Moji mama i tata su sinoć sidili na trosjedu u turbo napetosti. Njima je bila luđa od uzbuđenja da vide ko će dobit na izborima. U primaćoj je bila uključena televizija. Plus je bijo uključen radijo. Plus su bili uključeni portali na intermetu. Plus je tata stavijo mobitel na stolić da čuje kad javi se barba Mario sa vjestima sa terena. Barba Mario je bijo u izbornoj komisiji u našoj mjesnoj. [Read more…]
Izborna noć: sa ustašama ili s domobranima?
Moji mama i tata su sinoć sidili na trosjedu u turbo napetosti. Njima je bila luđa od uzbuđenja da vide ko će dobit na izborima. U primaćoj je bila uključena televizija. Plus je bijo uključen radijo. Plus su bili uključeni portali na intermetu. Plus je tata stavijo mobitel na stolić da čuje kad javi se barba Mario sa vjestima sa terena. Barba Mario je bijo u izbornoj komisiji u našoj mjesnoj. [Read more…]
Kolega, čestitamo na cenzuri!
Kakva je samo čast minulog tjedna ukazana cijenjenom kolegi Damiru Piliću! Urednici njegovih matičnih novina, Slobodne Dalmacije, cenzurirali su mu dva teksta za redom. Najprije su Piliću odbili objaviti subotnju kolumnu, u kojoj je pisao o poraznim rezultatima ankete provedene među učenicima srednjih škola. [Read more…]
Bezvezna Kolinda
Čitam sinoć na portalu Jutarnjeg lista članak na temelju istraživanja koje je proveo Dnevnik Nove TV, a koje je pokazalo da dio građana, ”točnije njih 30 posto misli kako Predsjednica donosi odluke pod prevelikim utjecajem HDZ-a i Tomislava Karamarka. Najmanji broj građana, njih 8 posto, na pitanje nije znalo odgovor. [Read more…]
Patriotizam i siromaštvo
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Josipović glatko pobjeđuje
Da su početkom prošlog tjedna održani izbori za novog predsjednika RH, za Ivu Josipovića glasovalo bi 48,9% hrvatskih građana/ki (prema 48,4% iz kolovoza). Na drugom je mjestu kandidatkinja HDZ-a i HSS-a Kolinda Grabar Kitarović s 32,5% (u odnosu na prošlomjesečnih 33,6%). Na začelju ljestvice kandidata je Milan Kujundžić s 6,8 posto potencijalnih glasova.
Tako informira državna televizija na temelju istraživanja Crodemoscopa (Promocija Plus). Gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a u subotu 6. rujna, prof. Žarko Puhovski je rekao da, imajući na pameti broj neopredijeljenih birača (8,4%) te mogućnost da se trend nastavi, nije isključena pobjeda Ive Josipovića već u prvome krugu predsjedničkih izbora.
Da su početkom prošlog tjedna održani izbori za novog predsjednika RH, za Ivu Josipovića glasovalo bi 48,9% hrvatskih građana/ki (prema 48,4% iz kolovoza). Na drugom je mjestu kandidatkinja HDZ-a i HSS-a Kolinda Grabar Kitarović s 32,5% (u odnosu na prošlomjesečnih 33,6%)
Izazivačica i možebitna protukandidatkina ako dođe do drugoga kruga, Kolinda Grabar-Kitarović imat će, to je jasno iz istraživanja, puno većih problema u kampanji od predsjednika Josipovića jer četvrtina HDZ-ovaca ne namjerava glasati za nju: 12,9% njih bi glasalo za Josipovića, 5,1% za Kujundžića (i ta će se brojka sasvim sigurno penjati kako Grabar-Kitarović bude napredovala u kampanji), a nemali boj HDZ-ovaca se još premišlja između Josipovića i Kujundžića – njih 4,5%.
