Prošle srijede, 3. listopada, navršilo se 20 godina od beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ceremonije koju dobro pamtim i koju je 1998. predvodio sveti papa Ivan Pavao II. u okviru svog drugog pohoda Hrvatskoj, ali ne pred više od pola milijuna vjernika kako iznosi Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije ovih dana. [Read more…]
Papa Ivan Pavao II. u Sarajevu (12)
Ivan Pavao II
(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira).
Govor pape Ivana Pavla II. članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine [Read more…]
Papa Ivan Pavao II. u Sarajevu (7)
Ivan Pavao II
(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira).
Pozdravni govor Svetog Oca u sarajevskoj zračnoj luci [Read more…]
Rat d.o.o.
Vladimir Todorić
Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio biznis. Krvavi unosan biznis.
Sirotinja je verovala slepo svojim liderima, ubijala jedna drugu u zanosu nacionalne mržnje dok su lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka gomilali svoje lično bogatstvo.
Karikaturalno jednostavna istina. [Read more…]
Goloruko jurišanje
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Eh da, cijela je jedna mitologija – sjetit ćete se – ispisana o neviđenoj fanatičnosti i hrabrosti arapskih mudžahedina, što su od ljeta devedeset druge počeli stizati u pomoć svojoj muslimanskoj braći u Bosni i Hercegovini. Ledili su krv u žilama ustaškim i četničkim dušmanima, pa ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišali na njihove rovove, ne žaleći se ni kad ih metak pogodi posred čela.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Još negdje u arhivi imam novine iz devedeset treće, i reportažu napravljenu negdje oko Starog Viteza, s pričom kako su mudžahedini u jednom takvom jurišu našli u rovu mrtvog ustašu. Umro od straha, vele, prije nego su i došli do njega.
Nije takvih boraca Bosna i Hercegovina vidjela još od… jebiga, od Drugog svjetskog rata. Mudžahedini su, zapravo, primijetili ste to, preuzeli taktiku Titovih partizana: pucaš prema neprijateljskoj živoj sili sve dok ne ispucaš posljednji metak, a onda iskočiš iz rova i goloruk, samo s domovinom u srcu, slobodom u mislima i pjesmom na usnama, povedeš juriš na neprijatelja.
Dobro uvježban i moralno-politički vaspitan borac može u tom jurišu primiti i do četrdeset metaka u prsi, ali on neće pasti prije nego uleti u dušmanski rov i golim rukama ne podavi najprije pedesetak pripadnika neprijateljske žive sile, a onda i samog sebe, da im živ ne padne u ruke.
Neki je mudžahedin, pričalo se, u takvom jednom jurišu od eksplozije granate ostao bez obje ruke, pa ih onako ranjen i krvav pokupio s tla i njima sâm samcat podavio osam ustaša. Velimir Bata Živojinović, recimo – da je koju godinu mlađi – bio bi odličan mudžahedin.
Tako je barem izgledala romantična predaja o hrabrim borcima iz odreda El-Mudžahid. Dolazile su, istina – u početku stidljivo, a onda sve češće – i one manje romantične priče, o teroru što su ga borci sa zelenim vrpcama oko glave provodili među zarobljenicima i civilima, ali i vlastitim suborcima koji su se odbijali ponašati u skladu s njihovim tumačenjem svijeta, od ratnog prava do islama. Iz toga doba datira jedna od najnesretnijih bošnjačkih zabluda, ona o mudžahedinima koji im valjaju u ratu, a onda malo “prebacuju” u miru.
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri. “Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri.
“Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić: “Zbog toga je pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva, i dalje neophodna, i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu!”
Ono što je tada moglo izgledati kao generalov nespretni gramatički lapsus i brkanje posvojnih pridjeva “njihova” i “svoja” – o mudžahedinima koji Bošnjake vraćaju “svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima” – pokazat će se kao strategija: borci iz Saudijske Arabije, Afganistana, Jemena ili Irana zaista nisu Bošnjake vraćali njihovoj vjeri, njihovoj tradiciji, običajima i kulturi, već – svojoj. “Dok islam”, shvatili ste, “ne pobijedi na ovom svijetu.”
Govorio je to, podsjećam, general Rasim Delić: govorio je to, podsjećam, lijepih dvadeset godina prije kalifa Bagdadija.
Rezultati su vidljivi danas, dvadeset godina kasnije, kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995, i kad su Bošnjaci, eto, osupnuti iznenadnim otkrićem kako su slavni hrabri mudžahedini, sve valjda s pjesmom na usnama, silovali žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba.
Rezultati su vidljivi danas (…) kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995. (…) silovali su žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba
Da, bilo je to davno – odreda El-Mudžahid više nema, ali eno Bošnjaka vraćenih njihovoj vjeri, tradiciji, običajima i kulturi. Eno njihova generala Rasima Delića i “vrhovnog komandanta” Alije Izetbegovića u mitovima, legendama, narodnoj predaji i srcu bošnjačkog patriota, eno najzad Sakiba Mahmuljina – ratnog komandanta Trećeg korpusa, što je, prema Kebinim dokumentima, izravno zapovijedao mudžahedinima – u fotelji zamjenika federalnog ministra obrane, eno i Šefika Džeferovića, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, odgovornog za zataškavanje zločina u Vozući, danas gospodina predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.
