Pamtim, nije bilo ni tako davno, kada je unuka jednoga vrlo uglednoga i bogatog Zagrepčanina, Hrvata do u sedmo koljeno, išla u Ljubljanu, na koncert Cece Ražnatović. Gimnazijalka, hereditarna multimilijunašica, zlatna budućnost hrvatska, upravo se prvi put otkidala od roditelja, prvi put odlazila od kuće, da uživo posluša svoju božicu. U firmi tog bogatog i uglednog čovjeka, u kojoj rade uglavnom visokoobrazovani građani, vladala je blaga zabrinutost, hoće li sve biti u redu, hoće li se djevojčica snaći, i nitko naglas da izrazi zapitanost barem nad time što je nasljednica zaluđena Cecom. [Read more…]
Licemjerno je protiv huligana ići s pozicija lobija koji ih koriste
Za razliku od razbojnika, kojemu je nasilje ponajprije svrha pri ostvarivanju kriminalnog čina, huligan je obično percipiran kao nasilnik iz obijesti, divljaštva, asocijalno shvaćenog pojma slobode. Takva huligana je književnost znala prikazivati kao romantična buntovnika, kao borca za neku hajdučku pravdu, paladina protiv institucionalnog tlačenja, koji “klin klinom izbija”, [Read more…]
Kult nasilja
Svuda, gde god se okrenemo, sudaramo se sa nasiljem. Nasilje je u mnogim slučajevima postalo društveno prihvatljivo, a i poželjno. Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi. Takvo uverenje nije posledica paranoje, nego zaključak na osnovu onoga što smo videli i doživeli u bliskoj prošlosti, a što se događa i danas.
Nasilnici se često nalaze među onima koji treba da brinu o redu i miru, da zaštite slabe i nemoćne. Netolerancija je u modi. Ona daje status, priziva uvažavanje, prethodi nasilju. Nasilnici najlakše nalaze posao, udobno žive u zemlji gde vlada opšta nezaposlenost i besparica.
Zapošljavaju se kao telohranitelji visokih državnih ličnosti, kao zaštitari i bliski saradnici državne bezbednosti, kao veza između mafije i policije, o čemu postoje mnogobrojna svedočanstva. Nasilnike jednako uvažavaju i vlast, i policija i sudovi. Kriminalci sa desetak optužbi za najgora nedela: krađe, prodaje droge, tuče, razbojništva i najrazličitijih oblika kriminala imaju gotovo jednak imunitet kao narodni poslanici u Skupštini.
Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi
Saradnik Službe ne može biti svako. Postoje neke predispozicije, neki urođeni talenti sa kojima, pod ruku, idu i određene preporuke i veze.
Kult nasilja bio je posebno dominatan tokom devedesetih godina. Postojao je i pre, postojaće i kasnije, ali tada je javno ozvaničen. Kriminalnim radnjama poput šverca i pljačke pridodati su atributi patriotizma i rodoljublja kao svojevrstan zaštitini znak. Kriminalci i ubice veličani su preko medija. Tako su stvoreni ”heroji” tipa Arkana, Legije, Mladića, Karadžića, jedan amalgam vođa navijačkih grupa, pojedinačnih i masovnih ubica, idola bašibozluka, proizvedenih u tvornicama branilaca nacionalnih interesa i nacionalne časti.
Kult nasilja vuče korene iz totalitarne države u kojoj su smrtne kazne neprijateljima države i političkog sistema izricane ne u sudovima, nego u kabinetima pojedinih ministara, presude, bez opoziva, čiji su izvršioci postajali poznati kriminalci koji će koju godinu kasnije, u vreme raspada Jugoslavije, vaskrsnuti sa oficirskim činovima u vojničkim uniformama paravojski podređene Jugoslovenskoj armiji. Heroji belosvetskog podzemlja, trgovci narkoticima, cigarama, oružjem i svime onime što je donosilo unosnu dobit sada su krstarili ratištima izazivajući strah i trepet civilnog stanovništva.
Kroz različite režime, preko različitih generacija provlačila se ta odanost Službi i beneficije koje je Služba davala svojim vernim pomagačima.
Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život
Tako su se izjednačile iznajmljene ubice prošlih režima sa novim herojima masovnih grobnica. Ustanovljen je ”kulturni model” koji određuje šta se podrazumeva pod rodoljubljem, ”poslednjim utočištem protuva”, kako je to definisao jedan engleski filozof. Kult nasilja postao je sastavni, neozaobilazni deo filozofije života, u državi siromaštva, ekonomske i političke nestabilnosti, posunovraćenih vrednosti.
Tragovi nasilja neumitno se spuštaju na nivo ulice i svakodnevnog ponašanja stanovništva. Ako su policija ili pojedini delovi policije i delovi vlasti pokrovitelji nasilja, od onog političkog. međudržavnog, na uličnim demonstracijama do onih na sportskim terenima, onda je nauk jasan: nasilje je dopušteno i prihvaćeno. Jačanje unutrašnjih tenzija u jednom društvu po uverenju onih koji ga organizuju, podržavaju i dopuštaju ne samo da je neophodno, ono je i korisno, jer je to najdelotvorniji način održavanja vlasti i moći zasnovane na strahu.
Spuštena na ulicu ova ”teorija nasilja i straha” izražava se u divljanjima na stadionima, skandiranju koje poziva na ubijanje i genocid, na razbijanje izloga etnički nepoželjnih vlasnika i prodavaca i ugrožavanje njihovih života, na ruženje fasada nacionalističkim i pretećim grafitima, u tučama kriminalnih grupa i uništavanju svega čega se nasilnici dohvate.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici
Najopasnija posledica ovakvog načina ponašanja jeste da se nasilje počinje posmatrati kao nešto sasvim normalno, kao prihvatljiv deo života, koje ima svoju utemeljenost i svoju prihvatljivost u raznim teorijama poput ”socijalnog darvinizma”. Samo jaki pobeđuju, a većina ima prirodno pravo da ugnjetava manjinu. Sve nesuglasice i ozbiljne ekonomske, socijalne i etničke probleme najjednostavnije je razrešavati nasiljem iza kojeg stoji nasilna država sa svojim organizovanim i kontrolisanim udarnim, batinaškim grupama.
Nasilje može biti prikriveno ili otvoreno, javno. Svejedno, posledice su iste.
Daleko od toga da se nasiljem mogu rešavati nagomilani socijalni i ekonomski problemi. Sasvim suprotno. Nasilje je izvor nepravde. Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život. Kada toga nema, sve je destabilizovano: i vlast i institucije vlasti, a napetost raste do te mere da u nekome trenutku postaje opasnost ne samo za stabilnost države nego i za njen goli opstanak.
Tamo gde je nasilna država nasilni su i pojedinci.
U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici.
Istina Bojana Glavaševića
Pomoćnik ministra branitelja na jednom je skupu izrekao poznatu činjenicu kako mnogo naših branitelja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja, dok je među vojnicima na neprijateljskoj, srpskoj strani, zanimljivo, taj psihijatarski fenomen rijedak.
Oba su ova podatka nesumnjiva, statistički neumoljiva, prosta ko pasulj, ali su tako uznemirila nekoliko stotina nekadašnjih ratnika da oni u hladnim listopadnim noćima u šatorima pred Ministarstvom odlučno tražeći smjene.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju?
Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti.
Mladi Bojan Glavašević ih je, kažu, drsko uvrijedio. Obezvrijedio je njihovu borbu i stradanje. Tvrde da je, kako se reče, “izjednačio žrtvu i agresora”, premda je sasvim bjelodano da nije. Jer, oprostit ćete, kako bi moglo biti izjednačavanje ako je rečeno da naši imaju PTSP, a Srbi ga nemaju? Tko god zna nešto hrvatskog, pa i pasivno, morao bi to shvatiti. Pomoćnik ministra bio je dosta jasan, Hrvati i Srbi, evo i u liječničkim dijagnozama, nisu jednaki, već različiti
Glavašević, osim toga, nije ni komentirao gole brojke. Samo je oprezno upozorio kako je na sukobljenim stranama ogroman nesrazmjer onih koji zbog ratnih strahota danas pate od despresije, nesanice i napadaja panike, a da je htio, mladić je mogao kazati ono što nam je svima poznato, a ne usuđujemo se kazati, neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprikaTuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena.
Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.
Većina nas to se ipak neće osmjeliti priznati. Radije ćemo šutjeti, ili se čak razrogačeno snebivati izjavama pomoćnika ministra branitelja, jer je to, kao, rodoljubno i domoljubno. To je, kao, u interesu Hrvatske. Rodoljubno i domoljubno i u interesu Hrvatske je, najkraće rečeno, ne govoriti istinu jer su branitelji i sve oko njih u posljednjih dvadeset godina došli nešto kao katolička dogma bezgrešnog začeća.
Nitko u to ne smije dirnuti, zabranjeno je pitati o razlozima pogrešnih odluka, pa i ako pita jedan autentični ratni stradalnik kao što je Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog na Ovčari.
Pamtite, naravno, Sinišu Glavaševića. Kako biste mogli zaboraviti njegov glas iz tranzistora u vlažnim skloništima one očajne jeseni prije dvadeset četiri godine. Za čitav život će vam ostati užas umiranja Vukovara, vapaji i optužbe koji su putovali nesigurnim signalom iz opkoljenog i izdanog grada.
I dandanas jasno se sjećate zgranutosti i strave kad je taj glas iščezao u radijskom šumu, i kad ste shvatili da je sve izgubljeno, da je grad smrvljen tenkovskim granatama sada u rukama Arkanovih psihopatskih ubojica. Svijet je prestao postojati kad je Vukovar pao i iz etera nestalo Siniše Glavaševića, i činilo vam se kako će, kad izađete iz podruma, vaša kuća nekako visjeti u svemirskoj praznini, kako ćete zakoračiti i pasti u tamu i bezdan koji su se rastvorili tamo gdje je nekad bila ulica.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli
Bojan Glavašević tada je, kao dječak, završio s majkom u progonstvu. Odrastao je i školovao se daleko od doma. Ne znam pojedinosti, ali svakako nije bilo lako ni njoj ni njemu, između Caritasa, Crvenog križa, Vladina Ureda za zarobljene i nestale i reda pjesme, reda recitacije na božićnim priredbama dobročinstvene organizacije Ankice Tuđman, čekajući vijest o tati za koju su intimno znali da neće biti dobra. Mnogi bi na mjestu tog dječaka makar mrvicu šenuli, ali s njim je na koncu sve ispalo bolje nego biste očekivali.
Sa svojom teškom obiteljskom poviješću, kao dijete jednoga velikog junaka, mladi Glavašević je, dakako, mogao izabrati lakši put. Na tanjuru s plavim obrubom njemu se pružalo da bude simbol naše patnje i stradanja. Ne bi morao ni hodati, sve od Čavoglava do Vukovara oduševljena bi ga nacionalistička gomila na rukama nosila.
Njegovo je lice danas moglo biti na plakatima i majicama kao lice Ante Gotovine. Mogao je biti desničarska ikona veća od Marka Perkovića, Ljube Ćesića, Zvonimira Hodaka, Joška Čelana, Zdravka Tomca, Nine Raspudića i Slavena Letice zajedno. U jednom su ga trenutku, kad je ono izbila pobuna zbog ćiriličnih natpisa, i pokušali zloupotrijebiti.
Ali, ovoga mladića njegova je samohrana majka očito valjano odgojila i usmjerila mimo lakog puta, teškom i strmom stazom poštenja. Postao je prekrasna, neustrašiva, nepokolebljiva odrasla osoba koja ne pristaje na laži i ne želi slušati sranja. Tate, istina, nije bilo kad mu je bio najvažniji, ali on je naučio najvažniju lekciju.
Bojan Glavašević govori istinu, kao što je i Siniša Glavašević iz izdišućeg Vukovara govorio istinu. Njegov bi stari, da je živ, zacijelo bio vrlo ponosan na njega.
