TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42
KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”
Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine! [Read more…]
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.
Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju. [Read more…]
Autor: Papa Franjo / Leave a Comment
Poruka pape Franje za Svjetski dan mira 1.1.2015.
1. Na početku nove godine, koju prihvaćamo kao milost i dar ljudskom rodu, želim uputiti, svakom muškarcu i ženi kao i svim narodima i državama svijeta, čelnicima država i vlada te vjerskim vođama, iskrene želje za mirom, koje pratim svojom molitvom da prestanu ratovi, sukobi i mnoga trpljenja i patnje izazvane bilo ljudskom rukom bilo starim i novim epidemijama i razornim učincima prirodnih katastrofa.
Molim na poseban način da se, odgovarajući na naš zajednički poziv da surađujemo s Bogom i sa svim ljudima dobre volje na promicanju sklada i mira u svijetu, možemo othrvati napasti da se ponašamo na način nedostojan našeg čovještva.
U svojoj prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, primijetio sam da “želja za puninom života… uključuje onu nezatomljivu čežnju za bratstvom, koja nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, već kao braću koju treba primiti i prihvatiti” (1).
Budući da je čovjek po svojoj naravi biće odnosa, kojem je određeno ostvarivati se kroz međusobne odnose nadahnute na pravdi i ljubavi, za njegov je razvoj od temeljne važnosti da mu se prizna i poštuje dostojanstvo, sloboda i autonomija. Nažalost, uvijek prisutna pošast izrabljivanja čovjeka od strane drugog čovjeka nanosi tešku ranu životu zajedništva i našem pozivu uspostave međusobnih odnosa prožetih poštivanjem, pravdom i ljubavlju.
Ta odurna pojava, koja dovodi do gaženja temeljnih prava drugoga i zatiranja njegove slobode i dostojanstva, ima mnogo oblika na koje se želim kratko osvrnuti, da bismo, u svjetlu Božje riječi, sve ljude smatrali “ne više robovima, nego braćom”.
Osluškivanje Božjeg nauma o čovjeku
2. Tema koju sam izabrao za ovu poruku preuzeta je iz poslanice svetoga Pavla Filemonu, u kojoj Apostol traži od svoga suradnika da primi Onezima, bivšeg roba samoga Filemona koji je sada postao kršćanin te je, dakle, prema Pavlu, zavrijedio da ga se smatra bratom. Ovako piše Apostol narodâ: ” bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga” (Flm 15-16). Postavši kršćanin Onezim je postao Filemonov brat. Tako obraćenje Kristu, početak života življena kao učeništvo u Kristu, predstavlja novo rođenje (usp. 2 Kor 5, 17; 1 Pt 1, 3) koje rađa bratstvo kao temeljnu svezu obiteljskog života i temelj društvenog života.
U Knjizi Postanka (usp. 1, 27-28) čitamo da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko i blagoslovio ih da rastu i množe se: on je učinio Adama i Evu roditeljima od kojih je, odgovarajući na Božju zapovijed da se plode i množe, poteklo prvo bratstvo između Kajina i Abela. Kajin i Abel su braća jer su izašli iz istog krila. Samim tim su istog porijekla, naravi i dostojanstva kao i njihovi roditelji koji su stvoreni na Božju sliku i priliku.
Ali bratstvo izražava također raznolikost i razlike koje postoje među braćom i sestrama, premda su od iste majke rođeni i imaju istu narav i isto dostojanstvo. Kao braća i sestre, dakle, svi su ljudi po naravi povezani s drugima, od kojih se, istina, razlikuju ali s kojima dijele isto porijeklo, narav i dostojanstvo. Na taj način, bratstvo predstavlja mrežu temeljnih odnosâ za izgrađivanje ljudske obitelji koju je Bog stvorio.
Nažalost, između prvog stvaranja opisanog u Knjizi Postanka i novog rođenja u Kristu po kojem vjernici postaju braćom i sestrama “prvorođenca među mnogom braćom” (Rim 8, 29), uvukla se negativna stvarnost grijeha, koji često prekida ljudsko bratstvo i neprestano izobličuje ljepotu i plemenitost bratstva i sestrinstva unutar iste ljudske obitelji. Ne samo da Kajin ne podnosi svoga brata Abela, već ga iz zavisti ubija te time čini prvo bratoubojstvo: “Kajinovo ubojstvo Abela tragična je potvrda radikalnog odbacivanja poziva na bratstvo. Njihova povijest (usp. Post 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani, da žive u jedinstvu, da se brinu jedni za druge” (2).
To je također slučaj s Noom i njegovim sinovima (usp. Post 9, 18-27). Hamovo nepoštivanje oca Noe navela je ovoga potonjeg da baci prokletstvo na drskog sina i blagoslovi druge, one koji su ga poštovali. Tako je stvorena nejednakost između braće rođene od iste majke.
U izvještaju o počecima ljudske obitelji, grijeh otuđivanja od Boga, od oca i braće postaje izraz odbacivanja zajedništva. To dovodi do kulture ropstva (usp. Post 9, 25-27), s posljedicama koje to za sobom povlači i koje se protežu s koljena na koljeno: odbacivanje drugoga, zlostavljanje osobâ, kršenje njihova dostojanstva i temeljnih prava, te institucionalizirana nejednakost. Otud potreba stalnog obraćenja savezu, ispunjena Isusovom žrtvom na križu, u uvjerenju da “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost… po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5, 20.21).
On, ljubljeni Sin (usp. Mt 3, 17), je došao objaviti Očevu ljubav prema ljudskom rodu. Tkogod sluša evanđelje i odgovori na poziv na obraćenje postaje za Isusa “brat, sestra i majka” (Mt 12, 50), i time dionik posinstva njegova Oca (usp. Ef 1, 5).
Ne postaje se međutim kršćaninom, Očevom djecom i braćom u Kristu, na temelju neke autoritativne Božje odluke, bez ostvarivanja osobne slobode, to jest bez slobodnog obraćenja Kristu. Postati Božje dijete je nužno povezano s obraćenjem: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2, 38). Svi oni koji su vjerom i životom odgovorili na to Petrovo propovijedanje ušli su u bratstvo prve kršćanske zajednice (usp. 1 Pt 2, 17; Dj 1, 15.16; 6, 3; 15, 23): Židovi i helenisti, robovi i slobodnjaci (usp 1 Kor 12, 13; Gal 3, 28).
Različito porijeklo i društveni položaj ne umanjuje nečije dostojanstvo niti isključuje bilo koga iz pripadnosti Božjem narodu. Kršćanska je zajednica dakle mjesto zajedništva življenog u ljubavi koju se dijeli među braćom i sestrama (usp. Rim 12, 10; 1 Sol 4, 9; Heb 13, 1; 1 Pt 1, 22; 2 Pt 1, 7).
Sve to pokazuje kako Radosna vijest Isusa Krista, po kojoj Bog “sve čini novo” (Otk 21, 5) (3), je također kadra otkupiti odnose među ljudima, uključujući također odnose između robova i njihovih gospodara, rasvjetljujući ono što im je zajedničko: posinstvo i vezu bratstva u Kristu. Sâm Isus je rekao svojim apostolima: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15, 15).
