novinarstvo s potpisom
Ivan Lovrenović, ”Ulazeći u Varcar”, Fraktura, Zagreb – Synopsis, Sarajevo 03/2016.
Eto kako u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje
najedanput dobiva svjetsko-povijesni kontekst, a tihi
liječnik iz tvojega intimnog sjećanja izrasta u jednoga
od likova i protagonista te velike i strašne povijesti. [Read more…]
Papa Frane je opet, veoma ironično, govorio o vidjeocima preko kojih, navodno, Bogorodica šalje poruke, po narudžbi, u unaprijed obznanjeni dan i sat, bilo gdje se eventualni vidjelac zatekao.
Doduše, Papa nije izustio riječ “Međugorje” (pape – držeći se kršćanskog načela da treba osuditi grijeh a ne grešnika – rijetko kada navode imena onih čije djelovanje žigošu, a jednako postupaju i ini katolički svećenici, barem oni koji drže do vjere). [Read more…]
Piše: Amila Kahrović
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o slučaju Perković, Vučićevim hapšenjima u Srbiji, Ivi Andriću i situaciji u BiH.
Kakvo je tvoje viđenje slučaja Perković?
Ne trebam ti, nadam se, ni govorit koliko se gnušam tog zanata kojim se bavio Josip Perković. A ne trebam ni tebi ni ikome pametnom crtat da se tim istim zanatom bave i tipovi iz Hrvatske koji su se svojski angažirali oko njegova procesuiranja u Njemačkoj. Neka se otkriju i egzekutori i nalogodavci svih ubojstava u režiji Udbe, ali i svih srodnih zločina izvršenih u postudbinom periodu iliti u epohi tranzicijske Udbe. Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…
Nisam primijetio da gospoda postudbaši spominju zločine nad ovim ljudima, iako oni nisu ništa manje mrtvi od pokojnog Đurekovića niti su išta manje brutalno likvidirani. Razloge za njihovu šutnju i nezainteresiranost možemo samo slutiti. I na tome će, nažalost, ostati. Jer od otvaranja one Pandorine kutije svih naručenih i politički motiviranih zločina, koju je u jednom od svojih rijetkih suvislih trenutaka spomenuo Zoran Milanović, neće biti ništa. A zašto neće, to u ovoj zemlji znaju čak i stihoklepci…
Sada znamo da stvarnoga
Tvorca naše državnosti
Skrivalo se iz razloga
Delikatnih od javnosti,
Al’ kada ga pred sud stave
Pod optužbom za zločinstvo,
Odreć’ neće se države,
Svoje priznat će očinstvo.
Nekome će bit jebeno,
Nekome će biti bolno,
Što država i sve njeno
Službino je djelo spolno.
Nekome će biti strava,
A nekome čisti porno,
Da kad pravi se država,
Služba radi neumorno.
Kako vidiš masovna hapšenja koja Vučić provodi u Srbiji? Je li to ozbiljna borba protiv kriminala ili nešto drugo?
Ne vidim da je u Srbiji manje kriminala i korupcije nego što je bilo prije. Vidim samo da je više Aleksandra Vučića, premda ga ni prije nije bilo baš malo. Ta situacija mi donekle sliči na onu u Hrvatskoj nakon što su Sanader i birani mu jataci završili u Remetincu. Zaorio se pljesak iz svijeta, aplaudirala je istinabog i domaća sirotinja raja, ali njoj su ruke ostale tek toliko slobodne da i ne može ništa nego pljeskati. I ispružiti spojene dlanove kad joj zatreba neka usluga od lokalnih sanaderčića.
Problem kapilarne korupcije ostao je, nažalost, prisutan na svim nivoima i oni koji su i do sada besramno tražili i uzimali mito, to isto rade i dalje, bez straha i bez srama. Ali uz pjesmu o održivom razvoju temeljito korumpiranog sistema, kojemu neće nauditi to što se nekoliko brendiranih kapitalaca povlači po istražnim zatvorima i medijima…
Tajkunske se pesme oru,
Pesme koje širu bol:
Što je Miško u zatvoru?
Je l’ to neki jevtin fol?
Pevaju da nije pravo,
Pevaju da nije fer:
Svakoj vlasti kintu davo,
A sad ispo profiter.
Zar je Miškov put u zatvor
Ekonomski Vladin smer?
Palme njišu svoje grane,
A žirafe vratove:
Da l’ na Mišku će da stane
Il’ da dižu spratove?
Svi putari uz Nišavu,
Svi brokeri s Moravu,
Zar u zatvor da se stavu
Svi partneri s državu?
Srbija će biti cela
Padinjak i Zabela.
U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju? Ili je to samo marketinški hrabar pokušaj da se kako-tako zabašuri da je i onaj nekadašnji Vučić u vrijeme naručene egzekucije nad novinarom i urednikom koji je smetao režimu imao itekakvu moć?
I sad bi kao trebalo vjerovati da Vučić sve do prekjučer nije imao ako već ne moć da spriječi Ćuruvijino ubojstvo ili da se založi za pravovremeno otkrivanje počinitelja i naručitelja, a onda barem moć da pokaže svoju ljudsku nemoć da i dalje bude dio sustava moći održavanog takvim zločinima… Ili da se sažalimo nad njegovom nemoći da bude išta osim moćnika?
Je li BiH bure baruta, budući da na takom malom prostoru ima više desničarskih ideja koje su međusobno jednakopravne (ma koliko to bio paradoks), ali i iznimno neprijateljske prema svemu izvanjskom?
Ma nije BiH sama po sebi to – kako joj tepaju – bure baruta, nego je ona skladište krize. Ona tako funkcionira od završetka rata, i takvo stanje – da se ne lažemo – odgovara i čuvarima skladišta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i koncesionarima krize sa svih strana.
Jer da je drugačije, onda se ne bi održavalo ovo stanje neodgovornog poluprotektorata u kojemu bujaju domaći feudalizmi. Pritom tu nitko nije nizašto odgovoran: ni takozvana međunarodna zajednica ni unutrašnje oligarhije.
Svi oni jedni na druge uzajamno prebacuju svoju neodgovornost i svatko svakome predbacuje to prebacivanje neodgovornosti. Odgovornosti, ponavljam, nema, jer nitko na sebe ne želi preuzeti ni jedan jedini njezin djelić. Osim ovih ljudi koji su se sada pobunili uvidjevši da će im produžetak ravnoteže neodgovornosti do kraja uništiti živote, ali kojima nitko neće dopustiti da ugroze razgranati sistem neodgovornosti od kojega stradavaju.
I dirljivo je koliko su svi suglasni da je takvo stanje neodrživo jer je i sam Dayton neodrživ, a najglasniji su pritom oni koji su se Daytonom okoristili, oni kojih bez Daytona ne bi bilo i koji bi sada potpisali nekakav novi Dayton, ali s istom figom u džepu. Na primjer Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH! To što on zove luđačkom košuljom zapravo je jedino u čemu se osjeća kao u fraku…
Za Dejton sam viko: ‘‘Košuljo ludačka!“
Pod košuljom dok je moglo da se pljačka,
A sad kad se steklo što se steći dalo –
Košulju sa sebe ne dam ti, budalo!
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Dafina i Jezda,
Tu širi krila sokolova
Čvorak iz kukavičjeg gnijezda.
Košulja to je mojih snova,
U njoj sam Jezda i Dafina
Pod njom ko pljeva raste lova –
Dejton je moja imovina!
Ili šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH i time prikrivati da ne znaju ni šta bi sa samim Sarajevom, gdje im ni Srbi ni Hrvati ne smetaju da iskažu sve svoje upravljačke kapacitete. A pritom on i takvi, evo da ih pitaš ide li se do Sirat ćuprije preko Donjih ili preko Gornjih Hamzića, pojma ne bi imali. Ne zato što bi im to pitanje bilo teološki komplicirano, već zato što imaju problem s geografijom, što se iz Sarajeva ne vidi gdje su ikakvi Hamzići i ima li ih uopće. I ako ih ima, čega u njima ima da nema…
Bosa Bosna Dayton proslavila,
Na mladog se mene naslonila:
‘‘Mlad Bakire, ti visoko rasteš,
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Je li ti se Dayton isplatio?
Jesi li se para namlatio?“
‘‘Nisam, Bosno, mlatno ni pfeniga,
Od Daytona imam samo briga.
Ne mako se s mjesta predsjednika,
Ako imam više od Dodika!
Dayton svakom i otac i majka,
Samo meni, sirotu, sadaka.
Teško meni, sirotu i samu –
Mjesto para mlatim praznu slamu.“
Bosa Bosna meni odgovara
Da i slama u nas vrijedi para:
‘‘Moj Bakire, i to se računa:
Slama prazna, slamarica puna!“
A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu…
Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?
Ima li ičega od Jugoslavije naovamo što on i takvi nisu upropastili i na čijoj se propasti nisu okoristili?