U tome jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra, više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice, više nego i u Tomislavu Karamarku i Milijanu Brkiću koji su brže-bolje dotrčali pred Ministarstvo da se okupljenima obrate s nekoliko biranih kleveta na račun aktualne vlasti, taj Bojan Glavašević, da ne duljim, meni je najčišći i najplemenitiji dokaz da ljudi ipak nisu uzaludno ginuli.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Bože pravde
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih.
U početku je delovala kao neka vrsta protesta protiv prethodnog ateističkog i komunističkog režima. Opskurne reči ove anahrone pesme odjekivale su i pre nego što je postala zvanična himna u vojnim kasarnama, potom u ratnim pohodima, na crkveno-političkim saborima, a zatim i na raznim prigodama državnog i političkog karaktera. Nijednom rečju, nijednom rečenicom ili strofom ona ne odražava multietičnost države Srbije niti njenu pripadnost evropskoj zajednici naroda.
U osam kratkih strofa himne ravno petnaest puta se spominje reč “srpski” u različitim varijantama – “srpski brod”, “srpski rod”, “srpska braća”, “srpske zemlje”, “srpska sloga”, “srpska grana”, “srpsko vedro čelo”, “srpski blagoslov”, “srpska slava”., “srpska otadžbina” u zemlji gde trideset procenata stanovništva i posle odvajanja Kosova čine razne manjine, nesrpskog porekla.
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih
Početkom devedesetih, u znamenitom “događanju naroda” u tom nastupajućem periodu srpskog nacionalizma ona je, očevidno, podsticala strasti, koju su dobijale opasne i preteće razmere. U periodu od 1991. do 2006. predstavljala je i himnu Republike Srpske u vreme Karadžića i Mladića. Pod njenim ozračjem načinjeni su neki od velikih zločina. Pevali su je Arkanovi paravojnici. Za takve i slične predstavljala je pre ratnu nego državnu himnu. U mnogim glavama povezana je s idejom Velike Srbije. Posle svega, teško je poverovati da himnu sa ovakvom hipotekom, manjine u Srbiji mogu prepoznati kao svoju.
Istorija njene bliske prošlosti, njena upotreba i zloupotreba, njen religiozno-militantno-nacionalistički sadržaj pripadaju nekim vremenima koja bismo najrađe da zaboravimo, ostavimo za sobom. Jedna ozbiljnija analiza pokazala bi da je za njenu restauraciju najzaslužnija nova srpska desnica. Ona predstavlja lice one nacionalističke, patrijahalne, tradicionalističke, konzervativne Srbije koja nije pomirena sa samom sobom, kao ni sa susedima i ostatkom svetom.
Kako se i zašto dogodilo da je i posle “demokratskih promena” pesma “Bože pravda” izabrana za himnu? Da li samo zato da se istakne prekid sa komunističkom prošlošću, a kontinuitet s periodom između dva svetska rata, približavanje crkve i države? Verovatno od svega ovoga pomalo, ali isto tako pokazuje duboku konfuziju, u političkom i kulturnom smislu koja je vladala među onima koji su nasledili Miloševićevu autokratsku vlast. Prihvatanje ove i ovakve himne nije predstavljalo diskontinuitet sa pređašnjim vlastima nego određenu vrstu kontinuiteta s vladajućim idejama na početku devedesetih, tako jasno izraženim u masovnim uličnim demonstracijama i mitinzima na kojima su dominirali nacionalni simboli i nacionalistički slogani.
Himna jedne zemlje izražava duh te zemlje, njenu tradiciju, ali i njenu savremenost i treba da je prihvaćena od svih njenih građana. Himna koju svi ne prihvataju kao svoju nije dobra himna. Ono što je čudno i teško razumljivo jeste da to srpski političari, a i većina naroda ne uviđaju, i ne uvažavaju.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti
Može neko reći da Srbija u ovom trenutku ima većih problema od ovoga sa državnom himnom “Bože pravde”. No za svaku zajednicu itekako su važni i simboli na kojima počiva i na koje se poziva.