Mnoga lica nekadašnjeg i današnjeg ropstva
3. Još od davnina razna su društva poznavala pojavu podjarmljenosti jednog čovjeka drugom. Bilo je povijesnih razdoblja u kojima je institut ropstva bio općenito prihvaćen i pravno uređen. Posebnim je propisima bilo određeno tko je rođen slobodan a tko je, naprotiv, rođen u ropstvu, kao i uvjeti u kojima je osoba, rođena slobodna, mogla izgubiti svoju slobodu odnosno ponovno je steći.
Drugim riječima, sâm je zakon priznavao da se neke osobe moglo ili moralo smatrati vlasništvom druge osobe, koja je mogla slobodno raspolagati njima. Roba se tako moglo prodati ili kupiti, ustupiti ili nabaviti kao da je riječ o robi.
Danas, kao posljedica pozitivnog razvoja svijesti čovječanstva, ropstvo, taj zločin protiv čovječnosti (4), je formalno ukinut u svijetu. Pravo svake osobe da je se ne drži u stanju ropstva ili robovanja priznato je u međunarodnom pravu kao neotuđivo pravo.
Ipak, usprkos tome što je međunarodna zajednica usvojila brojne sporazume s ciljem iskorjenjivanja ropstva u svim njegovim oblicima i pokrenula razne strategije za borbu protiv te pojave, i danas su milijuni ljudi – djeca, muškarci i žene svih životnih dobi – lišeni slobode i prisiljeni živjeti u uvjetima sličnim ropstvu.
Tu mislim na brojne radnike i radnice, uključujući maloljetnike, koji su podjarmljeni na raznim sektorima, na formalnoj i neformalnoj razini, od kućanskih poslova do poljoprivrednih radova, od rada u tvornici do rada u rudniku, i to kako u zemljama u kojima radno zakonodavstvo ne zadovoljava ni minimalne međunarodne propise i standarde, tako, što je također nezakonito, u onima u kojima se zakonom zaštićena radnička prava krše.
Pred očima su mi također životni uvjeti mnogih selilaca koji, na svome tragičnom putovanju, trpe glad, bivaju lišeni slobode, oduzimaju im se posjedi ili ih se izvrgava tjelesnom i spolnom zlostavljanju. Tu mislim posebno na one od njih koje se, po njihovu dolasku na odredište nakon veoma iscrpljujućeg putovanja praćenog strahom i nesigurnošću, katkad drži zatočene u nehumanim uvjetima.
U mislima su mi oni među njima koje razne društvene, političke i ekonomske okolnosti tjeraju na nezakoniti boravak kao i oni koji, da bi ostali unutar legalnih okvira, prihvaćaju živjeti i raditi u uvjetima nedostojnim čovjeka, osobito kada nacionalna zakonodavstva stvaraju ili omogućuju strukturalnu ovisnost radnika doseljenikâ o poslodavcu, primjerice uvjetujući legalnost boravka ugovorom o radu… Dà, mislim na “ropski rad”.
Mislim na osobe prisiljene na prostituciju, među kojima je mnogo maloljetnika, kao i na seksualne ropkinje i robove. Mislim na žene prisiljene na udaju, na one koje se prodaje na temelju dogovorene ženidbe ili one koje se poput nekog nasljedstva predaje nekom rođaku nakon muževe smrti a da pritom nemaju prava dati ili uskratiti svoj pristanak.
Ne mogu ne misliti također na one maloljetne i odrasle osobe koje su žrtve trgovine ljudskim organima, prisilnog vojačenja, prosjačenja, ilegalnih radnji kao što je proizvodnja ili prodaja droga ili prikrivenih oblika međunarodnog posvajanja.
Mislim, na kraju na sve žrtve otmice koje u zatočeništvu drže terorističke skupine, koje ih prisiljavaju da se bore na njihovoj strani ili ih drže, prije svega kada je riječ o djevojkama i ženama, kao seksualne robove. Mnogi od njih nestaju, dok ostali bivaju više put prodavani, mučeni, sakaćeni ili ubijani.
Neki duboki uzroci ropstva
4. Danas, baš kao i nekoć, u korijenu ropstva se nalazi jedno shvaćanje osobe koje dopušta mogućnost da se s njom postupa kao s pukim predmetom. Svaki put kada grijeh izopači ljudsko srce i udalji ga od njegova Stvoritelja i njegovih bližnjih, ove se potonje ne doživljava više kao bića urešena jednakim dostojanstvom, kao braće i sestre u čovještvu, nego ih se promatra kao objekte.
Čovjeka, stvorena na Božju sliku i priliku, prisilom i prijevarom ili tjelesnom ili psihološkom prinudom lišava se slobode, njime se trguje i svodi ga se na nečije vlasništvo. Riječju, tretira ga se kao sredstvo a ne kao cilj.
Osim toga dubljeg, ontološkog uzroka – nijekanja čovještva drugoj osobi – postoje i drugi uzroci koji pomažu objasniti suvremene oblike ropstva. Tu mislim prije svega na siromaštvo, na nerazvijenost i isključenost, osobito kada su povezani s nemogućnošću pristupa obrazovanju i oskudnim, pa čak i nepostojećim, mogućnostima zaposlenja.
Nerijetko su žrtve trgovine ljudima i ropstva oni koji su tražili način da izađu iz stanja krajnjeg siromaštva; često vjerujući u lažna obećanja o zaposlenju, postali su, naprotiv, plijenom zločinačkih mreža koje organiziraju trgovinu ljudima. Te se mreže vješto koriste suvremenim informatičkim tehnologijama kao mamcem za mlade i djecu u raznim dijelovima svijeta.
Među uzroke ropstva treba ubrojiti i korumpiranost onih koji su spremni učiniti sve za novac. Naime, ropstvo i trgovina ljudima često traže sudioništvo posrednikâ, bilo da je riječ o pripadnicima snaga reda, državnim službenicima ili raznim civilnim i vojnim ustanovama: “To se događa kada je u središtu nekog ekonomskog sistema novac a ne čovjek, ljudska osoba. Dà, u središtu svakog društvenog ili ekonomskog sistema mora biti osoba, Božja slika, stvorena zato da gospodari čitavim stvorenim svijetom. Kada u središtu više nije čovjek već novac dolazi do toga preokreta vrijednosti” (5).
Ostali su uzroci ropstva oružani sukobi, nasilja, kriminalne aktivnosti i terorizam. Mnogo je ljudi koji su oteti radi prodaje, odnosno uključivanja u borbeni sastav ili spolnog zlostavljanja, dok su ostali prisiljeni emigrirati, ostavljajući sve za sobom: svoju zemlju, dom, posjed pa čak i članove obitelji. Ovi potonji su prisiljeni tražiti alternativu tim strašnim uvjetima izlažući opasnosti čak i vlastito dostojanstvo i život, riskirajući da, na taj način, budu uvučeni u onaj začarani krug koji ih čini plijenom bijede, korupcije i njihovih pogubnih posljedica.
Zajednička predanost borbi protiv ropstva
5. Često se, promatrajući fenomen trgovine ljudima, ilegalne trgovine migrantima i mnogih drugih znanih i neznanih lica ropstva, stječe dojam da se sve to događa u ozračju opće ravnodušnosti.
