autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Strastvena literarna borba

Autor: Denis Derk / 09.10.2014. Leave a Comment

Alice Munro Javne tajneAlice Munro, “Javne tajne”, OceanMore, Zagreb, 2014.

 

Kada je lani početkom listopada objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila kanadska književnica Alice Munro, reakcije u cijelom svijetu bile su nepodijeljeno pozitivne. Kanađanka koja izbjegava publicitet, intervjue i promociju obljubljena je autorica koja je divljenje i struke i šire javnosti izborila formom pripovijetke.

 

Zahvaljujući nakladi OceanMore, hrvatski štovatelji Alice Munro sada mogu pročitati i njenu zbirku “Javne tajne” (ovaj naslov nekakvim ciničnim slučajem podsjeća na naslov knjige Nore Roberts, ali tu, naravno, prestaju sve sličnosti). Zbirku je na hrvatski prevela Maja Šoljan, a riječ je o četvrtoj knjizi Alice Munro prevedenoj na hrvatski jezik, što svakako valja pozdraviti.

U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki

 

Mnogi suvremeni dobitnici Nobelove nagrade nisu bili te sreće da ih hrvatski izdavači sustavnije predstavljaju hrvatskoj javnosti. “Javne tajne” premijerno su objavljene još prije dvadesetak godina, a riječ je o knjizi tipičnoj za stil i književni interes ove slavne kanadske književnice.

 

U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki.

 

Istina, Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti. Najkonkretnija po tom ženskom, pa onda i feminističkom pitanju je u priči “Albanska virđina”, jednoj od rijetkih svojih priča koju ipak premješta iz kanadskih provincijskih mjesta i naselja smještajući je u albansku balkansku vrlet koju opisuje iznimno snažno, i ovdje dokazujući svoju nedvojbenu literarnu i stilsku vještinu.

 

No, Alice Munro ne bi bila toliko cijenjena da si u svojim pričama ne dopušta totalnu spisateljsku slobodu, pa i u ovoj zbirci ne robuje sadržaju i preglednosti, nego se u pričama poigrava i likovima i vremenima u kojima se ti likovi pojavljuju te tako čitatelja vrlo često ostavlja u nedoumici, nekada ga i namjerno upućujući prema logičkim stranputicama.

Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti

 

Stoga na kraju njenih pripovijetki točka uopće ne znači i uobičajeni kraj priče, dapače. Tek tu autorica ostavlja prostora za daljnja zbivanja i nove zaplete. Takvim postupkom svakog čitatelja na neki način pretvara u pisca koji može nadopisivati ove mučne pripovijetke sa snažnom atmosferom.

 

U svojim pričama, Alice Munro zna biti iznimno surova i gruba, pa ponekad i iznenadi brutalnošću opisa kao što je to učinila u složeno koncipiranoj i iznimno razvedenoj priči “Skriveno i otkriveno” gdje minuciozno sadistički opisuje stravičnu nesreću u pilani.

 

Svih ovih osam priča prepuno je čudnovatih likova koji se svete svojim dobrotvorima, dobrih ljudi koji nisu imuni od loših postupaka, uvjerenih vjernika koji tako lako krše onih deset zapovijedi, nesretnika koji nikako ne mogu pobjeći svojoj kobi, ali i žrtava za koje nikada nećemo saznati od čije su ruke stradali.

 

Cijeli opus Alice Munro zapravo je strastvena literarna borba protiv svijeta u kojem ljudi moraju biti ili crni ili bijeli, ali i borba za društvo u kojem će apsolutno svaki pojedinac imati pravo ne samo na svoj stav nego i pravo na svoju posebnost i nedjeljivu prepoznatljivost.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Albanija, Alice Munro, autograf.hr, autor, Balkan, Denis Derk, Hrvatska, izdavač, Javne tajne, lektira, literarno, OceanMore, pisac, politika, portal, psihologija, rat, Večernji list, Zagreb

Ne postoje knjige za odmor

Autor: Miljenko Jergović / 31.07.2014. Leave a Comment

Pisma PosejdonuBog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju.

 

A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno.

 

Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji…

Ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno

 

A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje.

 

Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog.

 

Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

 

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna.

 

Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

 

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore.

Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune

 

U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

 

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta.

 

Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

 

Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro.  Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”.

 

Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta

 

Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”.

 

Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.

 

Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo.

 

“Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.

 

Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.

 

Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.

Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija

 

Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.

 

Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.

 

Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).

 

Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.

 

Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.

 

Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.

Ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji. Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio

 

Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…

 

Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.

 

Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.

 

Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao.

 

Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.

 

A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.

Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen

 

I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti.

 

Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.

 

E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom  jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom.

 

Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje.

 

Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortázara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.

