Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela.

Doduše, Veselko se Koroman i ranije, ili čak oduvijek, brižno odnosio spram činjenica koje u kulturi sjećanja ove zemlje nešto znače. U prilog tomu spomenut ću samo tri njegove antologijsko-panoramske knjige o hrvatskoj poeziji, prozi i drami u BiH od najstarijih vremena do danas te esejističku knjigu ‘‘Pogled iz zrcala“, u kojima je dao izniman prinos onome što ovdje nazvah, što jest i što pripada kulturi sjećanja, tj. memorijskoj popudbini jednoga naroda, jedne kulture, jedne zemlje.

Bosna i Hercegovina, ma što i ma koliko samoljubivo o sebi mislila, nije zemlja bogate kulturne tradicije ili barem nije zemlja koja bi o svojoj kulturi i tradiciji, ma koliko ona bila bogata, imala mnogo sačuvanih svjedočenja. To je, ili bi to trebao biti, razlog više da u povodu 80. rođendana jednog od njezinih najznačajnijih pjesnika pokaže barem mrvu kulturološkog senzibiliteta

Bosna i Hercegovina, ma što i ma koliko samoljubivo o sebi mislila, nije zemlja bogate kulturne tradicije ili barem nije zemlja koja bi o svojoj kulturi i tradiciji, ma koliko ona bila bogata, imala mnogo sačuvanih svjedočenja. To je, ili bi to trebao biti, razlog više da u povodu 80. rođendana jednog od njezinih najznačajnijih pjesnika pokaže barem mrvu kulturološkog senzibiliteta. To se tim više očekuje, ili je to moja zabluda, u zemlji koja se ‘‘ubi“ verbalno, pogotovu strancima, dokazivati kako je multi-kulti i danas i sva stoljeća prije ovoga danas… No, takvo što jedva da se pokazuje važnim i matičnom narodu, narodu iz kojega Koroman potječe i čiju je memorijsku baštinu toliko zadužio.

Govoreći o ovome, kao zemlja nevelike književne, pa ipak i unatoč tome i značajne baštine, ukazujem i na propust (ne)obilježavnja 85. rođendana uglednog slikara Franje Likara ili 80. rođendana književnika Anđelka Vuletića prošle godine, nesumnjivo značajnih umjetnika, ali tek toliko da se vidi da je ovo pravilo, a nipošto iznimka. A koliko je tek ove godine lijepih obljetnica, tj. pogodnih i prigodnih trenutaka da se slavi kultura i pisana riječ u posvemašnjoj agresiji banalnosti. No…

Ovdje ću spomenuti neke od njih, ali ne zato što bi bile ‘‘okrugle“, pa time neizbježne, nemimoilazne, jer ni to mnogo ne znači (znamo kako je bijedno BiH obilježila Andrićeve obljetnice!), nego što su u ovoj maloj i siromašnoj zemlji – više nego što bi u velikim kulturama bile godišnjice jednog Cervantesa, Dantea ili Shakespearea – važne godišnjice gotovo svih njezinih iole značajnih pisaca budući da ova zemlja nema mnogo pisaca ranga ’‘najznačajnijih“.

Naravno, ne samo zbog toga, ali svakako je i zbog toga ovdje umjesno prizvati u pamet i jednu vrlu i nadasve točnu misao Emila Ciorana: ‘‘Hoćemo li upoznati neku zemlju, trebamo se baviti njezinim piscima drugog reda jer jedino oni odražavaju njezinu pravu prirodu“

Naravno, ne samo zbog toga, ali svakako je i zbog toga ovdje umjesno prizvati u pamet i jednu vrlu i nadasve točnu misao Emila Ciorana: ‘‘Hoćemo li upoznati neku zemlju, trebamo se baviti njezinim piscima drugog reda jer jedino oni odražavaju njezinu pravu prirodu“.

