Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.” [Read more…]
Ustaško Kazalište (2)
KAZALIŠNI UMJETNICI U NDH – IZMEĐU TOTALITARIZMA, SPEKTAKULARIZACIJE I UMJETNOSTI
(Drugi nastavak)
Za Budakova dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Dušana Žanka, gorljivog pripadnika pokreta, nije bilo sumnje da Kazalište mora postati nositelj “žive hrvatske riječi, čistog hrvatskog osjećanja i novoga duha” [Read more…]
Ustaško Kazalište (1)
KAZALIŠNI UMJETNICI U NDH – IZMEĐU TOTALITARIZMA, SPEKTAKULARIZACIJE I UMJETNOSTI
Za cijelo vrijeme trajanja NDH, od travnja 1941. do svibnja 1945., veliku važnost u prezentaciji Pavelićeve moći i vlasti, kao i njezine pozicioniranosti na domaćem i stranom terenu predstavljala je kultura. [Read more…]
Veličina u plemenitosti
Razvučenost serije, prekidi i brojne promjene termina emitiranja, sve je to odnijelo mnogo živaca ljubiteljima turske serije o Sulejmanu Veličanstvenom. Oni najuporniji koji su je odgledali čitavu uglavnom su oduševljeni produkcijom u koju je, očito, uloženo mnogo novca kako bi se što vjernije dočaralo vrijeme, običaji i sva sultanska raskoš jednog od najznačajnijih vladara u povijesti ne samo Otomanskog carstva, nego i Europe.
Onih nekoliko nasumično odgledanih epizoda u usporedbi s ozbiljnom historiografskom literaturom uvjerile su me da su se autori i producenti serije u priličnoj mjeri trudili slijediti povijesne izvore i u njima sačuvane činjenice.
Uostalom, zašto da se išta izmišlja pored povijesti koja je u pisanim dokumentima, ali isto tako i u arhitekturi i ostalim umjetnostima ostavila svu silu zanimljivih likova s uzbudljivim životnim pričama. U povijesnim su knjigama sačuvane takve drame, ljubavi, intrige, urote, ratovi, izdaje, junaštva i sudbine kakve bi neki scenaristički industrijski pogon morao smišljati godinama.
Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama
Pa ipak, takva televizijska industrija postoji i u njoj nastaju visokobudžetne televizijske serije kao što su Igre prijestolja. Takvi multimedijski proizvodi doista tjeraju vodu na mlin poklonicima teorije o velikoj uroti kojoj je glavni cilj zaglupljivanje čovječanstva.
Tako, na primjer, već milijuni ljudi u svijetu znaju za Dubrovnik kao mjesto na kojem se snima njihova omiljena televizijska serija. Mnogima će od njih to biti i razlog da kao turisti posjete Hrvatsku. Hodajući po dubrovačkim zidinama i penjući se po njegovim kulama prepoznavat će i slikat će se na mjestima koja su poslužila kao kulise izmišljenim junacima izmišljene povijesti izmišljenih plemena, naroda, vladara i carstava.
Ne bi bilo nikakvo čudo da se mnogi od njih i ne zapitaju tko je uopće, kada i zašto gradio te kule i zidine, tko je nad njima vladao, tko je sve na njih jurišao, tko ih je i kako obranio, a tko osvojio. A mi ćemo sretni prodavati hotelske aranžmane u gradu tog novog televizijskog identiteta, zbrajati noćenja i biti zadovoljni velikom promidžbom Hrvatske i Dubrovnika.
Čemu onda čuđenje kada se među đacima pokaže katastrofalno nepoznavanje osnovnih činjenica i o onoj bliskoj povijesti u kojoj su rođeni njihovi roditelji i u kojoj su živjele njihove bake i djedovi. Ante Pavelić, fašist ili antifašist? Ma hajte, tko još za to mari. Pitajte ih bolje tko je na kojoj strani u Igrama prijestolja. Naš hrvatski jezik zna biti jako mudar. U njemu čitava povijest stane u riječ pripovijest.
Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama.
U protekla dva tjedna u Hrvatskoj se dogodio zanimljiv sraz dviju takvih povijesnih fikcija, ili fikcija o povijesti. Sulejman Veličanstveni najprije je umro na televizijskim ekranima u posljednjoj, stodvadesetinekoj epizodi turske televizijske serije. Pogledao sam tu epizodu i bio impresioniran velikom sijedom bradom, ali i dirnut tugom u očima odličnog glavnog glumca Halita Ergença.
Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna
Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna.
Nisu scenaristi i producenti slučajno odabrali da posljednja glava koja će se zakotrljati pred nogama televizijskog Sulejmana bude upravo ona skinuta s ramena budimskog beglerbega koji se, suprotno padišahovim naredbama i zakonima, iživljavao nad nemuslimanskim podanicima mučeći ih i ponižavajući njihovu vjeru.
Čitavo to vrijeme, dok Sulejman umire i dok njegov duh šetnjom odlazi u vječnost, obzor širokog bojnog polja obasjava zapaljeni grad pod kojim je sultan zaglavio. Njegovo ime je Siget i ono se spominje, štoviše i naglašava. Ali, ne spominju se ni riječju njegovi branitelji, ne spominje se njihova nacionalnost, ne spominje se Nikola Šubić Zrinski. Možda obazrivi Turci nisu željeli izazivati nove sporove između Hrvata i Mađara o tome čiji je Zrinjski, odnosno Zriny.
U svakom slučaju, pa makar mu bio i posljednji, Siget je bio samo jedan cilj u nepreglednom nizu Sulejmanovih osvajačkih pohoda.
Ali, zato Zrinski ima svoju operu u kojoj je naslovni lik i ona se baš tjedan dana nakon televizijske Sulejmanove smrti ponovno počela prikazivati u zagrebačkom HNK. Ako priča o Sulejmanu može bez Zrinskog, priča o Zrinskom ne može bez Sulejmana i njegovog za sve branitelje Sigeta sudbonosnog posljednjeg pohoda na Beč.
Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti
Opera Ivana Zajca na libreto Huga Badalića i počinje scenom na sultanovu dvoru u kojoj Sulejman odluči još jednom pokrenuti svoju vojsku prema Beču. I opera i serija podudaraju se u njegovoj velikoj želji i odlučnosti da osvoji Siget, umjesto da ga zaobiđe. Štoviše, turski scenaristi kao da su iz hrvatske opere prepisali scenu u kojoj Sulejman bijesni što ta utvrda još nije pala pa viče da je Siget njegova vjera i njegova nada.
