Zahvaljujući neslužbenoj, ali ipak otpočetoj kampanji, na različitim lokacijama imamo priliku vidjeti kako će izgledati Hrvatska po mjeri Tomislava Karamarka. Valja reći da je događajima što ću ih spomenuti prethodio programatski intervju čelnika HDZ-a Globusu. Orijentir je očito odlično postavljen! Pa tako je u srijedu karlovački gradonačelnik, visokopozicionirani hadezeovac, na sjednici Gradskog vijeća optužuje – koga drugog do SDP. Rekao je, naime, kako je ova stranka sljednik SKH te da stoga mora odgovarati za ubojstva ljudi. [Read more…]
Ivek se oprašta s Igrama
Neke su slike tako upečatljive, senzacionalne, gotovo pa nestvarne i vrlo vjerojatno neponovljive da ih pamtimo kristalno jasno kao da su za svagda izmještene iz povijesti u neko trajno sadašnje vrijeme, zauvijek otete zaboravu. Jedna od takvih obišla je svijet, s našim čovjekom u glavnoj ulozi, prije nešto više od 12 godina. Slika iz Aspena, najpopularnijeg američkog skijališta, gdje je Ivica Kostelić 25. studenoga 2001., sa startnim brojem 64, kao totalni autsajder, kome je bilo predviđeno da se ipak duže i mukotrpnije probija do druge vožnje, pa onda možda jednom i do postolja, zafrknuo ne samo favorite i kompletan ‘‘bijeli cirkus“ nego i cijelu dotad poznatu skijašku povijest.
Nitko nikad ni prije ni poslije nije u skijaškom Svjetskom kupu pobijedio s tako visokim startnim brojem koji objektivno zakida skijaša za popeglanu, čistu i brzu pistu niz koju se spuštaju rejtingom privilegiranih 20 do 30 natjecatelja. To vam je, ako je uopće usporedivo, kao da na atletskoj stotki Bolt suparnicima da šest, sedam metara fore, a onda utrči u cilj ispred svih.
Ivicu Kostelića sportski su bogovi nagradili ulaskom u legendu na samom početku karijere u ‘‘bijeloj formuli 1“, četiri dana prije njegova 22. rođendana. Nagradili su ustrajnost, predanost i volju koji se nisu slomili, koji nisu dali talentu da uzmakne pred teškom ozljedom koljena nakon koje bi većina možda bespovratno odustala.
Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima. No, Ante Kostelić najveći je maher za tempiranje forme
Dvanaest godina poslije Ivica Kostelić sa 34 na leđima čeka svoje pete Olimpijske igre. Nagano 1998., Janičin Salt Lake City 2002., Torino 2006., Vancuver 2010., u veljači stižu Putinove Igre u Sočiju, gdje će naš sportski as reći zbogom olimpijskim krugovima. U tih 12 godina od čudesnoga izranjanja u Aspenu do završnice respektabilnog sportskog puta u crnomorskom Sočiju, Ivica je osvojio sve što je sanjao dok se kao nepropupali skijaški biser hrvao s rehabilitacijama po švicarskim klinikama.
Sve je u Kostelićevim vitrinama, tri olimpijske medalje, naslov svjetskog prvaka, Veliki kristalni globus, pet malih globusa, 26 pobjeda u Svjetskome kupu, sve je tu osim… Ah, doista je bezobrazno reći da bilo što nedostaje u kolekciji trofeja jednog od najsvestranijih skijaša svih vremena, što dolazi iz zemlje s pola žičare i dvije skijaške staze, ali prateći Kosteliće 15-ak godina, i Janicu i Ivicu i oca im i trenera Antu, znam da će i otac i sin negdje duboko u sebi prebirati kada im je i gdje izmaklo olimpijsko zlato.
