Da su vremena malo vedrija nego što jesu, bankrot zemlje neizvjesniji nego što jest, a podjele u hrvatskome društvu manje opasne nego što jesu, inicijativa saborskoga zastupnika Ivana Grubišića za raspisivanjem još jednoga referenduma mogla bi biti zanimljiva tema u kontekstu postavljanja dijagnoze i pisanja ”povijesti bolesti” hrvatskoga javnog prostora.

 

Zanemarimo li, bar na trenutak, sam sadržaj prijedloga tog umirovljenog i, od crkvenih vlasti suspendiranog svećenika – da se vjeronauk (ponovno, kao i 1952.) izbaci iz škola, za financiranje vjerskih zajednica njihovim članovima uvede novi porez, a ugovori između Hrvatske i Svete Stolice podvrgnu reviziji – način na koji je on pristupio tomu pitanju još je jednom pokazao svu raskoš političkoga diletantizma političara Grubišića.

 

Naime, premda su spomenute teme, kojima se Grubišić posljednjih godina periodično vraća, postale svojevrsnim ”zaštitnim znakom” njegova političkog angažmana, on ni ovaj put, kao ni ikad prije, taj svoj politički program nije uobličio ni u kakav konkretan prijedlog. U dvije godine saborskoga mandata zastupnik Grubišić nije učinio ama baš ništa da taj svoj ”nedosanjani san” uobliči u konkretnu političku akciju.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je, po vlastitom priznanju, morao odustati od kandidature na izborima za Europski parlament, jer nije uspio prikupiti potrenih 5.000 potpisa, zastupnik-građanin Grubišić prijeti da će ih uskoro, ne udovolje li Crkva i država njegovim zahtjevima, prikupiti koliko god bude trebalo!

 

O toj se temi sa saborske govornice ama baš nikad nije oglasio (nisam, doduše, siguran je li se sa saborske govornice oglašavao o bilo čemu), u dvije godine nije posegnuo ni za jednim instrumentom koji mu, kao saborskome zastupniku, stoje na raspolaganju. Nije čak uputio nikom neki pisani zahtjev, ni s crkvene ni s državne strane, tko bi o reviziji tih međunarodnih ugovora po svojim ovlastima mogao odlučivati.

 

Umjesto svega toga, sad se, evo, sjetio da bi o tome mogao inicirati ”narodni referendum”, politički instrument namijenjen ”običnim građanima”, a ne saborskim zastupnicima, (koji se, usput budi rečeno, upravo ovih dana novim ustavnim promjenama potiho nastoji eutanazirati).

 

Dakle, samo nekoliko mjeseci nakon što je, prema vlastitom priznanju, morao odustati od kandidature na izborima za Europski parlament, jer nije uspio prikupiti potrebnih 5.000 potpisa, zastupnik-građanin Grubišić prijeti da će ih uskoro, ne udovolje li Crkva i država njegovim zahtjevima, prikupiti koliko god bude trebalo! Preuzeo je neke, pokazalo se, netočne podatke ”s portala” i pritom ih, priznaje, ”nije provjeravao”, sazvao presicu i – evo ga, donkihotski je ponovno krenuo ”na juriš”.

 

No, osvrne li se Grubišić slučajno oko sebe, primijetit će da ga u tome jurišu, premda su ga mnogi možda i tapšali po ramenu, zapravo nije pridružio nitko. Najvećoj vladajućoj stranci, izuzmemo li verbalna načelna soliranja ponekoga SDP-ova zastupnika, zasigurno nije ni nakraj pameti tako ozbiljnome pitanju pristupati na tako neozbiljan način, dok oporbene HDZ-ovce, razumljivo, ne treba niti spominjati.

 

No, ono što bi eventualno moglo biti zanimljivo u cijeloj ovoj priči – uz ovog našeg domaćeg Don Quijota (El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Spalato) ne stupa čak niti Sancho Panza! Uistinu, otkad su se već prvih dana u Saboru sukobili, a potom i politički razišli zbog nekog razloga koji su u međuvremenu svi zaboravili, zastupnik Jakša Baloević, koji je svoj mandat osvojio na Grubišićevoj listi, dosad nije podupro ni jednu njegovu inicijativu, pa tako ni ovu.

U dvije godine saborskoga mandata zastupnik Grubišić nije učinio ama baš ništa da taj svoj ”nedosanjani san” uobliči u konkretnu političku akciju. Nije posegnuo ni za jednim instrumentom koji mu, kao saborskome zastupniku, stoje na raspolaganju. Nije čak nikom uputio neki pisani zahtjev nikomu, ni s crkvene ni s državne strane, tko bi o reviziji tih međunarodnih ugovora po svojim ovlastima mogao odlučivati

 

Pa, ako za svoje ideje ne može pridobiti ni jedinog zastupnika sa svoje liste, pitat će se netko, kako političar Grubišić uopće kani, ako uopće i kani, politički djelovati?

 

Međutim, potporu medija taj jedinstveni politički fenomen na hrvatskome političkom nebu još uvijek nije izgubio. Ni kad ga je SDP u Splitu iskoristio kako bi dobio svoga gradonačelnika Baldasara, a Grubišić potom zauzvrat ipak nije uspio postati županom splitsko-dalmatinskim; ni kad je u jednom hrvatskom tjedniku iz garsonijere u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića opisivao svoj opušteni dnevni ritam, uključujući i obavezan popodnevni odmor; čak ni kad je, po povratku s molitvenog doručka u SAD-u najavio da će u Saboru utemeljiti neku kapelicu i osnovati molitvenu skupinu, pa ni u tome nije uspio!

 

Pa evo i ovih dana, nakon najnovije referendumske inicijative, Grubišić ”ponovno jaše”. U samo nekoliko dana imao je kudikamo više medijskih nastupa, negoli u pune dvije godine mandata – saborskih istupa. Da li zbog dosad neviđene kombinacije upornosti i političke jalovosti, koja je sama po sebi raritetan javni fenomen; ili zbog tog svog donkihotskog diskursa, koji naprosto izaziva svojevrsnu medijsku sućut; ili je njegova tajna naprosto u tome što uvijek iznova zasvira tu popularnu žicu ”čačkanja Crkve”, koju i mediji tako rado sviraju – bilo kako bilo – Grubišić i mediji naprosto se vole!

 

No, ta unisona i idilična medijska slika ne bi trebala zavarati ni njegove političke sljedbenike, ali ni njegove protivnike. Jer, vrijeme je pokazalo, od tako silnoga dima ipak neće biti ama baš nikakve vatre. Vjeroučitelji u školama, bar kad je Grubišić u pitanju, ne trebaju se previše brinuti, a oni pak koji bi vjeronauk rado vidjeli izvan školskog sustava, na njegovu djelovanju ne trebaju graditi svoju nadu.

 

I ova će njegova inicijativa, kao i sve dosadašnje, tek donekle uzbibati svjetonazorske strasti, te će, pritisnuta novim vijestima i medijskim pričama, polagano zgasnuti. Do nove prilike.

 

(Prenosimo s tportala)