Učinit ću danas nešto neobično, ali sasvim opravdano. Malo ću ja pisati, a veći dio kolumne ću posvetiti najekstremnijem hrvatskom biskupu. Točnije, prenijet ću sve što je msgr. Vlado Košić kazao na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu koju je napisao akademik Josip Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su dio Košićeva govora u kojem je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i akademika Pečarića. Kada se saznalo za skandal, neki su mediji donijeli cijeli Košićev govor. [Read more…]
Koje smo mi ušljive sreće
Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke.
Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti.
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.
Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.
Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova.
Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.
Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem
Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.
Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena.
Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.
Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”
Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.
U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale.
Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Šibeniče, dobro jutro
Recite ”avangarda”, recite ”Dalmacija” i čekajte da vas pogodi munja. Riječi kojima je zajedničko tek to da se vrlo uspješno i postojano ne podnose spojio je ovih dana prvi grad hrvatskog priobalja koji nije nastao na slavenskom pokolju antičkog stanovništva.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo
Predugo je Šibenik spavao i sanjao biskupske snove. Snove u kojima ljudi odrađuju kreposne, obiteljske i tihe egzistencije, jednom tjedno napune ulice u spustu do crkve, a ostatak vremena – ako su bili te sreće i tih poznanstava – skrušeno rade. Sve, dakako, uokvireno idejama i načelima iz ideološke tvornice lokalnih moćnika i vjerodostojnika u kojoj se visokoparni moralni i vjerski principi nekim alkemijskim čudom pretvaraju u čisti i nepatvoreni keš.
Dogovorni rođački kapitalizam pogonjen raspelom i klecalom nije nikakav šibenski izum, ali trajao je puno predugo. Predugo su njegovi mladi ljudi tavorili po kućama i čekali studentski azil u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili inozemstvu. Predugo je grad bio ispražnjen poput nebrojenih crkava čija se funkcija mahom svela na materijal za fotografske leće. Šibenik je još ne tako davno baratao s nekoliko kina, šest-sedam klubova, najjačom punk i demo scenom u Dalmaciji…
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima.
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima
Čistka javnog prostora bila je toliko snažna da i dan danas bez beda možeš sresti Šibenčana koji u svoj grad odlazi kao u goste, doživljavajući ga poput stranog tijela koje tu i tamo nuždom mora ophoditi, a onda trk nazad u svijet privatnih fikcija ograđen kućnim zidovima.
Šibenik je sve donedavno bio grad bez vlastite javnosti, bez prostora za ekspresiju, bez kulturnog i intelektualnog okvira unutar kojeg bi se ljudi susretali. Grad ukraden i pospremljen u sefove sakristije i džepove šačice delegiranih pojedinaca.
No da, voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne.
Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa. Što mu je iz ruku isparila ideološka štafeta i što će te stotine mladih Šibenčana koji se druškaju na nekoliko gradskih punktova zadnji put vidjeti eventualno na krizmi. I sasvim realno, iz rakursa crkvene politike, staviti kalibar seoskog kapelana u kontekst urbanog okoliša, mazohizam je koji ne priliči ni najžešćim flagelantima iz klerikalnog vrha.
Biskup kojeg se blago srami i pozamašan dio vlastite pastve i u usporedbi s kojim je papa Franjo duhovni genij iz daleke galaksije, trebao bi se prije svega potužiti svojoj hijerarhiji na strateškom propustu.
Voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne. Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa
Oko Čavoglava ga ionako obožavaju; Ivas bi se ondje kameleonski stopio s okolišem i mogao bi si napraviti pet roštilja od milodara, a ne da gradi jedan uz samu katedralu i obara Guinnessove rekorde s prvom pečenjarom pod UNESCO-ovom zaštitom.
Šibenik je grad o kojem ćete znati sve u narednih pet godina. Za razliku od Splita i Zadra koji su profitirali od nekadašnjih HDZ-ovih regionalnih prioriteta, prometnica, članova u Vladi, činjenice da služe kao lansirna rampa za popularne otoke, ovaj je ostao zakucan u zapećku koji se sada ispostavlja kao izuzetna prednost.
Ono što se jučer zvalo vukojebina danas se zove šansa za nešto bolje i zanimljivije. Neopterećen svojim pedigreom i lokalpatriotizmom, otvoren i fleksibilan za novo, pod invazijom pametnih nemainstream festivala i glazbenih koncepata koji bi i u Zagrebu figurirali kao luksuz, i s ljudima koji su napokon počeli konzumirati vlastiti grad, bez obzira što to još čine sramežljivo i na prstima, vidim ga kao najprogresivnije mjesto hrvatskog juga u bližoj budućnosti.