Ako jedan deo stanovništva ovu himnu ne prihvata kao svoju, to u nekom dubljem smislu može značiti da ni ovu državu ne prihvata kao i svoju, bar je u potpunosti ne prihvata kao svoju. Umesto da doprinosi zajedništvu izbor takve himne stvara kod manjinskih naroda nelagodnost. Na nekim mestima, a i nekim situacijama, već je bilo ograđivanja od takve himne, što unosi sumnjičavost i u neke temeljite vrednosti državne zajednice. Državni, grb, zastava i himna treba da odražavaju osnovne vrednosti prihvatljive za sve. Ako nije tako, onda ta država i to društvo nisu zasnovani na solidnim osnovama i njihova budućnost nije zagarantovana.
Ovakvo krupno nerazumevanje nekih osnovnih ali suštinskih obeležja jedne državne zajednice od strane onih koji su na njenom čelu može samo da zabrine prave prijatelje Srbije jer svedoči o dugo prisutnoj nemoći države i njenih ključnih organa da pomire različita osećanja, verska, nacionalna, politička i kulturna koja, ako se dobro slože, čine jednu zajednicu jakom, a ako se ne slože, čine je nesigurnom, razjedinjenom u stalnom međusobnom nepoverenju koje je glavni izvor mogućih sukoba.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti.
Kulturna ličnost godine
Zvaničan izbor ličnosti godine ne postoji nigde u svetu. Jer, kako bi se izveo taj postupak, referendumom, odlukom nekog državnog tela, aklamacijom? Nemoguće. Pa ipak, neke ugledne novine (dnevne ili nedeljne, svejedno), kulturna udruženja i grupe građana imaju pravo da odaberu ličnost koja na ovaj ili onaj način doprinosi svom vremenu ili ostavlja trag na javnoj sceni, ponekad bez vrednosne oznake (podvižnik ili zlotvor).
Često se pominje slučaj američkog nedeljnika Time, koji je na naslovnu stranicu godine 1938. stavio portret Adolfa Hitlera kao ličnost godine. Danas se to ponekad navodi sa podsmehom, ali Time je hteo da ukaže na silu koju ne valja prenebregnuti. Samo se tako može braniti ovaj čin. Tamo ipak nisu sedeli ludaci, jer magazin ipak ne bi preživeo sve ove godine (do online izdanja, naravno).
Prošlog leta je uticajni nedeljnik Rollingstone stavio na naslovnu stranicu fotos ubice o kojem je pisala celokupna američka medijska javnost. Odmah je usledila lavina prigovora i optužbi, kao da je ubici ponuđena medalja za hrabrost ili oprost od greha.
Vlasnik i glavni urednik Jan Wenner je morao da objašnjava da naslovna stranica nedeljnika nije svetački ikonostas, već deo slike sveta, užasnog, s nama i bez nas.
Kad je Nobelova nagrada za književnost 1969. pripala irskom piscu Samuelu Beckettu, koji je nekoliko decenija pisao na francuskom i živeo u Parizu, polovina francuskog školovanijeg življa jedva da je imala predstavu o kome je reč. Beckett je živeo i stvarao u zavetrini, njegove knjige su imale male tiraže, a da drama ‘‘Čekajući Godoa“ nije imala golem čaršijski odjek (ostavimo po strani začas njen avangardni značaj), on bi bio čovek sa margine
Kad je Nobelova nagrada za književnost 1969. pripala irskom piscu Samuelu Beckettu, koji je nekoliko decenija pisao na francuskom i živeo u Parizu, polovina francuskog školovanijeg življa jedva da je imala predstavu o kome je reč. Beckett je živeo i stvarao u zavetrini, njegove knjige su imale male tiraže, a da drama ‘‘Čekajući Godoa“ nije imala golem čaršijski odjek (ostavimo po strani začas njen avangardni značaj), on bi bio čovek sa margine. Pre Nobelove nagrade, proglasiti ovog pisca ličnošću godine bilo bi nezamislivo, a nakon toga – suvišno.