I ima li za njih ičega poželjnijeg od ovakve situacije u kojoj mogu upropaštavati nešto što ne doživljavaju kao svoje, a da ih pritom nitko ne pozove na odgovornost…
Bez Daytona da l’ bih mogo
Opsluživat Božju volju:
Da novaca imam mnogo
I privatnu Radobolju!?
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Mirne duše mogo reći:
Rijeka da će meni svome
Kroz entitet treći teći!?
Bez dejtonskog da l’ bih duha
Svojoj duši našo lijeka:
Narod gladan suha kruha,
A u mene – mokra rijeka!?
Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti, jer su svjesni da socijaldemokrati majstorski zagovnaju i ono što su nacionalisti nepažnjom propustili…
Što mu Bosna i Hercegovina
Ne silazi nikad sa usana,
Ne znaš je l’ to zemlja ili slina.
Lagumdžija dugoga je vijeka:
Jasno mu je kamo Bosnu vodi,
Ekonomski prosperitet čeka
Kad kriminal kapital oplodi…
Strašne su se polemike vodile oko Ive Andrića. O tome si čak pisao. Kakvo je tvoje viđenje pozicije tih “ničijih” pisaca u koje upisuje kakvu ko hoće ideologiju pa makar često ideologije upisane u njih bile paradoksalne?
”Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola (…) I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.”
Tako je pisao mladi Andrić, sluteći da se na ovom svijetu nema što steći osim gubitka. Tako je pisao dok još nije mogao ni slutiti da će se oko njega jagmiti prostaci, i da ga ni bezdomnost neće spasiti ni od protjerivanja ni od prisilnog udomljavanja. Možda pogrešno čitam, ali meni je Andrić bio i ostao ”ex Ponto”, pa čak i tamo, zapravo posebice tamo gdje ga svojataju, gdje ga lijepe po bilbordima i arlauču kako im lijepo stoji. Pa kad se danas govori o Ivi Andriću, zapravo se najmanje govori o njemu…
Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić
Napisao i sabrana zlodjela
Svojih budućih čitalaca.
Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao
Da bi se čitaoci ostavljali knjige
I hvatali noža, koca i konopca.
Ima ih koji misle ko i Milan Lukić
Da knjiga čitana u prvom činu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi inače bila pisana…
Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić
Da knjiga pisana u drugom ratu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi je inače čitali…
Ima ih koji vjeruju da bez Andrića
Ne bi bilo ni tog Lukića,
I da nikad, da im nije bilo Lukića,
Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –
Da ni tog ne bi pročitali Andrića.
Istinabog, nešto manje nego Biblija,
A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao
Nego svojim rukama prepričavao
Obje knjige koje su mu dopale šaka.
Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,
Premda to ni mrtav ne bi priznao,
Milana Lukića tog i takvog stvorio,
Logično im da pisano je unaprijed
Sve što čitaju unatrag.
Ima ih što na sva usta objašnjavaju
Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,
‘‘Na Drini ćupriju“ na mostu pokoljem,
Ćupriju krvavu ‘‘Ćuprijom“ pisanom.
Ima ih što ‘‘Pismo iz 1920. godine“
Bacaju u vatru 1992.
Pa kažu: ‘‘To je ‘Pismo’ Bosnu spalilo,
Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…“
Ima ih kojima je Andrić
I Maks Levenfeld i Milan Lukić,
Ima ih po kojima je Andrić
Bosni propisao mržnju i strah.
A nema ih da objasne nam sebe
I sebe da zapitaju, ako imaju koga:
Jesu li Andrića čitali da bi mrzili
Ili ih je mrzilo da ga čitaju?
Dobitnik si nagrade Kočićevo pero. Da li se tvrdnja ministra prosvjete Republike Srpske da je “Petar Kočić ugaoni kamen RS-a” može svrstati u ovakvu vrstu upisivanja ideologije piscu?
A šta možeš… Ima nas raznih. Netko od kamena napravi književnost, a netko od književnosti kamen. Ne bih se zakleo da bi se Kočić, iako ga je borba za nacionalna i socijalna prava stajala živaca i života, u Republici Srpskoj osjećao onako kao što od tamošnjeg stanovništva očekuje Milorad Dodik koji kaže: ”Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
A što se Kočićevog pera tiče, ono ipak nije kamen. Ja sam ga dobio za knjigu ”Gusle u magli”, u kojoj se nalazi i pjesma ”Nož, žica, porodica”…
Ako nemaš ujne, tetke, teče,
Oca, majke, brata ni deteta,
Nemaš roda, ali imaš sreće:
Imaš svoga krvnog entiteta.
Pa ti Dodik i keva i ćale,
Kozarac ti i Keraterm braća,
Svud po Srpskoj nikle seje male:
Srebrenica, Omarska, Manjača…
Republika Srpska širi grane,
Porodičnog stabla buja krošnja,
Familiju spajaju lijane
Prepletene ko narodna nošnja.
Nastala je, kažu, na zločinu…
Ko ponovi tu podvalu drsku,
Da ga steraš u lepu majčinu
Ko u lepu Republiku Srpsku!
Zašto su gusle u magli?
Eh, kad bih ja znao zašto su, teško da bih ikad odguslio pjesmu pod tim naslovom…
Razbistren u svojoj magli,
Prosvijetljen u svojem mraku,
Hrvat novoj zvijezdi nagli,
S dvaest sedam njih u braku.
Nove žudi kraljevine
Obećanih blagostanja,
Nestrpljiv da gaće skine,
Pa da kaže: ‘‘Ajme sranja!“
List vjenčani ne da ništi,
Niti razvodom da prijeti,
Već da sebi u brk pišti:
‘‘Oj, samoćo, sanče sveti!“
Pa da gusli: ‘‘Ajme sranja
U narodâ zloj tamnici!“
Svom narodu spas da sanja:
Bit slobodan u samici.
Ni s kim više u savezu –
Sebe sanja Hrvat vrli,
Slobodna u svom kavezu
Da u novi savez hrli!
Kako vidiš budućnost Balkana? Često se govori o tome da retorika podsjeća na zlokobne rane devedesete i da su mogući novi ratni sukobi. Imaš li tu vrstu straha?
Takvi su ratni sukobi mogući samo ako warlordovima dopustimo da nam opet odvrate pažnju od onog bitnog, pa da za njihove jeftine trikove opet platimo preveliku i uzaludnu cijenu. O tome čega se oni još uvijek ne boje pjeva jedan benigni kazališni song, napisan za predstavu ”Tri mušketira”. Zove se ”Dužna pjesma”…
Špekulanti, mešetari,
Mjeničari i novčari,
Bankari i kamatari,
Rizničari i govnari,
Sretni što vas dotakao
Rukom pohlepe kralj Mida,
Čitav svijet vam u džep stao,
Ali strah vam gaće kida
Da će, ko što Zid je pao,
Pasti i Ulica Zida.
Past će Wall Street,
Past će brokeri,
Past će Nikkei,
Ostat će Pompeji.
Past će Trg Burze,
Financijaši,
Travu će pasti
Zelenaši.
Gospodari zraka, vode,
Bižuteristi slobode,
Kompradori, profiteri,
Nafte, plina somelijeri,
Naš je znoj u vašoj čaši
I slamka za krv ispijat;
Guzonje i mafijaši,
Nećete se vječno smijat;
Bogataši, da l’ vas plaši
Poniženi prekarijat?
(Imamo preko 20 posto nezaposlenih,
Među mladima više od 50 posto.
Ovu zemlju napuštaju liječnici,
A naseljavaju bolesnici.
Poslodavci ne žele zapošljavati trudnice i majke…
Tko će roditi djecu koja će šiti lopte i patike?)
Zato sad dignite kamate,
Kazamate, dužničke tamnice,
Da ne dođe nikad dan naplate
Glavom da platite glavnice!
Zato nas panikom hranite,
Da strahova vaših se bojimo,
Zato nas od nas samih branite
Kad glave vam s dupetom spojimo!
Zato nas zbijte u torove
Da za vaš račun se mlatimo,
Da ne banemo vam u dvorove
Što dužni smo da vam i platimo!
Letjet će lova iz kućnih sefova,
Preko bazena i golf-terena,
Po Pantovčaku i Srebrenjaku,
Leš keš prekrit će ulicu svaku.
Prokleto zlato iz neba mračnog
Past će na vile ispod Sljemena;
Ostat će samo Villa Pancho –
Jedina vila poštenog imena.
Možeš li u tom smislu situirati proteste koji su se desili širom BiH. Je li ovo početak buđenja socijalne svijesti umjesto etničke? I da li će Europa koja je nedavno imala inicijativu da se zabrani veličanje komunizma dozvoliti buđenje klasne svijesti bilo gdje na kontinentu?
Odmah da ti odgovorim na ovo zadnje: naravno da to neće dopustiti ni Europa ni SAD ni ostali jamci Daytonlanda, pa tako ni BiH ni njezini entiteti i kantoniteti. Ali ta svijest za svoje buđenje i ne traži ničije dopuštenje. Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija.
Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne samo po pokušaju uspostavljanja direktne demokracije, već prvenstveno po svom oslobodilačkom potencijalu, po odbijanju da se razmišlja i djeluje u skladu sa zadanim obrascima, po revolucionarnom naboju ljudi koji žele biti ljudi a ne roba na lokalnom i globalnom tržištu rada i rata, koji ne žele biti glasači već glas…
Ne mora to završiti uspjehom, ne mora to dovesti do prevrata, ali za početak je dovoljno i to što su stare strukture i stari mehanizmi ozbiljno uzdrmani. I što su guzonje na vlasti po prvi put suočeni s mogućnošću o kojoj do sada nisu ni razmišljali: da život u zemlji i na Zemlji funkcionira i bez njihove vlasti i mimo modela što ga oni nisu izmislili, ali su se u njemu sjajno snalazili. Konfuzija u njihovim glavama mora da je strašna…
O vlasti moja ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Tko da me smijeni, tko da me odstrani,
Guzica čija žudi trona tvrda?
Skoro će letva… Kamen tek što nije…
Kroz ured leti razbijeno staklo,
Kada me bude s položaja maklo,
Da li će zemlju sunce još da grije?
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I svoj do svoga kada s vlasti pane,
Da l’ će nam narod pronaći pandane,
Nekog tko znat će da laže, da drpi…
Svu muku moju, napor punog droba,
Zgazit će raja u gnjevu i buni,
A meni samo, kô psu u sauni…
Bacit će sapun… O, sram i grdoba!…
Kako će goljo, gluh na novca vapaj,
Pošteno vladat, ne misli li krasti?!
Kako će skontat sam smisao vlasti:
Ruku zavuci, i u grobu hapaj!
O vlasti moja ispod tuđih nogu,
Moj grki hljebe, puka nedostojni,
Šta će im tvoji zalogaji brojni
Ako ih proždrijet nit znaju nit mogu?!
Često ti daju etiketu “soroševca” i izdajnika. Je li to još jedno opće mjesto naših nacionalizama? Možeš li nam reći koja je tebi najzanimljivija etiketa koja ti je prilijepljena?
Ma uopće nisu zanimljive. Sve dosadnija od dosadnije: četnik, ustaša, komunjara, orjunaš, peder, narkoman, alkoholičar, izdajnik… A kad pogledaš ono što sam navodno izdao, teško je i očekivati bolje etikete…
Domovina rodila te sebi…
Majkom je zvala i majka ti prava,
Dijete nikad posumnjalo ne bi
U domovini da država spava.
Domovina te držala za dijete,
Pjevala pjesme i pričala bajke
Od kojih djeca ne, ne, ne primijete
Da država samo igra se majke.
I da si njenoj crkvi zvonar
Ili žrtva za njen oltar,
Njenoj ratnoj lađi mornar,
U kloaci njenoj govnar,
Njenom živom blatu korak,
Za čist račun novac šporak,
Gnojivo na njenoj njivi
I da tvojom smrću živi…
Domovina rodila te sebi,
Za tvoje dobro i na radost majci,
Kad narasteš da te upotrebi
I natrag u svoju utrobu baci.
Domovina rodila te sebi,
Zar da joj kažeš: Mama, odjebi!?
Piše: Amila Kahrović
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o svom radu, buđenju desnice u bivšoj Jugoslaviji, o stvarima koje su tu Jugoslaviju učinile bivšom.
Prvo ćemo razgovarati o jednom od temeljnih pojmova kojima se barata – slobodi. Čini se da nema ozbiljnije, ali ni opasnije ideje budući da smo u zadnjih dvadeset godina svjedoci stravičnih zločina koji su počinjeni u ime slobode “svog” naroda. Misliš li da i neoliberalna ideologija pojam slobode prevodi u diskurs? Koliko neoliberalni svijet čovjeku pruža slobodu, a koliko ga ubjeđuje da je slobodan iako nije?
Gdje se smjestio taj pojam slobode u neoliberalnom diskursu mislim da se može namirisati u pjesmi ”Bezgaća povijesne zbiljnosti” tranzicijskog lirika Đona Đore Napalmotića, po kojoj sam i nazvao svoju čitanku za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola:
O lijepa, o draga, o… je li slobodno…
Barem da pokušam plutati nizvodno?
Dokad ću na tebe, slobodo voljena,
Čekat sa gaćama na pola koljena?
Tko je na zahodu napiso Libertas
Kad iz njeg povazdan tuđi se čuje glas?!
O lijepi, o dragi, ne… nije slobodno,
Odveć smo zasrali da bude prohodno.
Slobodu snivali, od nje se skrivali,
U prknu svačijem na svome bivali.
Zahod izgradili suveren, vlastit, svet,
Slobodan da bude vječito zauzet…
O esencijalističkom diskursu slobode pak pjevaju članovi kulturno-umjetničkog društva “Kazamatanovi dvori” u “Baladi o tamnici u Imotskom”:
Slobodo krvlju plaćena,
Hrvat kad tebe izbori,
Čestica ti si građevna
Na kojoj niču zatvori.
Zatvori naši hrvatski,
Zbog vas smo u rat jurnuli,
Za stić u raj kazamatski
Gdje slobodno bi trunuli.
Za dom kazneno-popravan
Mnogu smo krv prolijevali;
Sloboda bje tek paravan –
Sužanjstvu mi smo pjevali…
Ne dajmo se zavarati naizgled banalnim povodima koji su nadahnuli autore ovih stihova: izgradnjom luksuznog zahoda u Dubrovniku za gradonačelničkog mandata Dubravke Šuice i kampanjom imotskih vlasti da se egzistencijalni problemi tamošnjeg pučanstva riješe pretvaranjem napuštene vojarne i propale tvornice trikotaže u velebni zatvor. Upravo ti primjeri nam kazuju kako se danas i ovdje doživljava sloboda: kao nešto što je posve naše tek ako je istodobno i zatvor ili zahod za druge.
Ti i Boris Dežulović ste iznimno ozbiljni kritičari nacionalizma. Kada kažem ovo ozbiljni, mislim prije svega na propitivanje i vlastite pozicije (kao u pjesmi ”Ići mići Lucići“). Smatraš li propitivanje vlastite pozicije nužnim, odnosno mislite li da bi bez toga čovjek iz jedne nacionalističke dogme samo prešao u neki drugi oblik dogme. Je li propitivanje vlastite pozicije nužno za misao koja bi bila zbilja slobodna?
Pa nisam ja u pjesmi koju spominješ propitivao vlastitu poziciju. Ja sam joj se samo smijao…
Ići mići Lucići…
Živ iz pisme on ne smi izići!
Jerbo piše bez veze,
Gluparije, hereze,
Ča su svima dopizdile.
Da mi je satiri prići,
Satrat je nako bez riči…
Oš nan pivat o ratu?
I još htit da te shvatu?
Ala, ludega Lucića!
A ispalo je da sam tom parodijom parodije i ujedno autoparodijom preduhitrio uglednog povjesničara hrvatske književnosti i bivšeg predsjednika Hrvatskog P.E.N.-a koji je nešto kasnije dao za pravo onima što ih je moja pjesma ”Ići mići Ahmići” inspirirala da javno prijete smrću i meni i mojoj mostarskoj publici. Taj gospodin Slobodan Prosperov Novac – kralj Mida hrvatske književnosti koji je čak i jednoga Marina Držića, zbog neoprostivoga grijeha ismijavanja srebroljubaca, dao iskovati u zlatnike – postavio je tom prigodom krucijalno pitanje: Zašto bi tog Lucića netko shvatio? Na tome sam mu neizmjerno zahvalan, tim više što mi je uvriježeni profesorski diskurs o shvaćanju književnosti bio i ostao neshvatljiv.
Što se tiče opasnosti od bježanja od jedne i upadanja u drugu dogmu, mislim da se to čovjeku događa samo onda kad želi uhvatiti poziciju. Onoga tko želi slobodno razmišljati o sebi i o svijetu oko sebe, nikakva pozicija ne drži. Čak ni pozicija slobodnog mislioca. Poželjno je, kad si već krenuo, skrenuti sa svakog puta, posebice sa svoga. To je ono što put čini putom.
Što misliš o općoj balkanskoj pojavi religizacije ideologije i ideologizaciji religije. Je li ona posljedica ili uzrok svega što se ovdje događalo zadnjih dvadeset godina?
Ma nije to samo balkanska pojava. To je planetarna pomodna pošast da se sve religije preustroje po modelu američkog Jesuslanda i po estradno-medijskoj mjeri tamošnjih tele-propovjednika. Takve religije su važan dio jedne od najvećih laži našega vremena, one koja nas uvjerava kako je ovo vrijeme bez ideologija, postideologijsko vrijeme, nova zora čovječanstva nakon poraza ideologija koje su mu radile o glavi.
Neke ideologije jesu poražene, ali mi i dalje živimo u temeljito ideologiziranom svijetu, u svijetu gdje je identitet – religijski, nacionalni, etnoreligijski, kompanijski, korporacijski, klubaški… – nametnut kao ideologija, gdje se pripadnost nameće kao zamjena za razmišljanje i kao pokriće za svijet koji počiva na novcu – ocu i majci svih fiktivnih vrijednosti. O tome puno bolje piše Amin Maalouf negoli naš nevoljni pjesnik iz literarne sekcije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji:
Ja se zovem Taj i Taj,
Sin sam oca Tog i Tog,
Al’ sam Hrvat, brale, znaj,
Katolički moj je Bog.