Za Grabar Kitarović je posebno problematično što ju tradicionalno obojeno katoličko glasačko tijelo konzervativaca glasača HSS-a ne vidi na Pantovčaku: čak 57,9% HSS-ovaca bi, da ih se sada pita, opet izabralo Josipovića za predsjednika Republike. Josipović solidno grabi glasove svugdje ljevije od HDZ-a, među bandićevcima, čačićevcima, gabrićevcima, jurčićevicima, simpatizerima zaboravljenog don Ivana Grubišića, IDS-ovcima, itd., a da ne govorimo o glasačima treće najjače stranke u Hrvatskoj – oraH-ovcima Mirele Holy. Josipović u svojoj ”izvornoj bazi” nema taj problem jer mu 93,8% glasača SDP-a ima namjeru dati podršku.
Navedeni podaci potvrđuju ono što je sredinom prošlog tjedna objavila agencija Ipsos koja donosi još jedan važan podatak, a to je vjerojatnost izlaska na predsjedničke izbore: sigurno će glasati 48% građana, a vjerojatno će to učiniti 30% građana, ukupno 78%, što je jako dobro u odnosu na loš izlazak na dosadašnje izbore, parlamentarne, lokalne i one za Europski parlament.
Ja ću kazati da mi se projekcija Ipsosove ankete za drugi krug, ako do njega dođe, čini vrlo moguća; naime, već smo imali da Josipović dobije oko 60%, a Grabar-Kitarović ostalih 40% (sigurni i vjerojatni birači)
Ipsosovo istraživanje, koje je uključilo i druga imena, čak i neka za koje se zna da se neće kandidirati poput Jadranke Kosor (kojoj bi glas dalo 2,6% građana), pokazuje također solidnu, gotovo pobjedničku prednost Josipovića (45,5%) u odnosu na kandidatkinju HDZ-a Grabar-Kitarović (30,9), kojoj rejting pak počinje padati. Sasvim je jasno da bi Jopipović, kada bi se izbacili uljezi iz Ipsosove ankete, opet grebao pobjedu u prvome krugu (49,1%).
Nezapaženo je prošlo u analizama nešto što sam ja najavio čim je završio referendum o definiciji braka, a to je da je politički projekt Željke Markić osuđen na propast. Sada se dokazuje ne samo da sam točno prognozirao, već da je to probušeni balon, jer u Ipsosovoj anketi Markićka dobiva, pazite sad, mizernih 0,1%, što je, da se i to kaže, jasna poruka biskupima da se konačno okane fabriciranja kandidata jer Hrvati nisu klerikalan narod i ne trpe da im se s oltara poruči za koga se ima glasovati. Zapamtite, taj koji dobije podršku episkopata, sigurni je gubitnik, bilo kada i bilo gdje!
A ja ću sada kazati da mi se projekcija Ipsosove ankete za drugi krug, ako do njega dođe, čini vrlo moguća; naime, već smo imali to da Josipović dobije oko 60%, a Grabar-Kitarović ostalih 40% (sigurni i vjerojatni birači).
Govoreći u prvome redu na temelju anketa, zatim na temelju reakcija ljudi i mojih kolegica i kolega otkako su istaknute glavne kandidature te, napokon, poznavajući profil oba kandidata (oh, da, itekako sam proučio HDZ-ovu kandidatkinju), mogu reći da će Ivo Josipović glatko dobiti još jedan predsjednički mandat, kao što je bilo i sa Stjepanom Mesićem kada ga je izazvala Jadranka Kosor
Govorim to jer sam u stopu pratio predsjednički mandat Ive Josipovića i zato što znam, bolje od mnogih drugih, kako se radilo u kampanji u kojoj sam aktivno sudjelovao, pa mogu pretpostaviti kako će Josipovićev stožer odgovoriti na strategiju stožera kandidatknije HDZ-a. Osim toga, najveći problem Grabar Kitarović je taj da neće moći voditi kampanju mimo njene stranke, dok Josipović ima prilike voditi potpuno neovisnu kampanju uz široku podršku velikog spektra političkih stranaka i aktera.
Samo u Dalmaciji, gdje Grabar Kitarović ima blagu prednost pred Josipovićem, Predsjednik mora malo intenzivnije raditi, iako sam 100% siguran da će kampanja biti izuzetno lako izvediva, što znam jer imam i pobjedničko iskustvo vođenja kampanje za listu don Ivana Grubišića na prošlim parlamentarnim izborima. Dakle, znam o čemu govorim jer poznajem tehnike, poznajem ljude i poznajem teren.
