Kad u gluhu noćnu uru sa subote na nedjelju usnulim gradom odjekne sirena ambulantnih kola, nitko se ne uplaši kao roditelji adolescenata. Momentalno se zaguši telekomunikacijski promet jer sve zloslutne majke zovu svoje kćeri i sinove da ih pitaju gdje su, a sinovi i kćeri obično im ne odgovaraju jer ne čuju telefonsko zvono od buke na koncertu Milice Todorović u Hemingway baru. [Read more…]
Ima li smisla smijeniti Vargu?
Novinar građanin zatekao je ministra zdravlja Sinišu Vargu u talijanskom skijalištu u audiju Ministarstva zdravlja, pa se brzo ustanovilo da se Varga sa šoferom provozao od Zagreba do Dolomita i natrag, sve u tri dana. Novinari su se zgrozili objavivši vijest, ali su u isti mah zaključili da Varga nije prekršio zakon, što evocira urbanu legendu o našem čovjeku koji je počinio neko zlodjelo u Švedskoj, pa su ga tamo strpali u ludnicu umjesto u zatvor, jer Šveđani uopće nisu imali zakon koji predviđa kazneno djelo s kojim se mi u Hrvatskoj svakodnevno srećemo.
Točno, Varga nije prekršio zakon, jer korištenje službenog automobila za privatne potrebe državnih dužnosnika uopće nije regulirano zakonima, nego posebnom Vladinom odlukom koja kaže da dužnosnik njegova ranga smije koristiti službeni automobil 24 sata. Isti akt ne propisuje ograničenje tipa “ali ne do vikend-skijališta u Dolomitima i natrag”, jer nije, naravno, samo švedski zakonodavac naivan, nego ni hrvatskom zakonodavcu ne pada na pamet sve što može smisliti i izvesti prosječan hrvatski dužnosnik.
Varga nije prekršio zakon, jer korištenje službenog automobila za privatne potrebe državnih dužnosnika uopće nije regulirano zakonima, nego posebnom Vladinom odlukom koja kaže da dužnosnik njegova ranga smije koristiti službeni automobil 24 sata. Isti akt ne propisuje ograničenje tipa “ali ne do vikend-skijališta u Dolomitima i natrag”, jer nije, naravno, samo švedski zakonodavac naivan, nego ni hrvatskom zakonodavcu ne pada na pamet sve što može smisliti i izvesti prosječan hrvatski dužnosnik
Usput, sve bi te dužnosnike trebalo posmjenjivati baš zato što su uspjeli postići takav stupanj nakaradnosti društva da više nitko ne razlikuje zakone, moral i dobar kućni odgoj i ne razumije da nije samo ministar u Remetincu loš ili iskvaren ministar.
Nemoralna je, za početak, ideja da je ovaj podzakonski akt moguće zloupotrijebiti za vikend-skijanje, dok je njezina realizacija u zemlji u kojoj ljudi kopaju po kontejnerima upravo nakaradno bezobrazna.
Malo je reći da bi Varga zbog ovoga trebao biti smijenjen, umjesto da glumata s vraćanjem novca. Uostalom, to je glupo ponavljati nakon što su neki genijalci iz Vlade već izjavili da je ministrova vožnja do Dolomita “sigurnija sa šoferom” i nakon što je ministar zdravlja iskompromitiran toliko puta da je zbog njega i njegovih incidenata već odavno politički upitan njegov šef koji to tolerira, ne više on sam.
Podsjećamo na činjenicu da je Varga na dužnost stupio u lipnju, da bi već u rujnu javnost bila upoznata sa svim detaljima bizarne odluke Vlade RH da osigura pokroviteljstvo skupu udruge bez jednog jedinog projekta, ali koju je osnovao i godinama vodio Varga. Zbog toga se protiv ministra zdravlja vodi abnormalno dug postupak Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i javnost bi se trebala upitati zašto to toliko traje.
Nadalje, riječ je o čovjeku – jedinom u povijesti – koji je u zdravstveni sustav uveo detektive i tražio da se Ministarstvo zdravlja i HZZO pretresu u potrazi za prislušnim uređajima, pri čemu nikome nije palo na pamet da preispita nebulozna obrazloženja MZ-a po kojima je javni sustav zdravstva meta business intelligence aktivnosti. Nitko nije ni fino zamolio Vargine glasnogovornike da objasne za kolike glupane drže cijelu hrvatsku javnost da nam uvaljuju priču da proizvođači pelena prisluškuju ministra i poslije kuju korporativne planove.
