povodu krize u stranci i optužbi donedavna ministra financija Slavka Linića. Uoči ovoga dana izjavili ste da smatrate da je ponašanje premijera ”uvredljivo za sve: za građane, ministre, zastupnike i predsjednika države”. Jer da ”nije on kralj, nije on Luj XIV., iako se ponaša upravo tako”, odnosno da ”Milanović kao da izlazi iz okvira stvarnosti, jer ako vas jedan bivši ministar, kojeg ste izbacili iz Vlade, na ovakav način optužuje, onda nema minoriziranja, nema svođenja toga na unutarstranačko prepucavanje i nema izdavanja kraljevskih zapovijedi da je sve gotovo.” Pitanje kako će odlučiti SDP-ovci je važno, svakako, jer ne samo što, inače, ništa nije gotovo dok sve ne bude raščišćeno, već imamo vrlo svojstvenu sposobnost da stvari ne raščišćavamo. Najprije, što vama govori ponašanje Milanovića, a što ponašanje Linića?

Nerado komentiram ponašanja ljudi koje sam vidjela samo na televiziji i koja su, osim toga, već na neki način ”frizirana“ ili okrnjena došla na televiziju. Svačije ponašanje u velikoj mjeri ovisi o kontekstu ili situaciji u kojoj se pojavljuje, a ne samo o njegovim/njezinim osobinama ličnosti. Ukratko, meni se čini da se premijer Milanović bez potrebe (a i osnove) ponaša bahato, a bivši ministar Linić gubi kontrolu nad svojim ponašanjem, vjerojatno zbog niza uvreda koje su mu bile upućene. Ako je točno što sam pročitala u novinama da je premijer Milanović nazvao bolesnu suprugu gospodina Linića kako bi preko nje prijetio gospodinu Liniću, to smatram ljudski i profesionalno nedopustivim ponašanjem.

 

Je li Slavko Linić zaslužio izbacivanje iz stranke ako je zbog puno manjeg delikta izbačena Aleksandra Kolarić?

S obzirom na činjenicu da SDP nema jasnih i dosljednih kriterija ili ih možda kao stranka ne primjenjuje, jer o svemu odlučuje predsjednik stranke, nemam pojma što će se događati s gosp. Linićem. Podsjećam vas da županica Merzel nije još ni smijenjena s dužnosti županice, već je sama odredila tko će je zamjenjivati dok je u istražnom pritvoru, a sve optužbe ili sumnje koje se oko nje pletu nisu dovoljne da ju se izbaci iz stranke. Koliko do sada vidim izbačene su dvije pametne, višestruko sposobne i obrazovane žene: Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, koja je zapravo gurnuta, potaknuta da izađe iz SDP-a. Kad bi se po istim kriterijima izbacivalo i druge, već bi se stranka osjetno ”stanjila“.

Je li kod vas splasnulo oduševljenje ili, da budemo precizniji, radost koju ste pokazali kada je Kukuriku koalicija dobila vlast? – Jest, od radosti više ni traga, ali kako mi se smanjivala radost zbog dolaska na vlast Kukuriku koalicije, tako je raslo razočaranje i tjeskoba zbog onog što nas sve čeka

 

Je li kod vas splasnulo oduševljenje ili, da budemo precizniji, radost koju ste pokazali kada je Kukuriku koalicija dobila vlast?

Jest, od radosti više ni traga, ali kako mi se smanjivala radost zbog dolaska na vlast Kukuriku koalicije, tako je raslo razočaranje i tjeskoba zbog onog što nas sve čeka.

 

Jeste li davali objašnjenja sebi ili drugima o rezultatima izbora za Europski parlament? Kakva?

Ne, jer: a) nije bilo ni prave kampanje, b) građani su za sve to totalno nezainteresirani i c) toliko su pasivni da ne izlaze ni na izbore koji ih se neposrednije tiču. Osim toga, čini mi se da velika većina samo sa zavišću gleda na plaće koje će europarlamentarci dobivati. Veseli me, međutim, što je, ako se dobro sjećam, više od 125.000 glasača dalo svoj preferencijalni glas Toninu Piculi. Znam da su mnogi pri tome iskoristili priliku da ne zaokruže njegovu stranku, već samo njega.

 

Jedna moja kolegica mi je rekla da u strašnim poplavama koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku vidi snažnu sliku. Opisala mi je to riječima koje pamti iz obiteljske tradicije: da voda mora oprati zemlju koja se toliko ”napila krvi” i da je to dobro, ma koliko poplave bile strašne za pogođene građane. Rekla mi je da su joj potekle suze kada je vidjela hrvatske policajce kako pomažu u Obrenovcu. Što se vas najviše dojmilo, kako vam se čini ova metafora o potrebi da se ”opere zemlja” i spašava li nas nekako pokazana solidarnost, ad intra i ad extra?