Šibenik se probudio i odmah širom rastvorio oči. Koliko je jak ponos na scenu koja se krenula odmatati zadnje dvije godine s Azimutom kao zamašnjakom, vrhunski je pokazalo ovo masovno okupljanje u obranu postignutog.
Jedan biskup na odlasku, ljubomorna konkurencija, petparački politikanti koji u novom šibenskom entuzijazmu vide odbjeglu nevjestu i minus na računu imaju još jedno jedino historijsko poslanje. Da stoje i promatraju. Danas. A nadam se i zauvijek.
Uspjeh revolucije mjeri se danom poslije. Želim moćnoj gomilici pred Azimutom da to ne zaboravi.
Drugim riječima, dobro jutro, Šibeniče. Neću te pitati kako si spavao.
(Prenosimo s tportala).
Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Ud-baš biskupa Bogovića
Tko o čemu, biskup o udbašima. I to ne o penzioniranim udbašima jer ćemo o Josipu Perkoviću kasnije, u satiričkom prilogu ove kolumne, već o današnjim, aktivnim i žilavim udbašima koji, kaže biskup Mile Bogović, drmaju u hrvatskoj Vladi. Pa da vidimo jer sam očito bio krivo informiran pa sam stekao dojam da je jedini ud-baš samo u gaćama biskupa gospićko-senjskog.
U Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca je otkriven spomenik žrtvama komunističkog terora. Uz ostale, prisutni su bili predsjednik Hrvatskog Sabora Josip Leko, ministar branitelja Predrag Matić i otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac.
Dana 12. rujna 1946., više od godinu dana nakon završetka rata, dvadesetak je civila ubijeno i zakopano na tom lokalitetu. Pravi razlozi naredbodavaca nisu do danas rasvijetljeni jer su mještani još uvijek nepovjerljivi prema svakome tko ih o tome zapita. Otočki gradonačelnik iznio je neke detalje tog zločina, ali je mnogo toga ostalo nepoznato. Zbog dugotrajnog nametnutog zaborava i šutnje, neke pojedinosti ostat će i dalje tajna. Nije sigurno ni koliko je ljudi pogubljeno. Svakako da nije riječ o petnaest osoba, kako piše na spomeniku, tvrde crkveni izvori, nego o više njih.
Gospićki ordinarijat izvještava da je Sinački župnik Drago Banić izradio poslije stradanja neupadljive križeve, a ljudi koji su nekoga imali u tom grobištu kriomice su ga posjećivali. Osim što je među ubijenima bilo više njegovih župljana, u jami je završila i župnikova sestra. Tek nakon uspostave samostalne hrvatske države smjelo se slobodno obići grobište. Postavljeni su dva križa s imenima žrtava, ali točnost popisa je upitna. Otkako je za župnika došao Stanko Smiljanić, svake godine se na Tupalama slavi misa na obljetnicu stradanja. Godine 2012. misu je predvodio gospićko-senjski biskup. Tako je taj lokalitet postalo mjesto okupljanja i posebnog pijeteta.
Biskup Bogović: ”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Povjerenstvo Ministarstva branitelja za istraživanje, uređenje i održavanje takvih groblja 24. listopada 2013. godine je počelo s iskopavanjem žrtava u Tupalama. Iz ordinarijata tvrde da je način kako je sve to izvedeno izazvalo nezadovoljstvo i protivljenje. Posao je već idući dan u Tupalama navodno već ”bio dovršen”. Ljudi su s distance mogli vidjeti samo bagere i kamione pa im se ta brzina nije nimalo sviđala.
Bilo je to pred blagdan Svih svetih kada ljudi nose cvijeće na grobove svojih pokojnika i pale na njima svijeće. Odjednom su, bez znanja i ikakvog dogovora, kosti stradalih na Tupalama prenesene na drugo mjesto – u iskopanu raku na otočkom groblju a na križ stavljen natpis: NN. Župnik je naknadno obaviješten da je Državno tužiteljstvo iz Karlovca naredilo Sudu u Gospiću da se pristupi iskapanju.