Sve bi te dužnosnike trebalo posmjenjivati baš zato što su uspjeli postići takav stupanj nakaradnosti društva da više nitko ne razlikuje zakone, moral i dobar kućni odgoj i ne razumije da nije samo ministar u Remetincu loš ili iskvaren ministar
Varga je, kako je već dva mjeseca poznato, jednu jedinu sobu u HZZO-u uredio za 1,2 milijuna kuna. Pustimo sad zgražanja nad tolikim hohštaplerajem, jer ovdje pak nije neupitno da nisu prekršeni zakoni. Ako je Marina Lovrić Merzel zatvorena jer je navodno svjesno pogrešno procijenila vrijednost cijele jedne zgrade, kako, molit ćemo lijepo, Varga nije barem saslušan zbog vrijednosti jedne sobe?
Da ne spominjemo angažman PR-agencija za aktivnosti za koje se još nije znalo, narudžbu poslovnog plana za novo osiguravateljsko društvo iz proračuna HZZO-a, nečuvene napade na novinare i tako dalje…
Ako ga Milanović zbog svega ovoga nije smijenio – ne samo to, on se nikad nije ni očitovao o Varginim nestašlucima – zašto bi zbog putovanja, koje je, pritom, višestruko jeftinije od premijerova besmislenog puta u SAD?
Recimo da bi Milanović trebao shvatiti da Vargini skandali nisu samo novinarski slatkiši, već da ukazuju na potpuno devastirajuću neformalnu privatizaciju zdravstvenog sektora i da bi predsjednik Vlade trebao imati toliko snage i časti da to prizna i ispriča se svima. Kolike su šanse za to?
Milanović bi trebao shvatiti da Vargini skandali nisu samo novinarski slatkiši, već da ukazuju na potpuno devastirajuću neformalnu privatizaciju zdravstvenog sektora i da bi predsjednik Vlade trebao imati toliko snage i časti da to prizna i ispriča se svima. Kolike su šanse za to?
Čovjek kojeg šofer Ministarstva vozi na Dolomite isti je čovjek koji je na mala vrata uveo jedinstveno vođenje računa kod poslovnih banaka, tzv. cash pooling (na engleskom zvuči pametnije i zagonetnije), i predstavio ga kao da bi račun kod jedne banke trebao mehanički dovesti do uštede u zdravstvu, a ne samo zarade jedne banke. To je posve nevjerojatno.
Usput, javnost ne zna da je projekt djelomično proveden u KBC-u Rebro iako je ministar financija Boris Lalovac u svibnju napisao i pečatirao da jedinstveni račun državne riznice osigurava učinkovito upravljanje sredstvima državnog proračuna te bi se “isto moglo primijeniti i u zdravstvu”, čime je de facto odbio Varginu ideju.
Nadalje, riječ je o istoj osobi koja je inzistirala na izdvajanju HZZO-a iz riznice (što je, inače, sasvim u redu, jer se hrvatski zdravstveni sustav financira sredstvima iz posebnih doprinosa, a ne iz općih poreza), tvrdeći da će na taj način racionalizirati sustav, iako do tada nije ispunjavao svoju statutarnu obavezu racionalizacije sustava, nadzora i revizije ugovora sa zdravstvenim ustanovama.
Izdvajanje HZZO-a iz riznice na inicijativu osobe koja nije ispunjavala svoje statutarne obaveze, ali je zato trošila novac HZZO-a na panic room i detektive, simptom je vrhunskog političkog cinizma.
Treća važna inicijativa Siniše Varge tek će se pokazati u punom sjaju, no naznake toga što će se događati mogle su se čuti i vidjeti u raznim prezentacijama na nedavnom skupu u organizaciji Udruge poslodavaca u zdravstvu.
Bavljenje interesnim skupinama višeg ranga, dogovori s bankama, darivanje konzultantskih projekata i vožnja do Dolomita u audiju, sve je to rezultat rada jednog te istog uma koji se ne bavi problemima u dostupnosti zdravstvene zaštite, siromaštvom, pravednom funkcionalnošću sistema i rješavanjem stravične korupcije koja guši cijeli javni sektor, već time kako da zdravstveni sektor gurne u još veću krizu, a obespravljenima oduzme još koje pravo
Na veliku žalost svih korisnika zdravstvenog sustava koji je u strašnoj krizi, tamo su se izlagači uglavnom bavili načinom da poboljšaju status liječnika, a ne svih dionika u zdravstvu, i to kroz legalizaciju dosad nelegalne isplate plaće iz kumulativnih radnih odnosa liječnika nastavnika, potvrđivanje prava na dopunski privatni rad liječnicima i statusno unaprjeđenje ravnatelja bolnica u menadžere.