To je, nažalost, velikim dijelom istina. Ipak, želim spomenuti veliki i često tihi trud koje mnoge redovničke zajednice, osobito ženske, već godinama ulažu u pružanju pomoći žrtvama. Te ustanove djeluju u teškim okruženjima, u kojima katkad prevladava nasilje, pokušavajući prekinuti nevidljive lance kojima su žrtve vezane uz svoje trgovce i izrabljivače. Te lance čini niz karikâ, koje tvore podmukli psihološki mehanizmi kojima se žrtve drži ovisnima o njihovim mučiteljima.
To se postiže ucjenama i prijetnjama njima i njihovim dragima, ali također materijalnim sredstvima, kao što je oduzimanje osobnih dokumenata i fizičko nasilje. Svoje djelovanje redovničke zajednice provode na tri glavna područja: pomoć žrtvama, njihova rehabilitacija pod psihološkim i odgojno-obrazovnim vidom i njihova reintegracija u društvo u kojem žive ili iz kojeg potječu.
Ta golema zadaća, koja iziskuje hrabrost, strpljivost i ustrajnost, zaslužuje poštovanje čitave Crkve i društva. No to samo po sebi nije dovoljno da se ukloni pošast izrabljivanja osoba. Potrebna je također trostruka zauzetost na institucionalnoj razini: sprječavanje, zaštita žrtava i sudski progon počiniteljâ. Osim toga, kao što se zločinačke organizacije koriste globalnim mrežama za postizanje svojih ciljeva, tako i djelovanje za uklanjanje te pojave zahtijeva složni i ujedno globalni napor raznih područja društva.
Države moraju osigurati da se njihovim nacionalnim zakonima vezanim uz doseljenike, rad, posvajanje, pokretanje offshore poslovanja i prodaju robe proizvedene iskorištavanjem tuđega rada stvarno poštuje dostojanstvo osobe. Potrebni su pravedni zakoni u čijem će središtu biti osoba, koji brane njezina temeljna prava i vraćaju joj ta prava kada su ona prekršena.
Ti bi zakoni trebali također predviđati rehabilitaciju žrtava, jamčiti im osobnu sigurnost i uključivati djelotvorne mehanizme kontrole provedbe zakonskih uredbi, koji neće ostaviti prostora korupciji i nekažnjenosti.
Nužno je također priznavati ulogu žene u društvu, među ostalim inicijativama na kulturnom planu i na polju komunikacije u cilju postizanja željenih rezultata.
Međuvladine organizacije, u skladu s načelom supsidijarnosti, pozvane su provoditi koordinirane inicijative u borbi protiv transnacionalnih mreža organiziranog kriminala koje organiziraju trgovinu ljudima i ilegalnu trgovinu doseljenicima. Nužna je suradnja na različitim razinama i ona uključuje nacionalne i međunarodne institucije, kao i udruge civilnog društva i svijet poduzetništva.
Poduzeća (6), naime, imaju dužnost jamčiti svojim zaposlenicima dostojanstvene radne uvjete i odgovarajuća primanja, ali također budno paziti da razni oblici ropstva ili trgovine ljudima ne pronađu svoj put u distribucijskima lancima. Društvena odgovornost poduzeća ide ruku pod ruku s društvenom odgovornošću potrošača. Naime, svaka bi osoba morala biti svjesna da je “kupovanje ekonomski, ali ponad svega moralni čin” (7).
Udruge civilnoga društva imaju zadatak buditi svijest kod ljudi i promicati sve potrebne korake za borbu protiv kulture ropstva i njegovo iskorjenjivanje.
Posljednjih je godina Sveta Stolica, pozorna na bolni vapaj žrtava trgovine ljudima i glas redovničkih zajednica koje ih prate na njihovu putu prema slobodi, uputila više apela međunarodnoj zajednici da razna tijela ujedine snage i surađuju na okončavanju te pošasti (8).
Organizirani su i neki susreti s ciljem da se skrene pozornost na pojavu trgovine ljudima i olakša suradnju među različitim čimbenicima, uključujući stručnjake iz akademskog svijeta i međunarodnih organizacija, snage reda raznih zemalja porijekla, tranzita ili odredišta migranata, te predstavnike crkvenih skupina koje rade sa žrtvama. Nadam se da će u narednim godinama ti napori biti nastavljeni i još više ojačati.
Globalizirati bratstvo, a ne ropstvo ili ravnodušnost
6. U svome “naviještanju istine o Kristovoj ljubavi u društvu” (9), Crkva neprestano čini djela milosrđa nadahnuta istinom o čovjeku. Ona ima zadaću pokazati svima put prema obraćenju, koje nam omogućava promijeniti način na koji gledamo svoje bližnje, prepoznati u drugome, o kome god da se radilo, brata i sestru u čovještvu i prepoznati njihovo duboko dostojanstvo u istini i slobodi.
To je jasno svojim životom pokazala Giuseppina (Josefina) Bakhita, svetica porijeklom iz regije Darfur u Sudanu, koju su oteli trgovci robljem i prodali okrutnim gospodarima kada je imala devet godina. Ona je kasnije – nakon mnogih bolnih iskustava – postala “slobodna Božja kći” po vjeri življenoj u redovničkom posvećenju i u služenju drugima, posebno slabima i nemoćnima.
Ta svetica, koja je živjela na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, i danas je uzorna svjedokinja nade(10) za brojne žrtve ropstva i može poduprijeti napore svih onih koji se posvećuju borbi protiv te “rane na tijelu suvremenog svijeta, rane na Kristovu tijelu” (11).
U svjetlu svega navedenog, želim pozvati sve da, u skladu s vlastitom ulogom i vlastitim odgovornostima, čine djela bratstva prema onima koje se drži u stanju ropstva. Kao zajednica i kao pojedinci moramo se zapitati predstavlja li za nas izazov kada, u svojoj svakodnevici, susrećemo ili se bavimo osobama koje bi mogle biti žrtve trgovine ljudima ili kada smo u iskušenju da kupujemo robu za koje postoji opravdana sumnja da je proizvedena izrabljivanjem ljudi. Neki od nas, zbog ravnodušnosti, ili financijskih razloga, ili zbog zaokupljenosti svakodnevnim brigama, zatvaraju oči pred tim.
Drugi, naprotiv, odluče učiniti nešto pozitivno, uključiti se u udruge civilnoga društva ili činiti male svakodnevne geste – koje imaju veliku vrijednost! – poput upućivanja jedne riječi, pozdrava ili osmjeha. To nas ništa ne stoji ali može dati nadu, otvoriti put i promijeniti život drugoj osobi koja ima ilegalni status, a može također promijeniti naš vlastiti život u odnosu na tu stvarnost.
Moramo prepoznati da se suočavamo s globalnom pojavom koja nadilazi nadležnosti samo jedne zajednice ili države. Da bismo je iskorijenili potrebna je jedna mobilizacija koja se po svojim razmjerima može usporediti s veličinom same te pojave.