Ja ne vjerujem u slike o ”pranju“ zemlje, ma kako dobo zvučale. Ali vjerujem u iskrenu solidarnost koja se u velikoj nevolji koja je snašla Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i nas pokazala među unesrećenim i pogođenim ljudima. Moja je prva pomisao bila kako bi svi ti narodi već odavno pronašli prihvatljivi zajednički modus vivendi da ih političari i Crkva (isključujem iz toga muslimansku vjersku zajednicu) stalno ne potpiruju i ne dopuštaju im da zaborave zločine ”onih drugih”.

U vezi Kolinde Grabar Kitarović: Mislim da nijedan član stranke koja se na razne načine toliko ogriješila o državu i narod (da bude jasno: HDZ) ne može biti ”nekontaminiran”. Nekontaminirani su već odavno prestali biti članovi te stranke. Ne bih rekla da je hrvatsko društvo bolesno, ali da jest pasivno, rezignirano, duboko razočarano, višestruko izvarano… Strašno je slušati od gotovo svih političara kako ”treba biti optimističan”

 

Vratimo se vašoj nagradi. Što točno znače pionirske vrijednosti lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti? Naime, ja ih, ne želeći generalizirati, sve teže primjećujem ne samo u Vladi već u političkim strukturama…

Pionirske vrijednosti ovdje su samo metafora za vrijednosni sustav u kojem su djeca u to vrijeme bila odgajana. Ja sam, zajedno s mnogo druge djece, kao pionir provodila velik dio slobodnog vremena u Pionirskom domu – instituciji u kojoj su djecu pionirski rukovodioci-studenti besplatno poučavali. Ja sam tako, na primjer, bila učlanjena u dramsku, crtačku i šahovsku sekciju, na koje sam poslije škole trčeći odlazila i u njima beskrajno uživala. Tamo smo se družili i bili poučavani, između ostalog, i o tome kako se treba uljudno ophoditi s drugim ljudima, ma koje dobi oni bili. Treba li uopće dodati kako danas roditelji trebaju platiti za svaku izvanškolsku aktivnost svoje djece, a oni koji to ne mogu (velika većina) strepe da im djecu, na primjer, ne uhvate dileri droga. Između ostalog učili su nas i kako je poštenje izuzetno važno, a laganje nedopustivo. Ima u Hrvatskoj mnogo ljudi koji žive u skladu s ”pionirskim vrijednostima“ samo što se ti ljudi ne bave politikom, niti zanimaju političare.

 

Kaže se da Kolinda Grabar Kitarović nije potpuno bez šansi pred predsjednikom Ivom Josipovićem jer je potrebna ”potpuna dezinfekcija”, misleći da kao osoba koja dolazi sa strane nije ”zaražena”, mada će je kandidirati stranka osuđena za korupciju. Ne pitam vas za koga ćete glasovati ako u finišu budemo birali između njih dvoje, nego je li hrvatsko društvo bolesno i jesu li političke strukture toliko ”kontaminirane”?

Mislim da nijedan član stranke koja se na razne načine toliko ogriješila o državu i narod (da bude jasno: HDZ) ne može biti ”nekontaminiran”. Nekontaminirani su već odavno prestali biti članovi te stranke. Ne bih rekla da je hrvatsko društvo bolesno, ali da jest pasivno, rezignirano, duboko razočarano, višestruko izvarano… Strašno je slušati od gotovo svih političara kako ”treba biti optimističan”. Obraćaju nam se kao maloj djeci koju treba uvjeriti da će ”ako budu dobra (optimistična), sve biti u redu”. Za poticanje optimizma potrebna su djela koja će ga opravdati.

 

Napisao sam knjigu zahvaljujući odluci da prođem temeljitu psihoterapiju, dovršenu prije deset godina otprilike, i znam da sam od tada drugačiji u odnosu na ljude vaše struke. Ne smatram ih više prodavačima magle, što je predrasuda koja je hranjena i tijekom teološkog studija. Želim vam se zahvaliti na vašim knjigama i pitati vas što ste naučili pišući ih?

Pišući svoje knjige, koje ja smatram popularno pisanim knjigama iz primijenjene psihologije, naučila sam da je za jednostavno i svima razumljivo pisanje najprije potrebna pristojna količina znanja, pa se stoga prije nego što počnem pisati neku od tih knjiga dugo i opsežno na to pripremam. Čitam stručne knjige iz tog područja, stalno o tome razmišljam, razgovaram s ljudima… Naučila sam i da se ljudima može pomoći i pisanom riječju i naučila sam biti zahvalna što mi se u tako visokoj životnoj dobi dogodila radost da u tome uspijevam.

