U ovim tužnim danima opraštanja od Arsena Dedića medije su preplavila sjećanja na velikog umjetnika, pjesnika, glazbenika. Između ostalog, portal Index je objavio i malu antologiju njegovih citata. U nju je uvrštena i ova rečenica: “Bilo bi bolje da smo prestali preslušavati je li točno reći amen ili amin”. [Read more…]
Odlazak radnika tvornice olovaka
Dvije će godine danas otkako je otišao Mirko Kovač. A mene još uvijek ne napušta osjećaj da o odlasku dragoga prijatelja i dragoga pisca ne bih mogao napisati ni slova da mi se u toj zanijemjelosti tko zna otkud nije javila ona rečenica Eliasa Canettija: ”Ako već tako mora da bude – a kažu da mora – ako već sasvim izvjesno tako mora da bude, hoće da umre sa žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječju što grmi protiv smrti.” [Read more…]
Arsen Dedić: Pjesnik koji nas je učio lijepom plakanju
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak.
Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, [Read more…]
Arsenova harizma
Dokumentarni filmovi, ne samo kao stilske vežbe budućih autora igranog filma već kao ozbiljni produkcioni i autorski poduhvati, uz upotrebu najnovije PC tehnologije i višemesečnih istraživanja, među istaknutim fenomenima su novije medijske ponude. Tome su doprineli specijalni kablovski kanali poput History, Discovery, Geography, Animal Planet, ali i specijalizovani festivali koji su spremni da značajnim donacijama podupru ambiciozne projekte.
A i vreme je bilo, jer u epohi tradicionalne dominacije holivudske ponude na jednoj strani i autorskog filma (pod koji se može podvući i bilo šta) na drugoj, dokumentarna disciplina je prebivala u nezasluženoj zavetrini. I, neočekivano, kad se pojavio internet sa ogromnim performativnim mogućnostima, ali i sa novom digitalnom tehnologijom koja je postala dostupna i siromašnijem sloju alternativnih filmskih stvaralaca, dogodio se paradoksalni obrat. Ono što je tradicionalistima u poimanju novijih medija delovalo kao ugrožavanje filmskog medija, otvorilo je nove mogućnosti poimanja pluralizma vizuelnog istraživanja.
I, neočekivano, kad se pojavio internet sa ogromnim performativnim mogućnostima, ali i sa novom digitalnom tehnologijom koja je postala dostupna i siromašnijem sloju alternativnih filmskih stvaralaca, dogodio se paradoksalni obrat. Ono što je tradicionalistima u poimanju novijih medija delovalo kao ugrožavanje filmskog medija, otvorilo je nove mogućnosti poimanja pluralizma vizuelnog istraživanja
U svemu tome ima i neke istorijske pravde, jer je film u verziji braće Lumiere, na starom kontinentu, i Edissona, u Novom svetu, rođen kao prodor u percepciju postojećeg sveta, sa novim dramatičnim problematizovanjem kategorije stvarnosti (termin koji je, izražavajući se u polju umetnosti pisane reči, genijalni Nabokov uvek pisao sa znacima navoda).
I sada, na početku trećeg milenija, širom sveta su sve prisutniji (u kulturološkom smislu, a ne po finansijskim pokazateljima zarade). Javili su se mnogobrojni festivali, neki sa opštim pregledima, a neki specijalizovani, po tematskom opredeljenju ili po konceptualnim postavkama.
Tako su se javili festivali ili panorame sa filmovima o ugroženim građanskim i manjinskim pravima, o LBGT orijentaciji, folklornoj tradiciji, etnografskim otkrićima i specifičnostima…
U Beogradu već dvadesetak godina postoji Međunarodni festival podvodnog filma, veoma neobičan, sa kultnom publikom koja obavezno ispuni gledalište, iako ovom festivalu štampa ne poklanja nikakvu pažnju. Uprkos tome, ovo je festival sa najposvećenijim aficionadosima na našim prostorima. Why not!
U srpskoj metropoli postoje tri festivala dokumentarnog i kratkog igranog filma u najširem žanrovskom rasponu. Najstariji, onaj koji je nastao godinu dana posle smotre jugoslovenskog filma u Puli, dugo je bio i jedini, ali pre deset godina pojavio se i festival ”Sedam veličanstvenih”, ove godine sa neočekivano dobrom posetom i po običaju odličnim izborom dela koju jedno poznato selektorsko ime (uvozno) stvara iz džinovske međunarodne ponude. Onaj najstariji, delimično i zbog trapavog, rutinskog priređivanja, pao je u priličan zasenak.