Ako ste nekada igrali nogomet s dečkima u parku, ili ih gledali, čuli ste za pravilo ‘‘tri kornera − penal!“, e pa tako nekako bih ja rekla za tri Ivičine olimpijske medalje: ‘‘Dragi Ivek, tri srebra − zlato!“ Sjećam se natpisa iznad Ivičina bolničkoga kreveta: ‘‘Bit ću olimpijski pobjednik!“ Mantru s kojom je lijegao i budio se usadio mu je još zarana otac koji je davno od svoje djece odlučio stvoriti skijaške prvake, a njihov je zajednički put nazvao potragom za svetim gralom. Stari je Gips, kako svi zovu tatu Kostelića, olimpijski tron oduvijek stavljao na vrh piramide sportskih dosega: ‘‘Olimpijsko je zlato veliko sportsko i ljudsko priznanje, i ako govorimo o besmrtnosti, onda su besmrtni olimpijski pobjednici.“
Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima… Ne jednom sam u posljednje vrijeme čula, dok gledam negdje u mnoštvu prijenose Ivičinih nastupa, rogoborenje u stilu ‘‘zar mu nije dosta, što mu to više treba“. Dopustimo Ivici da sam odluči što mu i do kada treba i kada će mu biti dosta. Da je po nama i našim navadama brzoga odustajanja, Ivica bi se ostavio skijanja davno prije 2011., a on je, eto, neki će reći, na izmaku karijere, a Gips će reći u najboljim godinama, upravo te 2011. osvojio Veliki kristalni globus, skijašku ligu prvaka!
Ni sama nisam izdržala ne pitati Antu Kostelića prošloga siječnja ‘‘koliko još?“. Evo što mi je rekao:
Sjećam se da je Ante Gips Kostelić uoči odlaska na Igre u Salt Lake City bio dosta suzdržan od velikih prognoza. Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama, na kojima je osvojila tri zlata i srebro
‘‘Često nas pitaju zašto se mučimo i što nam sve to još uvijek treba. Nemamo na to racionalan odgovor, nas u svemu drži neviđena strast prema borbi u kojoj si, za razliku od većine drugih sportova, uvijek u opasnosti da stradaš. Pa nas onda pitaju što će nam neki opasan spust za dva boda, zar ne bi bilo bolje poštedjeti Ivicu. Ali, naš je rezon, ako se voliš boriti, nećeš da ti se mač ohladi.“
Gisp je uvijek bio slikovit, za naših susreta najmanje smo pričali o skijanju; bilo je tu Napoleona, francuskih kraljeva, Wermachta, civilizacije Maya, bitke kod Staljingrada, Orsona Wallesa, De Gaullea i Tuđmana. Kako su mu djeca bivala sve trofejniji i uspješniji skijaši, sve je manje volio pričati o njihovim skijaškim počecima. ‘‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne volje istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“
Tu rečenicu, da bi njihovu priču danas doživjeli kao demagogiju, Gips mi nije rekao nedavno, ili prije dvije ili pet godina. Rekao je to prije negoli su njegova djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju (od kasnije osvojenih 9, Janica 6 + Ivica 3), u predvječerje odlaska na Igre u Salt Lake City 2002. Sjećam ga se, razgovarali smo u njihovoj stalnoj bazi u austrijskom Innerkremsu, bio je dosta suzdržan od velikih prognoza, zapravo duboko zabrinut.
Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama. Tri tjedna poslije američka Dolina jelena nije bila dolina Janičinih suza, nego dolina zlata i Hrvata. S osmijehom je pobjednički ulazila u ciljne ravnine i legendu. Tri zlata i jedno srebro na jednim igrama za besmrtnost.
Možda i sada, tri tjedan prije početka Zimskim olimpijskih igara u Sočiju, Ante i Ivica Kostelić znaju nešto što mi ne znamo. Možda ne moramo iz loših Ivičinih rezultata u dosadašnjem dijelu Svjetskoga kupa iščitavati njegove olimpijske izglede. Gips je, osim svega, i izvrstan znalac tempiranja forme. Sretno vam Kostelići u Sočiju!