 

Rekli ste da ste imali zazor od priručnika za samopomoć, a onda ste sami ispisali šest uspješnih self help knjiga i tako postali ne samo jako korisna mnogima nego i važna adresa mnogim kolegama i redakcijama. Osim Željke Markić i njena društvanca nisam primijetio da su se ljudi na vas ljutili. Kako nosite teret popularnosti? Je li nakon knjige ”Tkanje života” postalo težim biti pionirkom?

Već sam u gornjem odgovoru spomenula da ja svoje knjige ne smatram knjigama samopomoći. U toj se, naime, literaturi dijele savjeti koji bi trebali vrijediti za sve ljude, a to jednostavno nije moguće. Mi smo svi, svatko od nas, unikatni i međusobno se razlikujemo. Ne može se istim savjetima pomoći svim ljudima, pa ja stoga nastojim govoriti o različitim problemima s kojima se ljudi susreću i različitim načina rješavanja tih problema. To svakome u manjoj ili većoj mjeri omogućuje da sam za sebe nađe prikladna ili primjerena rješenja problema koji ga muče.

Papa Franjo je za mene od prvog trenutka, kad je sve prisutne na Trgu sv. Petra pozdravio s ”Draga braćo i sestre, dobra večer”, netko izuzetno vrijedan i sasvim poseban. Ja papu Franju doživljavam kao sasvim, sasvim izuzetnu osobu i kao pravog vjernika i svećenika, od kakvih nigdje, a naročito ne kod nas – ne vrvi. Papa Franjo je pun blagosti i dobrote, razumijevanja za ljude, želje da pomogne, a ne da osudi, da smiri, a ne uzburka… Mnogi predstavnici naše Crkve uopće ne oklijevaju čak s oltara širiti u najmanju ruku netrpeljivost…

 

Jeste li religiozni?

Ne znam jesam li religiozna. U uobičajenom smislu svakako nisam, jer u crkve ulazim samo kako bih tamo u miru uživala u njihovoj ljepoti i posebnoj atmosferi. Možda sam svojevrsni agnostik, koji često ima potrebu zahvaliti se Nekome ili Nečemu na mnogo toga što me u životu svakodnevno raduje, obogaćuje…

 

Kakav dojam na vas ostavlja papa Franjo?

Papa Franjo je za mene od prvog trenutka, kad je sve prisutne na Trgu sv. Petra pozdravio s ”Draga braćo i sestre, dobra večer”, netko izuzetno vrijedan i sasvim poseban. Ja papu Franju doživljavam kao sasvim, sasvim izuzetnu osobu i kao pravog vjernika i svećenika, od kakvih nigdje, a naročito ne kod nas – ne vrvi. Papa Franjo je pun blagosti i dobrote, razumijevanja za ljude, želje da pomogne, a ne da osudi, da smiri, a ne uzburka… Mnogi predstavnici naše Crkve uopće ne oklijevaju čak s oltara širiti u najmanju ruku netrpeljivost… Ne bih htjela govoriti o njima, ali mislim da je papa Franjo zaista za cijeli svijet dar Božji. Zvuči pomalo nerazumno, ali ja ću to ipak reći: ja papu Franju ne samo izuzetno cijenim već baš volim. Kad ga vidim i čujem, postane mi toplo oko srca i duše (ako ju imam) i svaki put mu u sebi poželim dobro zdravlje i dug život. I, to još svakako treba dodati, papa Franjo je uz sve već spomenuto (a to je samo mali dio onog što bi se o njemu moglo reći) izuzetno obrazovan, s finim smislom za humor i bez ikakvog traga bahatosti ili oholosti koju ovdje gledamo svuda oko nas.

 

Hoćete li gledati otvaranje Mundijala i utakmicu između brazilske i hrvatske nogometne reprezentacije?

Otvorenje ću možda gledati, a utakmicu sigurno neću. Ne znam ništa o nogometu, smetaju me mahnita trčanja igrača raširenih ruku oko stadiona kad im uspije neki planirani potez, kao da se radi o vrhunskim dostignućima za opće dobro sviju nas, kao i glorificiranje sporta ispred svih drugih ljudskih aktivnosti. U našoj zemlji postoji velik broj talentiranih mladih ljudi (oba spola) koji s mnogu truda i ustrajnosti postižu svjetske uspjehe u različitim područjima znanosti i primijenjenih znanja, a da još nikada, doslovce NIKADA nitko od njih nije bio na naslovnoj stanici bilo kojih novina. Tako to izgleda u ”zemlji znanja“.

U našoj zemlji postoji velik broj talentiranih mladih ljudi (oba spola) koji s mnogu truda i ustrajnosti postižu svjetske uspjehe u različitim područjima znanosti i primijenjenih znanja, a da još nikada, doslovce NIKADA nitko od njih nije bio na naslovnoj stanici bilo kojih novina. Tako to izgleda u ”zemlji znanja“

 

Izjavili ste da je vaš životni moto ”Ništa po svaku cijenu”. Što to zapravo znači? Biti tolerantan prema samom sebi?