U hrvatskoj junačkoj operi Sulejman, dakako, nije promicatelj vjerske i bilo koje druge tolerancije nego okrutni silnik koji Zrinskog ucjenjuje mučeći mu sina i prijeti pokoljem svega živog u Sigetu, uključujući žene i djecu, ako mu se grad ne preda.
Usporedba turske serije i hrvatske opere zapravo je lijepa pouka o tome kako je i povijest, u čiju smo se ovu ili onu verziju spremni zaklinjati kao da smo osobno u njoj sudjelovali, zapravo vrlo relativna i promjenjiva stvar. Ovisno o tome tko je priča i koliko je vješto pripovijeda. Ivan Zajc i Hugo Badalić, na primjer, imaju u svom djelu uistinu sjajnih trenutaka u kojima na oskudnim povijesnim “činjenicama” grade potresnu priču o prkosu, hrabrosti i vjernosti, ali i nježnosti usred grubog vremena.
Redatelj Krešimir Dolenčić uložio je veliki trud u obnovu te svoje sada već dvadeset godina stare predstave koja ne gubi snagu ni u novom vremenu u kojem malo tko više ide u HNK samo zato što se zaželio vidjeti hrvatski barjak na sceni.
Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
”Ajmo ustaše”
Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.
Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane. Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo
Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. Travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.
Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.
Societa Calcio Spalato
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.
Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.
Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.
Epska utakmica 1944.
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.
Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma.
Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.
Nacističke kite
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana.
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi
Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.
Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.
Belmondo kao Matošić
Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.
Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.
Uklanjanje zvijezde
Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja.
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe
Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”
Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.
Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”.
Konačno, – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.
Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.
HNK Ustaša
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače
Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”
Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.
Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni.
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima
Obratite se Benitu
Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”
Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.
Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.
Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite ”Ajmo ustaše!”.. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.
Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.
(Esej je objavljen 30.11.2013. u Jutarnjem listu).
Monsinjore Sotono, odlazi!
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: ma da sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropolite, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubok i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava, pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića.
Naime, gospodin Porfirije je istančana duša, brižan duhovnik i apsolutno suvremen teolog, pa sam si rekao, vraćajući se doma nakon razgovora: Blago nama, Srbima i Hrvatima, što dobismo tako kvalitetna pastira.
Nedavno sam imao jako ugodno iskustvo: mada sam novoga zagrebačko-ljubljanskog mitropilitu, gospodina Porfirija Perića, već bio sreo prije nekoliko godina na jednom stručnom skupu u Strasbourgu, razgovor u sjedištu mitropolije u Zagrebu, opušten i intiman, dubog i iskren, bez ikakvih zadrški i bez okolišanja oko vrućih i aktualnih tema, razgovor koji je otkrio da će se među nama dogoditi ozbiljno partnerstvo utemeljeno na činjenici da smo oboje iskreni tražitelji Boga i zagovaratelji ljudskih prava pokazao mi je koliko sam bio u pravu kada sam u ovim kolumnama pohvalio patrijarha srpskog i braće u episkopatu kada su nam poslali brata Porfirija kao nasljednika blakopokojnog mitropolite Jovana Pavlovića
I zato sam u subotu bio preneražen, osupnut, užasno žalostan i demoraliziran, zašto bih vam lagao i zašto bih bio škrt u opisivanju mojeg emocionalnog i dugovnoga stanja? Ukratko, paraliziran i u stanju šoka i straha nakon što sam pročitao što je sisački biskup Vlado Košić izgovorio toga dana ”dragim štovateljima hrvatskih mučenika” na proslavi u Udbini, u tzv. nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika, kada se ”jednim blagdanom slave hrvatski sveci, blaženici i sluge i službenice Božje, ali i mnoge znane i neznane, tj. od Crkve (još) neproglašene Božje ugodnike na našim (što će reći, hrvatskim) oltarima, a koji su dali svoje živote za Krista.”
Najprije to su, nabrajao je biskup Košić, ”sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, blažene sestre Drinske mučenice – bl. Jela Ivanišević i četiri njezine susestre Kćeri Božje ljubavi, kao i službenici Božji Širokobriješki mučenici (njih 66: Fra Leo Petrović i 65 subraće) i službenica Božja časna s. Žarka Ivasić. Oni su neposredni svjedoci vjere jer su bili progonjeni in odium fidei, iz mržnje na vjeru i živote dali za Krista.
Drugotni su mučenici za Krista i oni koji su poginuli jer su svjedočili kršćansku ljubav, a nisu bili direktno progonjeni zbog vjere, ali su oni iz vjere a ne iz mržnje branili svoju domovinu, obitelj i svoje bližnje, dakle bili su žrtve progona slično kao nevina dječica u Betlehemu i sv. Ivan Krstitelj.”
A što bi to moglo biti tako strašno, tako skandalozno, tako necivilizirano, tako antikršćanski, tako barbarski, tako zločinački, tako bogohulno, tako… što bi jedan hrvatski katolički biskup, čak i da je riječ o notornom veličatelju ratnih zločina Vlade Košića, mogao reći ako i kada se govori o onima koji su nastradali ”zbog vjere” i ”zbog ljubavi prema domovini”?
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine itd, itd, pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma koji promovira ovaj veličatelj ustaša (da, ustaše su mu jedini izvorni junaci, od onih koji su se digli protiv Turaka, pa sve do onih koji se kanili pobratimiti s Englezima na Bleiburgu iako im se još nije bila osušila srpska, židovska i romska krv na rukama), to jest da ćete svjedočiti još jednoj dozi divljaštva, ništa različitog od filozofije Dide Kvaternika ili Maksa Lubrića, ništa manje inspirativne od one koju demonstriraju fanatički borci Islamske države, dok mole Boga i režu glave novinarima pred tv-kamerama.