Tako su se javili festivali ili panorame sa filmovima o ugroženim građanskim i manjinskim pravima, o LBGT orijentaciji, folklornoj tradiciji, etnografskim otkrićima i specifičnostima… U Beogradu već dvadesetak godina postoji Međunarodni festival podvodnog filma, veoma neobičan, sa kultnom publikom koja obavezno ispuni gledalište, iako ovom festivalu štampa ne poklanja nikakvu pažnju. Uprkos tome, ovo je festival sa najposvećenijim aficionadosima na našim prostorima. Why not!
A odjednom se pojavio i Doks, međunarodni festival koji je ove godine po sedmi put ponudio svež pogled u svet dokumentarnog filma. I ovaj festival se odvijao u prilično kamernoj atmosferi koja ga prati od osnivanja. Ali uoči otvaranja 7. izdanja stvorena je neobična medijska groznica, nekoliko dana uoči prve festivalske večeri (8. maj) velika dvorana Centra Sava bila je rasprodata, te večeri su se posle dužeg vremena pojavili tapkaroši, zlatne ribice koje su podsetile na godine kad se u viđenije bioskopske dvorane ulazilo uz znatno skuplje ulaznice.
Kad sam se dva dana uoči otvaranja javio organizatorima, doznao sam da su male šanse da uđem, jer je dvorana odavno rasprodata. To se decenijama nije događalo ni na famoznom Festu, o kojem prestonična štampa gusla nedeljama pred početak. Dokumentarni film i tolika fertutma! Ha!
Ali te večeri je bila srpska premijera dugometražnog dokumentarnog filma u kojem se pojavljuje kao glavni junak i nosilac svega pozitivnog Arsen Dedić. A kad on, na ovaj ili onaj način gostuje u Beogradu, to nije samo generacijski fenomen (kako neki brzopleti hroničari misle govoreći o patentiranoj nostalgiji), već lekcija iz vrhunske kulture, ako mi dozvolite ovaj patetični izraz.
Velike autorske ličnosti prošlog stoleća iz sveta popularne muzike – Jacques Brel, Georges Brassens, Leonard Cohen, Bob Dylan, Tom Waits – dobile su svoje biografske priče, snimke najvažnijih koncerata… Ali velikan jugoslovenske muzike Arsen Dedić je po svom multidiciplinarnom obuhvatu (desetak pesničkih zbirki, četrdesetak albuma, muzika za približno 150 pozorišnih predstava i sedamdesetak filmova i tv-serija), ozbiljno govoreći, mimo svih.
Matičević je doku-snimke iz raznih izvora ”upeglao” u crno-belu hromatiku. Govoreći danas o burnim vremenima, ali i o Gabi i Matiji, Arsen ne pristaje na stereotipe harizme koju je nesumnjivo zaslužio. I nije slučajno prepuna dvorana Centra Sava 10-minutnim ovacijama (to se u svetu zove outstanding ovations) pozdravila autore filma i Arsena, koji je rekao da od sad ”nastupa samo po kućama”. A Beograd je njegova kuća, nego šta
Film ”Moj zanat” (72 m.) je intimistički portret u kojem se mimo uobičajene klopke ”od kolevke do zrelosti”, ali i bez reči dodatog komentara (osim delova ispovedno-ironične priče samog junaka filma) gradi impresivna slika lirskog hroničara jedne epohe i mnogih generacija kojima je ponudio ”lozinku ljubavnika”. Reditelj Mladen Matičević kao dramaturšku okosnicu nudi klupski koncert, a potom se mešaju vremenski planovi, od šibeničkog odrastanja uz didu i majku do prvog dolaska u Zagreb, potom u Beograd, koji će ga nesebično prigrliti posle prvog nastupa na Tašmajdanu 1961.
Matičević je doku-snimke iz raznih izvora ”upeglao” u crno-belu hromatiku. Govoreći danas o burnim vremenima, ali i o Gabi i Matiji, Arsen ne pristaje na stereotipe harizme koju je nesumnjivo zaslužio. I nije slučajno prepuna dvorana Centra Sava 10-minutnim ovacijama (to se u svetu zove outstanding ovations) pozdravila autore filma i Arsena, koji je rekao da od sad ”nastupa samo po kućama”. A Beograd je njegova kuća, nego šta.