Ovo jasno govori da će se zdravstveni sustav, koji je već izrazito stratificiran tako da šlag kupi elitni medicinski profesorski kadar, još dublje raskoliti na svemoćne medicinske elite i one koji eventualno stižu skrbiti o bolesnima, a moguće je da kolateralni efekt bude i trenutno povećanje plaća privilegiranih usred sveopće ekonomske krize.
Bavljenje interesnim skupinama višeg ranga, dogovori s bankama, darivanje konzultantskih projekata i vožnja do Dolomita u audiju, sve je to rezultat rada jednog te istog uma koji se ne bavi problemima u dostupnosti zdravstvene zaštite, siromaštvom, pravednom funkcionalnošću sistema i rješavanjem stravične korupcije koja guši cijeli javni sektor, već time kako da zdravstveni sektor gurne u još veću krizu, a obespravljenima oduzme još koje pravo.
U takvim razmjerima raspada koji traje već tri godine teško je reći postoje li šanse da Zoran Milanović shvati da mora smijeniti Vargu, bilo zbog putovanja na skijanje ili rezultata u zdravstvu, a još je teže procijeniti kakva bi korist od toga bila.
Milanović i SDP su potrošeni i mi ćemo se najvjerojatnije vrlo brzo boriti s razornim efektima nove vladavine HDZ-a.
No, nekakav bi napredak bio kada bi premijer shvatio da su u Varginu slučaju njegove afere i pristup zdravstvu jedna te ista stvar i da je njegov pulen za ministra zdravstva zloupotrijebio javni sektor na svim zamislivim razinama.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Antipoduzetnička klima
Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.
Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.
“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.
“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.
“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”
“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.
“Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”
“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.
“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”
“A tko mu je striko?”
Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila. Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić
“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”
“Nisi mu dala?!”
“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”
“Svaka čast!” zadivi se konobar.
“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”
“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.
“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”
“Ugojeni paraziti”, reče konobar.
“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”
Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.
“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.
“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.
“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”
“Stranci, a?”
“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”
“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”
“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”
“Nemaju ljudi para.”
“Nemaju”, ponovi tužno Milica.
“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?” “Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila. “Domaći proizvod, izvrsna investicija.” “Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.” “Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?” “Častim te.” “Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku
“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača…”
“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle…”
Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.
“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.
Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.
“Ha! Šta kažeš?” upita ona.
“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.
“A jel’ bi ti investirao?”
“Pa, sad… bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”
“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.
“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.
“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.
Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.
“Ne ljutiš se?” upita ona.
“Ma, daj…” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”
“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”
“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.
“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”
“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”
“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”
“Častim te.”
“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Strašno smo zajebali stvar
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, vidjela međunarodna zajednica da je vrag odnio šalu i da Bosni i Hercegovini treba nekako pomoći, pa Sarajevu dodijelila Zimske olimpijske igre 2022. godine. Došao tako veliki dan svečanog otvaranja, koševski stadion pun kao oko, završio slet, a Bakir Izetbegović za govornicom vadi papir, nakašlje se i otpije gutljaj vode.
“Ooo”, započne on čitati govor, a razdragana masa na tribinama uzvrati: “Ooo!”. “Oooo!”, nastavi Bakir, a publika odgovori još glasnije: “Oooo!!!”. Krene Bakir i treći put kad ga predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Thomas Bach nestrpljivo mune laktom. “Čitaj ovo dolje”, šapne mu gospodin Bach, “to su olimpijski krugovi!”.
Dobro, sad bez zajebancije: pratim Zimske olimpijske igre u Sočiju, vidio sam spektakularno otvaranje, čitam podjednako sve o sjajnoj organizaciji i o organizacijskim gafovima, gledam na televiziji kako hiljade novinara, deseci hiljada sudionika i stotine hiljada turista zuje Sočijem, golemi je to zapravo sportski, građevinski, ekonomski i politički projekt, težak ispit čak i za veliku zemlju Rusiju, i sve mi nevjerojatnije izgleda sad već prilično široko prihvaćena teza suvremene bosanskohercegovačke historiografije po kojoj je davne 1984. jedna takva zimska olimpijada organizirana u Sarajevu.