Iako se s imenima špekulira jer još nisu poznati svi kandidati za prvi krug, u potpunosti je jasno da nitko od njih, uključujući i Kujundžića, nema šanse ugroziti poziciju gđe. Kolinde Grabar-Kitarović kao glavnog izazivača, te u slučaju drugog kruga takmaca protiv Ive Josipovića.
Zaključno, govoreći u prvome redu na temelju anketa, zatim na temelju reakcija ljudi i mojih kolegica i kolega otkako su istaknute glavne kandidature te, napokon, poznavajući profil oba kandidata (oh, da, itekako sam proučio HDZ-ovu kandidatkinju), mogu reći da će Ivo Josipović glatko dobiti još jedan predsjednički mandat, kao što je bilo i sa Stjepanom Mesićem kada ga je izazvala Jadranka Kosor.
Mučenje u čak 141 zemlji!
Tri desetljeća nakon usvajanja Konvencije UN-a protiv mučenja gotovo polovica stanovništva diljem svijeta strahuje da bi mogla postati žrtvom mučenja ako završi u pritvoru, a tortura je registrirana u zatvorima i logorima u čak 141 zemlji na svijetu, navodi se u izvješću koje je objavio Amnesty International početkom tjedna u Londonu, a prenosi HINA.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću.
Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica, čupanje noktiju… To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila, od Nigerije i DK Kongo do Turske i Irana
Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja. Četiri od pet ispitanika želo jasne zakone za sprečavanje torture, a 60 posto podržava ideju da mučenje nije opravdano ni u kojim okolnostima. Međutim, većina ispitanih u Kini i Indiji smatra da bi ponekad tortura mogla biti opravdana.
Amnesty navodi da je 155 zemalja ratificiralo Konvenciju protiv mučenja, pokrenutu prije 30 godina, ali da mnoge vlade i dalje ne ispunjavaju preuzete obveze. “Tri desetljeća od Konvencije i više od 65 godina od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima mučenje ne samo da je živo, nego cvate”, upozorava Amnesty u izvješću “Mučenje u 2014. – 30 godina prekršenih obećanja”.
Organizacija navodi, i to je najstrašnije, da je dobila podatke o torturi u 141 zemlji, a izvješće daje primjere od Nigerije, Venezuele i Turske do Meksika, Brazila i Ukrajine. Osumnjičeni pripadnici islamističkih skupina u najvećoj su opasnosti da budu mučeni u zemljama središnje Azije i Rusije. Organizacija navodi i da je proteklih godina Ukrajina bila “najgori prijestupnik” među bivšim sovjetskim republikama.
Što se tiče Afrike, ondje tortura “buja”, a samo je 10 od 55 zemalja tog kontinenta usvojilo zakone kojima se ona kažnjava. “Afričke vlade još moraju priznati da imaju problem, a tek ga onda početi rješavati”, ističe se u izvještaju. Amnesty najavljuje da će u idućem razdoblju njegov angažman biti posebno usmjeren na pet zemalja u kojima je mučenje učestalo – Meksiko, Filipini, Maroko sa Zapadnom Saharom, Nigerija i Uzbekistan.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću. Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja
Organizacija je pozvala države da prekinu zlostavljanje, da pritvorenima omoguće medicinsku i pravnu pomoć i provedu bolji nadzor zatvora. Također pozivaju vlasti da prekinu politiku nekažnjavanja torture i neovisno istraže slučajeva mučenja. “Prije 30 godina AI je vodio svjetsku kampanju protiv zlostavljanja koja je rezultirala Konvencijom UN-a. Otad je ostvaren velik napredak, ali je obeshrabrujuće to što je i danas potrebna svjetska kampanja kako bismo osigurali da će ta obećanja biti ispunjena”, zaključio je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala.
No, vratimo se ne na strahu od mogućeg mučenja, već slučajevima stvarne torture. Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica…
To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila do Turske i Irana. Mučenje je, podsjetimo, nanošenje psihološke ili fizičke patnje (nasilje, mučenje, bol) ljudima putem drugih osoba. Uglavnom kao sredstvo za određenu namjenu, npr. za dobivanje izjave, priznanja, dobivanje informacije ili u svrhu slamanja otpora žrtve mučenja.