Zato upućujem žurni apel svim muškarcima i ženama dobre volje, i svima onima koji su izravni ili neizravni, uključujući tu i najviše institucionalne razine, svjedoci rane suvremenog ropstva, da ne postanu sudionici toga zla, da ne okreću pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara u čovještvu, koji su lišeni slobode i dostojanstva, već da imaju hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo (12) koje je vidljivo na bezbrojnim licima onih koje on sam naziva “moja najmanja braća” (Mt 25, 40.45).
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2014.
FRANJO
_________________
1 Br. 1.
2 Poruka za Svjetski dan mira 2014., 2.
3 Usp. Apost. pobud. Evangelii gaudium, 11.
4 Usp. Obraćanje izaslanstvu Međunarodne udruge kaznenog zakona, 23. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 24. listopada 2014., str. 4.
5 Obraćanje sudionicima Svjetskog susreta pučkih pokretâ, 28. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 29. listopada 2014, str. 7.
6 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZA PRAVDU I MIR, Razmišljanje o pozivu voditeljâ poslovanja, Milano i Rim, 2013.
7 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 66.
8 Usp. Poruka gosp. Guyu Ryderu, generalnom direktoru Međunarodne organizacije rada, u prigodi 103. sjednice ILO-a, 22. svibnja 2014.: L’Osservatore Romano, 29. svibnja 2014., str. 7.
9 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 5.
10 “Po spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu – bili su bez nade zato što su bili bez Boga” (Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 3).
11 Obraćanje sudionicima Druge međunarodne konferencije Combating Human Trafficking: Church and Law Enforcement in partnership, 10. travnja 2014.: L’Osservatore Romano, 11. travnja 2014., str. 7; usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 270.
12 Usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 24; 270.
(IKA)
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Shvaćajući prvoga čovjeka kao inicijatora i propagatora zla, kršćanska je teologija oblikovala shemu po kojoj ljudi, Adamovi potomci, nasljeđuju grijeh te dijele solidarnost u grijehu. Shemu je uveo Pavao uspoređujući Krista, savršena čovjeka, drugog Adama, inicijatora spasenja s prvim čovjekom, prvim Adamom, inicijatorom ‘‘pada“: ‘‘Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…“ (Rim 5,12). No, ‘‘kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19).
Adamov pad cijepa povijest po pola – dvije sheme se suprotstavljaju kao izokrenute slike: jedna savršenoga ljudskog bića prije pada i druga ljudskoga bića s kraja vremena. Iz ovakve parabolske jezgre Augustin – koji je odgovoran za klasičnu razradu teološkoga koncepta Prvoga grijeha i za njegovo uvođenje u dogmatsko eklezijalno ‘‘spremište“ – izvodi svoju teološku spekulaciju u kojoj se Adam shvaća kao povijesni lik, predak ljudskoga roda, po kojemu da svi mi griješimo.
Augustin, time što Prvoga čovjeka shvaća kao konkretnoga pojedinca, zapravo, minimalizira ulogu prvoga čovjeka. Prvi čovjek je u Pavla tip koji nadilazi figuru Adama – on ga suprotstavlja Kristu kao njegov antitip: ‘‘Adam je slika onoga koji je imao doći“ (Rim 5,14). Doduše, grijeh prolazi kroz jednoga čovjeka, ali on nije prvi agent. Grijeh je nadindividualan i objedinjuje ljude od prvoga čovjeka pa sve do nas – on je ono što konstituira svakog grešnika.
Grijeh je razlika između ”ja hoću” i ”ja mogu”. Pavao opisuje to iskustvo naglašujući aspekt nemoći, ropstva, pasivnosti te priznajući da je svakodnevno njime varan: ‘‘Ne radim što bih htio, već ono što mrzim.“ (…) ‘‘Ako li pak činim što ne bih htio (…), onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7,15.17). Zlo je ono protiv čega se borimo i nemamo drugog odnosa prema njemu osim te borbe.
Zlo je nešto što ne bi smjelo biti, ali za što ne možemo reći zašto jest. Cijela Biblija je, i nakon svih opisa zločina, prolijevanja krvi, zapravo, neprestano svjedočanstvo pobjede dobra ‘‘unatoč svemu“ zlu. Biblijska struktura i struktura vjere u tom su slične: onaj tko može reći da vjeruje unatoč svem zlu, taj u Bogu pronalazi sve odgovore bez obzira što ne nalazi i objašnjenje na pitanje ”zašto’‘. ‘‘Unatoč tomu što“ odmjenjuje ‘‘zato što“.
Shvatimo li racionalan simbol Prvoga grijeha na njegovoj simboličkoj, ne faktičkoj razini doslovnoga prenošenja s generacije na generaciju, onda se pojam obraćenja (voljnoga okretanja oda zla) ne mora shvaćati tek na površnoj moralističkoj razini, nego na dubokoj razini regeneracije. Ako je i koncept Prvoga grijeha stvoren na pomalo apsurdan način, koncept volje, zahvaljujući antitipu regeneracije, tj. novoga rođenja, novoga stvorenja slobodna od grijeha biva obremenjen aktivnom moći oslobođenja.
Pavao je nastojao razraditi egzistencijalističku interpretaciju temeljnih kristoloških koncepata – križa i uskrsnuća – govoreći o smrti ‘‘starog čovjeka“ i ponovnom rođenju ‘‘novog“. ‘‘Drugo rođenje“ eshatološki je događaj u egzistencijalističkim terminima i ne može biti izraženo logikom identiteta. ‘‘Novo stvorenje“ prekid je sa starim identitetom – ono je nešto sasvim drugo.
Pavlova paralela između Adama, prvog čovjeka, i Krista, novog čovjeka daje retorički okvir za novu logiku nade koja se probija kroz logiku grijeha. Logika prekršaja i kazne logika je ekvivalencije (‘‘ulog grijeha je smrt“), a apsurdna logika nade logika je neomeđena obilja izražena izrazom ‘‘koliko više“ i suprotstavljena logici ponavljanja. Nada znači da je ”preobilje” značenja suprotstavljeno obilju ne-smisla, neuspjeha i razaranja. Izazov smrti protuteža je elanu života, perspektivi rasta kakva je prisutna u Pavlovu izrazu ‘‘koliko više“.
Ova logika ‘‘viška“ logika je mudrosti. Izražava se u ekonomiji obilja što ga valja dešifrirati u svakodnevnu životu, u radu i dokolici, u politici i općoj povijesti. Biti slobodan znači osjećati i znati da pripadamo ovoj ekonomiji. ‘‘Unatoč tomu što“ je samo naličje, sjenovita strana radosnoga ‘‘koliko više“ po kojem se sloboda osjeća, zna, hoće udružiti s težnjom cjelokupnoga stvorenja za otkupljenjem.
Temeljno naše ljudsko zvanje jest da postanemo ljudi, da uzrastemo – kako veli Pavao – do punine rasta mjere Kristove (usp. Ef 4,13), pri čemu je Krist paradigma ostvarena čovjeka, čovjeka koji je potpuno (od)živio svoje ljudsko zvanje. Čovjek izložen Kristu postaje svojim vlastitim prorokom i svjedokom.
Postoji temeljna srodnost između Pavlove ‘‘logike opravdanja“ i Isusove ‘‘logike obilja“. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se ‘‘Božja logika“ koja više nije logika identiteta nego ‘‘viška“, tj. ‘‘logika obilja“ – konceptualna protuteža elementu nenadanosti u paraboli.
