novinarstvo s potpisom
Mirko Klarin
Foto: Tagesspiegel
S Mirkom Klarinom, bivšim novinarom i osnivačem novinske agencije SENSE koja od 1998. izvještava i prati sva suđenja pred Haškim tribunalom, razgovarali smo u Puli, gdje bi se u dogledno vrijeme trebao otvoriti Centar za tranzicijsku pravdu u kojem će biti pohranjena kompletna arhivska građa proizašla sa suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. [Read more…]
Provjerite umjesto ovog ljetopisca pa ispravite u svom primjerku novina kako tačno glasi ona biblijska: očevi jedijahu kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.
Putovao sam, malo nakon jematve, po jugu, razgovarao sa starim ljudima, a oni su mi pokazivali grozdove: bobice (ili jagode, kako se to na jugu kaže) napola dozrele, skoro natrule, a otpola zelene, jedva zametnuta ploda. I one zrele, kisele su kao đavolja duša, tako da će sinovima koji se budu rađali 2015. intenzivno trnuti zubi.
Jedni kažu: nikad gore godine. Drugi, koji duže pamte, govore da je ovakva, ali sasvim drukčija bila 1953: posljednja kiša tad je pala oko petnaestoga travnja, i više ni kapi do pred Božić. Te je godine sve izgorjelo, osušilo se, bezvodicom i žeđu pomorilo. Bila je to godina Staljinove smrti.
Od grozda dopola prezrelih, otpola nedozrelih jagoda, zlokobniji je prizor smokvinih stabala duž dalmatinske obale, sve do Konavala, i preko Debelog brijega, Karasovića, Konfina, pa do u Crnu Goru. Smežuranih, suhih, već opalih listova, prerodile su, smokve nesretnice, sitnim, čmalim, nedozrelim plodovima, koji su zaostali negdje u lipnju i srpnju, i ostaju takvi na golim granama.
U toj slici ima nečega od najava apokalipse, zle kobi čovječanstva, gladi i zimskog smrzavanja. Za ljudsku zajednicu bili su, ovoga proljeća, strašni oni prizori potopljenoga istočnog Srema, Obrenovca, dolina kojima teče rijeka Bosna, Doboja i Maglaja, i tužne Gunje – te jedine varoši u Europskoj Uniji s autohtonom muslimanskom čaršijom – pred kojom se raspuknuo godinama neodržavani savski nasip; ali to je bila vidljiva, i dovršena nesreća, te je tako od nje i strašniji pogled na gola smokvina stabla, prepuna pobačenih plodova, jer pogled tek naslućuje nevolju. A slutnja je gora od nesreće. Ona potakne maštu, a u mašti se, znamo, gnijezdi živi naš pakao.
Staričica smokva poput je ružnjikavih ženica, koje bi, naročito kad uđu u srednje godine, postajale vampovi, kultne, vječne figure naše civilizacije: Édith Piaf, Golda Meir, Irene Papas… Smokva je, uz maslinu, simbol Mediterana, ali od masline žilavija, tako da niče, iako ne rađa, i izvan Sredozemlja: ispred jednog nebodera u Zapruđu, u beogradskoj Profesorskoj koloniji, čak i u Sarajevu blizu Pionirske doline.
Zanimljivo je, a po obliku njezina lista očigledno: smokva pripada rodu ficusa, i familijarno je bliska s onom naoko najbeskorisnijom kancelarijskom biljkom. U tome, također, ima neke istinoljubive metaforike: svatko u familiji ima poneku smokvu i ponekog fikusa, koji služi samo tome da mu se s vremena na vrijeme pozajmljuju novci, koje nikad ne vraća, i da mu se listovi o porodičnim skupovima i sijelima brišu od prašine.
Ali ficus elastica, kako se službeno naziva ta kancelarijska biljka, u divljini je, tačnije u zemljama trećega svijeta, marljivija i korisnija i od same smokve (kojoj je pravo ime ficus carica), jer se od njene unutrašnje tvari, od njene, dakle, krvi dobiva kaučuk.