Koristi se i kao sredstvo zastrašivanja, odmazde, kazne ili kao sredstvo ispitivanja. Mučenje se također koristi kao manipulativno sredstvo prisile i kontrole pojedinca ili skupine ljudi. Predstavlja kršenje ljudskih prava. Prema Ženevskoj konvenciji ne smiju biti mučeni ratni zarobljenici (civilno stanovništvo i vojnici). Unatoč tim konvencijama organizacija Amnesty International, ponavljamo, ima dokaze da dvije trećine zemalja potpisnica sporazuma ne poštuju dosljedno Konvenciju.
Posljednjih mjeseci ”snage reda” su bile osobito posvećene raznim metodama torture protiv demonstranata, ne samo pritvorenika ili zatvorenika, na ulicama Brazila, Meksika i Venezuele, gdje je bilo osobito teško. U neredima u ožujku 550 mladih demonstranata je ranjeno gumenim mecima, a uhićeno je i izvrgnuto torturi čak 2157 demonstranata od kojih je na slobodu izišlo tek 66! Poseban sadizam pokazuje i policija Bolivije.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj
Nedavno je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay osudila često mučenje zarobljenika u sirijskim zatvorima i pritvornim centrima nekih oružanih skupina. Čak i djecu muče elektrošokovima i čupaju im nokte da bi saznali gdje su im roditelji – borci.
Izvješće upozorava na široke razmjere mučenja i zlostavljanja u vladinim zatvorima, kao i u pritvornim centrima nekih oružanih skupina kao što su Islamska država u Iraku i na Levantu, Front al-Nosra, Ahrar al-Šam, Asifat al-Šamal i Liva al-Tavhid. Ljudi se često drže u pritvoru u tajnosti, na neodređeni rok i često se prebacuju iz jednog centra u drugi, a muče se na sve zamislive načine. Mučenje širokih razmjera je, prema UN-u, zločin protiv čovječnosti.
Iako su pomalo zaboravljene torture iz doba Busheva rata protiv terorizma u zatvoru Guantanamo i u brojnim tajnim, pa i plutajućim zatvorima CIA-e, neke se metode nastavljaju, upozorava AI. Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava koja provodi američka vojska u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolacija, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj.
Takvi stresovi zadovoljavaju kriterij ”teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
Popovi i vojnici
Jedna nedavno sprovedena anketa pokazuje da su među mladima u Srbiji najpopularnije i najcenjenije institucije crkva i vojska. To nije nikakvo iznenađenje jer su i ranija istraživanja potvrđivala da su ove dve institucije od većine stanovništva isticane po popularnosti, i za vreme Miloševića, a i posle njega. Pravo pitanje, međuim, jeste kako je to moguće kada je poznato da su crkva i vojska bili upletene u mnoge događaje koji su po lošem obeležili protekle godine.
Savremenicima su još sveže slike popova koji blagosiljaju neke od najvećih zločinaca pre nego što će krenuti na bojišta i u pljačkaške pohode, a u novijim vremenima spominju se pedofilska afera vladike Pahomija, raspusnost i raskalašnost vladika Kačavende i Filareta. Istovremeno, vojska i njeno delovanje predstavljaju mračnu epizodu u raspadu Jugoslavije.
Otkud onda takva uvek prisutna popularnost?
To se ponajpre može objasniti opštenarodnim verovanjem u dva mita, posebno osnaženim medijskom i političkom propagandom o srpskoj religioznosti i srpskoj vojničkoj tradiciji kao nepobitnim istinama na kojima se zasnivaju srpska istorija, duhovnost i tradicija. Posebno su ovi mitovi bili aktivirani u takozvanom ‘‘događanju naroda“ i masovnim mitinzima početkom devedesetih i klerikalizaciji društva koja traje sve do današnjih dana.