Ne kažem, jasno, da su mudre sijede glave u Međunarodnom olimpijskom komitetu mislile kako će Bosna i Hercegovina i Jugoslavija tu stvar obaviti bolje od Švedske i Japana, ali fantastično danas zvuči već i to da su mogli misliti kako Sarajevo neće zajebati
Organizaciju Zimskih olimpijskih igara Sarajevo je šest godina ranije, valja podsjetiti i na tu posve nepojmljivu činjenicu, dobilo u konkurenciji Göteborga i Sappora, dakle Švedske i Japana, dakle dvije zemlje koje su i tada bile, i danas su, upravo tematski parkovi ekonomičnosti, točnosti, pouzdanosti, preciznosti i savršene organizacije. Ne kažem, jasno, da su mudre sijede glave u Međunarodnom olimpijskom komitetu mislile kako će Bosna i Hercegovina i Jugoslavija tu stvar obaviti bolje od Švedske i Japana, ali fantastično danas zvuči već i to da su mogli misliti kako Sarajevo neće zajebati.
Nema stoga mnogo tako egzaktnih i plastičnih pokazatelja koliko smo strašno u trideset godina zaglibili i zajebali stvar: možete li zamisliti da bi itko igdje danas išta, ali išta od ičega u ičemu ikada, pored Švedske i Japana povjerio Bosni i Hercegovini?
Isto, dakle, ovo Sarajevo, ista ova Bosna i Hercegovina, još prije trideset godina organizirali su nešto što je u svih devedeset godina zimske olimpijske povijesti organiziralo samo deset zemalja: dvadeset dvije Zimske olimpijade do danas su organizirali još samo Francuska, Švicarska, Sjedinjene Države, Njemačka, Norveška, Italija, Austrija, Japan, Kanada i Rusija! Sve do strašne Putinove Rusije niste na to obraćali pažnju – Sarajevo 1984. bio je posljednji slučaj da je neka zemlja prvi put u životu dobila organizaciju Zimske olimpijade.
Nema stoga mnogo tako egzaktnih i plastičnih pokazatelja koliko smo strašno u trideset godina zaglibili i zajebali stvar: možete li zamisliti da bi itko igdje danas išta, ali išta od ičega u ičemu ikada, pored Švedske i Japana povjerio Bosni i Hercegovini?
I kad je prije točno trideset godina, 19. februara 1984., ugašena olimpijska baklja na Koševu, a zastava predana Calgaryju, iza Jureka Bureka, Katarine Witt, Ravelova Bolera i “doviđenja Saurajeuo”, ostale su veličanstvene skijaške staze, skakaonice, žičare i hotelski kompleksi na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, olimpijska dvorana Zetra, Holiday Inn, sređeni koševski stadion, obnovljeni aerodrom, cijela današnja prometna, telekomunikacijska i energetska infrastruktura Sarajeva, gotovo tri hiljade novih stanova i desetak hiljada radnih mjesta, a trideset godina kasnije Sarajevo nije u stanju izgraditi ni parkiralište na Alipašinom polju!
Dvije i pol hiljade sportaša i članova ekipa, četiri hiljade novinara, dvanaest i pol hiljada službenih gostiju i godzilion turista zujalo je gradom, cijelih trideset hiljada ljudi bilo je uključeno u organizaciju Olimpijade, dok Sarajevo danas ne može organizirati ni tramvajsku liniju Ilidža – Baščaršija. Jebemtimajku, zbog organizacijskih propusta nedavno je otkazan i koncert Tonija Cetinskog u Zetri!
Prije nekog vremena, sjetit ćete se toga, Fahro Radončić je najavio inicijativu da se Sarajevo i Bosna i Hercegovina – za zalog budućih, a u ime dobrih, starih vremena – kandidiraju za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. godine. Ne znam kako je ta vijest primljena u Međunarodnom olimpijskom komitetu, ali slutim da je moralo biti zabavno.
Prije nekog vremena, sjetit ćete se toga, Fahro Radončić je najavio inicijativu da se Sarajevo i Bosna i Hercegovina – za zalog budućih, a u ime dobrih, starih vremena – kandidiraju za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. godine. Ne znam kako je ta vijest primljena u Međunarodnom olimpijskom komitetu, ali slutim da je moralo biti zabavno
To da se država koja je u stanju organizirati jedino natječaj za nabavu službenih Audija “šestica” i u kojoj je dobro organiziran još samo organizirani kriminal – dobro, i demonstracije za rušenje legalnih vlasti – mrtva ozbiljna kandidira za domaćina Zimske olimpijade nakon Rusije i Južne Koreje, da se prijavi, dakle, za organizaciju Olimpijade za koju su se službeno kandidirale Norveška i Kina, a odustale Švicarska, Njemačka, Kanada, Austrija, Švedska i Sjedinjene Države, zaista nije moglo izgledati nikako drugačije doli kao bjelodani dokaz da krvavi rat nije uništio opjevani bosanskohercegovački smisao za humor.