Oko smokve nema velike brige. Ona niče i raste sama od sebe, na granicama suhozida, iz kamena i drače, ne treba joj mnogo zemlje, niti ta zemlja mora biti naročito kvalitetna, i vrlo brzo daje plodove. Od nje se dobiva najočajnija zamisliva rakija – koja se u nas počela peći nakon što je filoksera poharala dalmatinsku lozu (o čemu, također, postoji dobra priča: filoksera je u Europu došla iz Amerike, sredinom devetnaestog stoljeća, a usljed njenog su pustošenja pola stoljeća kasnije Dalmatinci masovno emigrirali u tu istu Ameriku).
Smokva se, međutim, suši – što će naš dalmatinski svijet shvatiti tek u devetnaestom stoljeću, kad i Bosanci da se šljiva suši – tako da će suhe smokve ne samo osladiti, nego i nahraniti, od gladi spasiti, naraštaje ljudi uz more.
Ovom ljetopiscu nema, međutim, milije voćke od svježe, žive smokve. Njezin izvorni okus je kratkotrajan: traje jedno prijepodne, jedva i cijeli dan. Osjetljiva je na toplotu, ali i na hladnoću, tako da joj se život ne da produžiti u hladnjaku. Govorim to s punim uvjerenjem, nemojte mi proturječiti: nitko živu smokvu nije izjeo u Zagrebu. Dok je dopreme do ovoga grada, smokva je mrtva.
Njezin raskošan i neusporediv okus, koji se ne može oživjeti u kolačima niti su ga sintetizirali u vještačkim aromama, traje koliko i ono smokvino mlijeko, što onako ljepljivo curne iz peteljke tek ubrana ploda. Smokvu je najbolje izjesti upravo otkinutu s grane, i to rukama slanim od mora. Takvo je moje djetinje sjećanje, a nema ničega pouzdanijeg u memoriji i historiji okusa od djetinjih sjećanja.
Život, među ostalim, smisao nalazi u potrazi za onim prvim, davnim i šokantno lijepim okusima. Ne prihvaćamo da su neponovljivi, ali ne zato što smo u međuvremenu pušenjem duhana, feferonima i ljutim papričicama uništili svoje okusne pupoljke, nego zato što je nemoguće ponoviti senzaciju prvog doživljaja svijeta. (Ovom su mučenom ljetopiscu i životnom iskušeniku prve upamćene pozitivne životne senzacije došle – okusom. Sve drugo što je u ranim danima napipao, načuo, vidio ili omirisao, bilo je: užas, širenje straha, pakao na zemlji… Tek kada se negdje oko treće godine života malo presabrao, počeo je ljepotu saznavati i drugim čulima.)
Ove godine, na žalost, nismo se nauživali svježih smokava. One suhe, taman i kad bi se imalo što osušiti, nisu nikakva zamjena, jer između žive i suhe smokve razlika je takva da se dva okusa ne mogu uspoređivati. Suha smokva druga je tvar, drugi svemir okusa. Ona se prema živoj smokvi odnosi na jednak način na koji se povijesni dokument, ili čak povijest kao znanost, odnosi prema stvarnom životu. U suhoj smokvi arhivirano je smokvino sjećanje, pa kad ju jedemo, kao da žvačemo Hrvatski državni arhiv. Što i nije tako loše, ako se začini sitnim gutljajima rakije travarice.
A, opet, kako se može piti samo u društvu, tako je suha smokva društveni prismok, dok se živa smokva jede u samoći. Dakle, u prirodnom stanju čovjekovom.
Njezin okus viši je u hijerarhiji, upravo zato što ga, za razliku od jabuke, kruške ili banane, nije moguće vjerno reproducirati, sintetizirati, smućkati u kemijskom laboratoriju… Smokva je umjetničko djelo stabla na kojem je sazrela. Jedinstvena, vezana uz mjesto i trenutak. Da mi je da izabirem simbol Dalmacije, ne bi to bili ni venecijanski leopardi, ni biblijske masline, nego smokve. Plod koji je živ samo dok je čovjek u toj pokrajini. Čim pređe Velebit ili Ivan planinu, smokva mre.