 

Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Alice Munro, autograf.hr, autor, Barbika, Beograd, Cees Nooteboom, esej, Fraktura, izdavač, knjiga, književnost, Laguna, Larsson, Miljenko Jergović, Nizozemska, odmor, ogledi, silikon, Superknjižara

Dragi život

Autor: autograf.hr / 20.12.2013. Leave a Comment

dragi_zivotAlice Munro (1931.) rođena je u Winghamu (Ontario) u Kanadi. Već kao studentica počinje objavljivati kratke priče po časopisima, a 1968. g. dobiva svoju prvu Guvernerovu nagradu – najprestižniju kanadsku književnu nagradu – za zbirku priča ”Dance of the Happy Shades”. Guvernerovu nagradu dobila je i 1978. za zbirku ”Who Do You think You Are?” te 1986. za ”The Progress of Love”. Dvostruka je dobitnica i važne Gillerove nagrade – 1998. g. za zbirku ”The Love of a Good Woman” i 2004. za ”Runaway”, zbirku koja je dobila i Commonwealth Writers Prize (2005.). Godine 2009. Alice Munro nagrađena je i prestižnom nagradom Man Booker International za životno djelo, a 2013. i Nobelovom nagradom za književnost kao ”majstorica suvremene pripovijetke”.

 

U zadnjoj objavljenoj zbirci pripovjedaka “Dragi život” Alice Munro, pišući o ljubavi, smrti, krivnji, sramu, samoći, slučajnim susretima, sudbini, oblikuje živopisan, trajan portret opasnosti i neobičnosti običnog života.

 

Prvi put progovara i o vlastitom ”dragom” životu: ”Četiri posljednja teksta u ovoj knjizi nisu baš prave priče. Čine zasebni dio, autobiografski po osjećajima, premda katkad ne sasvim i po činjenicama. Vjerujem da je to prvo i posljednje – a i najbliže – što imam reći o vlastitom životu.”

 

Nema pisca koji bi bio toliko dobar u opisivanju ljubavnih čudnovatosti, zbunjenosti i životnih frustracija ili unutrašnje okrutnosti i izdaje koji se mogu primijetiti u najsitnijim gestama i promjenama tona. Priče iz ”Dragog života” krše brojna pravila kreativnog pisanja, ali ipak ponovno odražavaju Munroinu psihološku jasnoću, oštroumno prihvaćanje slabosti i majstorstvo u žanru kratke priče.

 

The Washington Post

 

Autor: Alice Munro

Naslov: Dragi život

Prijevod: Maja Šoljan

Književnost

Broj stranica: 280

Uvez: meki

Godina izdanja: studeni 2013.

ISBN 9789533320175

Izdavač: OceanMore

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Alice Munro, autograf.hr, Dance of the Happy Shades, Dragi život, knjiga, Maja Šoljan, Moderna vremena info, OceanMore, The Progress of Love, The Washington Post

Osveta kućevlasnice

Autor: Sibila Petlevski / 12.10.2013. Leave a Comment

Kad sam čula da je Alice Munro postala ”nobelovka”, palo mi je na pamet sljedeće: kakva sreća da je tu nagradu, koja se štedljivo dodjeljuje ženama, dobila baš Alice Munro … kad već Nobela za književnost nije dobila Flannery O’Connor, spisateljica s američkog juga koja je umrla sredinom šezdesetih, prije nego što je navršila četrdeset godina života. Flannery je pisala o običnim ljudima, onakvima kakvih je najviše, koji prolaze kroz život misleći da ih se ništa ne tiče i trude se ništa ne vidjeti, a kad napokon osjete da bi nešto trebalo poduzeti, spoznaja dolazi prekasno – u njihovo čelo već se zabija metak.

 

Može nam se učiniti da Alice Munro, kao kroničarka života u jugozapadnom Ontariu, u ruralnom kraju Kanade, piše potpuno drugačije. Mogli bismo pomisliti da je njena sposobnost psihološkog portretiranja u okvirima kratke priče gušća i slojevitija od kratkih priča O’Connorice, ali i kod jedne i kod druge postoji nešto teško odredivo, što bih nazvala jezom svakodnevice. Tu jezu Munro zove ”kanadskom gotikom”. U njene likove ugrađeno je nasljeđe ”razvlašćenih”, osiromašenih ljudi koji su došli u Kanadu bježeći iz Europe pred kaznenim i vjerskim progonom, gladnih ljudi koji su htjeli umaknuti bijedi i siromaštvu. Oni su ukorijenjeni u okrugu Huron County. To mjesto je njihova sudbina. Sve što im se može dogoditi, događa se u tom ruralnom kraju bogu iza leđa, u kojem je sve u isto vrijeme ”i opipljivo i tajnovito” i u kojem vrijedi pravilo: ”Nikad ne podcjenjuj zloću u dušama ljudi … čak ni kad su prema tebi mili … posebno kad su mili”.