U župnoj dvorani u Sincu održana je 7. studenoga javna tribina na kojoj je izraženo nezadovoljstvo s načinom provođenja akcije. Predstavnik Grada Otočca korektno je iznio na koji način je Grad bio uključen, a gdje je samo trebao poslužiti kao logistika. Iz Ministarstva je odgovarano da je sve po zakonu. Rodbini mještanima to nije bilo dovoljno pa su na razne načine prosvjedovali i na koncu skupljali potpise za peticiju protiv takva načina odnosa prema njihovim ubijenima. Peticiju je potpisalo 896 osoba, što uvelike prelazi broj stanovnika Sinca – potpisali su i neki raseljeni i neki iz okolice.
Sasvim nedvojbeno, akcija Ministarstva branitelja ne bi izazvala takvu reakciju mještana da ubijeni 1946. nisu bili njihovi susjedi i rodbina. No, da to i nije bio slučaj, u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću smatraju da kod ovakvih iskapanja treba primjerenije pristupiti poslu. Ako se ne izvuku pouke, slika Sinca i Tupala ponavljat će se negdje drugdje što može svima samo štetiti. Biskup Mile Bogović najavljuje oštar rat i kaže (u Večernjem listu, 3 sijećnja): ”Izrazio sam nevjericu koja je danas na ustima mnogih, ali ih nitko ne pita niti vodi računa o tome što misle. Ako je ovo model po kojemu će se otkrivati i ostale žrtve komunizma, onda treba očekivati sličnu reakciju naroda. Sa svoje strane obećavam da ću kao predsjednik Komisije za hrvatski martirologij reagirati nimalo blaže!”
I čini se da bi se rat mogao izbjeći i da bi Bogović mogao dočekati skori odlazak u mirovinu bez povišena tlaka, da se to dade riješiti dogovorom ali, avaj, kako ćeš se dogovarati s Udbom? Jer, naravno, Udba je sve to organizirala. Udba! Evo kako.
U navedenom članku iz Večernjaka, ”Grujić može biti bolji čovjek od mene, ali bio je član Udbe”, biskup gospićko-senjski Mile Bogović, na pitanje novinara Darka Pavičića zašto je Ivana Grujića prozvao kao bivšeg pukovnika Udbe, odgovara da ”on to i jest!”
”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Pukovnik Grujić: ”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”
Je li Bogović zna o čemu priča? Ja sam odavno izgubio tu nadu. Slušao sam ga 1989., 1990, i 1991. dok mi je predavao povijest na riječkoj bogosloviji i tada sam mislio da taj čovjek stvarno poznaje teme s kojima se bavi ali otkako je postao biskup Mile Bogović stvarno lupeta bez veze. Pošto je po struci povjesničar, zna, kao i mi novinari, da ima obavezu provjeravati svoje tvrdnje, pogotovo ako će njima izmlatiti nekoga čovjeka, svjedno je li gazi po mrtvima ili batinja žive. Ali, što ćemo kada je biskup Bogović u duši jedan neostvareni batinaš?
Pretjerujem? Hajte vi dokažite da pretjerujem a ja ću vam iznijeti dovoljne činjenice da potkrijepim tvrdnje da je monsinjor Bogović jedan isfrustrirani i loš povijesničar, jedan grub čovjek, osoba koja ne umije praštati, i koja vreba osvetničim porivom zloupotrebljavajući i oltar i tribinu, kada se god toga sjeti i kada mu god prokljuva mozak.
U istom danu na portalu Večernjega lista, jer te novine ipak nisu zaboravile zakonitost naše profesije, čitamo Grujićev odgovor Bogoviću: ”Biskupe Bogoviću, nisam udbaš već dragovoljac iz ‘91.”, odnosno da Bogovićevi napadi mogu ugroziti njegov status svjedoka u Haagu.
Grujić je naime, ušao u Oružane snage RH na samom početku Domovinskog rata 1991. kao dragovoljac, kasnije i kao pukovnik Hrvatske vojske. Međutim to Bogović ne uvažava nego brutalno udara na njega i njegov rad, čije posljedice osjećaju i njegova obitelj i prijatelji.
”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”, kaže pukovnik Grujić.
Potom ističe da je još uoči Domovinskog rata radio na protuobavještajnim poslovima suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku, na razoružanju neprijateljskih formacija te na razvoju sigurnosnog sustava na području Osijeka, kasnije i kao djelatnik Sigurnosno-informativne službe. Njegov posao podrazumijevao je i odlaske na okupirano područje kao i na ratišta Podunavlja i Posavine.