U Pavla ona je izražena spomenutim riječima ‘‘koliko više“ (sintagma u hrvatski prevedena različito): ‘‘Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“; ‘‘Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu“ (Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: ‘‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20).
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu ‘‘koliko više“. Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine prikazana je u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život.
Zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori, gdje Isusu logiku obilja sažimlje u sintagmi ‘‘više od toga“:
Isus nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika obilja.
Svaki od Isusovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv.
Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka.
U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: ‘‘koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva“. Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek (‘‘ako su grijehom jednoga“), s druge strane istinski čovjek (‘‘koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“). Pavao dodaje još štogod novoga, što bi se moglo sažeti: u Isusu ‘‘koliko više“ Boga!
Dakako, pitat ćemo: kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Gdje naći znakove ove ‘‘nove ekonomije“? Na osobnom planu, u domeni kaznenog zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih?
Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja? Isus se, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu, nego naprosto daje – više. Formula nije tek retorička figura, nego način da se naglasi intenzitet kakav zahtjev svetosti gura do zahtjeva ludosti. Bog širi ljudsko srce da ga sve više puni sobom. Naš život je, zapravo, porođajna muka kojom se rađamo kao ‘‘nova stvorenja’‘ do ‘‘punine rasta Kristova“.
Autor: Ika / Leave a Comment
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Autor: Mate Uzinić / Leave a Comment
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Autor: Peter Kuzmič / Leave a Comment
Krunoslav Sukić, iako autentični humanist i svojevrsna legenda mirotvorstva, zbog svoje je skromnosti i samozatajnosti za života bio premalo poznat, a još manje priznat u hrvatskoj javnosti. Danas se njegovo ime uglavnom spominje po nagradi koju je u njegovu čast prije pet godina osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Na taj način Centar dodjelom priznanja pojedincima istaknutim u promicanju mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava istovremeno odaje priznanje jednom od svojih najzaslužnijih utemeljitelja i mirovnih aktivista, nažalost tragično i prerano preminulom 2008. godine.
Ovogodišnji dobitnici Nagrade za promicanje nenasilja, mirotvorstva i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” su engleski metodistički pastor Clive Richard Fowel, Staša Zajović i njezine Žene u crnom iz Beograda te u javnosti sve prepoznatljivi Bojan Glavašević, mladi hrvatski lider mudrih izbora i plemenitih stavova. O svakome od njih, o njihovim zaslugama na području mirotvorstva i nenasilja i njihovim porukama prigodom primanja ove nagrade mogli smo ponešto saznati iz prošlotjednog tiska.
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku je službeno osnovan 1992. godine, iako su njegovi utemeljitelji otpočeli mirotvornim inicijativama godinu dana ranije kada su se međuetničke tenzije u gradu na Dravi počele sve češće i žešće manifestirati u gaženju ljudskih prava manjina i erupciji nekontroliranog nasilja kao uvoda u sveobuhvatni rat s tragičnim posljedicama po grad i većinu njegovih stanovnika.
Među najznačajnije vizionare i utemeljitelje Centra svakako spada Katarina Kruhonja, njegova hrabra i međunarodno afirmirana liderica, liječnica specijalist nuklearne medicine koja je prekinula svoju uspješnu profesionalnu karijeru kako bi se mogla puno vrijeme posvetiti pitanjima mirotvorstva i zaštiti ljudskih prava. Za svoj rad u kontekstu koji im nije bio sklon su Centar i njegova dugogodišnja ravnateljica Katarina Kruhonja primili ugledna nacionalna i međunarodna priznanja.
Utemeljitelji i njihovi suradnici su od početka jasno definirali svoju misiju kao izgradnju društva utemeljenog na kulturi mira. Osim hrabrog i proročki obilježenog aktivističkog angažmana u mnogim konkretnim situacijama Centar je svoju misiju provodio obrazovnim pothvatima osnaživanja pojedinaca, inicijativama pravednosti i pomirenja te promicanjem razvoja i suradnje udruga civilnog društva za odgovorno sudjelovanje u pozitivnim društvenim promjenama.
Temeljne vrijednosti za koje se Centar preko svojih članova i mnogobrojnih suradnika iz zemlje i inozemstva svestrano i intenzivno zalagao su ljudska prava, uvažavanje različitosti, humanost, tolerancija, pluralizam, osobna odgovornost, pacifizam, ravnopravnost spolova i nenasilje. Posebno treba pohvaliti promicanje i primjenu kreativnih metoda rješavanja problema, sukoba i nepravdi na individualnoj, grupnoj i političkoj razini.
Dalekosežna vizija postizanja održivog mira i stalnog unapređenja civilnog društva je od samih početaka fokusirana i na zalaganje za uključivanje u izgradnju Europske unije kao kontinentalnog mirovnog projekta i za preuzimanje odgovornosti za zajedničku sudbinu čovječanstva i planeta Zemlja.
Krunoslava Sukića sam osobno upoznao u njegovim predratnim disidentskim godinama (isključen iz Partije s gubitkom radnog mjesta srednjoškolskog nastavnika), kada je intenzivno tragao za smislom i skladom života. Posebno ga je zainteresirala jedna moja propovijed o emancipatorskoj moći istine na tragu Isusovog poznatog načela: ”Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ev. po Ivanu, 8).
Počeo je čitati evanđelja te u njima otkrio još jednu isusovsku tajnu života – radost. U kontekstu tog njegova traganja i naših razgovora formulirao je svoj često citirani moto života: ”Nastojim otkriti istinu i živjeti je u radosti”.
Sukić je po svom obrazovanju bio filozof kojeg su kontemplativno-nemirni um, probuđena savjest i turbulentni kontekst prisilili na to da se počne ozbiljno baviti politološkim temama. Bio je jedan od prvih osječkih intelektualaca koji je shvatio društvenu pogubnost oskudnog znanja i nedostatka iskustva civilnoga društva.
Rijetko je bio sasvim zadovoljan inače zavidnim teoretskim uvidima do kojih je dolazio na putu traganja za političkim alternativama i optimalnim rješenjima za miran suživot u pravednoj i solidarnoj ljudskoj zajednici. Neprestance je težio dubljem razumijevanju, jasnijoj spoznaji i uvjerljivijoj formulaciji istine.
Krunin cilj je uvijek bio odgovoran pojedinac, svjestan svojih potencijala i prava, ali i konstruktivno i nesebično angažiran u promicanju nenasilja i pozitivnih društvenih promjena koje će afirmirati slobodu, jednakost i dostojanstvo svih građana bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol, kao i očuvanje svih stvorenja. Zajednica za koju se zalagao se mora temeljiti na kulturi uvažavanja života, odricanja od svake vrste nasilja, ljudskoj sposobnosti slušanja drugih i prepoznavanja njihovih potreba, ideja i kreativnosti te na solidarnoj ljubavi kao spontanom i prirodnom izrazu naše ljudskosti.