Odmah ću vam kazati, znate već mene, idem ravno u glavu, ali dopustite mi najprije da vam kažem da kada biskup govori o mučenicima, a u isti koš stavlja Isusa Krista, Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, braću Radić, izmišljene žrtve na bleiburškom polju (jer su se žrtve dogodile ne tada, već kasnije, recimo u Macelju), članove tzv. Bugojanske skupine, itd., itd., pa sve do Zvonka Bušića, pa se kaže da je i on, prosviravši si tintaru u svom WC-u, hrvatski mučenik, onda znate da imate posla sa još jednom žalosnom postajom furioznog klerofašizma
Najprije je bubnuo da su kršćani više stradali od Židova u XX. stoljeću, i to nije novo jer u modi je da katolički biskupi u RH relativiziraju stradavanje Židova ili se rugaju holokaustu! Ali, nakon što je naširoko i s pravom biskup Košić opisao strahote koje se događaju kršćanima koje kao zvjeri progone fundamentalisti, postajući eho molbi i želja pape Franje da sve svugdje moli, recimo, za preostale kršćane Iraka (dapače, nihil obstat), sisački se biskup vratio omiljenoj temi, a to je suvremeno mučeništvo kroz koje prolaze Hrvati, što je pak posljedica ili nastavak velikosrpske agresije 90-tih godina prošlog vijeka, pa kaže, u izravnom prijenosu HRT-a, i ja tada pomislih na brata Porfirija i na njegovu pastvu, jer ih putem Hrvatske televizije napada jedan naš fundamentalist:
”Nije li na djelu aktualno mučeništvo kršćana koji trpe od nasilja nad zdravom pameti, kad se u javnom diskursu izvrću kako povijesne istine, od interpretacija Drugog svjetskog rata i komunističke vladavine koja je za mnoge naše javne prisutnike sam ‘med i mlijeko’, usprkos stravičnim žrtvama, ne samo političkih nego i kršćanskih mučenika, koje jednostavno oni ne žele vidjeti, do Domovinskog rata koji se izvrće u oružani sukob bez imenovanja krivca za gubitak ljudskih života i ogromnu gospodarsku, kulturnu i općedruštvenu štetu, tako i sadašnje društveno stanje koje se živi bez prave želje da se ono promijeni u moralnom, gospodarskom i političkom smislu te da se poštuju temeljni moralni i općedruštveni principi?”
A gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima?
Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Gdje je to novovjeko, aktualno, današnje mučeništvo koje se dade usporediti, prema Košićevim riječima, sa strahotama koje proživljavaju irački kršćani? Gdje se to događa, pobogu, pa da odmah u to mjesto pošaljemo svu sliu Hrvatske vojske, da angažiramo NATO-ve snage koje su nas dužne zaštititi, te da šutnemo u dupe hrvatskog predsjednika koji je zaspao dok mu goloruki narod stradava u neviđenim masovnih zločinima? Biksup Košić kaže da naše ”aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime i da je to Vukovar”!!!
Kako bi nam što vjerodostojnije prenio stradavanja Hrvata u Vukovaru, koja se dešavaju dok vi šetate vašu lijenu guzicu po Zrinjevcu, riječkom Korzu ili splitskoj Rivi, biskup navodi riječi koje je o svom iskustvu Vukovara progovorio fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o. g. rekavši između ostaloga i ove riječi: ”Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin.
Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru…”.
Da, to je to, ćirilica, to je taj sotonski program kojim će doći do istrebljenja, najprije, vukovarskih Hrvata, a onda cijele naše nacije, pa dalje, sve dok ne bude ubijen posljednji Hrvat u Punta Arenasu, na jugu Čilea, u Buenos Airesu, Chicagu, Stuttgartu i u Sydneyju.
Jer, joj, kako ste slijepi, kako ne razumijete?! ”Uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi. A s druge pak strane, onim nevinim žrtvama koje su toliko propatile zadati dodatni udarac na sve one nebrojene primljene udarce. I jasno da se na kraju svega toga čovjek pita: a gdje je tu poštivanje istine, pravde i dostojanstva ljudske osobe.
U stvari tu se nagrađuje nepravda, laž i zločin. I u tome se krije istinski problem…”, rekao je Košić, kojem bi valjda i Mojsije, predvodeći izabrani narod nakon bijega iz Egipta, tjeran od faraonove vojske, zavidio na dalekovidnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, odlučnosti i snazi.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud
Mučenici smo svi, ne samo oni u Vukovaru ili u Sarajevu, gdje Hrvate na roštilju peku ti odvratni muslimani, jer, kaže biskup, mučenici smo ”zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu”.
Zavapimo, dakle, svemogućem Bogu, da nam po zagovoru svetoga Zvonka Bušića, svetoga Antu Pavelića i još svetijeg Alojzija Stepinca, dadne ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. Ali ne izbjegnimo mučeništvo ako je to naš usud.
Dok oni koji se grčevito bore da sačuvaju svoj život na zemlji gube vječni život jer taj se život stječe nesebičnošću, onaj koji umire za Krista, taj dobiva život vječni. Tko se sebično bori za sebe i želi sačuvati prolazni život, taj je gubitnik; pobjeđuje onaj koji je nesebičan i koji se spreman žrtvovati za druge.
Ne dopustimo, dakle, da nam se dogodi ćirilica, da Ivo Josipović dobije drugi mandat, da lijeva koalicija konačno napravi nešto za naše dobro, da Ivica Šola ne bude sposoban sačuvati kolumnu u Večernjem listu i nastaviti jebati mater četničku Dejanu Joviću jer to je poruka Kristove riječi, ako ste shvatili biskupa Košića.
A ako ga ne želite shvatiti, ako pak mislite, kao i ja, kako je pak teško zvati se Porfirije Perić i kako je knjiga Slavka Goldsteina ”1941., godina koja se vraća” fundamentalna, ako ste voljni biti u manjini, ako ste spreman da vas neki Košić zakolje nakon nadahnutih poruka sa slavlja na Udbini, ako možete na trenutak biti Milorad ili Jovanka, jer nije teško, znate već da sam ja bez problema postao Jovo Pilsel, onda recite to, nemojte dozvoliti da oni budi glasniji, viknite ako treba: ”Ja nisam fašist, a ti, Sotono, odlazi!”
U čemu je stvar s Bozanićem?
Neka vas ne iznenadi kratkoća ovotjedne kolumne. Situacija je toliko očita da treba malo riječi da se opiše budalasto ponašanje zagrebačkog kardinala.
Hoće li doći taj dan kada se o svetkovini Velike Gospe nećemo naslušati teoloških ali i politoloških koještarija, proturječnosti i nedosljednosti? Jer, evo, da se u kladionicama možete kladiti na to da će Bozanić opet lupetati, ja bih bio bogat čovjek. Bogat, mislim, u parama. U petak u Mariji Bistrici, na misi koju je predvodio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić je rekao da bez svijesti o vlastitoj povijesti nema budućnosti te da njeno iskrivljavanje i prekrajanje dovodi do krize nade i identiteta.
”Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta. Možemo se pitati zašto se to čini. Čemu promicati nešto što nije izišlo iz duše hrvatskoga bića, niti mu koristi? Premda smo posljednjih godina upozoravali da takvi pokusi neće donijeti ni gospodarsko blagostanje, niti zadovoljstvo hrvatskomu društvu, bezobzirno su se poduzimali koraci koji su bili nalik prkosu protiv dobra domovine”, kazao je Bozanić u propovijedi.
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila.
Hajde da vidimo: koga on to proziva, ministra Mornara? Pa Mornar nije ustao iz kreveta i oprao zube nakon imenovanja, a već je trčao prema Kaptolu 31 na raport i na instrukcije. Tko sada priprema teren za prekrajanje povijesnih udžbenika osim društvance revizionista koje su isusovci okupili, a Tomislav Vuković promovira u Bozanićevom katoličkom tjedniku?
Za one kojima je to promaklo: prije nekoliko tjedana, u broju 30, od nedjelje 27. 7. 2014., objavljen je intervju s, kako se predstavlja, povjesničarom Mladenom Ivezićem koji je i autor knjige ”Titov Jasenovac”.
Intervju Ivezića u glavnom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj (u BiH ga se gotovo uopće više ne čita) prepun je nevjerojatnih podataka koji, kako je ustanovio kolega Predrag Lucić u komentaru u Novome listu (kojeg ovdje prenosim), ”vrijeđaju zdravu pamet, a trebaju umanjiti krivnju fašističkog režima NDH-a za zločine protiv čovječnosti u logoru Jasenovac”.
”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko tisuću umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično”, objašnjava Ivezić. Pa nastavlja o zatočenim Židovima kao onima koji su ”bili potrebni kao majstori” i konstatira: ”Ostali su bili otpušteni: 630 iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS-Handžar diviziji!” Da ne bude zabune, Ivezić govori o Židovima, upozorava Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta. Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu!
Skandalozna je i civilizacijski neprihvatljiva činjenica da Ivezić uopće izriče takve tvrdnje o jednom od najstravičnijih konclogora smrti na području Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata u kojem su stradali Židovi, Romi i Srbi samo zato jer su to bili, kao i mnogi Hrvati zbog svojih političkih uvjerenja, svjetonazora i vjere. I to još u glasilu Katoličke crkve.
No, dok s jedne strane bezočno minimizira žrtve Jasenovca, Ivezić pak gotovo posprdno govori o žrtvama Šaranove jame u sklopu logora Jadovno.
”Njezina je dubina 7 metara, a prosječni promjer ni 4 metara. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni košćice!”, zaključuje Ivezić.
Ivezić ne staje, pa kaže: ”Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemiji tifusa. Svi liječnici su bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus”, kaže Ivezić, čije znanstvene teze nalaze prostora u Glasu Koncila, kazat će kolega Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta.
Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu! Davor Butković u Jutarnjem listu se pitao: ”Je li zagrebački kardinal svjestan realne političke težine (i štete) toga pothvata Glasa Koncila?”
Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas. Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča
Ma, problem je vrlo jednostavan: Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas.
Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. ”Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji.”
Koliko su ozbiljni likovi poput Bozanića i većine u episkopatu govori preporuka biskupa Košića mitropolitu crnogorskom Amfilohiju (SPC) ”da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu”! (SIC, u intervjuu portalu Tjedno, 29. srpnja: ”Antifašizam je maska zločinačkom komunizmu”).
Elem, sve će oni riješiti: potjerat će komunjaru Ivu Josipovića s Pantovčaka i instalirati pravu katolkinju Kolindu Grabar Kitarović (mada mi nije jasno zašto je Josipović sporan, a KGK, kao šefica zločinačke mašinerije NATO pakta, nije), zatim će na vlast doći njihovi: Vaso, Markićka, može i Glavaš, zašto da ne…, konačno, talibanizirat će zemlju uzduž i poprijeko. Samo, avaj, što će reći svijet?
Kakav svijet, jebate led?! Onaj koji plješće izraelskoj vladi (eh, da, jednoj dragoj gospođi koja se napljeskala sam rekao: ”Hvala vam lijepa i nisam više kolumnist židovskoga glasila Ruah Hadaša”), koji izmišlja arapska proljeća ne bi li svugdje sijao strah i razaranje, koji roni krokodilske suze za preostale iračke kršćane?
Ne brinite za takav svijet. Najprije brinite za prve susjede ukoliko niste sigurni da će zaista stati uz vas kad vam pozvoni na vrata Bozanićeva i Košićeva policija.
Gaza kao Vukovar
Prije nekoliko dana sam objavio Tweet sljedećeg sadržaja: ”Mojim prijateljima Židovima: zašto šutite?! Ne vidite strašne ratne zločine izraelske vojske u Gazi? Šutite, vi, preživjeli iz holokausta?!”
Taj mini komentar se nije svidio nekim mojim poznanicima i onima koji se javljaju na mom Facebook zidu. Jedan od njih me čak optužio da ”prozivam Židove” na način kakav je Marinko Božić prozivao Srbe u Slobodnom tjedniku. Dakle, na divljački način.
Ja nisam, moram to na početku ove kolumne pojasniti, jer bi netko mogao misliti da sam, objavivši odličnu analizu Tomislava Jakića u okviru (tek postavljenog) tjednog vanjskopolitičkog komentara Orbi et populis naslovljenog ”Parole golog antisemitizma” (poticajanog kao i komentar Zlatka Dizdarevića ”Zašto nema Palestine”, postavljen tjedan dana ranije na istome mjestu) te izuzetno potrebne kolumne Miljenka Jergovića ”Antisemitizam bez Židova” (kao Osvrt dana od nedjelje 3. kolovoza), to učinio iz grižnje savjesti, da si ”spasim ugled” jer sam, kako bi se zločesto dalo zaključiti, zavapio mojim prijateljima Židovima želeći ih ”pozvati na odgovornost”, Bože sačuvaj, jer ih smatram odgovornima za zločinačku, pače i fašističku politiku izraelske vlade, odnosno fašistički snaga u njoj (jer je to koalicijska vlada); a nikako, pak, jer imam potrebu propitkivati lojalnost naših Židova! Neka mi se osuše i desna i lijeva ruka ako sam imao takvih primisli!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi
Učinio sam to iz više razloga, ali ovdje ističem dva: zato jer je nama, antifašistima, zabranjeno šutjeti kada se vrše ratni zločini ili zločini u ratu, te zato jer, kao humanisti, ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom, zrakoplovima i svime ostalim čime raspolažu sofisticirane i vrhunski naoružane snage Izraela Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar.
Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da, upravo tako. Nije li ta usporedba pretjerana? Možda jest.
Zašto se onda dovodim u situaciju da me prozovu zbog ”prekomjernoga granatiranja” izraelskih vojnika i tamošnje vladajuće klase?
Zato što slušam sposobnije, pametnije i upućenije od sebe i znam ono što možda nekima još nije jasno i zbog čega se ova kolumna i objavljuje (ne da bi se ikome dodvorio, jer to nije bio i neće nikada biti moj način i stil izražavanja).
Slušam pametne ljude poput laburista, bivšega izraelskog ministra unutarnjih, a onda i vanjskih poslova Šlomo Ben-Amija (aktivan početkom prošloga desetljeća u vladi Ehuda Baraka), poput argentinskog pijaniste i dirigenta svjetskoga glasa Daniela Barenboima (židovskog je porijekla i nositelj je izraelskog i palestinskog pasoša te je kao takav ”Ambasador mira UN-a”), poput izraelskih pisaca koje ovdje ne treba posebno predstavljati: Amosa Oza, A. B. Yehoshuea, Etgara Kereta i Davida Grossmana, poput komičarke Orne Banai, poput redateljice Shire Geffen, poput Gideona Levyja, kolumniste izraelskog dnevnika Haaretz (najomraženiji novinar u zemlji, nešto kao Viktor Ivančić za HDZ ili moja malenkost za Katoličku crkvu devedesetih u RH), koji se u posljednjoj kolumni pita ”zašto je Bijeloj kući trebalo čak 25 dana da nazove izraelsku vojnu akciju u Gazi barbarskim činom?” (u trenutku kada Haaretz na naslovnici ima vijest da je Mossad prisluškivao telefon američkog državnog tajnika Kerryja u razgovorima s Palestincima)…
Ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom (…) Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar. Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da…
Znam da pobjednika u toj akciji neće biti i zato se Izrael, pod pritiskom, počeo povlačiti. Pobjednika nema jer je Hamas ostao najmanje bez dvije trećine svojih raketa ali joj ostaje vlast, za sada, u Gazi.
Je li u konačnoj i toliko očekivanoj izjavi premijera Netanyahua (kojeg bih ja bez ustručavanja prijavio Međunarodnom sudu za ratne zločine) da Mahmoud Abbas nije isto što i Hamas naznaka nove politike? Teško.
Meni je teško povjerovati da je ova izraelska vlada u stanju proizvesti neku novu politiku, ali bi ona, i to sam naučio od navedenih osoba, trebala u kratkim crtama biti sažeta u ovim smjerovima (ne nužno ovim redoslijedom):
- Staviti Gazu pod patronat UN-a i razoružati Hamas.
- Dati Mahmoudu Abbasu da, uz pomoć izraelski snaga, kontrolira ulaz i izlaz u Gazu.
- Pripremiti teren za priznavanje neovisnosti Palestine koja bi bila sastavljena od glavnog dijela te od eksteritorijalnog pojasa Gaze (poput SAD-a i Aljaske ili Ruske federacije i Kaljiningrada).
- Financijski snažno pomoći palestinskoj samoupravi da se razoružaju duhovi onih u Gazi koji su trebali shvatiti da im se opcija podržavanja Hamasa ne isplati.
- Povući židovske useljenike natrag s palestinskih područja i prekinuti gradnju novih uzurpatorskih kolonija.
- Pokrenuti inačicu Marshallovog plana za Gazu kako bi se sanirala infrastruktura i bitno promijenila na bolje socijalna struktura.
- Zaustaviti kampanju mržnje ekstremne izraelske desnice prema svima u zemlji koji kritiziraju sadašnju politiku (pa ih žele ”ugušiti u plinskim komorama zajedno sa svim tim arapskim psima”).
- Pripremiti nacrt budućeg statusa Jeruzalema koji je nemoguće podijeliti u smislu da u prijelaznom razdoblju bude međunarodna enklava ili protektorat UN-a.
- Dovesti u prvi plan nevladine, ljudskopravaške i religijske inicijative koje rade na pomirenju.
- Usmjeriti vojnu taktiku i diplomaciju prema jasno definiranim političkim ciljevima i prekinuti politiku odugovlačenja i improvizacije (jedan rat svake dvije, tri godine) kako bi Izrael sačuvao svoje moralne temelje i svoj međunarodni kredibilitet.
Pakao Gaze sa preko 1600 mrtvih (od toga trećina djece) i skoro 6000 ranjenih mora prestati.
Hamas je moguće izolirati jer ga ne podržava ni jedna arapska zemlja (osim donekle Katar), a trenutno su svi daleko zainteresiraniji da se okonča rat sunita i šijita.
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavio s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuća mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom) bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavilo s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuće mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona, ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom), te sviju nas ostalih, bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi ili kao njihovi prijatelji) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti.
Ako bi se sumanuto ubijanje beba, djece, žena, staraca u Gazi nastavilo i svijet ne bi reagirao, pa i najavom sankcija Izraelu, a u tom bi svijetu Hrvatska ostala slijepa, pljunuo bih na hrvatsku zastavu. Učinio bih to ukoliko bi se Pantovčak, Banski dvori i Zrinjevac nastavili sakrivati. Jer svi bismo, da – svi koji ne bismo progovorili postali sudionici, simpatizeri, podupiratelji, nazovite to kako god hoćete, kampanje mržnje i destrukcije Hamasa i izraelske ekstremne desnice.
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora.
Ja sam morao ovo napisati unatoč tomu što će me ovaj stav koštati (pa i važnih prijateljstava), kao što me je koštalo progovoriti o ubijenim Srbima nakon ”Oluje” (bio sam, ako ne prvi, onda među troje prvih koji je shvatio da to treba učiniti) ili kao što me košta danas napisati da se na Kaptolu 8 i na drugim adresama Katoličke crkve u RH razvijaju neoustaštvo i negacionizam holokausta, što dovodi Hrvatsku u puno težu situaciju nego što je ona u kojoj se nalazi zbog šutnje Ive Josipovića, Josipa Leke, Zorana Milanovića ili Vesne Pusić.