A eno bogami i veterana odreda El-Mudžahid Huseina Bilala Bosnića kako po Bosni kupuje dulume zemlje za sebe, svoje žene, djecu i vojnike, eno na kraju dvadesetogodišnjeg historijskog kruga mladih Bošnjaka i Bošnjakinja kako u Siriji dušmanima lede krv u žilama, i ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišaju na njihove rovove.
Pa će biti valjda tamo negdje i neki general da im zahvali što su sirijskim muslimanima “pružili pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”.
I u toj kulturi onoga crnog vica, čut ćete ga već, kad je ono borac Islamske države negdje u Siriji pitao mudžahedina Muju bi li mu za hiljadu maraka dao zarobljenog Bašarovog vojnika da ga kolje, a ovaj mu odgovorio: “Bih, ali otkud mi hiljadu maraka?”
(Prenosimo iz Oslobođenja).
Alija Izetbegović i ”ideja Bosne”
Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne. Ove subote je pak Alija Izetbegović i neumjereno ”beatificiran”. U nekrologu Izetbegoviću, koji sam napisao prije deset godina, pokušao sam ustanoviti kako stoje stvari sa ”sačuvanom idejom Bosne”.
Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u bratskom paklu devedesetih
U velikom preokretu 1990. godine Alija Izetbegović, penzionirani sarajevski pravnik i politički osuđenik komunističkoga sistema, s društvene margine ući će u samo središte političkoga života, pretvorivši se preko noći iz autsajdera u lidera, te ne samo da počinje sudjelovati u vladajućem diskursu, nego ga počinje i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijeloga bošnjačkog naroda, postao je jedna od planetarnih političkih ikona poput Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame.
Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u bratskom paklu devedesetih. Napokon, ostat će zapamćeno da je Izetbegović prvi smogao snage da uputi javnu ispriku svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, umio crpsti snagu iz slabosti.
No, jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniji decenij u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: ”sačuvali smo ideju Bosne”, kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu…
U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Dejtonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja. Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom normalizira, ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana.
Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod sačuvanom idejom Bosne? Ako bi se to odnosilo na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za stvaranje obećavajućega društva, tako ”sačuvana ideja Bosne” ne bi predstavljala nikakav uspjeh.
Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju ”ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u svojim ranim knjigama. Kad se jednim pogledom pokuša obuhvatiti sve što je i kako je Izetbegović govorio o svojemu gledanju na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasnije zašto se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite ”ideje Bosne”: on je u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da ju uobliči. Umjesto toga on je pragmatično puštao vrijeme i događaje da donesu ono što moraju donijeti, i tomu prilagođavao svoju političku poziciju.
S lakoćom je u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Govorio je o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjen na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu ostat će najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku.
Razapet između vjere, naroda i države, između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države i građanskoga društva – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.
Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim vremenima zna uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku. Historija ovoga svijeta pokazala je mnogo puta istu stvar: s tom svojom ambivalentnošću on može živjeti posve lijepo, bez ikakve ”krize identiteta”, u harmoničnom odnosu s užim zavičajnim i širim regionalnim i svjetskim okruženjem, samo ako su opće okolnosti mirne i nekonfliktne.
Dapače, tada mu njegova ambivalentnost biva i komparativna prednost. Ali čim započne govor antagonizma, pa još ako je obojen ”civilizacijskim” i ”vjerskim” nalozima i argumentima, ambivalentnost se preobraća u unutarnji pakao. U ovom uvidu krije se i najdublji razlog zbog kojega se za Izetbegovićev projekt ”islamizacije” bosanskih muslimana može reći da je bio nasilan ideologijski eksperiment, suštinski protivan njihovome povijesno-kulturnom identitetu, kao što udara i u same temelje mogućnosti višeetničke Bosne i Hercegovine.
Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim vremenima zna uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku
Simbolički ilustrativan događaj odigrao se na Izetbegovićevu grobu dan-dva po njegovome ukopu: dvojica turskih parlamentaraca ceremonijalno su posuli grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II el Fatiha (Osvajača), objasnivši da je to najveća počast, i da je sultanov grob do sada bio otvaran samo jedanput – za bivšega predsjednika Turske Turguta Ozala. Izetbegoviću možda privatno nisu bile mrske elfatihovske sanjarije, koje su kod muslimana obojene toplim bojama pseudopovijesne naracije o dobromu caru, koji je ”divlju i nesretnu zemlju blagodarno rasvijetlio svjetlom islama”. O tomu nije govorio javno, osim što mu se koji put znalo omaknuti da ispovjedi svoju tvrdu vjeru u znanstvenokritički davno odbačene mitove o ”bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka-muslimana”.
No, danas se ta vrst povijesne simbolike sustavno njeguje kao aktualno-politička, kao medij suvremene kolektivne političke identifikacije, o čemu svjedoči bošnjačka politička, kulturna i pedagoška praksa. S namjerom ili bez nje, na taj se način oblikuju psihopolitičke pretpostavke za produbljavanje međuetničkoga nepovjerenja i za neke buduće sukobe. U takvom razvoju brzo bi se i lako našao kraj svake tlapnje o ”sačuvanoj ideji Bosne”, o ”očuvanoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini”, a grob Alije Izetbegovića na prelijepom mezarju na Kovačima ponad staroga Sarajeva obilazili bi još samo jednosmjerno indoktrinirani zavjerenici prastarih iluzija o jednoj povijesti, koje nikada nije ni bilo.