Uvijek smiren, ali nikada ravnodušan, Kruno Sukić je bio čovjek izuzetne širine i tolerancije, otvorena uma i srca, uvijek spreman naučiti nešto novo i srdačno prihvatiti svakoga s kim je dolazio u susret. Kao takav je bio magnet koji je u Centar za mir, ljudska prava i nenasilje u Osijeku privukao mnoge mirovnjake, idealiste i dobrohotnike.
Živio je ozbiljno i odgovorno, ali istovremeno nenametljivo i samo naizgled ležerno. Njegova samozatajna narav, praćena staloženošću i principijelnim uvjerenjima, je uvijek stvarala prostor za promišljanje i kreativan angažman drugih.
Kruno nije bio samo mislilac nego i aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, posebice istjerivanju ljudi iz stanova. Takve akcije su u tim opasnim vremenima pretpostavljale izuzetnu hrabrost i svijest o ozbiljnom riziku. Djelatnici Centra su mnogim svojim akcijama i javno izraženim stavovima plivali protiv dominantne struje.
Kao tajnik Centra za mir Kruno Sukić je koordinirao brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta. Aktivno je sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekata povezivanja Hrvatske i Europe 1993. godine kada je, u suradnji s poglavarstvima grada Osijeka i nizozemskog Wageningena, osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.
Kruno se iskazao kao uspješan operativac kada je u zapadnoj Slavoniji neposredno nakon vojne akcije ”Bljesak” upravljao Koordinacijom desetak organizacija za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj uz terensku suradnju sa civilnom policijom te pružanjem pravne i ine pomoći preostalom ranjivom civilnom stanovništvu.
Bio je on i inicijator i aktivna podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Sudjelovao je i u osnivanju GONG-a, a gradom još i danas kruže simpatične anegdote o tome kako je biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju.
Svi poznavatelji osječkog Centra za mir će vam potvrditi da je Kruno Sukić bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. Stoga svi dosadašnji i ovogodišnji laureati mogu biti ponosni na nagradu koja nosi ime hrabrog mirotvorca i velikog humanista Krunoslava Sukića.
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Inteligentna vjera nužno uključuje hermeneutiku demistificiranja. Vjera je ono područje simboličkog na kojem se funkcija obzora neprestano izrođuje u funkciju predmeta, stvarajući idole, religiozne likove iste one iluzije koja u metafizici rađa pojmovima vrhunskoga bića, prve supstancije, apsolutnog mišljenja. Idol je postvarenje obzora u stvar, pad znaka u nadnadaravan i nadkulturan predmet.
Riječi ‘‘idol“ i ‘‘idolatrija“ dolaze iz grčkoga – eidolon: slika i eidololatria: predočavanje, obožavanje. No, kada je riječ o klanjaju idolima, idolopoklonstvu, onda njihovo značenje valja tražiti u Starom zavjetu u kojemu se odnosi na zabranu štovanja tuđih, paganskih bogova kakvi su često bili predočavani u skulpturama koje bi činom poklonstva postajali idolima (kumirima). Grijeh idolopoklonstva (usp. Izl 20.3-6; Pnz 32,21) sastoji se u tome da se slike (predmeti) obožavaju poput bogova, tj. u tome da se obožavaju predodžbe umjesto da se štuje njihov sadržaj.
Upravo odricanje od idokloponstva zahtijeva da odijelimo vjeru od religije, vjeru u ‘‘sve drugo“ od vjerovanja u religijski predmet, tj. ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati da“, štoviše: ‘‘vjerovati u“ od ‘‘vjerovati kome“. Razliku između religije i biblijske vjere moguće je, uopćeno, svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koje omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo je prošlo kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja.
Govori li se o predjezičnom ili hiperjezičnom karakteru pojma ‘‘vjera“, u teološkom i religijskom rječniku javljaju se različiti pojmovi: ‘‘najviša briga“ ili ‘‘jedino potrebno“ izražava vjeru kakva orijentira sve izbore vjerujućega; izraz ‘‘osjećaj apsolutne ovisnosti“ naglašava da je vjera odgovor na prethodnu inicijativu, ‘‘bezuvjetno povjerenje“ izražava da je vjera neodvojiva od nade unatoč razlozima koji idu u prilog očaju.
Svi ovi izrazi govore o paradoksalnoj logici obilja, ali, zapravo, izmiču hermeneutici. Vjera koju hermeneutika može doseći ne može se odvojiti od kretanja interpretacije koja je podiže do jezika: ona za hermeneutiku nije trenutno iskustvo nego uvijek posredovano određenim jezikom koje ju artikulira.
Koncept vjere valja vezati uz samorazumijevanje pred biblijskim tekstom: vjera je stav nekoga tko prihvaća biti interpretiran istodobno kada i on/ona interpretira svijet teksta. Takvim prihvaćanjem hermeneutička koncepcija biblijske vjere opire se svim psihologizantnim redukcijama. Ona, doduše, može biti podvrgnuta lingvističkoj analizi, ali ju nadilazi. Ona može biti definirana teološkim rječnikom i konceptima, ali im prethodi. Vjera je granica svih hermeneutika i istodobno hermeneutičko porijeklo svih interpretacija.
Interpretacija počinje i završava rizikom odgovaranja kakvo nije ni otvoreno ni iscrpljeno komentarom. Iz te pozicije vjera se doista može nazvati ‘‘najvišom brigom“, pristajanjem uz nužnu i jedinu potrebnu stvar iz čijeg temelja orijentiram sebe i sve svoje izbore. No, ‘‘najviša briga“ ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz neprestano započete interpretacije znakova i simbola koji su, ako tako mogu reći, obrazovali i oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća.
Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na prijedlog ‘‘novoga stvorenja“ koje mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlazak u Starom zavjetu i uskrsnuće u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju i zatvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju Riječju Božjom.
Takva je hermeneutička konstitucija vjere. I takva je prva teološka posljedica neodvojive korelacije između svijeta teksta i njegova prisvajanja. Upravo ono što se u teološkom jeziku naziva vjerom u svijetu biblijskoga teksta konstituira – ‘‘novo stvorenje“. Dva su referencijalna pola u biblijskom tekstu: ‘‘Bog“ i ‘‘novo stvorenje“. Sintagma ‘‘novo stvorenje“ Pavlova je: ‘‘Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo.
Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja“ (2 Kor 5,17-18). ‘‘Novo stvorenje“ je, dakle, po Pavlu, stvorenje povezano s Kristom u kojem su Bog i svijet pomireni. Ili drugim riječima: otkupljeno, oprošteno, spašeno stvorenje. Zapravo: integrirano sebstvo.
Druga posljedica proizlazi iz distanciranja što ga hermeneutika proizvodi usred razumijevanja sebe ukoliko je to razumijevanje razumijevanje sebe pred tekstom. Budući da se subjekt odnosi na samog sebe u tekstu i budući da se ‘‘struktura razumijevanja“, o kakvoj govori Heidegger, ne može ukloniti iz razumijevanja koje hoće pustiti tekst da govori, sastavni dio razumijevanja sebe pred tekstom jest: samokritika. Postoji bitna artikulacija između kritike religije i samorazumijevanja vjere.