Rodilo je ove jeseni samo ono što nije autohtono: mandarine, naranče, kivi. I naš sveti slavenski orah, on je također rodio. O njemu bi se, o orahu, moglo još više nego o smokvi, ali nema više mjesta ni vremena. Prema orahu smo još nezahvalniji nego prema smokvi, pa zato nemamo za njega vremena, iako on raste iz dubine naših duša i iz našeg svevremena. Rodio je ove godine, kao i 1953, kada nebo nije puštalo suzu za strašnim Staljinom.
(Prenosimo s autorova portala).
Barthesova majka Henriette Binger rodila se 1893. S dvadeset se godina udaje za Louisa Barthesa; majkom postaje s dvadeset i dvije godine, a ratnom udovicom s dvadeset i tri. Umire u dobi od osamdeset i četiri godine. Dan nakon majčine smrti, 25. listopada 1977, Roland Barthes započinje “Dnevnik korote: 26. listopada 1977 – 15. rujna 1979.”, piše tintom, katkad olovkom, na cedulje koje sam pravi od standardnih listova papira prerezanih na četiri dijela i uvijek čuva u zalihi na radnome stolu.
Uglavnom ih je ispisao u Parizu i Urtu, kraj Bayonne. Pohranjen u arhivu IMEC, “Dnevnik korote” se ovdje, cedulja po cedulju, nudi u cjelovitome opsegu; cedulje su premještene prema kronologiji kad je među njima nastao nered; format cedulje uvijek nalaže sažetost zapisa, ali su neke cedulje ispisane obostrano pa se tekst nastavlja na prednjoj strani više cedulja; inicijali koje autor naznačuje odnose se na bliske znance; uglate zagrade je stavio Roland Barthes; nekoliko bilježaka na dnu stranice potanje tumači kontekst ili objašnjava neku aluziju.
‘‘Ovaj tekst se ne čita kao knjiga koju je dovršio njezin autor, nego kao hipoteza o knjizi koju je želio, koja pridonosi razradi njegova djela i u tome ga smislu rasvjetljuje.“
Nathalie Léger
Naslov: Dnevnik korote
Autor: Roland Barthes
Priredila: Nathalie Léger
Prijevod: Morana Čale
Publicistika
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 264
Uvez: meki
ISBN 978-953-7151-28-7
Izdavač: Naklada Pelago
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!
Gledao sam svojim očima kako specijalna policija bije nogometne navijače ili ‘‘samo“ huligane uoči nikad održane utakmice Željezničar – Hajduk. Na televiziji sam nerijetko vidio i višak policijski upotrijebljene sile, pa i za prvog dana socijalnih nemira u Tuzli. Ali sam u petak, vraćajući se s posla oko pet popodne, u Sarajevu vidio potpuni izostanak policije dok je pet-šest huligana, naočigled stotina Sarajlija koji su mobitelima snimali taj huliganski happening, uporno kamenovalo zgradu Predsjedništva BiH prije nego će je i s glavnog ulaza zapaliti.
I malo im je bilo to, nego su porazbijali i opljačkali i okolne trafike (na FB se čak slikali s trofejima – štekama cigareta) te bankomat iz nedaleke banke. I pritom nije bilo nigdje nijednog policajca, a već i najmanja količina suzavca bi ih otjerala i zapriječila razbijački pohod, a time bi i policija pokazala da jest ono za što je plaćena: čuvar reda, ljudskih života i imovine.
Isto sam poslije vidio i na televiziji kao reprizu i u Mostaru, gdje su nekolicina huligana i tv-kamere bili jedini akteri ‘‘nemira“! U Sarajevu ono što sam ja sa stotinama građana gledao kamere nije zanimalo! Već su bile umorne od borbe i vatre.
Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen. Huligani su, dakako, najčešće mobilizirani među maloljetnicima, onima koji za učinjeno mogu najviše jednu noć prenoćiti u zatvoru.
