– Svjestan sam činjenice da dio naših građana ne cijeni političare i stranke koji namještaju natječaje i izmišljaju radna mjesta za svoje poznanike i rodbinu – ovih će dana potpuno ozbiljno odgovoriti Silvano Hrelja, dugovječni šef Hrvatske stranke umirovljenika, na novinarsko pitanje je li pomogao svojem zamjeniku Radovanu Cveku za kojeg je Plinacro stvorio odlično plaćeno radno mjesto eksperta, kako bi imao gdje raditi do odlaska u mirovinu. “Ni moja malenkost niti HSU nemamo tu političku moć, a ni moralno pravo da tako nešto radimo”, zaključio je Hrelja. [Read more…]
Biti supsidijarni tužitelj, eh, to je zajebancija
Čitatelj Željko Matijević iz Karlovca predložio mi je da kao novinar pratim 40. sjednicu Mandatno imunitetnog povjerenstva Hrvatskog sabora održanu 11. srpnja 2018. godine. [Read more…]
Bauk nazvao Pupovca petokolonašem: SDP križa SDSS
Poznato je da Arsen Bauk voli retoričke bravure, ali i da isto tako sve mjeri brojkama, jer ima matematički um. Zacijelo je na taj način progovorio i o petoj koloni u Hrvatskoj na obilježavanju obljetnice proboja u Jasenovcu. [Read more…]
Arsen Bauk ukrao kolumnu Jasmina Klarića i želio ispasti heroj
Predsjednik Kluba SDP-a Arsen Bauk u srijedu je u Saboru u raspravi o Istanbulskoj konvenciji održao srčan, inspirativni govor i izazvao oduševljenje među svojim stranačkim kolegama. [Read more…]
Smrdi, smrdi, užasno smrdi
U nas se to kaže kad malo dijete ne zna hoće li piškit ili kakit. Nema jasne poruke hrvatskim biračima koji je to program i tko će ga voditi, slikovito je prije točno deset godina bivši premijer Ivo Sanader ocrtao SDP otvarajući kanalizacijski sustav u Cavtatu. [Read more…]
Prostaštvo ministra Arsena Bauka
Između duhovitosti i prostaštva granica zna biti veoma tanahna. Tko je na javnoj dužnosti mora biti dvostruko oprezan, jer eventualnim prostaštvom kompromitira ne samo sebe (i onoga tko ga je učio pristojnosti u roditeljskom domu), nego i funkciju koju obnaša, a i onoga tko mu je za nju dao mandat. [Read more…]
Treba nam e-Građanin
Novinar se stvarno mora odmaknuti od rada na izbornoj noći kako bi spoznao jednu lošu stvar. Da domaći mediji jednostavno nisu pratili sve tehnološke promjene posljednjih nekoliko godina i da zapravo jako kaskaju za svijetom, bez neke ideje što učiniti da se situacija poboljša.
Loš analitički dio koji se zasniva na principu ”krušku pod njušku” najčešće upitno potkovanim komentatorima, izvještajni dio koji se ponovno zasniva na uzimanju izjava te jednostavno prepisivanje informacija sa stranica Državnog izbornog povjerenstva. Eto, na to se svelo medijsko praćenje prvog kruga predsjedničkih izbora.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje. Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat
Nešto što se faktički moglo osigurati postavljanjem statičke kamere u četiri stožera. Analize dan poslije bile su izuzetno šture i u najmanju ruku nedorečene. A pravu novinarsku reportažu iz te izborne noći nitko očigledno nije imao niti želje raditi.
Ono što je najviše za zabrinuti se je činjenica da ono što bi se trebalo definirati ”novim medijima” u Hrvatskoj također šljapka za modernim vremenom. Svi ti multimedijalni on-line portali uglavnom su služili kao prenositelji informacija s DIP-ovih stranica, kao da ljudi sami ne mogu otići tamo. Kreativnost nula bodova, sad je definitivno kako su mediji, osim kadrovske krize nastale suludim otpuštanjima, upali i u informatizacijsku krizu.
S druge strane, ministar uprave Arsen Bauk dan nakon izbora pohvalio se kako je informatički posao prebrojavanja glasova i obavještavanja javnosti bio obavljen precizno i brzo.
I tu je u pravu, država je danas što se tog informatičkog segmenta tiče otišla daleko u odnosu na vrijeme prije pet godina. No, na lovorikama se ne smije sjediti, tehnologije su danas takve da je sutra ono od jučer već jako zastarjelo.
Već je vrijeme da se ministra tjera da napravi nešto na elektroničkom glasanju. Uvođenje e-Građanina, što je vjerojatno bio ponajveći uspjeh Vlade lani, samo slabo doživljen od šire mase, otvorilo je puteve i za e-glasanje.