– Kakvi kraljevi, ti Bosanci! – otelo se vjerojatno impresioniranom gospodinu Thomasu Bachu, predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, dok je u rukama držao kandidaturu Sarajeva za Zimsku olimpijadu 2022.
– Nema njima smrti do atomske bombe – na tu je posve blesavu vijest zadivljeno dobacio neki britanski lord.
U mrkoj švicarskoj Lausannei, jasno, pojma nemaju da Fahrina ideja uopće nije bila zajebancija, pa bolje da tako i ostane. Pokušajte uostalom – dobro, to se samo tako kaže, jer matematički je nemoguće – zamisliti užas današnjih bosanskohercegovačkih ekonomista, građevinara, komunalaca, menadžera i sportskih funkcionera da u mrkoj Lausannei kojim čudom imaju malo bosanskog smisla za humor, pa da jave Ivi Komšiću kako je Međunarodni olimpijski komitet odlučio Zimske olimpijske igre 2022. ponuditi Sarajevu.
Samo bi političari, naravno, bili oduševljeni.
“Ooo”, započeo bi egzaltirani Bakir Izetbegović čitati službenu ponudu iz Švicarske, a razdragani bosanskohercegovački ministri, premijeri, predsjednici i potpredsjednici uzvratili bi: “Ooo!” “Oooo”, nastavio bi Bakir, a ovi bi odgovorili još glasnije: “Oooo!!!”. Krenuo bi Bakir i treći put kad bi ga potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić nestrpljivo munuo laktom. “Ponuda je dolje”, šapnuo bi mu on, “to je logotip Audija!”.
(Prenosimo s lista Oslobođenje)
SDP-ovi pijani milijunaši
Naš pokojni predsjednik Ivica Račan vozio se u Passatu, pa je ipak izgubio izbore – to je argument što ga je ovih dana potegao ministar Gordan Maras objašnjavajući kako recentni Audi-skandal neće bitno naškoditi SDP-u. Jer, umjesto šparnog Račana Hrvatska je 2003. izabrala razmetljivog Ivu Sanadera, koji će kasnije za sebe nabavljati blindirane automobile kakve koriste šefovi samo najbogatijih država.
Baš dobro da je neki od SDP-ovih ministara podsjetio na nekadašnjeg lidera stranke. I baš dobro da je to učinio uoči SDP-ove konvencije na kojoj će vladajuća stranka demonstrirati svoje viđenje druge polovice svog mandata vladanja državom. Ivica Račan mora da se danas prevrće u grobu zbog onoga što mu nasljednici rade.
Baš dobro da je to učinio uoči SDP-ove konvencije na kojoj će vladajuća stranka demonstrirati svoje viđenje druge polovice svog mandata vladanja državom. Ivica Račan mora da se danas prevrće u grobu zbog onoga što mu nasljednici rade
Pokojni SDP-ov šef nije bio čovjek bez mana, ali javnost ga pamti kao osobu velike skromnosti i normalnosti. Passat kojim se vozio bio je rezultat njegova političkog i ljudskog stila. Već u njegovu vremenu SDP je bio odstupio s pozicije avangarde “prezrenih na svijetu”, ali još je korespondirao sa socijalnom stvarnošću zemlje. Pitanje u čemu će se voziti za Račana je bilo pitanje ljevičarskog svjetonazora i socijalnog takta.
Za njegove nasljednike pitanje preskupog voznog parka – vidimo ovih dana iz serije presica na kojima premijer Zoran Milanović iz šupljeg u prazno pretače relativiziranje priče o bijesnim limuzinama – dakle, za aktualne šefove SDP-a to je eventualno tek pitanje rejtinga. Kako će se kontingent Audija A6 odraziti na imidž stranke, kako će im utjecati na izborne šanse. Ne brinu se oni o političkim konzekvencama svojih poteza, nego isključivo o njihovim izbornim reperkusijama.
Ivica Račan nije se vozio u neukusno skupim autima, nije hodao po ručkovima, u njegovu su se uredu redovito mogli zateći ostaci pizze; premda na premijerskoj funkciji, zadržao je gotovo asketske manire. Neki su njegovi ministri, ne samo prvih dana, nego cijeli mandat, koristili vlastita vozila.
