Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!

 

Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta.

 

Bolje je za nju što jest ovako kako jest.

 

Godinama mi se vraća, redovito i uporno, kao morni san koji se ponavlja, pomisao na tu pjesmu. Skoro će tri desetljeća otkako je napisana i objavljena, a svaki put kad joj se vratim, žeže jače i bolja je pjesma.

 

Nije znala za Jaspersa, Die Schuldfrage, nije joj trebao. Nije znala, nije htjela da zna za tipologiju krivnje, za fina razlikovanja krivnje od odgovornosti na skali: vođa – stranka – narod – počinitelji – pojedinac… Do svojega vlastitog osjećaja krivnje, surovog i neporecivog, došla prijekim putom, politički nekorektno (na zgražanje propisno treniranih lijepih duša iz današnjega nvo-sektora), filozofijski suspektno, književno istinito, ljudski potresno. Odbijajući nijanse, odbijajući ma i zeru utjehe, odbijajući ikakvo samoolakšanje, ikakvu samoobmanu, stojeći licem u lice sa zločinom, bez posrednika: i ja sam ovdje ubijao.

 

Ima ta velika i strašna hrvatska pjesma, naravno, i svojega pisca. Čudan i čudak, majstor u postupcima što na nj navlače omrazu i antipatiju, arhimajstor u proizvodnji loših vijesti i slika o sebi, što začas pretvaraju se u trajne i suhe čaršijske istine. Tko bi ih provjeravao, time se u nas ne bavi nitko!

 

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao mjesto kralja.

 

Sarajevu pjevao, kao malo tko, kao nitko:

 

Pogledati Sarajevo u kasnu jesen, na izmaku onih škrtih i kratkih ljetnih dana, pogledati ga u zalazak sunca, kad prođe mjesec septembar, mjesec rujan, a ukažu se rujevine i ruine svud oko grada – to je isto što i pogledati u svoj vlastiti, dosuđeni čas zalaska. To jest: odlaska.

 

I:

 

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem izvan Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Tko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.

 

I, po vrhu, onaj čudesni bolni haiku-deseterac:

 

Sarajevo, a zalazi sunce.

 

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. U programima Sarajevskih dana poezije zaludu ćete ga tražiti. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

 

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

 

Sada, nema ga nigdje.

 

Idealno za pisca, idealno za pjesmu.

 

 

Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao

 

Unutar tvrđave svijetle imena.

Umorenih.

David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

 

Kad bi se tek samo slova slagala jedno

Na drugo

Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

 

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad

Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

 

Alija nisam tu

Da vidim kako se podižu

Gradovi.

 

Došao sam da se na sav glas zapitam.

Pa zar je to zaista naša slika,

(Koliko sam tada imao godina).

 

I neka se upamti premda se to što ću reći otima  razumu.

I ja sam ovdje ubijao 1941.

 

Oko tvrđave proljeće

Pogled na Sarajevo

Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada

Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom

A ja sam zatomljen u svoju sumnju

Hoću li reći istinu kad kažem:

I ja sam ovdje ubijao.

 

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao

Dvije ruke

Dva oka

Kolijevku

Osmijeh

Ognjište

Oca i sina i braću i zvijezdu

Svoje ime i svoje sarajevsko

Proljeće.

 

(Bio iz istog grada i od istog jada

Od istog roda i od istog snova).

 

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem

Na sav glas:

I ja sam ovdje ubijao.

 

(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985.)