Ne, to zapravo znači ne izdati svoje vrijednosti i svoja uvjerenja za neke ”konkretnije vrijednosti” kao što su položaj i slično, ne podnositi ničije maltretiranje u ime nečeg što je navodno jako vrijedno (ljubav, prijateljstvo, domoljublje), itd. Meni se nekako čini da je to ”Ništa po svaku cijenu” toliko samo po sebi razumljivo i očito da uopće i nema smisla opširno obrazlagati.

 

Budući da vas ljute ili oneraspoložuju arogancija, bahatost, licemjerje, pomanjkanje lojalnosti, poštenja i odgovornosti, te svaki oblik zavisti i netolerancije, kako uspijevati ostati veselom osobom i zračiti toliko dobrom energijom?

Jest, sve što ste naveli me smeta i ljuti, ali ja svuda oko sebe vidim mnogo dobrih, skromnih, u svakom pogledu vrijednih ljudi i nastojim se s takvima i družiti. Imam, osim toga, velik broj različitih izvora radosti i sama sam sebe odgojila da se na njih ne navikavam. Drugim riječima, ako mi se, na primjer, sviđa neko glazbeno djelo, ja ću ga uvijek ponovo slušati s istom radošću, kao što ću se uvijek ponovo diviti prirodi u svim njezinim oblicima, bliskom kontaktu s drugim ljudi, umjetničkim djelima, prevođenju stručnih knjiga, profesiji koju sam odabrala i koju bih uvijek ponovo odabrala. I možda ono najvažnije, kad sam bila oduzeta od dječje paralize i to u toj mjeri da se nisam mogla sama u krevetu ni okrenuti, sklopila sam jedne noći na Rebru, kad nisam od bolova i očaja mogla spavati, sa sobom svojevrstan pakt. Odlučila sam da se, ako ikada prohodam toliko dobro da mogu samostalno živjeti, neću žaliti zbog toga što ću cijeli život morati živjeti s vidljivim posljedicama dječje paralize. Uglavnom u tome uspijevam.

 

Kako komunicirate s vašom macom? Supruga i ja imamo šest mačaka i ne uspijevam se snaći, jer svaka naša maza govori drugačijim jezikom, a sada su nam se u dvorištu pojavile dvije nove, sasvim male…

Moja komunikacija s mojom macom je vrlo jednostavna. Ona mi pokaže i ”kaže“ različitim načinima glasanja sve što hoće i od mene traži, a ja, kao dobar butler, odmah skačem i ugađam. Kad to ne činim dovoljno dobro, ona me na neki način kazni: ugrize, gleda u oči i ”protestira”, ali zato kad je sve u redu, predivno prede i mazi se. I na nju se ne navikavam i veselim joj se svakog dana ponovno i to od jutra do mraka (i obrnuto). Blago vama s tolikim macama. Naravno da svaka govori drugačijim jezikom, kad svaka ima i svoju ličnost, različitu od ostalih.

 

Smeta me riječ ”invalid”, ponajprije jer na jeziku na kojem sam odrastao, španjolskom, taj pojam puno jasnije nego na hrvatskom znači ”onaj koji ne vrijedi” ili, u nešto blažoj varijanti, ”onaj koji je manje vrijedan” (inválido). No, pustimo sada moje tegobe sa semantikom, jeste li se ikada osjećali manje vrijednom? I što bi bila dodatna vrijednost vašega karaktera?

Griješite što vas smeta naziv ”invalid”. Nije problem u riječi, već u predrasudama. Kao prvo, svaka osoba s invaliditetom (zašto bi to bio bolji naziv, pa to je samo eufemizam) je u nekom aspektu ili nekoj aktivnosti uistinu ”invalidna”. Eto, ja idem teško po stepenicama, ne mogu potrčati, ne mogu poskočiti, ne mogu se penjati…. Kad izbjegavamo nazvati pojave pravim imenom, mi samo potičemo nastanak i održavanje predrasuda, jer ako djetetu branimo da kaže šepav, grbav, debeo i slično, mi ga učimo da je to nešto tako strašno da ono  uopće ne smije ni reći ono što VIDI. Djecu bismo trebali učiti da onaj tko je invalid nešto ne može ili to može slabije od drugih i da se ta riječ odnosi samo na to. Izvan toga ta osoba može biti dobra ili loša, pametna ili glupa, poštena ili nepoštena i tako redom, pa prema tome ništa drugo ne možemo o njoj zaključiti niti se zbog toga što nešto ne može ili nema prema njoj drugačije ponašati. Tako bismo suzbijali predrasude. I za kraj, da vas podsjetim na velikog Shakespearea, koji je rekao: ”Ruža bi jednako mirisala i da se drugačije zove”.