Vrativši se kući, video sam da je na RTS 1, u večernjem dnevniku najavljen specijalni kratki intervju sa Dedićem, načinjen uoči beogradske premijere. Bilo je kratko i neuobičajeno. Počelo sa Arsenom koji je u zakazano vreme, u hotelskom lobiju, desetak minuta čekao tv-ekipu – za šta nema nikakvog opravdanja. Umetnik je izrekao prekor, zaslužen, ali je ipak govorio o sebi i gostovanju otkrivajući nam da sada ispisuje svoje memoare, u kojima će pod punim imenom i prezimenom biti pomenuti neki njegovi prijatelji, sadašnji i bivši. Sve po pravdi, shvatili smo.
Naše čestitke, zahvalnost za sve što nam je pružio, dobre želje da završi ovaj poduhvat. Tu neće biti foliranja na koja smo naviknuti od nekih pravih i umišljenih veličina.
Izgubljene rock mitologije
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo. Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjega, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Kad god se kaže “hrvatski rock’n’roll”, a misli se na period prije devedeset i prve, to je falsifikat – a razlika spram projekata slične vrste, u toj potpunoj ekspanziji kulturalne i medijske nostalgije, jest što se skupljaju privatna sjećanja – off the record.
Uočljiva je široko preko cijele stvari ispisana metafora o potpunom slomu oficijelnih antologija i pisanja povijesti, bilo gdje, u bilo kojem polju kulture i povijesti u nas. Što ne čudi ako se doslovno od prvog dana u tom kompleksu sve falsificira, od nastanka, historije što mu je prethodila i one za vrijeme njegova stvaranja, pa do danas s ovom post-poviješću – onda što je drugo moglo biti i u kulturi, kako se moglo to preliti drugačije u nju?
Priče o sjećanjima izvan službenih – s velikom dodatnom notom, u kulturi gdje je privatno i javno, kao i njihov odnos, oduvijek predstavljalo golem problem, podjednako shvatljiv i neuralgičan – sve to pokazatelj je, nesvjestan naravno, kod autora projekta, potrebe i želje za nečim istinskim, stvarnim, neuređenim i necenzuriranim. Makar priče i ne bile istinite – jer umjesto institucija, tu napokon pojedinci, ljudi barem načelno neopterećeni vlastitim društvenim mjestom, od volje donose i prenose sjećanja i događaje, makar i dopisivali, dopričavali makar – a to je prava riječ – mitologizirali, “operativni termin” iznad svih, točniji i značajniji.
Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”
Takav kontinuitet, sve učestalije bavljenje ovim temama, u meni uvijek i prije svega potakne gorku i višestruku ironiju. Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”.
Kako je ovo jako! – pedeset godina, još uvijek ni blizu dešifrirane kulture zemlje, koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime, svesti na – patuljastu dnevnopolitičku hrvatsku realnost! Trebao bi neki sviftovski, karejevski ili belovljevski zlobni ugao i postupak da se to literarizira, onako kako se u sretnijim okolinama tretiraju zavist, nepoštenje, interesi, ljubomora, ludilo i provincijalna ideološka kratkovidnost.
Kako bilo, taj prvi motiv, o sjećanjima na privatne momente, anegdote i asocijacije na muzičare, rokerske autore, trajno je privlačan, bez obzira na nemilosrdno medijsko trošenje ovih godina. Unatoč, kao u spomenutom projektu, tonu pretjerane lakoće, gdje je sve igra, zabava bez dubljeg emocionalnog ili drugog angažmana, a ozbiljne stvari svedene su na vic. Za neke od nas, sjetiti se tih pojava, koje su nam u našim i njihovim najsretnijim momentima i najvišem naponu izraza pjevali život kao nijedna druga stvar, nijedna vrsta ili polje kreativnog izražavanja i čina – ni čista poezija, ni proza, ni filmovi ni teatar, pokret i muzika koji su za nas što smo je živjeli kao da nam sam život ovisi o njoj tolike godine – sve to ima drugu težinu, drugačiju vrijednost.
Javila mi se zato, refleksno kao i uvijek – tu sam ionako na svom polju – serija asocijacija, najprije su slobodno skakale i svaka je zvala neku drugu, po unutarnjoj logici i vezama koje je teško pohvatati. Asocijacije su se slagale, premetale, pravile kombinacije, uspostavljale skladne i kontrastne veze. Mozaik što se sklapao od stotine muzikanata i događaja, osobno svjedočenih i onih prenesenih, po čuvenju, uobličavao se, gotovo strukturirano i horizontalno raspoređen, izgradivši na kraju vertikalu, tamo gdje treba: na vrhu, na tri autorske i izvođačke pojave, da se (mrvu samo) ironizira, “Sveto Trojstvo” one scene. Do točke kad se poredao privatni triptih, neoslikan; ili omnibus, nesnimljen.