Međunarodna zajednica ima zadaću zaštite civila, a katolici i drugi u Hrvatskoj, ako u našoj zemlji uopće ima vjernika, jer ja sve više u to sumnjam, ne smiju ironizirati Papino nastojanje da se doprinese miru (da, braćo i sestre Hrvati, jer vrlo brzo ste zaboravili molitvu Franje, Bartolomeja, Simona Peresa i Mahmouda Abbasa te ostalih židovskih, muslimanskih i kršćanskih predstavnika u Vatikanu).
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora
SAD i EU vjeruju da se rat u Ukrajini može i treba zaustaviti, pa sankcioniraju Vladimira Putina. Zar bismo trebali drugačijim aršinima vrednovati život Palestinaca i Izraelaca (u Izraelu ne žive samo Židovi) od vrijednosti života koji priznajemo Rusima, Ukrajincima i drugima?!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi.
Ali jedna manjina, kao i uvijek, nastojat će da se čuje glas mira, glas razuma.
I Hamasu i onima koji viču ”smrt Arapima” i ”smrt ljevičarima”, odnosno ”smrt izdajnicima Izraela” odgovaram: mi možemo živjeti ne samo skupa već i zajedno. Vi pucate, ja molim. Vi razarate, ja gradim.
Sućut nije samo osjećaj koji proizlazi iz psihološke mogućnosti da se razumiju potrebe druge osobe nego je, u prvome redu, moralni imperativ. Pokušati razumjeti probleme onog s druge strane (bio on Židov ili Palestinac, Srbin ili Hrvat) prvi je korak na putu pomirenja.
Kao što je napisao Schopenhauer (navodim ga iz članka Daniela Barenboima koji su donijeli Haaretz, The Guardian, El País i drugi važni listovi), ”ne postoji ništa toliko efektivno što bi nas vratilo na put pravde kao mentalna slika svih poteškoća, sve žalosti i svog trpljenja onoga koji gubi”.
A u ovom konfliktu u Gazi (baš kao u i nakon ”Oluje”) svi smo gubitnici. Svi!
I moći ćemo graditi novo društvo, novi svijet samo ako budemo u stanju prihvaćati patnje i prava one ”druge strane”. Bez toga nam nema budućnosti.
Tonči Majić: ”Baldasarovi ‘antifašisti’ repetirali su pištolj uperen u moje lice”
Piše: Nikola Bajto
Na internetu se još uvijek mogu pronaći videosnimke iz rata na kojima Marko Skejo, zapovjednik 9. Bojne, kojeg gradonačelnik Ivo Baldasar danas naziva antifašistom, u crnoj ustaškoj uniformi drži vatrene ustaške govore pripadnicima “Rafaela viteza Bobana” postrojenima pod slikom Ante Pavelića. Prvi zapovjednik bojne Jozo Radanović i njegov nasljednik Skejo razgovarali su 2000. s Nedjeljnom Dalmacijom zajedno s bojnikom Ivanom Perkušićem Barbom, kojeg Tonči Majić u ovom razgovoru spominje, po čemu se vidi kako je bila riječ o istaknutom zapovjedniku u postrojbi. Skejo je tom prilikom ispričao kako je svoju tvrtku nazvao “Za dom”, kako na svojem mercedesu za oznaku države ima naljepnicu NDH i kako mu je crna omiljena boja. Na izravno pitanje odriču li se 10. travnja i Ante Pavelića trojica su odgovorila: ”Ne, ne odričemo se ni 10. travnja, ni Pavelića, niti išta znamo o njegovim navodnim zlodjelima”.
9. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban” istakla se nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tijekom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu
Nakon sramotnog suučesništva splitskog gradonačelnika Ive Baldasara u postavljanju spomenika 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, koja je osnovana na dan uspostave NDH uzevši ime po ustaškom generalu i ratnom zločincu, pojedini su glasovi u javnosti prenosili tvrdnju da ta postrojba Hrvatske vojske, za razliku od nekih drugih, ipak nije osuđena ni za jedan ratni zločin. Po tome bi HOS-ovci ispali momci koji su se malo igrali ustaškom ikonografijom, ali su, eto, bili časni vojnici koji su jedino htjeli braniti domovinu. To je bio povod za naš razgovor s predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tončijem Majićem, čovjekom kojeg su pripadnici 9. bojne premlatili i prijetili mu oružjem jer ih je ratnih godina pokušavao spriječiti u progonu brojnih splitskih obitelji nepoželjne nacionalnosti u čije su stanove provaljivali.
Ti hrvatski vojnici otvoreno su tijekom rata sebe nazivali ustašama, ustaškim sinovima i nasljednicima Crne legije. Jasno su isticali da se bore za NDH, ne samo protiv četnika nego i protiv antifašista, da svoje crne odore nose kako bi utjerivali strah. Oni nisu provaljivali u prazne stanove. Razbijali su vrata dok su obitelji bile unutra, upadali naoružani, prijetili ženama i djeci, mlatili svakoga tko je, a takvi su bili rijetki, imao petlje da im se suprotstavi. Tonči Majić bio je takav, ustao je protiv fašista u vrijeme dok je Ivo Baldasar, koji danas HOS-ovce naziva antifašistima, s obitelji mirno živio u Italiji.
Pokušali ste tijekom rata spriječiti u Splitu mnogobrojne deložacije koje su pripadnici Hrvatske vojske provodili nad nehrvatima?
Da pojasnim, nitko od nas nije mogao spriječiti nijednu deložaciju. Iza provalnika u uniformama stajali su cijela vojska, Vojna policija i, od vrha do dna, kompletan državni aparat. Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku, a to je bila politika etničkog čišćenja. Jedino smo brzo stekli bogato iskustvo, te smo mogli pružiti korisne savjete žrtvi o tome što uraditi, a što ne, kako prije deložacije tako i nakon nje. Prikupljali smo mnogo podataka i dokumenata, te ih prosljeđivali na one inozemne adrese od kojih smo očekivali intervenciju kod hrvatske vlade.
U zgradici od pet katova u svega nekoliko dana ispražnjena su od “Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu
Kakva je u tome bila uloga 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”?
Ta se bojna istakla nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tijekom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu.