Poslednjih decenija uticajni mediji mogli su nezvanično davati značaj ličnosti godine – Bin Ladenu, Gadafiju, Putinu ili Kim Il Sungu, nikoga to ne bi uzbuđivalo. Ali na kraju godine za nama gotovo da je bilo neizbežno dati taj rang papi Franciscu, koji je jednu golemu mašineriju poput Vatikana uzdrmao i pokazao čovečanstvu (uzgred, nisam katolik) da lični primer i podsećanje na ljudske vrline nisu odbačeni na smetlište istorije.
Kad je reč o političarima, državnicima koji su izveli podvige za pamćenje, valja se prisetiti da su nakon poteza koje danas slavimo (Churchill nakon Druge svetske vojne, De Gaule nakon istorijske odluke da Alžir prepusti Alžircima) odbačeni u mirovinu. Uglavnom populisti među političarima pobiru aplauze, a cena njihovih dela stiže kasnije.
U posleratnoj Jugoslaviji (od 1945.) nije nikome moglo pasti na pamet da bira ličnost godine, barem ne do1980. Tada se znalo kome jedinom to zvanje može pripasti. U osamdesetim, kad se krenulo u razbijanje zajednice i najavu krvavog raspleta, u Srbiji se znalo ko je novi vožd, a samo manjina je mogla da ima izdvojeno mišljenje, bez vidnijeg javnog odjeka.
U najstrašnijim godinama (devedesete) među potencijalnim ličnostima godine mogli su se naći veliki branioci “nedužne nejači” (po cenu golemog prolivanja tuđe krvi), neki akademici i samozvani očevi nacije (nisu bili baš samozvani, ali su lako prihvatili tu posprdnu oznaku). Njima su se, snagom glasnih medija, mogli priključiti Arkan i slične plaćene ubice, vitezovi sa asfalta, o kojima je sjajno progovorio kultni dokumentarac “Vidimo se u čitulji”.
U najstrašnijim godinama (devedesete) među potencijalnim ličnostima godine mogli su se naći veliki branioci “nedužne nejači” (po cenu golemog prolivanja tuđe krvi), neki akademici i samozvani očevi nacije (nisu bili baš samozvani, ali su lako prihvatili tu posprdnu oznaku). Njima su se, snagom glasnih medija, mogli priključiti Arkan i slične plaćene ubice, vitezovi sa asfalta, o kojima je sjajno progovorio kultni dokumentarac “Vidimo se u čitulji”
Mnogi od onih koji su bili na toj strani krvave odbrane srpstva i nacionalnog identiteta (karikaturalni slogan “Srbija je tamo gde su srpski grobovi, od Kosova do Čikaga”, danas zvuči kao strašan podsetnik) još su na javnoj sceni. Istina, sa malo izmenjenom retorikom, kojom smatraju da mogu da ušunjaju ovu zemlju u EU. Logika šibicarenja je neizlečiva.
Čemu ovaj okvir za ono što sledi?
Krajem godine neki mediji objavljuju svoje liste (od 50 do 300) najuticajnijih, najuspešnijih, najmoćnijih, najbogatijih…To je dobro kao podsetnik na haotično i amoralno vreme u kome živimo.
Ali samo jedna redakcija ima već petnaestak godina hrabrosti da proglasi ličnost godine glasanjem unutar svog novinarskog plebsa. Reč je o nedeljniku Vreme. Da se ne pomisli da sam u sukobu interesa, nikad nisam sarađivao u listu (nažalost), sem u dva navrata, kad sam povodom smrti dva legendarna glumca bio zamoljen da napišem portrete za dostojan oproštaj. Mnogi su zaboravili da je ovaj nedeljnik nastao kad je bolji deo redakcije NIN-a, početkom devedesetih, odbio novu komesarsku upravu u vidu nekih ljudi poslušno odanih novom voždu. Pobegli i načinili novi magazin koji s pažnjom čitam svih ovih godina.