Ja sam rođen tad i tad
U općini Toj i Toj,
Al’ sam Hrvat odvajkad,
A katolik Bog je moj.
Sad prebivam Tu i Tu,
Stanujem gdje mi je dom,
Al’ sam Hrvat – nu, me, nu! –
I katolik svoj na svom.
Ne pitaj me za zanat,
Ni za školu, fakultet…
Bit katolik i Hrvat –
Sav je moj identitet!
Koliko je sudbina Feral Tribunea zapravo paradigmatska? S jedne strane demonstrira moć države da selektivno i represivno “provodi zakone”, a s druge strane pokazuje kako ipak ni jedna ideologija nije toliko moćna da ućutka onoga ko joj se suprotstavlja?
Sudbina Ferala je pošteno zaslužena, kao i sudbina Hrvatske bez Ferala. Hrvatska je sretna što je Feral nije povukao za sobom, iako mu to nikada i nije bila namjera, a i mi smo, da ti budem iskren, još sretniji što Hrvatska za sobom nije povukla Feral. Na tome smo joj danas još zahvalniji nego prije gotovo šest godina u pjesmi rastanka:
Laku moć, voljena Hrvatska,
Zapjevaj, nemoj se stidjeti,
Svjetlost kad dogori feralska,
Ti ćeš se sretnijom vidjeti.
Cvjetat će zemlja, more i zrak,
Poslovni tornjevi, voćnjaci…
Svijetao bit će i taj tvoj mrak,
Kad u njem zabljesnu očnjaci.
Kako vidiš balkansku viktimologiju? Svjedoci smo da se ona često pretvarala u čiste militarističke ideološke obrasce. Da li je na pomolu takav proces i koliko ti, recimo, pitanje zabrane ćirilice govori o tome?
Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se onih što se strahu klanjaju? – to je Damir Avdić, onako napreskokce.
A što da ti neupitnije kažem od ovih njegovih pitanja? Vidiš i sama: što su žrtve mrtvije, viktimologija je sve življa. I nikad joj dovoljno mrtvih. A najčešće baš ti koji vode svoje numeričke bitke za mrtve i u ime mrtvih dobro paze da se u slučaju novog rata ne nađu među žrtvama. Nisu oni tu da ginu, već da prebrojavaju. I da poslije, kad sve prođe, drugima ne daju da žive od njihove silne brige za mrtve.
Način na koji se po pitanju zabrane ćirilice mobiliziraju mrtvi djeluje kao prisiljavanje žrtava da ponovo poginu kako bi ovi živi iznudili dokaz da žive eto baš za ono za što su žrtve stradale. To sve zvuči dosta strašno, tim više što se ne javlja samo za potrebe kampanja, nego se zapravo stalno održava u cilju konačnog rješenja kakvo neki otvoreno zagovaraju. Iza toga se nerijetko krije bratstvo u kiču koji je jedna od temeljnih ideologija ovdašnjih ratova i mirova. O tome pjeva i tremolira ”Melodija Srba i čekića”:
Ne pitaj me zašto hoću
Ćiriličnu razbit ploču,
U toj ploči nema sreće,
Jer ona se ne okreće.
Niti pjeva niti svira
Ćirilična ploča glupa,
Samo mene provocira,
Jebo li je drug iz MUP-a.
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Da je prati runda pića,
Ne bi ploči bilo smrti
Niti straha od čekića.
Da ta ploča dušu liječi,
Da na ploči pjeva cajka,
Svak bi znao njene riječi,
Suživot bi bio bajka.
Ne pitaj me kojeg vraga,
Zašto meni ploča smeta,
Na toj ploči nema traga
Posebnoga pijeteta.
Suvišna bi bila sila,
Pijeteta da je zeru,
Ploča bi se nalazila
U Stožeru, u plejeru…
Jasno je da se na Balkanu dešava svojevrsna renesansa desnih ideologija. Misliš li da je to autohtona pojava ili se radi o nečemu što polako postaje opći europski trend?
Kakva autohtona pojava kod ovolikog bujanja mrzilačkih i ubilačkih pokreta po Europi, naročito u onom njenom dijelu koji se time ispričava i samoopravdava za to što je navodno bio na lijevoj strani podijeljenog kontinenta?! A vraga je to bila ljevica, to ljevice nije vidjelo. Ako bi je i ugledalo, sve bi uradilo da je zatuče, da je nitko više ne vidi. Oni, siroti, misle da će se time dodvoriti zapadnoj kapitalističkoj desnici, a ne vide da ona drži do njih samo utoliko koliko vidi da su i sebi i onome što je još ostalo u njihovim zemljama spremni spustiti cijenu.
Ali to s prostačkom i neskrivenom desnicom je jasna priča. Što ćemo s ovom poludesnom, centrističkom i neoliberalnom ljevicom? Ona pravi veću štetu, jer populaciju koju bi trebala zastupati i štititi – dakle, ljude koji pokušavaju živjeti od svoga rada, a ne od mešetarenja i izrabljivanja – besramno izručuje desnim populistima pretvarajući svoje izdane i razočarane glasače u topovsko meso za nove ratove, u prezadužene i frustrirane potrošače izručene prvom kupcu kojemu bude zgodno da ih potroši, da ih regrutira kao djecu Majke Courage:
Kupi mi, mama, jedan mali rat
Kakav nitko nema,
Sa mnom neka raste;
Kupi mi, mama, jedan mali rat,
Neka druga djeca
Zavide i pate.
A kad veći budem no stariji brat,
I rat bit će velik,
Dijelit ću ga svima;
Prosjaku i kralju jednako ću dat,
I ranu i čelik
Neka svatko ima.
Kupi mi, mama, cokule za rat,
Da po svijetu gazim
Kao pravi momak.
Cokule, mama, što će puta znat,
I kada ih skinem
Da se čuje korak…
U nacionalističkim narativima postoje opća mjesta. Je li, po tebi, važnije da se raščisti upravo s tim općim mjestima ili da se razara jedan po jedan od balkanskih nacionalizama? I je li uopće moguće izaći na kraj s tim narativima?
Na tim su narativima odgajane generacije i generacije, ne samo ove u zadnjih dvadeset godina, već i one u Jugoslavijama, gdje su se pažljivo njegovali temeljni nacionalistički mitovi na koje je onda nakalemljena još i ideologija jugoslavenskog supranacionalizma. A to kako je režim proganjao nacionaliste samo je jačalo taj narativ o mučeništvu i junaštvu na kojem se gradila i razgradila šuplja priča o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, koje je ustvari bilo zajednica kontroliranih nacionalizama. Zbog toga je i Jugoslavija i sve ovo što je njezinim raspadom nastalo u fundamentalnom problemu: to nisu bile, niti su sada, a teško da će i u skorijoj budućnosti biti slobodne zajednice slobodnih ljudi.
Ne strahujem ja pritom ni za profesionalne Jugoslavene, ni za Srbe, Hrvate, Bošnjake i sve ostale. Oni će se uvijek naći i snaći na istoj ili sličnoj matrici bez obzira na to u koliko država živjeli. Ali što će biti s ljudima koji bi se bavili nekim poštenijim poslom od podjele plijena u ratu i tzv. slobodnog tržišta u miru? Što s onima čije glave nisu za heavy-mental:
Divan je maskirni šlem,
Isto se misli u njem,
Bio ti Hrvat il’ Srb,
Samo je različit grb.
Šlem, šlem, šlem,
Pohovan mozak u njem.
Ljubak je maskirni šljem,
Misli se isto o svem,
Bio ti Srb il’ Hrvat,
Mis’o pod šljem mora stat.
Šljem, šljem, šljem,
Pohan je mozak u njem…
(Nastavlja se u subotu 1. ožujka/marta)
Nasilje na ulicama nije prihvatljivo. Nasilje na ulicama nije civilizirano. Prostom bi logičkom igrom moralo biti jasno da nasilje mora biti civilizirano da bi bilo prihvatljivo. A civilizirano, u terminima svjetskih elita, znači osmišljeno tako da podržava njihovu moć.
Šta je zajedničko Sarajevu, Sočiju, Istanbulu i Bagdadu? Poprišta su raznih vrsta nasilja. Zbog čega je nasilje u Sarajevu neopravdano, a nasilje u Iraku opravdano? Zato što su nasilje u Sarajevu izazvali gnjevni ljudi koji su poljuljali vladajuće etničke elite koje Europska unija retorikom kritizira, a djelovanjem podržava. A nasilje u Iraku izaziva i u njemu sudjeluje američka administracija zarad utjerivanja demokratije po američkom neoliberalnom ukusu svuda u svijetu.