1. Fajter ili Ne upoznaj svoje idole
(U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela).
Nekadašnji “urbani gerilac”, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan i sam do kraja, nakon godina otvorenosti, a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao mjera za rock’n’roll, kako ga je percipirala jugoslavenska kultura.
Jedini od trojice autora pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sunce izlazi nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaju da se drugdje iznova počne (bez da je slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); o prevarama, ljubavnim i društvenim; uopće – kao i svi najbolji – o slobodi.
Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je suprotnost – a to je bio pravi poljubac smrti – crtu zabavljača: pisao je i humorne pjesme, pričao viceve, igrao na granici istinske i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, nakon tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, na kojoj je s raširenim rukama u zraku, stisnutih pesnica, šampion, ili kao Stjepan/Stevan Filipović, Morrison, ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus – po svemu tome, neko vrijeme nije mu bilo ravnog. Ne čudi onda što mu je pripalo da bude autor koji će otpjevati Apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama.
Pokušavao sam ga pred sobom i drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Najčešće sam se sramio, kao da sam bio odgovoran. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina nakon našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj roterdamskoj diskoteci, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela.
Sjedio je – jedva! – i ne “delimično”, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i pridržavao za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koji se, osim vikendom kad stižu “pevači”, preko tjedna drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina. Onda je pošlo na zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pehlivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote.
Ali, on nije popuštao. Nastavio je dalje, tvrdoglavo, držeći se za nesretnu štangu – sve dok polako više nije bilo smiješno. Publici se vidno okamenio prezirni osmijeh, proširila se nelagoda. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći. On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja okupljena u sigurnosti same sebe mogla izdržati. Upravo to – rundi. Te večeri bio je bokser, tamo i tad, a ne kasnije, pomislio sam baš to: “… kao Jake LaMotta”, kako ga je igrao de Niro u Razjarenom biku.
Izgradio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji se u američkom slengu zove rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima koliko se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara punom snagom, braneći se samo da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja – dok se ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena je da borac koji prima udarce bude izubijan do krajnjih granica, do nesvijesti, do ludila.
A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se pribrati u sekundi, reorganizirati preostale snage i što brže, sa što više iznenađenja uzvratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu 74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine.
I pjevač je izdržao – dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati prema podu. A ipak, nitko nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije. I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo… pola sata?, sat?, otišao je, uz mlak pljesak, najviše s olakšanjem, što je međusobno ogledavanje završilo, klanje je prestalo.
Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba u kojem je sjedio za šankom – kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker, koji je možda prvi imao tjelohranitelje. Jedva se držao, povijen, pravio je grimase kao da mu bol probada tijelo, masirao je ruku cijelom dužinom kao da mu je utrnula. Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći barem nešto, ne o ovom stanju, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se za vlastiti, vjerojatno, zbog moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo, ali ne manje iskren, “tomasmanovski”, “jasperovski” trenutak: “Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?”
Pogledao me mutno odozdo, jedva fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da to ne bih izrekao, to sam dugovao i sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmjehnuti, kao publika maloprije; mogao je – iako osjećam, kao što sam i tada, da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Međutim, kao da se nečega sjetio te je odjednom zadigao rukav na majici. Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla. Isturio ga je prema meni i provalio iz grla, napuknuto:”Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.”
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu
O, moj Bože, da je barem bilo ikog iznad nas, sveznajućeg da vidi obje strane, da može zaviriti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose, i ove i svih naših zabuna…!
Nasmijao sam se, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo se kao povrijeđeno dijete – upravo sam opet to i bio u tom trenu, onaj dvanaestogodišnji dječak što miriše unutrašnjost omota albuma njegova benda, omota koji je mirisao kao privatni raj.
Bilo je neke posebnosti u susretu, svejedno, tvrdim, nešto se dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se jedno važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. Negdje u zraku gore, to se vidi. (Ili barem želim misliti da je tako.) Bilo je… sve dok se nakon sekunde nije opet oglasio i izgovorio onu najgluplju, ponižavajuću rečenicu: “Bio sam uz svoj narod”.
Čarolija, makar negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, makar zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i odzvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.
Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene s tom naklonošću, pristojno, barem po formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bio opraštaj od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je negdje zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojeg će biti neobično i nakon kojeg ću biti drugačiji, nekako tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom i s manje boli.