Kritika učitelja sumnje (Marx, Nietzsche i Freud) konstituirana je izvan hermeneutike vjere, poput kritike ideologija ili iluzija. Za hermeneutiku razumijevanja usredotočenu na tekst ova kritika može postati prepoznavanjem izvana i sredstvom unutarnje kritike koja pripada samom radu distanciranja kakav zahtijeva svako samorazumijevanje pred tekstom. Hermeneutika sumnje sastavni je dio svakog prisvajanja smisla, a za njom slijedi dekonstrukcija predrasuda koje onemogućuju tekstu da naprosto bude svijet (teksta).
‘‘Novo stvorenje“ u nama najprije se oblikuje u imaginaciji, ne u volji. Vjera se događa u prostoru imaginacije. Sposobnost da se prepustimo novim mogućnostima prethodi našim odlukama i izborima. Imaginacija je dimenzija subjektivnosti koja odgovara na poetsku moć teksta. Drugim riječima: kada se čitatelj stavi pred tekst da bi sebe razumio, tada tekst govori njegovoj imaginaciji predlažući joj figure njegova oslobođenja.
Dva arhaična i naivna, ali temeljna pola etičke dimenzije religije – strah od kazne, koji prerasta u tabu, te želja za zaštitom, tj. utočištem, glavna su meta Nietzscheove i Freudove kritike religije. Oni, dakle, svatko na svoj način, napadaju iluziju religije, i to ne na području epistemologije ili pozitivizma, nego kao iluziju ljudske svijesti u području kulturnih predodžbi koje prijetnjama kaznom ili nuđenjem utočišta pripadnike religije drže u stanovitoj manipulativnoj pokornosti.
Funkcija ničeanske i frojdovske kritike religije jest: njezino apriorno načelo obaveze, iz koje proizlazi i optužba i utjeha, podvrgnuti regresivnoj analizi koja to načelo lišava njegova apriorna karaktera. Stoga vjeru valja osloboditi njezina religijskoga utega kritikom religije, osloboditi ju moralističke vizije svijeta kritikom moralističkoga čitanja biblijskoga teksta kakvo ga ispražnjuje od etičkoga temelja. Takva je vjera proročka. Vjera, dakle, kakvu je, primjerice, imao Job, mudri prorok.
Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz ‘‘noć“ teologije do ‘‘noći iščekivanja“, vjera u Boga koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera u Boga koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove noći ponovno se može naći Bog utjehe i Bog uskrsnuća.
Božje djelovanje je onkraj zakona kompenzacije. Bog ne očekuje nikakvo priznanje za svoju stvarateljsku dobrotu, stoga mu i trebamo služiti ništa ne očekujući za uzvrat. Ovaj modus bivanja ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.
Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu: željeti ‘‘znati istinu“ i baviti se dokazivanjem Božje opstojnosti znači, zapravo, tražiti najviše jamstvo za nas same. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo znači koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje pred ‘‘odricanjem od sebe samih“.
No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji se odrekao sviju jamstava, čak i Božjega. Što dalje idemo na putu ‘‘gubitka života“, više nas prožima Isusov poziv da ‘‘zadobijemo život“. Biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Olivier Legendre umro je 20. listopada ove, 2014. godine. Ostavivši za sobom svoju suprugu, petero djece i čitatelje koji su u brojnim njegovim tekstovima – posebice u dvjema knjigama: Kardinalove ispovijesti (Confession d’un cardinal, 2007.) i Kardinalova nada (L’espérance du cardinal, 2011.), što su postigle rekordnu nakladu i ne samo u Francuskoj – prepoznali vlastite nade za Katoličku crkvu.
Olivier je odrastao u tipičnoj katoličkoj obitelji, štoviše pohađao je i katoličku školu: Notre Dame Sainte-Croiy u Neuuillyju, molio spuštene glave i sklopljenih ruku u crkvi te kao mladić razmišljao o svećeničkom pozivu. Ne usudivši se masturbirati jer će ‘‘od toga oslijepiti“, ušao je u brak bez prethodnih seksualnih iskustava. Sa svojom ženom imao je petero djece, kako i priliči ‘‘dobroj katoličkoj obitelji“. Među utemeljiteljima je Scouts unitaires de France (SUF), jednog od najvećih katoličkih udruženja mladeži u Francuskoj. Bio je katolički novinar, dobro je, iznutra poznavao život crkvene hijerarhije, pa i vatikanske.
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi. I tako je od katolika postao i postajao – kršćaninom. Biti katolik pitanje je pripadnosti, biti kršćanin pitanje je učeništva.
‘‘Kardinala“ iz svojih knjiga, čovjeka koji voli svoju Crkvu i stoga može o njoj kritički i otvoreno govoriti, sreo je uz Poov ležaj. Poo je bio siromašan čovjek u posljednjem stadiju side, umirao je. Kardinal je pozvao Oliviera da mu se pridruži u posjeti mu. Sjedili su šutke uz Pooa, kardinal ga držao za ruku.
Kasnije je pitao Oliviera: ‘‘Znate li zašto sam vas poveo Poou?“. ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati ljudsku nesreću?“ Nikako!“ ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati kako koga usmjeriti prema Bogu?“ ‘‘Još manje! Zvao sam vas jer je to njemu, Poou važno. Njemu je potrebno znati da je njegov život dragocjen te da vi i ja zbog toga nalazimo vremena boraviti s njim“.
Olivier je tada shvatio da je nama kršćanima upravo tu mjesto, da bi tu trebala biti Crkva : zajedno s onima koji trpe, ne zato da im činimo dobro, nego da im dopustimo da ga oni čine nama – da nas evangeliziraju.
Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom ‘‘mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao ‘‘prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Upravo nas najslabiji dio nas samih jedino istinski evangelizira.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova. Stoga, kada je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio za papu, mnogi su pomislili: ‘‘Pa to je izabran Legendreov kardinal!“ Po mnogočemu doista mu je nalik, a karakteristike njegova kardinala prepoznajemo i među kardinalima koji su se na Sinodi o pastoralu obitelji opredijelili za neisključivost.
Olivierov kardinal zalaže se za promjene u Crkvi: za rasterećenje od doktrinarnoga tereta, za dijalog i traženje načina na koji kršćanska vjera i u naše vrijeme može biti živom, za pravo i svećenika i laika da govore o svojoj Crkvi otvoreno, da svi zajedno tražimo nove načine vjerovanja.
Kršćanska kultura tzv. Zapada – kaže kardinal – kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za ‘‘novu evangelizaciju“ same Crkve.
Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Hoće li se Crkva i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem, a ne Isusovom porukom? Hoće li se i dalje nalagati svijetu da se mora promijeniti, umjesto da se počne baviti onim što sama može pružiti svijetu.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava.
Nije riječi o tome da se umjesto desnima, konzervativnima da za pravo lijevima, progresivnim katolicima, ili obrnuto, nego da se svi zajedno i jedni druge, bez obzira na naše različitosti u stavovima i načinu življenja vjere, prepoznamo kao članove iste Crkve.
Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja. I upravo na tome počiva Olivierova, kardinalova i uopće i kršćanska i ljudska nada.