U jeku ratnih operacija, iz zatočeništva je oslobodio na stotine hrvatskih branitelja i civila. Premda nerado ističe svoje zasluge, u procesu traganja za nestalima prešao je više od milijun kilometara automobilom. Rukovodio je složenim operacijama koje za rezultat imaju 4936 ekshumiranih i 3956 identificiranih osoba iz Domovinskog rata te oko 500 ekshumiranih iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Osmislio je hrvatski model traženja nestalih osoba koji je ocijenjen kao jedan od najuspješnijih u svijetu.
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.” Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”Ante Ivas: ”Što si rekao?!” Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.” Josip Bozanić: ”Oko čega?” Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu…”
Smatra važnim naglasiti i svoju ulogu stručnog svjedoka Tužiteljstva na Haaškom sudu u suđenjima Miloševiću, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. – Ovakvim se optužbama može ugroziti pa i urušiti dignitet rezultata na utvrđivanju ratnih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, što smatra opasnim. Upravo stoga, iskoristit će mogućnost zakonske zaštite i uzvratiti na optužbe biskupa Bogovića tražeći zadovoljštinu na sudu.
Bravo, tako i treba, neka olinjali biksup dokaže da je Grujić udbaš a da ud nije baš ili samo u biskupovim gaćama.
Pošto ovom posljednjom rečenicom najavljujjem satiru i pošto me jedan nervozni čitatelj proziva da nisam ništa napisao o slučaju Perković, a jesam, samo što ne čita pažljivo objave na portalu, evo vam i satirični bonus napisan za News Bar:
”Zbog izvanrednih okolnosti u Republici Hrvatskoj u petak navečer je održana hitna sjednica Komisije Hrvatske biskupke konferencije za odnose s državom pod predsjedanjem kardinala Josipa Bozanića a na kojoj je došlo do verbalnog obračuna koji je vidljiv u transkirptu zapisnika sačinjen pomoću prislušnih uređaja koji i dalje perfektno funkcioniraju u svim prostorijama sjedišta HBK na zagrebačkom Ksaveru a kojih je postavila Sigurnosna obavještajna agencija.
Agent S.P., od milja zvani ”Saša”, nije bio dovoljno pažljiv – znamo da se to događalo i britanskim kolegama -, pa je kopiju transkripta koju je nosio Draganu Lozančiću, šefu SOA-e, ostavio u dučanu za kućne ljubimce u Heinzelovoj što je ovdje potpisani novinar slučajno otkrio dok je tražio pijesak za mačke.
Ne sumnjajući da su djelatnici SOA-e točni u prepisivanju (neki prepisuju cijele diplomske radnje), odlučio sam teška srca objaviti najvažnije djelove dokumenta a ono ne baca baš najbolje svjetlo na članove episkopata koji su se okupili u povodu ”Slučaja Perković”. Činim to jer postoji opravdan interes javnosti ispričavajući se katolicima ukoliko dođe do narušavanja ugleda pojedinih biskupa. Sami su si krivi.
Ante Ivas: ”Dobro, što se čeka? Hoćemo li više početi?”
Želimir Puljić: ”Strpi se još malo. Znamo da si zbog ove sjednice propustio kartanje s Thompsonom ali vremena su ozbiljna. Kolega Devčić samo što nije stigao…”
Ante Ivas: ”Pa, imamo kvorum: ti, ja, Bozanić, Uzinić, Huzjak, Šaško… šestero nas je. Nedostaje samo Devčić. To je jedan. A nas je šest. Koliko mi pamet još služi, znači, imamo kvorum.”
Josip Bozanić: ”Ja predsjedam i kažem da ćemo ispoštovati akademsku četvrt.”
Ante Ivas: ”Hajde, hajde, ne pravi se važan. Znamo da imaš dva magisterija i počasni doktorat. Ali Ivan kasni petnaest minuta, ne četiri.”
Ivan Šaško: ”Akademska četvrt je sinonim za petnaest minuta…”
Ante Ivas: ”Ti, mali, šuti!”
Ivan Šaško: ”Zašto se vrijeđate? Samo pojašnjavam…”
Ante Ivas: ”Sve je meni jasno: otkako ga Milanović preferira, Devčić je digao nos, pa ga svi moraju čekati.”
Mate Uzinić: ”Polako, Ante, ne srdi se, evo, čini se da je Devčić stigao.”
Ante Ivas: ”No, dobro. Vjeko, inače, što ima kod tebe?… Vjeko?… Vjeko?! Spavaš?!”
Vjekoslav Huzjak: ”Molim?”