Pripadnici bojne prilikom jedne od takvih deložacija u veljači 1994. godine premlatili su i vas, slomivši vam nos?
Zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika bio je sada već pokojni Ivan Perkušić. Naizmjence je koristio dva nadimka – Barba i Ustaša. Samo u jednom ulazu u Splitu, Poljička 29, u svega nekoliko dana njegovi HOS-ovci izbacili su čak tri porodice i sve im pokrali. Posebno je bilo kukavički što su i taj put deložirali žene koje su živjele same ili s manjom djecom. Odraslih muškaraca su se plašili. Pokušao sam pomoći jednoj od tih porodica, ali su me HOS-ovci – koji nisu imali pojma da sam aktivist nevladine organizacije – najprije prebili, a potom za ruke i noge iznijeli te bacili na hodnik. U tren su izbacili i legalnu stanarku. Vojna policija odvela nas je i zadržala u Lori. Zapovjednik Lore Mihael Budimir dezinformirao nas je da će zbog visoke intervencije iz MORH-a biti napravljen presedan i da se deložirana žena može vratiti kući. Međutim, pred zgradom nas je dočekao Barba s njegovima, izvadio i repetirao pištolj te mi, držeći mi ga uperenog u lice, održao jedan od onih vatrenih rodoljubnih govora. Da bi me na kraju svom snagom raspalio drškom po glavi. U tom je trenutku bio okružen istim onakvim crnokošuljašima kao i SDP-ov gradonačelnik nedavno, prilikom otkrivanja njihova spomenika.
Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna; nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete
U toj zgradi u Poljičkoj bojna je izbacila ljude iz niza stanova?
U zgradici od pet katova u svega nekoliko dana ispražnjena su od ”Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu. U stan se uselio upravo Barba i ostao godinama živjeti u njemu. Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna; nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete.
Takvih deložacija je bilo i u Ulici Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni?
Dobro izabrana lokacija. To je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu, tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio. Što deložacijama, što pritiscima ili prijetnjama koje su rezultirale ”dobrovoljnim odlascima”, iz pojedinih je ulaza desetokatnica, kakve u Boškovićevoj prevladavaju, počišćeno između deset i dvadeset stanova. Sistematski je čišćen upravo kvart Blatine, odnosno ulice Boškovićeva, Šimićeva i neke u neposrednoj blizini.
Jesu li u stanove u Boškovićevoj upadali i HOS-ovci iz bojne “Rafael”?
Da. Dio onih koji su došli na svečano otkrivanje spomenika svojoj bojni zacijelo se trebao samo spustiti liftom iz tih stanova. Prema obimnoj dokumentaciji o deložacijama nehrvata u Splitu proizlazi da nijedna ulica nije stradala toliko koliko Boškovićeva, pa je umjesno što su je odabrali kao mjesto za spomenik koji ih, za razliku od nas koji smo ih tmurnih devedesetih pobliže upoznali, prikazuje kao junačku postrojbu bez mrlje.
Ulica Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni, je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio
Kako ste doživjeli postavljanje spomenika i dolazak Baldasara na otkrivanje? Je li vam to bilo gnjusno?
Skandalozno je i drsko da čovjek koji je devedesete proveo u Italiji dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a ”Rafael vitez Boban”.
U medije je potom plasirana teza da HOS-ovci, eto, barem nisu osuđeni ni za jedan ratni zločin?
Nisu osuđene ni ubojice iz Lore i tu smo već došli do priče o hrvatskom pravosuđu. Samo na splitskom sudu suci su stotinama uniformiranih provalnika izrekli tek uvjetne presude. Znate ono: ako isto djelo ponoviš u roku od dvije godine, ići ćeš šest mjeseci u zatvor. Glupost, osvojio je tuđi stan, zašto da upadne u još jedan? To, dakle, što je netko osuđen ili nije osuđen na hrvatskom sudu ne znači apsolutno ništa. Zato što ni hrvatski sudovi ne znače apsolutno ništa. To je vidljivo čak i na slučaja mog premlaćivanja. Splitski sudac Stanko Grbavac oslobodio je HOS-ovce samo nekoliko dana prije isteka apsolutnog zastarnog roka kako se na tu presudu ne bismo mogli žaliti. Zato nije teško uz takve suce dobiti potvrdu o nekažnjavanju, samo što ona niti što vrijedi, niti što dokazuje.
Upravo su HOS-ovci bili glavni u tim deložacijama?
Radije bih kazao da su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om vrlo često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika, što se – i to na čitav niz načina – potvrdilo i nakon nasilja u Poljičkoj i domino-efekta njegovih posljedica. Nakon što je incident izazvao reakciju više bitnih međunarodnih organizacija, uključujući UN, i bio opširno popraćen u utjecajnim europskim medijima, dogodio se novi incident s hapšenjem grupe švicarskih TV novinara. Oni i ja uhapšeni smo i odvedeni u Loru, ali oni ni po koju cijenu nisu htjeli predati snimljeni materijal, od kojeg su za nekoliko dana, kod kuće, montirali dokumentarac.
Što se tada dogodilo?
Dalmatinski komitet je godinama na dnevnoj osnovi surađivao s UN-ovim centrom za ljudska prava i utjecajnim subjektima vani. Detaljno i dokumentirano izvještavali smo o nasilju ili zločinima iz domene našeg djelovanja. Zato ne čudi da je specijalni izvjestitelj UN-a za bivšu Jugoslaviju Tadeusz Mazowiecki odmah intervenirao kod hrvatskih vlasti tražeći prekid nasilja. HOS-ovci su napravili veliku glupost: odjeknulo je da su pripadnici regularne Hrvatske vojske teško ozlijedili predsjednika jedne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ne može se baš reći da je moje ranjavanje zaustavilo brutalne vojničke deložacije nakon veljače 1994. u cijeloj Hrvatskoj. Pridonijeli su tome, možda i više od nas, svojim dotadašnjim angažmanom brojne moje kolege i kolegice širom zemlje, ali je činjenica da su nakon toga događaja takve deložacije prestale. Država koja je bila opsjednuta etničkim čišćenjem nastavit će to činiti nekim drugim metodama, no nakon početka veljače 1994. zabilježili smo u nekoliko mjeseci ukupno onoliko deložacija koliko ih se do tog datuma znalo odigrati za jednog jedinog vikenda.