Autor: Peter Kuzmič / 1 Comment
“Mogu li Vas ja, Sveti Oče (Holy Father), kao pentekostalac, osloviti sa Sveti Brate (Holy Brother)”? Širokim osmijehom se zagledao u mene: “O, yes! I like it! I like it!”, odgovorio mi je bratski. Tako je prošlonedjeljnog jutra otpočeo moj prvi susret sa simpatičnim Papom “iz daleke zemlje” u postkomunističkoj Albaniji. Pomoglo je to što imamo zajedničke prijatelje u Buenos Airesu i što sam se u privilegiranoj poziciji u Tirani našao zaslugom predsjednika Bujara Nishanija.
“Pozivam vas da gradite svoj život na Isusu Kristu, na Bogu; tko gradi na Bogu, gradi na stijeni, jer je on uvijek vjeran, i onda kada smo mi nevjerni (usp. 2 Tim 2, 13). Isus nas poznaje bolje od bilo koga drugog; kada pogriješimo, on nas ne osuđuje, već nam kaže: ‘Idi i nemoj više griješiti’ (Iv. 8, 11).”
Slušam ga pažljivo i ne mogu vjerovati svojim ušima dok Bogu zahvaljujem za svog oca (latinska riječ papa znači otac, preciznije tata) Leopolda Kuzmiča koji je nama petorici svojih sinova govorio te iste riječi u nekom onom drugom kontekstu i vremenu kada su našu potencijalnu duhovnost ugrožavale ateistička indoktrinacija obrazovnog sustava izvana, a “kušnje tijela i svijeta” iznutra.
Naš nas je papa Leopold (skraćeno i od milja su ga svi zvali Lipot), autentični kršćanin i živi svetac, upućivao na Isusa, na vjernost Bogu, naglašavao da kuću života ne gradimo na pijesku, jer će je razrušiti bure i valovi svijeta, nego na čvrstoj stijeni Božje riječi gdje može izdržati sve neugodnosti, kušnje i antagonističke navale. “Isus je ta stijena!”, naglašavao nam je “papa” Lipot tumačeći Isusovu smjerodavnu mudrost (Luka 6 i Matej 7).
Ovo pišem u hotelskoj sobi na kraju jednog izuzetno napornog dana u kojem sam imao privilegiju provesti desetak izuzetno intenzivnih sati u blizini i pratnji pape Franje u Tirani. Sjećanja su svježa, utisci duboki, bilješke krcate, a rukopisi njegovih govora na nekoliko jezika preda mnom na stolu, po krevetu i na podu u sobi koja izgleda, kako bi rekla moja Vlasta, kao da je bomba pala.
Vraćam se Franjinom govoru mladima, jer on nastavlja, a ja opet vrtim film i čujem tatu Lipota, čujem svog zagrebačkog mentora Ludvika Ullena koji je više godina proveo po zatvorima zbog evanđelja, čujem i riječi brata i suradnika Andrije Saboa, izgovorene na jednom od značajnijih skupova petnekostne omladine u Orahovici, a godinu prije nego što smo ga uvjerili da treba preseliti iz Našica u Osijek da tamo obnovi židovsku sinagogu.
“Draga omladino,
vi ste nova generacija.
Snagom evanđelja i primjerom i vaših mučenika,
možete reći:
‘ne’ idolopoklonstvu novca, (i spontano još jednom naglasio)
‘ne’ idolopoklonstvu novca!
‘Ne’ lažnoj slobodi individualizma,
‘ne’ ovisnostima i nasilju!
Vi nasuprot tome možete reći:
‘da kulturi susreta i solidarnosti,
‘da’ ljepoti koja se ne može dijeliti od dobra i istine,
‘da’ životu življenom u širokogrudnosti srca,
‘da’ vjernosti u malim stvarima.”
“Vjernosti u malim stvarima!”, tako je govorio tata Lipot naglašavajući Isusovo obećanje da velike stvari slijede u životu one koji su vjerni u malima. Da je to Božja logika nasuprot logike ovoga svijeta, koji trči za novcem, slavom i moći da bi na kraju završio u velikim razočaranjima jer zapravo gradi kuću života na živom pijesku ljudske prolaznosti i taštine koja ne donosi blagoslov nego prokletstvo.
Papa nije slučajno za svoj prvi pohod nekoj europskoj zemlji izabrao Albaniju, malu, uglavnom još uvijek siromašnu zemlju, ali s najvišim postotkom muslimana u Europi.
U političkom dijelu svog nastupa u predsjedničkoj palači posebno je naglasio kako se vjera ne smije zlorabiti kao opravdanje za nasilje te da je svetogrđe u Božje ime ugrožavati živote onih koji drugačije vjeruju ili ne vjeruju, jer je svaka osoba jedincata i nosi Bogom dano dostojanstvo i slobodu, pravo na život, slobodu izbora, slobodu govora i vjersku slobodu. Hvali Albaniju kao primjer miroljubivog suživota muslimana i kršćana istočne i zapadne provenijencije.
U vrlo upečatljivom i izbalansiranom govoru pledira za veću pravednost u globalizaciji koja ne smije ići na štetu siromašnih. Posebno me se dojmilo njegovo inzistiranje da ekonomsko-tržišnu globalizaciju kao i utrku za gospodarskim rastom treba pratiti globalizacija solidarnosti i poštovanje prava svih pojedinaca, obitelji i država, kao i skrb za očuvanje zdrave prirode.
Papa je i kasnije, u drugom kontekstu, posebice na sastanku s nama na Katoličkom sveučilištu, pohvalio vjerske slobode u zemlji u kojoj su muslimani u većini. Pametni premijer Edi Rama na kraju dana mudro naglašava: “Albanija nije muslimanska zemlja, Albanija je europska zemlja“.
Potkraj dana s balkona nedovršene katoličke katedrale sv. Pavla pratim molitvu Večernje u kojoj Papa prisutnim svećenicima i biskupima naglašava kako su ljudi u njihovoj zemlji, kao i posvuda po svijetu, gladni i žedni Božje milosti i dobrote te da njima nisu potrebni stručnjaci, nego ponizni ali radosni svjedoci Božjeg milosrđa i ljubavi.
Na istom skupu smo svi prisutni izuzetno duboko dirnuti svjedočanstvom 85-godišnjeg svećenika Ernesta Simonija i časne sestre Marije Kaleta, sličnih godina. Njih dvoje su čudom Božjim preživjeli smrtne presude i neopisiva mučenja u vrijeme staljinističkog režima Envera Hodzhe.
Svjedoče o vjernosti Gospodinu koji im je darovao nadnaravnu snagu da u srcima ispunjenim vjerom i nadom dočekaju slobodu. Papa Franjo ih sluša sa suzama u očima i grli kao žive svece. Priznajem: ni ja ne mogu i ne želim sakriti suze i zahvalnost Bogu za ove svjedoke (do)življene vjere.
Papa na kraju dugog i izuzetno napornog dana u domu (za siročad) Betanija hvali volontere motivirane, poput majke Terezije, ljubavlju Isusovom i progovara mudre riječi o dobroti. “Dobrota može ponuditi mnogo više nego novac, koji često razočara sve one koji se uzdaju u moć, slavu i novac. Dobrota je već sama po sebi nagrada onima koji čine dobra djela iz ljubavi, a uz to nas dobrota uvijek iznova vodi bliže k Bogu.” Hvala Ti, sveti brate, hvala Ti od srca!