2. Pobjednik, ili O mudrosti
(Čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh.)
Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovu Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, niti je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i zatim ostvario – i to, što kažu Englezi, “s dividendama”.
Ako je ovo s “vrhovnim komandantom” šala i hiperbola, barem je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi su dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostao na vrhu, netko koga se ne može zaobići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, u to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, tako etabliran da se više ne mora ni bojati da bi moglo doći do promjene.
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Nije me trebalo čuditi onda, smijem se danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim. Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, “zaludeo svet”, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, “blizinu”. Kad su prvi put održali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon. Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna se vratiti u hotel. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.
“Željezničku stanicu.”
“Reci mu da smo na pet minuta od njega.”
I tako smo se upoznali: čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh. Međutim, nakon toga sve je zbunjivalo, do zamagljenosti, šibalo mi je sto najlogičnijih pitanja, koja su me zbunila još više s obzirom na ono što je uslijedilo.
Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavno, uzeti taksi. Međutim, ušli smo u tramvaj. U sredini, na “zglobu”, tako smo stajali jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da na trenutke haluciniram, zbunjenost me potpuno zalila. Rutinski je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, “frajerišući se” malo, reče da nije trebao, jer “ko će da nas vidi”.
“Pusti”, odgovorio je, stisnutih usta, jedva čujno – i inače, primijetio sam, govorio je kao socijalistički moćnici kako ih je jednom opisao Momo Kapor – tiho i mrmljavo, sebi u bradu, da ga ne razumiješ dobro pa moraš još jednom pitati što je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.
“Znaš kakvi smo. Samo nam još to treba.”
Kroz tu malu pukotinu u stijeni u trenu se naslutio cijeli klanac – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, “bivšima”, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća jer nitko ne bi pomislio da s te pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susreta sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – da ima makar trenutak za bavljenje s takvim tričarijama koje imaju tužne i sramotne implikacije po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju. Sjetio sam se kako su ga neki zvali “Tito”, podjednako u pozitivnom i negativnom tonu.
Bilo je tu nečega – poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme biti sto milja iznad. Moćan, a bez arogancije i prezira, baviti se stvaranjem nečeg trajnog, što će ostati. Svejedno i još uvijek – pripadati njemu, tom narodu, jer familija je takva kakva ti je zapala, nemaš druge, pa ako od nje uzimaš najbolje, ne znači da si slijep za najgore.
Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo (“jalijaš ostaje jalijaš!”), ali me zato sutradan, pred trijumfalni koncert, toplo dočekao – stavivši tako u cjelinu drugu polovicu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), da se osjetiš dobro.
Kasnije razmišljajući o tom vrlo neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na jednom delikatnom nivou. U njoj bila je neka potvrda stečenog koje su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i svijetu, valjda i zrelost, usudimo li se reći – malo mudrosti? Nalaženje, nakon što smo katapultirani iz domaje svog mjesta, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se stvara kontekst za postojanje i, jednako važno, rad – što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, izvan zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako se sada zove.
I, o tankoj (crvenoj?) liniji, nekoj tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane. I, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, koje smo izgleda zaobišli.
3. Άτλας ili Nositi više nego se može
(Više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.)
Nije to bilo davno. Važno je napomenuti, budući je teško povjerovati da čovjek još može tako, već u ozbiljnim godinama, “regresirati” u naročito stanje: kao tinejdžerica s tremom, sjedio sam s telefonskim brojem na papiru ispred sebe i odgađao poziv.
Odgađao nazvati jedan živi kult, najpoznatijeg osamljenika, reclusea jugoslavenskog rokenrola i – eventualno – razgovarati o poslu.
Od svih koji su stvarali našu scenu, on je ostao pojava koju je najteže objasniti. U milijun kontradikcija, u čudu da je na onaj način uopće pjevao i progovarao, da je imao toliki uspjeh bez kompromisa, da je toliko utjecao na druge – beskrajan je broj imitatora, ne toliko u muzici, koliko u literaturi, koji su oponašali njegov naročiti spoj visoko intelektualnog i kolokvijalnog. Rekao bih da od Arsena nitko nije bio toliko imitiran.