Ne pišem ovo, niti je ovdje tomu mjesto, da bih govorio koji su bh. pisci ovoga ili onoga reda, ranga, ali tko hoće živjeti svoju kulturu, njezine integralne vrijednosti, a one su kod nas plurimorfni mozaik, jer mimo toga jedva da po čemu drugom jesmo, ne može i ne smije ne vidjeti i ne znati da je ove godine 115 godina od rođenja Isaka Samokovlije, 110 godina od rođenja Nikole Šopa, 90 godina od smrti Alekse Šantića, 90 godina od rođenja Riste Trifkovića, 85 godina od rođenja Vitomira Lukića i Ilije Ladina, 80 godina od smrti Safvet-bega Bašagića, 30 godina od smrti Branka Ćopića, 25 godina od smrti Ćamila Sijarića, 15 godina od smrti Huseina Tahmiščića; da Veselko Koroman slavi 80 godina života, 75 godina života slavi Bisera Alikadić…

A evo, govorim o piscima prema prvoj asocijaciji, bez nekog temeljitijeg uvida u sve druge moguće obljetnice, čak vezane i za druge umjetnosti ili važne kulturno-povijesne datume. Obilježavanje, makar i najskromnije, bilo koje od ovih obljetnica, ili barem poneke, bilo bi znak da za ovu zemlju, za ovo društvo, za ovu kulturu još uvijek ima kakve-takve nade…

Premala je i presiromašna ova zemlja, a da bi takvo što smjela zaboravljati. Takav si luksuz ne dopuštaju ni kulturološki bogatije sredine. Jer tim i takvim ponašanjem BiH pokazuje koliko sebe ne zna, a i što zna, koliko sebe zaboravlja…

Premala je i presiromašna ova zemlja, a da bi takvo što smjela zaboravljati. Takav si luksuz ne dopuštaju ni kulturološki bogatije sredine. Jer tim i takvim ponašanjem BiH pokazuje koliko sebe ne zna, a i što zna, koliko sebe zaboravlja, ne poštuje, a htjela bi da je svi drugi, ostali vide, znaju, poštuju, uvažavaju, obožavaju…

A kako je to moguće, kad svakodnevno pokazuje koliko je sama sebi premalo važna unatoč svim samoljubivim etiketama u stilu ‘‘mi smo oduvijek bili Europa“ ili sličnima kakve se ispaljuju jednom dnevno iz usta njezinih ‘‘strogo kontroliranih medijskih vlakova“ što tutnje našom svakodnevnicom, da parafraziram naslov knjige jednog sjajnog pisca iz Češke, zemlje u kojoj bi, primjerice, ovakva vrsta zaborava bila prvorazredni kulturološki skandal.

Češka je ovdje slučajna asocijacija, ali spomenimo jedan bliži primjer, tj. da Hrvatsko društvo pisaca iz Zagreba, treba to naglasiti zarad neupućenih, redovitim skupovima obilježava obljetnice svojih starijih i uglednijih članova, a tekstove s tih skupova publicira u Književnoj republic i time neprocjenjivo prinosi ugledu književnosti u hrvatskom društvu i kulturi.

Treba li reći da bi taj čin, čin Gavranova prijema u Akademiju nekoć ili čin institucionalnog obilježavanja njegove obljetnice danas bio čast i instituciji i zemlji. Njemu to ni tada ni, pogotovu, danas ništa ne znači, kao što su oba ta ‘‘propusta“ samo naša sramota…

Nezapaženo je, nažalost i to moram spomenuti, prošla ili prolazi i 100. obljetnica rođenja fra Ignacija Gavrana, polihistora rijetkog profila, koji bi u nekim drugim sredinama bio tretiran kao velikan, a u BiH nije uspio ‘‘dogurati“ ni do praga, a kamoli dopisnog člana Akademije.

I premda bi njemu takvo što jedva značilo, za razliku od brojnih današnjih “akademika“ koji se takvima lažno predstavljaju, a pritom su samo i tek dopisni članovi, dakle oni koji nemaju pravo na titulu ‘‘akademik“, to bi svakako Akademiji dalo na dignitetu.

Treba li reći da bi taj čin, čin Gavranova prijema u Akademiju nekoć ili čin institucionalnog obilježavanja njegove obljetnice danas bio čast i instituciji i zemlji. Njemu to ni tada ni, pogotovu, danas ništa ne znači, kao što su oba ta ‘‘propusta“ samo naša sramota, ako još uvijek nismo izgubili osjećaj srama…

A jesmo, očito jesmo, u zemlji okljaštrenih fondova za kulturu, okljaštrenih institucija kulture, uništenog izdavaštva, zapuštenog bibliotekarstva, sramnog odnosa prema zbirci Ars aevi, zatvorenog središnjeg državnog muzeja, zapaljenog državnog arhiva…