U Sočiju se provodi neviđeno nasilje nad građanima Rusije i stranim radnicima. Ali, to je nasilje upakovano u blještava olimpijska svjetla kojima dokoni svjetski bogataši, nešto skromniji pojedinci koji su zaljubljenici u nacionalni tim ili pak u ideju Olimpijade dolaze da gledaju najvažnije sportsko dešavanje na svijetu. Olimpijada se u svakoj zemlji izvrne u demonstraciju moći elita zemlje domaćina. Nigdje to nije bolje prikazano nego na Olimpijadi u Sočiju koja služi kao svojevrstan monument-event za Putinovo razmetanje svojom snagom i novcem.
Radnici sa brojnih gradilišta u Sočiju su bili roblje koje nije imalo nikakva prava, radilo je otprilike kao Jevreji kada su gradili faraonova zdanja. Na kraju većini nadnice nikada nisu ni isplaćene. Čak su i protjerani iz zemlje. Ako ovo nije nasilje, ne znam šta je. Kao i svaki svjetski važan događaj tobožnjeg ujedinjenja svijeta nad kojim nariču naivni učitelji i učiteljice ponosno djeci pokazajujući da u svijetu ima humanosti, Olimpijada zapravo počiva na nasilju. Nasilju koje provodi sistem i kojem se, stoga, ne prigovara.
Nekolicina radnika srpske nacionalnosti (da, i radnici su svedeni na naciju) iz Srbije i BiH su otišli u Soči, u Rusiju, obećanu zemlju pravoslavnog panteona iz Beograda da tamo ponešto zarade. Nakon strašnih muka i zbjegova uspjeli su pred policijom ilegalnim kanalima, poniženi i uglavnom neisplaćenih nadnica, pobjeći u svoje zemlje, u kojima niko nije stao iza njih jer su oni samo radnici. A i nasilje nad njima je počinio sveti Sava 21. stoljeća, Vladimir Putin.
Slična je stvar bila s radnicima, muslimanima iz Indije, ali i s Balkana, koji su odlazili na rad u “bratske” Ujedinjene Arapske Emirate. Kao što to rade haram makroi iz zapadnih zemalja, bratski arapski šeici su radnicima oduzeli pasoše i podvrgnuli ih neviđenim torturama. Ljudi su radili po najvećoj pustinjskoj vrelini po osamnaest sati dnevno uz minimalne zalihe vode.
Šeici, sveopšti zaštitnici islama, baš kao što je Amerika zaštitnik demokratije, ljudima nisu davali pardona čak ni u vrijeme ramazanskog posta. A to su, treba li napominjati, isti oni šeici koji po svijetu promoviraju ljubav, izvršavanje zadatih zapovijedi i sve ono što im koristi kako bi sebi priskrbili moć.
Ljudi su radili na visinama tornjeva koji će, umjesto da svjedoče razvoju jednog dijela svijeta i prosperitetu običnih ljudi, svjedočiti o tome da arapski šeici svog idola vide u Donaldu Trumpu. Čiji je toranj visočiji, pitanje je sada? Radnici muslimani su glavom bez obzira pobjegli iz bratskih emirata. Pogađate, mahom neisplaćenih dnevnica.
Svi svjetski moćnici imaju svoj diskurs. Americi je to demokratija, Putinu Rusija, Arapima islam. I svi se pozivaju na slobodu, jednakost i bratstvo. Međutim, logika surovog kapitalizma je jasna. Oni priznaju samo braću po kapitalu. Svi drugi su za njih obični radnici koji su u cijeloj priči nebitni. Postaju bitni samo na tren kada diskurs olabavi, pa ga treba učvrstiti pričama, a i tada radnici postoje kao brojka, kao statistika.
Potrebni su, na primjer, kada se lokalni srpski vođa želi pohvaliti kako iza njega stoji bratska Rusija i kako su siromašni radnici koji su jedva izvukli živu glavu iz Sočija zapravo nepatvoreni dokaz kako Rusija brine za Srbe. Ista je priča i sa Emiratima i muslimanima. Naposljetku, logika je kapitalizma i u njega umotanog lokalnog nacionalizma: radnici su sami krivi što se nisu snašli. Jer, parola “Snađi se” je omiljena parola svih kapitalista na svijetu.
Ako se nisi snašao, ako nemaš sreću da si rođen u imućnoj obitelji i da studiraš na prestižnom fakultetu, pa sutra organiziraš radionice i fancy seminare za podizanje svijesti, to je tvoj problem. Nisi se snašao i tvoja sudbina nikoga odveć ne zanima. Nije li ovo strašno, poražavajuće i nadasve sveprožimajuće nasilje sistema nad ljudima?
Svaki diskurs ima svoje simbole. Olimpijada je simbol slobodnog svijeta i jedinstva koje navodno postoji među narodima. Simbol je i činjenica da svijet na tren prestaje biti podijeljen ratovima, a postaje ujedinjen plemenitim disciplinama sporta. Treba li napominjati da se u vrijeme Olimpijade događaju Ukrajina, Sirija i da olimpijski mecena Putin ima svoje prste u svakom od tih sukoba?
Priča o Sočiju korespondira s posljednjim događajima u BiH kada su se svi upregli da osude nasilje na protestima. Nema nikakve dvojbe da su i u ove, kao i u sve svjetske demonstracije ubačeni neki elementi koji su imali namjeru da naprave haos kako bi to, sada već ko zna kome, bilo od koristi. Ipak, suština nije u tome. Niko u javnom prostoru nije prokazao ko stoji iza nasilja, već su svi uzeli zdravo za gotovo da je to djelo huligana. Pri tome je između građana i huligana stavljen znak jednakosti i priča je završena. Mnogo je to lakše nego kopati po obavještajnim službama.
Predsjedništvo BiH je bilo simbol odbrane zemlje. Za bošnjačke političare ono je i dalje to i ništa više. Neki bi rekli da je Predsjedništvo za njih alegorija jer se tačno zna šta predstavlja. Ponad pametovanja o razlici alegorije i simbola, bilo kojeg građanina ili građanku BiH da pitate, reći će vam da je zgrada Predsjedništva BiH nekada bila simbol državnosti, a sada više nije. Sada je simbol lopovluka vladajućih kasti.
Za građane BiH zgrada predsjedništva je simbol koji se ispraznio, čije je značenje evoluiralo onako kako je evoluirala njihova glad i bezizlazna situacija. Za političke elite Predsjedništvo predstavlja državnost zemlje koju sami izjedaju i razaraju svaki dan, ali se gordo ogledaju u ovom ogledalu vjerujući kako ono još uvijek ima smisla.
Zbog toga jedni pokušavaju nešto promijeniti u zemlji koja živi od kredita MMF-a. Drugi nariču nad simbolima. Nasilje simbola je, stoga, latentno i dugotrajno nasilje. Simbol je osnovni smisaoni kapital kojima moćnici razaraju živote ljudi.
Amerika – simbol slobode, Olimpijada – simbol mira i fer sportskog duha, malena zgrada Predsjedništva BiH u centru Sarajeva – simbol državnosti BiH, postoje kao paravan liderima i njihovim kapitalistima. S jedne strane ovih simbola stoje bogate trpeze i život na visokoj nozi. S druge su prevareni i napaćeni radnici koji neprestano rade da bi simbol opstajao.
Nikada ti simboli neće postati sloboda, pravda i sve ono što je zamišljeno da znače. Ali dobro će poslužiti u stvaranju iluzije. A ako se nekada situacija otme kontroli i radnici se pobune, treba ih uplašiti. Simbol se tu idealno uklapa. Ne daj Bože da simbola nestane, nestalo bi i naših života. Tako govore političke elite i njima srodni intelektualci te nestanak simbola izjednačavaju s nestankom golog života. Nije li, stoga, jedna od najozbiljnijih formi nasilja upravo nasilje simbola?
Mnogo se pripovijesti i mistifikacija isplelo oko provale narodnoga bijesa u Bosni i Hercegovini. Istina je mnogo i niti jedna od njih nije konačna. Zapravo, jedna je izuzetak. Ljudi u BiH su se konačno socijalno osvijestili. Shvatili su da postoje kurvini sinovi koji godinama, pod plaštom nacionalne čistoće i zaštite nacionalnih interesa, žive kao bubrezi u loju.
A ostali su naučeni da ne talasaju zarad dobrobiti svoje zemlje. Jer, iznad svega je najvažnije da “oni” ne profitiraju. A “njihovi” profitiraju ako se “naši” ugroze. Zato ne treba ugroziti “naše”, da ne bi profitirali “njihovi”. Ta logika, koja više liči na inat petogodišnjeg djeteta, je nezgrapna kao što su nezgrapne i rečenice koje je opisuju. A ta nezgrapna logika građane BiH već dvadesetak godina drži u konstantnom potonuću.
Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I, zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH.