Među trojicom ovdje, bio je najradikalniji. Najdirektnije politiziran, s angažiranim tekstovima i metaforama na zakonski kažnjive teme, a bez sigurnosnog pojasa humora prvog junaka priče i bez lukavo građene društvene uloge i hit and run strategije udaranja pa povlačenja onog drugog. Njegove beskrajno strasne i srčane prve ploče, silina nastupa – koja se prva i najbrže troši, nitko takav intenzitet ne može dugo držati, poput prirodne nepogode – vjerovalo mu se bez ostatka, potpuno. Zato, više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti
Kontekstualno govoreći, kod nas je jednom bilo doba kad su rock muzičari bili društvena činjenica s kojom se moralo računati, barem zbog toga jer se svi totalitarni režimi boje ideja budući ih uzimaju ozbiljno. Tu gdje je s podcjenjivanjem ponavljan klišej o tome kako “neće valjda muzikanti s gitarom voditi revolucije” – može li danas itko zamisliti takvo pitanje? – učinilo se, dakle, na trenutak da se ukazala mogućnost, iluzija, što god, da bi jedan autor, koji se izražava stihom i muzikom, mogao povesti ljude u – što? – društvenu akciju, oslobođenje, za neke, s nevjericom, u nacionalnu, nacionalističku revoluciju?
Da se takva perspektiva pojavila kao stvarnost, kakva to onda mora da je težina bila u autoru, s obzirom na sasvim konkretne konzekvence? Pucali su naši umjetnici iznutra i zbog manjih stvari, manjih presija. Ni vani, od tamo gdje je stil došao, zbog različitih konteksta, nije bilo analogije koja bi pomogla – ni Dylan, ni Lennon, ni Sex Pistols nisu realno stavljeni na takvu kušnju. Tek nekolicina “rubnih”, nezapadnih pojava – Bob Marley (utjecaj na izbore, sprječavanje građanskog rata, atentat), nekoliko afričkih pjevača i, recimo, možda Visocki na Istoku, imala su manje-više sličnu težinu.
Neobjašnjiva pojava i inače, tek se nakon raspada, s distancom i uz njegovo povlačenje moglo se shvatiti zašto je na kraju, poslije kraja, morao reagirati tako kako jest. Puknuti, na komade, to jest.
Kad sam napokon okrenuo broj telefona i javio mi se poznati glas, nepogrešiva intonacija i boja, uvidio sam koliko je to sve koštalo. Tri halucinantna sata – uglavnom monologa, pitanja na koje govornik sam daje kriptične odgovore, logoreja i povlačeća dvosmislenost, hiperbole i pretjerivanje, momenti fantastične lucidnosti, neočekivana pitanja (poneko i meni) i zaključci (bez čekanja odgovora), jedan potpuno hermetičan, samozatvoren svijet, rečenice i fragmenti naracija labirintske, kao iz modernističke proze, bez ključa i izlaza. Ne sjećam se kad sam bio tako iscrpljen nakon nekog razgovora, a vodio sam ih, Bog zna, mnogo.
S tugom i olakšanjem spustio sam slušalicu. Trebalo mi je dugo da se priberem (“kakav crni posao?!”). Još jedan rastanak. Htio sam, pred sobom, završiti stvar poetično, misleći o njemu kao hamletovskoj figuri – od najočitijeg, rečenice koja se prva, s ironijom nudila, o “metodi u njegovom ludilu”; ili nježno sentimentalno, horacijevski – “good-night, sweet prince”. Ali zgorčilo se suviše, žignulo prejako pa se javio glas, neželjeno surov, bolno grk, u Polonijevoj premetaljci kao epitafu:
“That he is mad, ’tis true; ’tis true ’tis pity;
And pity ’tis ’tis true” –
(Da lud je, istina je, istina je, šteta!’;
i šteta je što je istina.”)
Poslije kraja
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti, kao u naslovu prve Cohenove zbirke poezije: “Let us compare mythologies” – “Usporedimo mitologije”!
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo.
Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjeg, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Pravo na sreću
Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima
Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Temelj novinarstva leži na striktnom poštovanju činjenica i konzultiranju svih strana u eventualnom sporu: koliko se za to deklarativno zalažemo, toliko smo svjedoci svih mogućih odstupanja koje novinarstvo opet jednom svode na servis vidljivih ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s manjkom političke i ine kulture; taj nedostatak rezultirao je društvom s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i koje u danom času nije u stanju reagirati na konkretne izazove.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju. S druge strane krajnje je vrijeme da stanemo nakraj nasilju, ne samo onom doslovnom i fizičkom, koje je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali treba isto tako podsjetiti javnost da se treba osloboditi drskosti i nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno nagriza temelje naše demokratski definirane i europski programirane države.
Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.
Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!
Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.
Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.
Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.
Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.