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat. Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti
Jedinstveni ”račun” kojem može pristupiti samo jedna jedina registrirana osoba glavni je uvjet za takav način izlaska na izbore, koji u Europi nije nepoznat.
Stoga je od ove administracije bilo za očekivati da naprave neki plan za koje bi se izbore, bar eksperimentalno, primijenio i ovakav način glasanja. Jer, budimo sigurni, ako HDZ dođe na vlast ove godine, oni to neće napraviti.
Pouzdanije je da Milijan Brkić animira ljude po terenu, nego li da se omogući ovaj vid glasanja kojim bi se povećala izlaznost, prije svega mlađih i educiranijih osoba, što tradicionalno nije HDZ-ovo glasačko tijelo.
Stoga će sve biti na ovoj ili nekoj budućoj vladi lijevog centra ili ljevice čak. Educirati ljude kako je mogućnost prevare s računalima teža nego li s listićima. Pojasniti da se time povećava utjecaj svakog čovjeka na glasanje. I tek na kraju infrastrukturno srediti ovaj oblik izbornog prava.
Ako nam mediji tapkaju u mjestu kad su informatizacija i hodanje u korak s vremenom u pitanju, neka se bar država potrudi napraviti nešto što će ljude potaknuti da razmišljaju o sutrašnjici, a ne o 1991. godini. Ili 45-oj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Nestali Arsena Bauka
Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:
Kentauri…
“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini
Nigdje puta, nigdje staze…
Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”
Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.
Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.
“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.
“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan
Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.
Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.
Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.
Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.
Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…
Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Šeprtljavi Milanović
Nakon referenduma o braku Vlada je krenula u protuofenzivu. Mediji su puni izjava ministra uprave Arsena Bauka i potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da ”evo, samo što nije” novi Zakon o životnom partnerstvu koji bi trebao dati puno više prava istospolnim parovima. Vijest se čini potpuno novom, skoro kao vladin as iz rukava. Stječe se dojam da Vlada poentira nakon udara konzervativne inicijative U ime obitelji. A zapravo nije tako.
Ministarstvo uprave na Zakonu radi već više od godinu dana. Lani u rujnu formirana je radna skupina za izradu novoga propisa. Plan je bio da prijedlog dođe na Vladu u prvom tromjesečju ove godine. To se nije dogodilo, već se dogodila inicijativa U ime obitelji. Od svibnja ”obiteljaši” su skupili potpise, odradili svoju kampanju, zagušili javnost zamumuljenim argumentima o braku kao životnoj zajednici isključivo između žene i muškarca i – uspjeli su. Gotovo 66 posto izašlih građana zaokružilo je ”za”.
Za to vrijeme, Vlada je tek sporadično spominjala da priprema novi Zakon, a u Saboru je SDP trošio energiju na tehničke stvari oko nadolazećeg referenduma i na obračunavanje s Ustavnim sudom.
A mogli su imati asa u rukavu punih osam mjeseci prije pojave društva predvođenog Željkom Markić. Ili je u proljeće barem dočekati s gotovim prijedlogom. Propustili su i jedno i drugo.
”Obiteljaši” su počeli diktirati tempo, a Vlada je kaskala. Istina, od kraja ljeta mediji su povremeno prenosili glavne novosti u Zakonu, ali rokovi za njegovo usvajanje iz nepoznatih razloga opet su se pomicali.
Umjesto da Vlada promovira koje su dobre strane Zakona, kako za LGBT zajednicu, tako i za čitavo društvo, svojom je šeprtljavošću doprinijela napetostima u društvu. Dopustila je da joj Markićka i društvo diktiraju tempo, a sve u želji da ugodi baš svima, pa i onima kojima se nikada neće moći ugoditi
Prvo je u rujnu najavljeno da će Zakon biti u proceduri taj mjesec, ali ništa. U listopadu je puštena informacija da će u proceduri biti istodobno s Obiteljskim zakonom, ali Obiteljski je krenuo, a Zakona o životnom partnerstvu još nema. I kada je konačno 6. studenoga započela i formalna javna rasprava na internetskim stranicama Ministarstva uprave, ta informacija samo je protrčala kroz medije. Tek sad – ovaj ponedjeljak – dan nakon referenduma i nekoliko dana prije završetka javne rasprave 6. prosinca, Vlada je putem svoje FB stranice pozvala građane da pročitaju prijedlog i napišu komentare. Zašto to nije učinila ranije, nije jasno.
Kao što nije jasno zašto je gotovo godinu dana radna skupina samozatajno radila na prijedlogu bez puno informacija u javnosti. Posebno je to nejasno zato što je istodobno sve više rasla napetost, pa i histerija u društvu oko inicijative ”U ime obitelji”. Dio građana bio je zbunjen i preplašen. Mnogima nije bilo jasno što se događa i tko zapravo ima pravo. Želi li doista Vlada ugroziti ”klasični” brak, želi li uništiti ”svetost” obitelji?