Otuda su potekle brojne teorije koje postoje u svakoj pobuni na svijetu. Vanjski neprijatelji i unutrašnji izdajnici su postali temeljne kategorije kojima se operira u javnom prostoru. A slika je istovremeno i groteskna i zabrinjavajuća. RS priča o zavjeri kojoj je krajnji cilj ukidanje RS-a. Federacija priča o zavjeri čiji je glavni cilj – preustroj Federacije BiH i(li) osamostaljenje RS-a. U vrijeme demonstracija se namjerno proizvodi haos i ljudi se plaše novim ratom. Jer, naravno da mi ne damo da se RS odcijepi bez rata. A ni RS neće da se ukine bez rata. Nemojte stoga više nikada protestirati ma kako vam bilo, da se ne bi desilo da bude rata, poruka je građanima.
Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida.
Toliko se priča isplelo oko demonstracija u BiH da ispade da su političari koji nam dvadeset godina uništavaju živote nešto najbolje što nam se dogodilo i što nam se uopće moglo dogoditi. Samo što smo bili glupi da to shvatimo. A sada nam je kasno jer smo zbog svoje gluposti izgubili domovinu za koju smo ginuli, koju ni četnici nisu tako spaljivali i bla bla.
Nije li krajnje drsko porediti gladne građane s četnicima koji su, da podsjetimo, jedna profašistički orijentirana vojska? I nije li u tome najveći spin? Huligani koji dvadeset godina uništavaju zemlju građane nazivaju huliganima. I ako je na protestima bilo grupa pravih huligana, ova vlast sigurno nema moralno pravo da im bilo šta prigovori. Etnofašisti koji dvadeset godina dijele ljude te iste ljude kada se socijalno pobune nazivaju imenom jedne fašističke vojske? Vlast je šizofrenija bez granica.
A koliko su vlasti uplašene govori podatak da neko (nije još utvrđeno, a vjerovatno nikada neće ni biti) šalje ljude da tuku demonstrante. Ipak, demonstranti ne odustaju.
Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze.
Uopće nema sumnje u to da će se u ove demonstracije uplesti razne službe. Pa to je popratna pojava svih mogućih pobuna u svijetu i samo se potpuni politički iliterati mogu iščuđavati nad tom činjenicom. A mnogi su se analitičari i intelektualci pokazali kao takvi jer su prostom matematikom “ako mi gubimo, dobijaju oni” počeli da ljude psihološki spremaju za ono čega se svi boje – novi rat.
Takvo neodgovorno ponašanje u javnom prostoru ne šokira s obzirom da dolazi od profesionalnih čuvara nacije i njihovih intelektualnih glasnogovornika koji su na plećima te iste zemlje stekli enormna bogatstva. Jedina opasnost leži u tome, a pokazali su to svi ovi spinovi oko protesta, što su vladajuće kaste spremne na sve da zadrža svoje privilegije.
A, kakva je ovdje uloga regiona? Zanimljiva i zapravo krajnje blesava. Aleksandar Vučić je Miletu Dodiku rekao da ne želi vidjeti kako gore zgrade u RS-u. Zoran Milanović je otišao u Mostar da se pokaže dobrim pokroviteljem nacionalnih podjela u BiH. A i Turska je pokazala da joj je stalo – poslali su Davutoglua u BiH.
Otkuda tako žurna sastančenja sa “svojima” unutar BiH? Prije svega Hrvatska, Srbija, ali i Turska se prema BiH ponašaju krajnje patronistički i to čak i ne kriju. S druge strane, postoji jedna činjenica koja svima promiče iz vida. Klasna svijest je nadnacionalna, a svi su stanovnici ex-yu republika u istim problemima.
Ako su se ljudi u BiH mogli izdići iznad etničkog i koliko-toliko socijalno osvijestiti, mogu svi. A to je najveći strah elita iz Srbije i Hrvatske. Posebno ako se uzme u obzir da je socio-ekonomska situacija prilično slična i da u svim ovim zemljama hiljade radnika živi nezbrinuto nakon tajkunskih privatizacija. Zbog toga se neprestano boje “prelijevanja” socijalnih nemira iz BiH. Moć političkih elita u Srbiji, Hrvatskoj i BiH je sadržana u čistoći nacije i rase. A za njih je najveća opasnost ako se ljudi odluče da im vodič bude klasa, a ne rasa.
Zbog toga su se entitet RS, ali i zemlje u okolini BiH spremne braniti. Novinarka Glasa Srpske je, krivotvoreći Andrića, napisala da je Sarajevo orijentalna kasaba. A to nije prvi put da se raznorazni intelektualci kite tim rasističkim uresom u svome diskursu. Demonstracije u BiH su pokazale da ni Sarajevo, niti jedan drugi grad ovdje nisu nikakve orijentalne kasabe, već da su sredine sazrele za promjene i prevazilaženje etničkoga.
Teško je govoriti o tome kako će sve završiti. Jedno je sigurno – ukoliko se ne prozru i ne prokažu igre zastrašivanja ljudi, postići će se jedan krajnje opasan efekat. Ljudi će ubuduće izbjegavati izlazak na demonstracije ma kakav bio ishod ovih. Zbog toga bi demonstracije trebalo kanalizirati u dva smjera. Jedan je da se one održe kao socijalni bunt, drugi je da se prozru sve igre koje se pletu oko ovih demonstracija.
Godinama nas u školi uče maksimi kako revolucija jede svoje sinove. Ne treba napominjati da je u tim školskim interpretacijama njeno značenje izvrnuto. Zbog toga bi hitno trebalo promijeniti ovu definiciju i sada u BiH dokazati da revolucija jede kurvine sinove. Nacionalpolitičke kurvine sinove.
Bosna i Hercegovina opet gori. Dvadeset godina nakon kraja rata čini se da počinje novi rat. Onaj za socijalnu pravdu.
Prije par dana su počeli protesti nezadovoljnih tuzlanskih radnika pred zgradom Tuzlanskog kantona. Nakon što im niko nije odgovorio na zahtjeve demonstrantima su se pridružili i studenti i nezaposleni građani. Potom su počela masovna hapšenja. Policija koja dvadeset godina ne hapsi ratne profitere, ratne zločince i ine kriminalce počela je da hapsi građane jer su izrazili svoje nezadovoljstvo. Šokirani policijskom brutalnošću građani su odlučili odgovoriti.
Policija je, dakle, odgovorila silom. Zapravo, to je ono što piše u tobože profesionalnim izvještajima. Prava je istina da je policija počela da primjenjuje neviđenu brutalnost na građanima.
Građane BiH i regije su šokirale slike na kojima policija privodi četrnaestogodišnjaka koji se, vraćajući se iz škole, našao na mjestu demonstracija. Prema medijskim izvještajima jednom od demonstranata policija je slomila obje noge. Na kraju, i sam je komesar policije Tuzlanskog kantona za jednu televiziju izjavio kako je policija to uradila jer mora svojim životima zaštiti uposlenike Vlade i Vladu.
Policija je uhapsila Aldina Širanovića, uzornog građanina koji je, prema navodima iz policije, podsticao proteste. Snimak iz Tuzle na kome policija šprica suzavac po studentima koji mirno stoje ispred studentskog doma je potresao javnost.
Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović”. Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer vlade Sarajevskog kantona je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”.
Ova je premijerova rečenica još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću.
Petak je i Sarajevo gori, baš kao što je gorjelo 1992. godine. Kako se onda ovaj grad borio protiv fašizma, bori se i danas. Danas se Sarajevo bori protiv etno-fašizma i socijalne nepravde. Bore se i Mostar, i Zenica, i Travnik, i Kakanj, i svi gradovi, manji i veći. Na ulicama su svi građani BiH.
Čak se i Banja Luka probudila. Nadati se da više nikome nije važno nečije ime, nacija ili religijska pripadnost. Građane BiH-a je, izgleda, konačno ujedinilo ono što im je svima zajedničko – siromaštvo i neviđene socijalne nepravde. Doduše, premijerka RS Željka Cvijanović rekla je nešto što je nasmijalo cijelu bh. javnost: “Ne smijemo dozvoliti da se neredi iz jedne potpuno neuređene sredine kao što je Federacija preliju u jednu potpuno uređenu sredinu kao što je Republika Srpska.”
Međutim, ovdje se događa ono što se događa kod svih masovnih protesta na svijetu. Mnogo je dezinformacija koje u javnost puštaju prije svega zvaničnici policijskih tijela. Naime, rečeno je kako su demonstranti u Tuzli opljačkali tržni centar Omega. Iz tržnog centra Omega je došao demanti. Tržni centar nije ni dirnut.
Desetine građana Tuzle je noć provelo na saslušanju. Među njima je i jedna studentica koja je cijelu noć ispitivana doslovce zato što je stajala u prvom redu protesta sa zviždaljkom u ruci. Sve to je navelo građane da kamenuju i zapale zgrade vlada širom BiH.
Na jednom od portala koji prati proteste iz minute u minutu je objavljena vijest da je “Rulja krenula u rušilački pohod. Uništavaju trafike, radnje, iščupan je i bankomat…”.
Istovremeno, novinarka jedne sarajevske televizije je rekla da je i novinarima onemogućeno da rade svoj posao. Naime, ko god pokuša nešto da snimi, bude pretučen. Nije rečeno ko tuče novinare. Međutim, novinari brojnih televizija upozoravaju da se huligani instruirano uključuju u proteste.