Jedna nedavno sprovedena anketa pokazuje da su među mladima u Srbiji najpopularnije i najcenjenije institucije crkva i vojska. To nije nikakvo iznenađenje jer su i ranija istraživanja potvrđivala da su ove dve institucije od većine stanovništva isticane po popularnosti, i za vreme Miloševića, a i posle njega. Pravo pitanje, međuim, jeste kako je to moguće kada je poznato da su crkva i vojska bili upleteni u mnoge događaje koji su po lošem obeležili protekle godine
Konzervatizam Srpske pravoslavne crkve uveliko je obeležio i srpsku političku scenu. Gotovo da nema političke partije u Srbiji koja ne održava bliske veze sa crkvom, a najviše državne ličnosti krupne političke odluke donose u konsultaciji sa crkvenim velikodostojnicima čije se mišljenje uvažava kao merodavno.
Crkva je, međutim, u važnim istorijskim periodima činila pogrešne procene koje nikada nisu bile preispitivane, niti izlagane kritici. I kada je grešila, crkva je bila nedodirljiva.
Glavni ideolog crkve nesumnjivo je episkop Nikolaj Velimirović koji je maja 2003. kanonizovan za svetitelja. U biografiji Nikolaja Velimirovića, kao i u njegovim delima nalazimo više problematičnih i kompromitujućih detalja.
Godine 1935. u predavanju održanom u Beogradu ‘‘Nacionlizam svetog Save“ Nikolaj je odao priznanje Adolfu Hitleru ‘‘koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u dvadesetom veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.
Samo dve godine kasnije, 1937., kako izveštava Glasnik srpske pravoslavne patrijaršije, patrijarh Varnava izjavljuje, idući tragom Nikolaja Velimirovića, sa simpatijama prati borbu Firera i državnog kancelara. ‘‘Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist čitavom čovečanstvu…Opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda.“
Nikolaj Velimirović se dovodi u vezu i sa osnivanjem fašističkog ‘‘Zbora“ Dimitrija Ljotića čiji je bio bliski prijatelj i kojem je na sahrani izgovorio opelo.
Iz mnoštva različitih anticivilizacijskih, antikulturnih i rasističkih stavova izdvajamo, primera radi, nekoliko citata iz knjige ‘‘Kroz tamnički prozor“ objavljene posle Drugog svetskog rata i koja se uz Velimirovićeva ostala dela može kupiti u svakoj boljoj beogradskoj knjižari. Piše Nikolaj Velimirović:
‘‘Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svog jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičevao ih svojim bičem…“
‘‘Evropski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci…dvonogi majmuni…zverovi a ne ljudi..Evropa je jeres. Evropski intelektuizirani čovek napravio je ugovor sa đavolom. A ti, Srbijo, kuda si pošla za Evropom: Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom…“ Kultura je: ‘‘Nula ispod jedinice…dim, prah,blato, mutljag…glupačka ništarija“. O higijeni: ‘‘Revnost za čistoćom, postala je manija za čistoćom. No nažalost i ovde je Čivutin umešan… Vodovod, vodovod, vodovod. Kupatila, kupatila, kupatila! Čistoće, čistoće, čistoće. I svi klonuše od umora perući se i čisteći spolja…“ Nikolajevi savremenici svedoče da se Nikolaj godinama nije okupao.
“Jevreji i njihov otac đavo uspeli su laganim dugotrajnim trovanjem duha i srca evropskog čovečanstva da ovo odvrate od pravog bogopoštovanja i privuku na poklonjenje idolu kulture.“
‘‘Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svog jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičeva ih svojim bičem…“
Ovo su samo neki citati iz bogougodnog dela svetog Nikolaja. Dela Nikolaja Velimirovića spadaju među najčitanija, posebno omiljena među raznim pronacističkim grupama, ali i među brojnim vernicima, podržana i preporučena od strane najuglednijih ličnosti crkve kao spisi velike mudrosti i istine. Prema njemu se odnose kao prema vrhunskom autoritetu i nesumnjivom ideologu Crkve.
Njegov uticaj je veliki i to niko ne poriče.
Crkva je sve prisutnija u mnogim delovima društva. Prisutna je u školama, političkim partijama, sportskim klubovima, u vojsci. Kakvo se to društvo želi i stvara, ako se prihvataju poruke koje u svojim delima tako obilato šalje svome rodu sveti Nikolaj Velimirović?