A Vlada ne da to nije planirala, nego je korak po korak činila ustupke konzervativnim krugovima i Crkvi. Koji su ustupci?
Prvo, prava homoseksualnih parova regulirana su posebnim zakonom, nisu dio Obiteljskog zakona, dakle ne miješaju se s heteroseksulanim brakom ili izvanbračnom zajednicom muškarca i žene. Štoviše, na Zakonu uopće ne radi matično ministarstvo nego Ministarstvo uprave. To, naravno, kritizira dio LGBT udruga nezadovoljnih što se homoseksulane parove segregira izmještajući ih iz obiteljskog zakonodavstva. No, Vlada je na tome ustrajala. Ministar Bauk objasnio je da se to čini ”uvažavajući stajalište da se kod obitelji radi o drugoj instituciji koja ima odvojenu tradiciju i društveni kontekst” te da se ”radi o pragmatičnom kompromisu koji je doličan demokratskom društvu”.
Također, ni u jednom trenutku nije bilo ni spomena da bi se homoseksualnom paru dopustilo posvajanje djece, već samo skrbništvo nad biološkim ili posvojenim djetetom jednog od partnera. Očito se i u odnosu prema djeci u istospolnim vezama vodilo računa o trenutačnim društvenim, a ponajprije političkim okolnostima. Pa shodno tome i da se ne naljute konzervativni i crkveni krugovi.
I nakon svega, Vlada prijedlog Zakona servira ”kao odgovor na referendum”. Dakle, kao post festum, a ne kao stvarnu želju da se priznaju osnovna prava LGBT zajednici. A uz to idu i šlampave izjave poput one potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da će se prijedlog Zakona vrlo skoro naći u proceduri, ”možda baš na Svetog Nikolu, pa da bude jedan poklon LGBT populaciji”
Nije jasno zašto Vlada svih ovih mjeseci to nije objasnila građanima i stotinu puta ako je trebalo, punim rečenicama, priznajući da su spremni na kompromis, ali i objašnjavajući dobre strane novoga Zakona. A toga, doista, nema malo.
Za razliku od vrlo površnog Zakona o istospolnim zajednicama donesenog prije deset godina, prijedlog Zakona o životnom partnerstvu priznaje gotovo sva bračna prava istospolnim parovima, osim posvajanja djece.
Regulirano je sklapanje veze kod matičara i upotreba zajedničkoga prezimena, postoje odredbe o mirovinskim i zdravstvenim pravima, porezne olakšice te prava iz sustava socijalne skrbi. Propisuje se i nasljeđivanje te raspodjela imovine nakon prekida veze ili smrti partnera. Osim skrbništva nad partnerovim djetetom, u slučaju prekida veze predviđena je i mogućnost viđanja djeteta bivšeg partnera. Također, predviđeno je neformalno životno partnerstvo – svojevrsni pandan izvanbračnoj zajednici kod heteroseksualnih parova.
I umjesto da Vlada promovira koje su dobre strane Zakona, kako za LGBT zajednicu – tako i za čitavo društvo, svojom je šeprtljavošću doprinijela napetostima u društvu. Dopustila je da joj Markićka i društvo diktiraju tempo, a sve u želji da ugodi baš svima, pa i onima kojima se nikada neće moći ugoditi.
I nakon svega, Vlada prijedlog Zakona servira ”kao odgovor na referendum”. Dakle, kao post festum, a ne kao stvarnu želju da se priznaju osnovna prava LGBT zajednici.
A uz to idu i šlampave izjave poput one potpredsjednice Vlade Milanke Opačić da će se prijedlog Zakona vrlo skoro naći u proceduri, ”možda baš na Svetog Nikolu, pa da bude jedan poklon LGBT populaciji”.
I sada, nakon besmislenog i diskriminirajućeg referenduma, koji je uz to koštao 48 milijuna kuna, Vlada ima mogućnost popravnog. Iz inicijative ”U ime obitelji” ne miruju. Samo dva dana nakon, za njih uspješnog referenduma, ponovno su stisnuli gas. Nezadovoljna Željka Markić tvrdi da je prijedlog novog Zakona u suprotnosti s novom odredbom Ustava i da se homoseksualnim parovima zapravo daju ista prava kao u braku.
Sad će se tek vidjeti dosljednost Vlade, hoće li ustrajati na prijedlogu ili će se neke odredbe novog Zakona naprosto pogubiti na putu od Ministarstva uprave, preko Vlade, pa do prvog i drugog čitanja u Saboru, što bi sve moglo potrajati do proljeća.
(Prenosimo s portala forum.tm)