A to se, jasno je, čini kako bi se protesti delegitimirali i kako bi građani, uplašeni pred divljanjem huligana, i sami zatražili da policija reagira.
Stotine povrijeđenih se primaju u bolnice. Neprestano se šire (dez)informacije o pljačkama. Vlade kantona, prvo Tuzlanskog, a onda i Zeničko-dobojskog, daju ostavke. Zapaljena je zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Mostar, koji je do sada bio 2u1 grad, je odlučio da mu je dosta toga. Bunt u BiH je masovan. Zbog toga vlast i ne bira instrumente da se zaštiti.
Policija, dakle – ona je ta koja čuva vlast i poredak. O tome svjedoči i jedna tuzlanska demonstrantica koja kaže: “Mojoj prijateljici su prvog dana protesta policajci govorili ‘Kujo, makni se, šta hoćeš’. Ja nisam imala incidenata. Jasno sam čula, nakon što smo se juče oko 18.30 razbježali zbog suzavca, krikove mladića iza grmlja u slijepoj ulici kod gimnazije Ismeta Mujezinovića.”
Policiji nisu bitni građani koji se čude što se i sama policija ne pridruži protestima kada ni pripadnici MUP-a ne primaju plate redovno i žive s minimalnim primanjima.
U Sarajevu su se protesti oteli kontroli. Zapaljena je zgrada Vlade Kantona Sarajevo. Policija hapsi i premlaćuje demonstrante. I zgrada Predsjedništva BiH gori. U Tuzli gore zgrada Vlade i zgrada Općine Tuzla.
Ohrabrujuća vijest u svemu je da je konačno počeo građanski bunt građana BiH-a. A građanski bunt podrazumijeva građansku državu koje u BiH odavno nema. Namjesto nje tu je jedna etno-nacionalistička tvorevina. Vrijedi podsjetiti da je BiH uređena po etničkom osnovu i da je kao takva zemlja bez perspektive. Jer domaće su elite odlično iskoristile post-dejtonsko stanje i nakaradna ustavna određenja kako bi sebi priskrbile ogroman kapital.
Policija, vratimo se na suštinu, tvrdi da su huligani preuzeli glavnu riječ. Iako je u ovakvoj situaciji teško bilo šta reći, nameće se jedno temeljno pitanje. Da li se ovdje svjesno radi huliganizacija protesta kako bi se bunt građana BiH-a koji od ove zemlje nastoji stvoriti građansku državu kanalizirao za pogrešne ciljeve?
A sve upućuje na to jer je zapaljen Historijski arhiv BiH-a. Da li je u toku inicijalnih protesta u Tuzli namjerno upotrijebljeno preveliko nasilje kako bi se priskrbilo opravdanje za gušenje revolucije? To su sve pitanja na koja će se odgovor još čekati.
Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje.
Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta. Ili, da su barem, kada su protesti počeli, odlučili da udovolje zahtjevima građana umjesto što su im se nacerili u lice sa svojih olimpskih visina. Međunarodna zajednica, koautor bosanskohercegovačkog besmisla, radi ono što je radila i devedesetih – osuđuje nasilje.
U BiH se bije bitka na život i smrt. BiH više ne može biti etno-klerikalna i kvazidemokratska država. Od ishoda zavisi da li će postati građanska ili policijska zemlja?
Milan Mladenović je na albumu ‘‘Katarina II“ 1984. godine otpjevao (misleći na Sarajevo) pjesmu koja nosi jednostavan naziv: ”Geto”, a u njoj govori o tome kako je biti rođen u getu. Htijući ili ne, pjesmom je anticipirao ono što će se desiti sedam ili osam godina kasnije kada je cijeli svijet koji smo do tada poznavali reorganiziran u geta. Historija post-jugoslavenskih država je historija getoizacije.
Geto, koji smo do tada doživljavali samo u poeziji, je postao stvarnost u logorima koji su još jednom sablaznili svijet. Isti onaj svijet koji sebe samoljubno voli nazivati civiliziranim, a u kojem čike u skupim odijelima svoje političke uspjehe mjere brojem mrtvih neprijatelja. Par godina kasnije ti su logori, kao svojevrstan oblik fizičkog geta, zatvoreni. Rat je prestao, a getoizacija je preživjela i počela da prevrednuje naše svjetove.
Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan. Ambivalentna je i priroda geta. Gdje god se pojavi geto, pojavi se i otpor protiv geta. U svijetu utemeljenom na principima moći svaki se otpor nastoji ugušiti. Većina, nažalost i uspijeva.
U poratnim godinama, misli se na posljednji rat koji je nastao raspadom bivše domovine Jugoslavije (a veliko je pitanje može li domovina uopće biti bivša), geta na Balkanu postoje na dva načina.
Geta u Bosni i Hercegovini ne postoje kao strogi fizički zidovi koje smo kao djeca gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu i od kojih smo zazirali s jezom nadajući se pobjedi dobrih. Geta u BiH ne postoje ni kao zidovi koji niču širom Palestine ograđujući ljude jedne od drugih.
Geta u BiH postoje na najopasniji način, na onaj način koji onemogućava otpor getu. Geta u BiH, ali i drugim post-jugoslavenskim republikama, danas postoje kao procesi neprestane getoizacije i to prije svega na nacionalnoj osnovi. Zašto je ta getoizacija neprestana? Zbog toga što je, čim se naruše granice geta, potrebno podići nove. Ispravnije bi bilo reći da se granice geta ovdje i ne ruše u pravom smislu te riječi. Umjesto toga one same dotrajavaju jer ne postoji ni jedan geto kojeg vrijeme nije demantiralo. Zbog toga je očevima ratova potrebno neprestano dizati nove zidove među ljudima.
Već je rečeno da geta na Balkanu ne postoje u formi klasičnog zida. Čime se onda grade ta geta? Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoziranje neke skupine vrše drugi. Samogetoiziranje vrši sama ta skupina kako bi se zaštitila od prodora bilo čega izvana. A i ti su procesi dvoznačni: getoiziranje je istovremeno i samogetoiziranje. Evo i kako.
Prethodna dva mjeseca je u BiH bila aktuelna priča o djeci iz Konjević-polja čiji su se roditelji pobunili protiv aparthejda koji provodi vlast u Republici Srpskoj. Naime, toj je djeci bilo uskraćeno izučavanje nacionalne grupe predmeta. Da stvar bude još gora, tu su grupu predmeta učili po “srpskom” planu i programu. A, ovo “srpskom” stoji pod navodnicima jer su svi naši planovi i programi odavno besmisleni i više usmjereni na zatvaranje i militarizaciju dječjih umova nego na otvaranje vidika. Taj ih je plan i program učio o vjekovnom stradanju srpskog naroda i o “turčenju” njihovih djedova.
Suštinsko pitanje koje se nameće je zašto europska javnost koja tobože bdije nad ljudskim pravima nije ni na koji način reagirala na očiti aparthejd u kojemu žive bošnjačka djeca u RS-u? Kako je moguće da u jednoj savremenoj i sekularnoj europskoj državi društvena institucija kakva je osnovna škola nosi ime Svetog Save ili bilo kog drugog svetog lika? A takve pojave postoje i u Federaciji BiH. Roditeljima niko nije pomogao. Bošnjački su im političari, shvatajući važnost predizborne godine, ponudili da osnuju isturena odjeljenja federalnih škola u kojima će se učiti po “bošnjačkom” planu i programu.
Roditelji i djeca iz Konjević-polja su dobili bitku, ali su izgubili rat. Umjesto jednog, republičkosrpskog geta, ponuđen im je geto njihovog vlastitog naroda. Dobili su bitku da im se djeca ne obrazuju po planu i programu koji će kao najveću vrijednost nuditi svetosavlje. Izgubili su rat protiv getoizacije kao procesa.
Vlasti RS-a su uspjele getoizirati tuđu djecu, ali su time getoizirala i vlastitu jer djeca u tom entitetu više neće ići skupa u školu. Stvorena su dva nepomirljiva dječja entiteta. Getoizacija uvijek podrazumijeva i samogetoizaciju. Zatvarajući drugog, zatvaramo sebe. Zbog toga je iskustvo slobode drugog nužno i naše iskustvo slobode.
Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske.
Ta odluka i ne čudi s obzirom na to da ju je donio Goran Mutabžija, ministar koji je na otvaranju škole u Manjači, mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, rekao da je Petar Kočić ugaoni kamen Republike Srpske! Takve tandenciozne interpretacije književnosti su mnogo puta u historiji dovele do toga da iz navodnog ugaonog kamena izraste zid. Zid geta. Uostalom, zašto bi djeca iz Republike Srpske odlazila u Pariz ili Firencu kada imaju Andrić-grad čiji je jedinstveni paradoks u tome što je ta opskurna kič-varošica sve ono što Andrić nikada nije bio?