Ante Ivas: ”Spavaš li?”
Vjekoslav Huzjak: ”Ma, ne, imao sam slušalice, Miroslav Škoro, dobra stvar.”
Ante Ivas: ”Škoro? OK. Može. Naš je.”
Ivan Devčić: ”Bog s Vama. Dobra večer, ispričavam se… Bio mi je episkop u gostima. Malo kasnim, znam.”
Mate Uzinić: ”Družiš li se s episkopom? Hajd’ bravo. Fala ti Bože. Nisam jedini. Ha, ha… Pardon.”
Ante Ivas: ”Nego, Ivane jesi li dezinficirao ruke nakon što si se rukovao s Milanovićem?!”
Ivan Devčić: ”Što kažeš? Aha, da, nemoj tako, fin je to čovjek.”
Ante Ivas: ”Uzmi si ga doma ako ti je tako dobar.”
Želimir Puljić: ”Daj, Josipe, kreni.”
Josip Bozanić: ”Braćo… otvaram ovu… mmmm… Koja je ovo po redu sjednica?”
Želimir Puljić: ”Ma, nema veze, hajde, šibaj.”
Josip Bozanić: ”Imamo samo jednu točku dnevnog reda a to je ova novonastala situacija kada je naša Styrija nasrnula na nas. To je izdaja. Mene prozivaju da sam nekorektan prema Udbi. Biti ću vrlo kratak: neću dopustiti Perkovićevu kanonizaciju!”
Ivan Devčić: ”A tko tebe pita? Nisi uopće shvatio što je Perković rekao. On je tražio nekakvu našu zahvalnost što je spasio dnevnik blaženog kardinala Stepinca i njegov kalež…”
Josip Bozanić: ”Ne, ti ne shvaćaš! Veli Perković: ‘Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom…’, i tako dalje, čekaj, da, tu je to: ‘Htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste.’ Dakle, to je naš problem: na mala vrata se Udba gura u ministrante pa u svece. Čuo si Bogovića neki dan. Kaže da Udba postavlja spomenike žrtvama komunizma, da izokreće činjenice, da je vrlo aktivna i živa ta hrvatska Udba. I sada Perkovića naše novine glorificiraju, skidaju svaku krivnju sa njega, a mene razapinju. Eto, to je naš problem!”
Ivan Devčić: ”Čuj, Josipe, ti si studirao pravo i znaš da, u načelu, svaki je čovjek nedužan dok mu se ne dokaže da je udbaš, oprosti, mislio sam kazati dok mu se ne dokazuje da je likvidator, tc, joj, no, mislim, kriv.”
Želimir Puljić: ”Bojim se da ovako nećemo nikuda stići. Hajmo staviti na glasanje…”
Ante Ivas: ”Da, glasajmo! Tko je za to da kolega Devčić pređe u neku drugu komisiju, recimo u onu za komunizam i dijalog?”
Želimir Puljić: ”Ante, daj, budi ozbiljan. Predlažem da glasamo da li smo za to da jedna radna grupa, neka to budu Uzinić, Huzjak i Šaško, prouči predmet i da, nakon što bude donešena pravomočna presuda, vidimo kako stoji Perković sa sakramentima i može li mu se, mislim, čisto privatno, poslati zahvalno pismo što nije osobno dao otrovati kardinala Bozanića? Šalim se, kolege, moramo se malo opustiti. Dakle da mu zahvalimo što su nam ljudi iz službe vratili Stepinčeve stvari?”
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.”
Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”
Ante Ivas: ”Što si rekao?!”
Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.”
Josip Bozanić: ”Oko čega?”
Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga ionako pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu. A možda da u međuvremenu predmet prebacimo u resor biskupa Nikole Kekića?”
Josip Bozanić: ”Što će nam pak on?”
Želimir Puljić: ”Pa vodi Odbor HBK za pastoral osoba lišenih slobode.”
Ivan Šaško: ”Nema potrebe. Perković je ušao i odmah izašao iz Remetinca. Na slobodi je.”
Želimir Puljić: ”Majke ti mila!”
Mate Uzinić: ”Jesmo li gotovi? Hvatam let za Dubrovnik.”
Ante Ivas: ”Naravno da smo gotovi. Udba vuće konce, u njenim smo rukama, nema nam spasa. Jel’ tako Vjeko?… Vjekoslave?… Huzo!!!
Vjekoslav Huzjak: ”Sorry, Škoro, odlična stvar.”