Skandalozno je i drsko da Ivo Baldasar, čovjek koji je devedesete proveo u Italiji, dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban”
Kako se postavljala Vojna policija?
Dok su trajale deložacije, na snazi je bilo naređenje generala Mate Laušića o postupanju u takvim situacijama. Vojna policija imala je tek zapisati imena prisutnih u stanu ne istražujući tko je legalni stanar, a tko je upravo provalio. Potom su trebali otići. Legalni stanari izletjeli bi iz stana u roku od pola sata. U svibnju 1994. isti je zapovjednik zamijenio to naređenje novim, kojim je mogućnost deložacija u dotadašnjem obliku bila definitivno osujećena. To pokazuje da su nasilne deložacije bile sve vrijeme pod kontrolom. Bilo je, naime, dovoljno ispisati pola stranice papira i progoni bi bili prekinuti. Vojna policija je imala odlučujuću ulogu i bila je glavna transmisija političke volje, koja je od ministra obrane Gojka Šuška išla preko Laušića na zapovjednike bojni. Bilo je tako u vrijeme dok su sjedišta Vojne policije u raznim krajevima Hrvatske funkcionirala kao logori, poput Kulina ili Lore, na primjer, a ista transmisija bila je ključna i za osiguranje nečasne uloge Vojne policije prilikom vojničkih deložacija.
Koliko je bilo vojnih stanova i kako je tih godina bilo živjeti u njima?
U cijeloj Hrvatskoj bilo je oko 35.000 stanova Vojno-stambenog fonda. Čak i da ih je nekoliko tisuća napušteno, ostaje ih 20 do 25 tisuća. Važno je uočiti da nitko u njima tih godina ni na tren nije bio siguran. Stanari nisu znali hoće li baš tu noć doći vojnici i istjerati ih na ulicu. Ako dođu, ni Bog im ne može pomoći. Gotovo 100.000 stanara takvih stanova živi i spava u strahu. Sistem ih ne brani, prepustio ih je nasilnicima, kao što su naši HOS-ovci. Jasno je da je za mnoge to bilo neizdrživo te ih je natjeralo da odu iz Hrvatske i bez toga da su fizički bili izbačeni.
HOS-ovci su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om vrlo često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika
Koliko je takvih stanova bilo u Splitu?
Obično se spominje brojka od nekih 6000. Dio njih stanari su napustili početkom rata i otišli iz Hrvatske. No postojala su tri načina osvajanja stanova. Najprije, do kraja 1992. godine, vojnici, policajci i civili provaljuju u prazne stanove, potom od početka 1993. do veljače 1994. HV provaljuje u vojne stanove i nasilno izbacuje legalne stanare, nehrvate, dok od svibnja do zime 1994. na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju Hrvate. Deložacije u kojima su akteri HOS-ovci pripadaju ovoj drugoj vrsti, a Dalmatinski komitet se njima posebno bavio. Prema podacima koje je tada medijima dao Mladen Bajić splitskom tužilaštvu prijavljeno je 270 takvih deložacija, a poslije ih je bilo još tridesetak, te je procijenio da prijavljene deložacije predstavljaju tek trećinu stvarne brojke. To znači da ih je samo pod Marjanom bilo barem 800. Toliko ih je bilo i u Zagrebu, a mnogo ih je bilo u Osijeku, Karlovcu, Sisku i drugdje. Tako dolazimo do procjene od oko 10.000 osoba izbačenih na ovaj način tokom 1993. i početkom 1994. iz 3000 stanova.
Kakva je bila uloga tužilaštva?
Više stranaka nam je tih godina opisalo kako su ih vojni tužioci nagovarali da ne prijavljuju da su deložirane. Iako se vremenom pokazalo da je Hrvatskoj nanio veliku materijalnu štetu te bio svojevrsni suučesnik ratnih zločina, tadašnji zamjenik vojnog tužioca Mladen Bajić jedini je tada žrtvama deložacija savjetovao suprotno, da ostanu u Hrvatskoj i bore se za svoja prava, odnosno stanove iz kojih su silom bili izbačeni. Njegovi pravni savjeti deložiranima bili su dragocjeni.
HOS-ovci nikada nisu bili kažnjeni?
Tatiana Termačić, voditeljica UN-ovog centra za ljudska prava u Zagrebu, dobila je nakon incidenta u Poljičkoj obećanje ministra Šuška da će osujetiti ponavljanje vojničkih deložacija i kazniti aktere napada na mene, osobito Barbu. Iz MORH-a su obavijestili UN da je Ivan Perkušić kažnjen, ne sjećam se više je li izbacivanjem iz vojske ili suspenzijom, uz zabranu nošenja uniforme i oduzimanje oružja. No malo nakon toga stranke s Blatina prijavile su da paradira po kvartu u uniformi i okićen svim vrstama oružja.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Kako postati čovek
Počeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog “romana”, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, otroci socializma? Kakav je to bio vrednosni model?
Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina.
Ovo je uzbudljiva knjiga o ljudskom i moralnom sazrevanju i odvažnom odbacivanju mržnje i predrasuda za koje ste bili nasleđem “predestinirani” (…) Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu
Otuda je neka vrsta antikomunizma za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole “normalni” bili negde “levo”, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…
To jest, hajde da to kažemo ovako: biti “levo” značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv “svog” naročito, ne zato što “tvoji” moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice može, ali samo ovo mora!
U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to transcendiranje plemenskog, to dokidanje začaranog kruga “oranja i klanja”; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i “eksploatacije čoveka po čoveku” u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.
Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti “potrošačkog društva”, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički preučili da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. Pozdravio ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!
Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije
E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema “hrvatskom izdajniku i komunističkom psu” Titu i vasceloj “Titovini”.
Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova “argentinska” polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova “hrvatska” polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja “oslobodilačkog” ustaškog pokreta i “slavne” NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne “domovine”. Odnosno, samo onoga u “domovini” što takvom bolesnom klišeu odgovara.
Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u “regionu”.
Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda.
Nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga
Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude “ustaša”, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete.
Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.
“Argentinski roman” (Profil, Zagreb 2013), dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj.
Za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti
To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje “tamnica koje smo izabrali da u njima živimo”, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.
Ona “kvrgavost” znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom da u tom smislu ispadne “bolje”, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo.
Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi.
U svakom slučaju, nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao “dolaženjem iz drugog pravca”: za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.
(Objavljeno u tjedniku Vreme).