Uoči nove godine iz Vremena doznajem da je za ličnost godine proglašen izdavač, pesnik, esejista iz Čačka Branko Kukić. U sledećem broju ovoj ličnosti posvećena je naslovna strana uz još 12 stranica ispunjenih biografskom pričom, džinovskim intervjuom…
Ovaj neverovatan presedan da iz širokog kruga spasilaca nacije, proslavljenih genija (od jedne planine do druge), sveprisutnih akademika koji o svemu imaju mišljenje, a ponajviše, najlepše o sebi i svojim kafanskim pajtašima, zvanje ličnosti pripadne samozatajnoj ličnosti koja monaški radi bez nametanja sebe deluje neverovatno. Nešto slično se nije moglo dogoditi decenijama.
Da je priznanje palo nekom ko živi u krugu dvojke (…), nekom ko ume da obigrava po beogradskim redakcijama, bilo bi drugačije. Ali, ne slučajno, proteklih godina neki pratioci naše kulture pitali su me: ko je taj Kukić, da to nije neka šifra za tajno udruženje. Vrlo logično, jer u novije vreme kulturne rubrike srpske štampe (…) grcaju od najava novih romana (koji će tek biti napisani), novih filmova (koji će tek biti snimljeni), a od svega toga na kraju najčešće ne bude ništa, ili makar ništa vredno ozbiljnije pažnje
Naravno, u medijima koji pomno prenose uglavnom iste stvari i gledaju da im ništa nebitno ne promakne (bitno nije tržišno) niko nije preneo vest o priznanju.
Stvar je shvaćena kao privatna i neobavezna egzibicija jedne redakcije. Bilo, ali nije prošlo.
Da je priznanje palo nekom ko živi u krugu dvojke (mitsko jezgro grada, obeleženo čuvenom tramvajskom kružnom linijom, u kojem i sam od rođenja živim), nekom ko ume da obigrava po beogradskim redakcijama, bilo bi drugačije. Ali, ne slučajno, proteklih godina neki pratioci naše kulture pitali su me: ko je taj Kukić, da to nije neka šifra za tajno udruženje. Vrlo logično, jer u novije vreme kulturne rubrike srpske štampe (ono što je preostalo pod pritiskom turbo-estrade) grcaju od najava novih romana (koji će tek biti napisani), novih filmova (koji će tek biti snimljeni), a od svega toga na kraju najčešće ne bude ništa, ili makar ništa vredno ozbiljnije pažnje.
Stoga je odluka ove redakcije da za ličnost godine proglasi Branka Kukića za mene bila ogromno iznenađenje. U obrazloženju je istaknuto da je Kukić kao izdavač i urednik čačanskog časopisa Gradac neprekidno tokom protekle 4 decenije dokaz da je nešto moguće raditi izvan glavnih kulturnih centara i dominantne kulturne matrice, bez podilaženja trendovima i neukusu, ostavljajući dragocen i neizbrisiv trag u srpskoj kulturi.
Oni koji ozbiljno prate savremenu kulturnu scenu, tokove teorijskih istraživanja i zbivanja u marginalnim oblastima (od pop-kulture do metafizičkih i teoloških traktata) već su se opremili jedinstvenom bibliotekom, tematskim brojevima časopisa Gradac (stiglo se do brojke 127). Među njima su odavno kultni zbornici posvećeni Beckettu, Nabokovu, Jungeru, Henryju Milleru, Kišu, Albahariju, Basari, Mediali…
Uz časopis Kukić je vodio biblioteku Alef, u kojoj su objavljena retka izdanja Borhesa, Becketta, Jungera, Selina… Četrdesetak dela, za najveće sladokusce. U novije vreme, kao gostujući urednik u kući Službeni glasnik, potpisao je nekoliko dragocenih kolekcija novih knjiga, sve dok ga nije novi partijski komesar najurio, sa sjajnim obrazloženjem da neko ne može da bude urednik u Beogradu, a da živi u Čačku!
U protekloj godini Kukić je objavio zbirku pesama, kao i sjajnu zbirku eseja “Iza”. Obe su maltene prećutane, jer Kukić nikoga ne vuče za rukav niti nudi protivusluge u stilu trange-frange.
Dobro znam ovog neverovatnog čoveka i nemojte me pitati kako opstaje u ovom burazerskom razbucavanju kulturnog prostora. Rekoh monah, ne slučajno.