Problem s getima u ex-yu državama je u tome što su to geta u glavama. Jednostavnije rečeno, to su mentalna geta koja se ne mogu srušiti lako kao zidovi. Iza rušenja zidova je stajala ideja oslobađanja. Sloboda je postojala u glavama i mogla je biti ostvarena u činu rušenja. Mentalni geto je najteže razbiti. Posebno ga je teško razbiti u uslovima u kojima su sada bivše jugoslavenske države. Problem nemogućnosti izlaska iz geta kao paradigme se zrcali u problemu djece iz Konjević-polja.
Iz jednog je post-jugoslavenskog geta moguće izaći samo ulaskom u drugi geto. Problem getoizacije postaje aporija kada se uvedu profesionalni aktivisti i istjerivači iz geta koji s podrugljive visine gledaju na stada oko sebe zaboravljajući da su i oni postali geto jer su izgradili najopasniju osobinu koja je pretpostavka geta. Ekskluzivnost.
Sedmica je u kojoj se obilježava sjećanje na žrtve holokausta. Umjesto ponavljanja općih stavova vrijedi se sjetiti nekih, brojem žrtava (ali ne i obimom zla), manjih genocida i drugih masovnih zločina koje uski okular međunarodne pravde nije prepoznao kao genocide(e) budući da nije dokazana namjera. Ma kako nerazumno ovo zvučalo, po uzusima međunarodne pravde sama činjenica ubistva nekoliko hiljada ljudi nije dokaz da ih se htjelo istrijebiti. Ko zna šta je onda bila namjera masovnih ubistava?
Neka su mjesta poput Vukovara i Srebrenice postala temeljni toposi sjećanja na žrtve i ishodišne tačke čitanja političke i historijske stvarnosti i odnosa bivših sunarodnjaka. Druga su postala simbolom borbe za puko dokazivanje da se zločin uopće i desio.
Višegrad je gradić u istočnoj Bosni poznat po ćupriji, poznat i po romanu “Na Drini ćuprija”, a poznat i po brojnim zločinima koji su se desili u tom gradu 1992. godine kada je Užički korpus JNA došao da “zaštiti” stanovnike Višegrada. Zaštita je završila tako što su hiljade ljudi pobijene i raseljene, a hiljade žena i djevojčica je silovano.
Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?
Prošle je sedmice višegradska vlast odlučila da izbriše riječ “genocid” sa memorijalne ploče na mezarju Stražište. I zbilja su to uradili okruženi sa stotinu policajaca od kojih su mnogi bili u fantomkama kao da hapse šefove sicilijanske mafije. A onda je neko karminom dopisao riječ genocid nazad. Priča dovoljno strašna i dovoljno simbolična da bi se o njoj mogao roman napisati.
Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko, zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica iz škola koje najpatetičnija neoliberalna humanitarka na svijetu otvara po Africi.
Druga zabrinjavajuća činjenica je da se preživjeli danas svode samo na žrtve, da im se ne ostavlja prostor normalne mogućnosti življenja (prije svega zbog ove ekonomske satrvenosti i nemogućnosti povratka). A treća, koja je posljedica prve dvije, je činjenica da smjerni čuvari žrtava iz redova nacionalnih prvoboraca preuzimaju glasove tih žrtava navodno zbog brige da se nikome više ne ponovi zlo.
Na to sve se nakalemio još jedan problem, tako da glas žrtava postaje fenomen, polje diskurzivne bitke između različitih koncepata na kojima će se zasnovati kolektivno pamćenje. A na Balkanu mnogošta u budućnosti zavisi upravo o formama kolektivnog pamćenja.
Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i vidjet ćemo da je treći problem u načinu na koji se ova mjesta (zlo)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”. Već ako bi se ovaj iskaz analizirao u dvije rečenice, moglo bi se vidjeti kako kazivanje o zločinima prelazi u viktimološki, kolektivni narativ.
Naime, prva riječ u rečenici – “naša” – odmah uvodi elitni kolektivitet iz čije pozicije profesor govori. Sveta dužnost znači upisivanje sakralnog u govor, a to sakralno znači da govor postaje neupitan. U iskazu se govor dalje tretira na sljedeći način – “za žrtve genocida”. Dakle, poruka je jasna: žrtve ne mogu govoriti same za sebe, potreban im je posrednik iz reda “nas”, elite, koji će govoriti njihovim glasom (pretvorenim u čisti nacionalni diskurs), koji je neupitan (kao i “naš” zadatak) bivajući svet.
Ukoliko pak nije metafizičko posvećenje, oduzimanje glasa autentičnoj žrtvi da bi u njeno ime govorili moćnici ima drugačiji modus operandi. Povijest. A ona uvijek pretpostavlja distancu. Iako povijesna distanca od ratnih zločina i genocida u punom smislu značenja nije dostignuta jer su vinovnici zločina još u vlasti, često se govori o povijesti i povijesnom značenju genocida koji se desio u BiH. Na taj se način u igru uvodi i treći faktor.
Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije ostaju na društvenoj i socijalnoj margini budući da su ih njihovi vlastiti predstavnici iskoristili i ostavili daleko od očiju javnosti.
Christian Axboe Nielsen je pisao o takvim pojavama u eltinom znanstvenom žurnalu “Journal of genocide reserarch”. U veoma zanimljivom tekstu autor je spomenuo problematiku sužavanja međunarodnih pravnih propisa kojima se zločin određuje kao genocid.
Prema autoru, jedan od razloga oslobađanja Srbije i Crne Gore za odgovornosti za genocid je činjenica da je Milošević rukovodstvo bosanskih Srba jednom prilikom u Beogradu nazvao “glupanima” i kritizirao ih zbog ekstremnih metoda, a sve to dok im je slao oružje i municiju?! Nielsen jednako promišlja i problematiku zloupotrebe genocida (ili pak nepostojanja presude za isti) u stvaranju nacionalnih mitova.
U tom je kontekstu spomenuo organizacije koje su, iako se pozivaju na suživot, nacionalno ekskluzivističke i kao takve nepodobne da se o bilo čemu trezveno promisli. U tekstu autor spominje jedan poguban pojam: instrumentalizacija genocida. I navodi koje su sve zločinačke naracije rođene na fonu viktimologije koja je genocid koristila kao glavno političko sredstvo moćnika nakon ratova. U svemu tome se animira i nacionalistički orijentirano javno mnenje koje će svakoga ko se suprostavi dominantnim narativima o čistoći markirati (jer je ovdje samo o markiranju i riječ) negatorom genocida.
Instrumentalizacija genocida je pogubna po preživjele članove obitelji, ali je pogubna i po kažnjavanje i denacifikaciju odgovornih, pogubna je i po pravno procesuiranje jer pruža siguran zaklon zločincima dok ih tobože pokušava privesti licu pravde.
Jer u povijesnoj perspektivi se, ukoliko se žrtvama ne vrati ljudsko dostojanstvo, već se svedu na nacionalno podobni obrazac žrtve, gradi pogubna linija uzročno-posljedičnih veza: žrtva-historija-viktimologija-militarizam.
Nisu li bošnjačke nacionalne elite svih boja, mirisa i okusa zapravo paradigmatski primjer svega što je rečeno u tekstu. Vlast RS-a poništava lične karte povratnika u Srebrenicu kako bi im onemogućila izlazak na izbore. Istovremeno, zvanično Sarajevo ne radi ništa kako bi te ljude zaštitilo. Zašto? Zato što elite svoju moć grade na retrogradnim nacionalističkim naracijama kojima nisu potrebni ljudi kojima bi se vratilo dostojanstvo.
U dijalektičkom međuodržanju bosanskohercegovački rigidni desničari teže da ljude drže ugroženima jer samo tako mogu ostati na vlasti. A žrtve genocida i njihove obitelji su im dobrodošle kada se treba razračunati s unutrašnjim neprijateljem. Zato im nikada ne treba dati da izađu iz uloge žrtve.
Vratimo se višegradskom kamenu. Možemo li ponovno pisanje riječi genocid smatrati simbolom otpora režimu koji upada na spomenike ili simbolom neke buduće demaskulinizacije i deviktimizacije pamćenja u BiH?
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Foto: Fra Drago Bojić – Osobna arhiva
Slučaj fra Drage Bojića, koji je na svojim leđima iskusio svu nemilosrdnost religijskih elita, mnogima je poznat. Nakon što je progovorio o onome o čemu se najradije šuti (o sprezi nacionalizma i vjere, o tzv. međugorskoj teologiji, o Bosni i Hercegovini razdijeljenoj etničkim kavezima, o politici kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv. Herceg-Bosnu, itd.), počeo je ideološki progon ovog bosanskog franjevca. Smijenjen je s mjesta glavnog urednika mjesečnika ”Svjetla riječi”, potom mu je zabranjeno da predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa kao i sve službe koje je obavljao u svojoj zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u samostanu na Bistriku, i direktor je IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra). Za autograf.hr fra Drago Bojić eksluzivno govori o problemima s kojima se susreće savremeni čovjek u BiH i Hrvatskoj koje su, nakon nesretnih devedesetih, počele da tonu u sveopću klerikalizaciju i etniciziranje društva. [Read more…]