Običnom Sarajliji koji je mobitelom za svoju arhivu snimao atmosferu kakvu Sarajevo nije vidjelo od 1992. kad je od upada četnika na Skenderiji obranjeno Predsjedništvo i kad nije bilo mobitela da se to snimi, nije ostalo nezamjetljivo ni to da se sve događalo nakon što su ‘‘džumaši“ i ‘‘džipaši“ otišli sa svojih radnih mjesta. Naime, ‘‘džumašima“ Sarajlije zovu muslimane koji petkom odu na molitvu (džumu) i ne vraćaju se više na posao, a ‘‘džipaši“ su dužnosnici koji tu priliku iskoriste, pa u isto vrijeme upale svoje džipove i krenu iz Sarajeva put RS-a ili Hercegovine.
Ponetko bi u hodu, u strahu i tiho dobacio i ovo: opet će se ovo preko naše grbače obnavljati, zašto ne idu na Poljine paliti… A na Poljinama je, Sarajlije to znaju, nakon rata naglo izraslo elitno naselje sarajevskih političkih i gospodarskih moćnika… Ponetko bi rekao da je ovo izvlačenje na ulicu problema koji se mjesecima ne mogu riješiti u kantonalnim i federalnim skupštinskim klupama…
Ponetko da je počela predizborna kampanja i da nas sve do izbora čeka nemirna Bosna… Ponetko bi spomenuo arapsko proljeće, ponetko Ukrajinu, Husinsku bunu, psovku ili anarhistički povik, ali užitak snimanja mobitelima bio je jedina konstanta. Uz užasnu vatru na Općini Centar, destrukciju onog dijela zgrade u kojemu je Kantonalna vlada vidio sam i požar u zgradi Predsjedništva, tamo gdje je Arhiv BiH… Užas. Prva misao, nakon Vijećnice i Orijentalnog instituta koji su zapalili neki drugi, sad gori (koliko?) Arhiv BiH!
I to bi bilo sve što sam izbliza, na licu mjesta, u tih pola sata ja i vidio i čuo, sve ostalo vidio sam poslije na tv-u.
Dobra ili loša režija, kako tko voli: no, nigdje suzavca, nigdje vodenih topova kojima bi se stvar riješila brže i vjerojatno bi bilo spašeno više toga. Ili policija toga nema ili to nije koristila – ne znam, no na televiziji čujem kako kantonalni ministar policije kaže da policija neće ići na demonstrante… A na huligane? Kao na one kad je Hajduk trebao igrati na Grbavici?
Kako god, no zabrinjavajuće je da nakon ubojstva dječaka u tramvaju, hiljada ukradenih automobila, česte pucnjave i ubijanja po sarajevskim kafićima, drogerskih obračuna, prepada na žene koje imaju zlatne naušnice ili lančiće, na djecu koja imaju mobitele ili malo skuplje tenisice, nakon ataka na profesore u školama sad imamo i masovnu eskalaciju huliganizma na ulicama s iznimno skupim posljedicama…
Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…
Zabrinjavajuća je, jednako tako, i utrka medija da ‘‘pokriju“ svoj prostor i ponude što više površnosti, panike, dezinformacija i zapaljive retorike. Njihove kamere i izvjestitelji često nisu htjeli vidjeti ni ono što sam ja, zajedno sa stotinama drugih vidio, nego su izvještavali iza nekog zida i uporno nas uvjeravali da se čuju sirene hitne pomoći, da vatrogasci ne mogu prići, da…
Smirivajuće je tek, doduše post festum i nakon što su gotovo cijeli dan, u zemlji koja gori uzduž i poprijeko izostali čelni ljudi države, federacije, kantona, grada, čelnici sindikata, djelovalo u središnjoj informativnoj emisiji gostovanje kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ljudi koji predstavljaju ipak društveno najbrojnije i najutjecajnije institucije u BiH.
No, otkud oni i zašto oni sad kad su vjerske zajednice godinama onkraj svake ozbiljne zauzetosti za socijalno obespravljene? One su izgubile kompas pred rat i u ratu i nisu ga pronašle još ni dvadeset godina nakon rata, osim jednog načelnog stidljivog spominjanja ‘‘grijeha struktura“. Što su ta dva dostojanstvenika u tom trenutku, kad je noć već učinila svoje, imali i mogli reći osim, ponavljajući moralizatorske fraze, opravdavati vlastitu savjest za višegodišnju šutnju!?
Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“
Crkva, vidimo to, pritjerana uza zid (i od UN-a konačno!) zbog nedjelovanja ili krivog djelovanja za prethodnih papa, tek s papom Franjom kuša nešto učiniti, no svi oni na nižim razinama, od Kurije do biskupa i kardinala na hrvatskom crkvenom-jezičnom području, još spavaju svoj srednjovjekovni zimski san.
Oni još ne znaju i ne vide ono što je još prije dvadeset godina vidio kao dolazeću opasnost iskusni Branko Mikulić, tj. da se narodima u BiH ‘‘manipulira, obećava im se ‘med i mlijeko’ u ‘nacionalnim torovima’, a izgubit će sve i biti tlačeni od nacionalnih oligarhija u njihovim nacionalnim posjedima”. Ne vide ni ono što piše Chomsky da ‘‘politika danas služi za bogaćenje pojedinaca”. Ni ono što kaže papa Franjo da djeca današnjih političkih moćnika jedu korupcijskim novcem ukaljan kruh.
Crkva namjerno godinama zaboravlja i salvadorskog biskupa Romera, koji je ubijen zbog svoga beskompromisnog i nenasilnog angažmana za socijalnu pravdu upozoravajući: ‘‘Čuvaj se Crkve koja ne trpi zbog progona i uživa u povlasticama i potpori zemaljskih vlastodržaca! Crkva mora trpjeti zbog govorenja istine, zbog ukazivanja na grijehe, zbog njihova iskorjenjivanja. Društvo, svećenici, biskupi i svi kršćani moraju se obratiti i izabrati solidarnost sa siromašnima. Moraju raskrinkati sve idole društva. Crkva mora biti na strani siromašnih, ali mora na obraćenje neposredno pozivati i bogate i siromašne.“
Crkva nije čula ni za D. Bonhoeffera koji trajno upozorava: ‘‘Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.“
Crkva nije čula i ne želi čuti ni za Sobrinovu knjigu ‘‘Izvan sirotinje nema spasenja“; Crkva, najposlije ili prije svega, nije čula i ne želi čuti ni za nauk Isusa Krista!
A i kako bi kad joj strah od “lijevog”, od “seksualnog” zasljepljuje pogled na cjelinu ljudskog…, pa i ako se bavi “socijalnom politikom”, bavi se posljedicama, a ne uzrocima… Ona se uvijek i samo bavi posljedicama, a dijagnozama i prevencijama samo načelno, deklarativno, frazeološki, bljutavo…
O, kako je u pravu mladi teolog Alen Kristić kad kaže da su vjerske zajednice u nas ‘‘utvrde nedemokratske političke kulture“, pa čak da ‘‘igraju jednu od ključnih uloga u procesu političke socijalizacije nedemokratske političke kulture“. A socijalna pravda jest i trebala bi biti jedan od temeljnih njihovih nauka i prostora djelovanja. Treba li ih podsjećati na ta mjesta u njima svetim knjigama?
Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde.
Hoćemo li ih ikad vidjeti uz one koji traže socijalnu pravdu? (Ni sindikat nije bio!?) Siguran sam da tada i uz takvo njihovo sudjelovanje ne bi bilo previše prostora za huligane, a uz svoje metafizičko poslanje, pokupili bi i simpatije svekolikih svojih ‘‘stada“… Zar se, uostalom, ne hvale da su pastiri, čobani? Pa zar nije normalno da su čobani uz svoja stada, čak da idu za onom jednom izgubljenom, jadnom ovcom?
No, bi li, nakon toga, od ‘‘moćnika ovoga svijeta“ dobili sve te silne novce ili ordenja, ili mig da će im biti vraćena imovina, ili garanciju da im neće biti poslani financijski inspektori od kojih strepe čak i oni koji plate svaku marku poreza…? Hoće li se ikad pojaviti uz one koji pate, trpe, koji su poniženi?
Ivan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome ”romanu” ‘‘Liber memorabilium“ povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: ”Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.” [Read more…]