Munro piše na klasičan način i posjeduje spisateljsku magiju kojom se mogu pohvaliti samo najveći: u stanju je «uvući» čitatelja u svoj svijet i ne puštati ga. To je posebno zadivljujuća sposobnost u žanru inače podcijenjene kratke proze, gdje se iz priče u priču nižu najrazličitiji zapleti, pa postoji opasnost da čitateljska pažnja popusti, da se onaj tko je uzeo knjigu u ruke, prebrzo zadovolji i da zaklopi korice.

 

Ne, kod Alice Munro je nemoguće stati dok ne pročitate sve! Za Munro priča nije ”cesta koju slijedimo … nego nešto poput kuće”. U kuću uđemo, ostanemo tamo neko vrijeme, prošećemo ovamo-onamo, upoznamo se s rasporedom soba u odnosu prema hodniku, pogledamo kroz prozor da bismo vidjeli kako izgleda svijet iznutra prema van. Govoreći o svojem spisateljskom stilu, Munro razvija tu sliku priče-kuće. Obraća nam se neposredno i kaže nam da smo se promijenili – samim time što smo ušli unutra, u zatvoreni prostor. Bio on velik i dovoljno širok za kretanje, ili skučen, s puno zavoja; neovisno o tome je li poluprazan ili nakrcan namještajem – mi se tome prostoru prilagođavamo. Munro nam poručuje da se možemo uvijek ponovno vraćati u kuću, i da ćemo svaki put kad u nju uđemo imati dojam da smo tamo zatekli više stvari nego prije: ”Ona” – Munro pritom misli na kuću svoje proze – ”ima tvrdoglavu samosvijest u vezi s time da je izgrađena iz vlastite potrebe, a ne samo zato da bi vama pružila zaklon i mogućnost opuštanja”.

 

Dakako da bismo mogli raspravljati o tome zašto je u određenom vremenu Nobela dobio jedan pisac, a ne drugi; zašto ga je dobila žena, a ne opet muškarac, zašto iz ove zemlje, a ne iz one, zašto iz jednog društveno-političkog miljea, a ne iz drugog. Margaret Atwood, i sama više puta predlagana za Nobelovu nagradu, s pravom kaže da mnogi ne znaju kako je težak put prošla njena prijateljica Alice da bi došla do svojeg Nobela. Između ostaloga, nije bilo lako oprijeti se marketinškoj logici izdavača koji jedinom ”ozbiljnom” literaturom smatraju roman. Nije bila laka ni odluka Alice Munro da napusti velikog izdavača Macmillana i da krene u knjižarsku neizvjesnost za Douglasom Gibsonom, jedinim urednikom u kojeg je imala povjerenja. Vjerovala mu je jer joj je pomogao u trenucima egizstencijalne i kreativne krize da ustraje u pisanju ”prezrenog” žanra kratke priče.

 

Dati Nobela Alice Munro danas je bilo potrebnije nego ikad. Potrebno je nagraditi spisateljski dar kao takav. Goli dar bez medijskog omota. To je važno u vremenu u kojem medijski status poprima neusporedivo veći značaj nego što ga može imati vrijednost bilo čega što bi bilo tko mogao učiniti. Baš kao što je svojedobno rekao Guy Debord: ”Financijer može biti pjevač, advokat može biti policijski doušnik, pekar se može razmetati literarnim ukusima, glumac može biti predsjednik, šef kuhinje može filozofirati o pokretima u pekarskom zanatu kao da je riječ o prekretnicama u povijesti svijeta. Svatko se može pridružiti spektaklu kako bi javno usvojio ili ponekad u tajnosti prakticirao potpuno drukčiju djelatnost od one specijalnosti kojom je na početku stekao ime”.

 

Alice Munro je spisateljica golemog opusa koja, za razliku od mnogih, zna što dobro radi i drži se toga što zna raditi. Bilo je godina kad su gosti kojima je u svojoj kući servirala ručak i večeru mislili da je samo ”žena svojega muža”. On se bavio knjižarskim poslom, a u njihovoj kući su se tada okupljali provincijski pseudointelektualci – isti onakvi kakvi danas na Frankfurtskom sajmu kao mahniti kupuju prava za objavljivanje djela te nobelovke. Nije ih imala potrebu razuvjeravati. Pustila je da misle da je ”samo kućanica”. Dočekala je dan osvete. Dobro došli u kuću Alice Munro!

 

 

Filed Under: Književnost, Kultura, OSVRT Tagged With: Alice Munro, autograf.hr, frankfurtski sajam, Kanada, Nobelova nagrada

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Država će financirati obnovu i onima bez novca

    Država će financirati obnovu i onima bez novca

    anja-kozul
  2. Slučajna Hrvatska

    Slučajna Hrvatska

    marinko-culic
  3. Božje Novosti

    Božje Novosti

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku udrugu slijepih

    Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku...

    goran-borkovic
  2. Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u njoj žive

    Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u...

    novosti
  3. Pupovac: Za stradale moramo imati poseban senzibilitet

    Pupovac: Za stradale moramo imati poseban...

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se