Priča o tisuću i pol automobila, s kojima sada vlast ne zna što bi, neprilično skupih i nabavljenih u nevrijeme, metafora je SDP-a kao pogubljene socijaldemokracije
Današnji SDP-ovi asovi izgubili su svaku vezu s realnošću. Plutaju u nekom svom paralelnom svijetu. Ne dotiču ih podaci o 400 tisuća nezaposlenih, o trećini stanovništva ispod egzistencijalnog minimuma, o prenapregnutim javnim financijama i živcima građana.
Aktualni ministri kukaju da žive kao da su na minimalcu, a kad naručuju, gotovo bez iznimke, pola milijuna skupe limuzine, ponašaju se poput pijanih milijunaša. Javnost ih ne doživljava korumpiranima poput bivše vlasti, ali raznim povlasticama bogato su se počastili. Da je Sanader u trošenju bio mahnitiji, da je Tomislav Karamarko svojedobno naručio gotovo milijun kuna skupu “kočiju”, taj ih argument više ne opravdava. Hrvatska ih je izabrala da ne budu gramzivi, a ne da u tome budu tek nešto smanjenih apetita.
Milanovićeva Vlada čak je skinula restrikcije koje je u tom pogledu Jadranka Kosor kao premijerka bila postavila. Doministrima i ostalim dužnosnicima sličnog ranga vratila je pravo na službenog vozača 24 sata dnevno. Vratila je i pravo na kartice, pa portale ovih dana pune tekstovi o ministrima koji se sa svojom svitom redovito obžderavaju po najskupljim restoranima.
Državnu su upravu nakrcali svojim stranačkim ljudima kojima su odmah visoko podigli koeficijente… Da se o bahatim, pokondirenim, s mutnim poslovima povezanim gradonačelnicima i županicama ne govori. Neosjetljivost, indolencija, socijalni autizam!
Neovisno o tome hoće li ih kolona ispod čekića novih Audija odvesti u izborni poraz ili ne, stranka je na velikom gubitku. Čak ako i ne izgubi izbore, SDP je izgubio karakter
Zato je priča o tisuću i pol automobila, s kojima sada vlast ne zna što bi, neprilično skupih i nabavljenih u nevrijeme, metafora SDP-a kao pogubljene socijaldemokracije. Stranku je danas zaposjela generacija političkih yuppieja, modernizirana verzija ljevičarskih baruna kojima su od političkih uvjerenja važniji statusni simboli.
Istina, Račanu vožnja u Passatu nije pomogla da dobije izbore i zadrži vlast u Hrvatskoj. Hoće li nabildavanje oktanskih mrcina – kompleksi neiživljenih političkih klinaca na ministarskim pozicijama! – odmoći Milanovićevu SDP-u? Sigurno mu neće koristiti.
Neovisno o tome hoće li ih kolona ispod čekića novih Audija odvesti u izborni poraz ili ne, stranka je na velikom gubitku. Čak ako i ne izgubi izbore, SDP je izgubio karakter.
Račan nije sačuvao vlast, ali je sačuvao obraz. Svojim poštenjem i skromnošću zaslužio je poštovanje javnosti. Hrvatska ga se i danas sjeća s uvažavanjem. Njegovi nasljednici SDP konstituiraju kao crvenu oligarhiju, odvojenu i antagoniziranu od građana i turobnog socijalnog miljea Hrvatske.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Teškom mukom do odricanja
Sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel (SDP) izjavila je na aktualnom satu Županijske skupštine kako pokreće postupak vraćanja skupocjenog Audija A6. Odgovarajući na vijećnićko pitanje, rekla je da će osobno preuzeti otplatu dviju prispjelih rata lizinga, što su vijećnici njezine stranke i koalicijski partneri pozdravili pljeskom.
To je luksuzno službeno vozilo Sisačko-moslavačka županija nedavno kupila za 430 000 kuna, što je u javnosti izazvalo brojne kritike i komentare, a pred zgradom županijske uprave početkom studenoga građani su održali prosvjed ”Autić za županicu”, kojoj su na stepenicama ostavili autiće igračke.
Iako je obrazlagala kako je nabava polovnog vozila bila povoljna, pod pritiskom javnosti najavila je preispitivanje takve odluke. Nakon toga rastrošna županica za odlazak na službena putovanja i javne skupove nije se više koristila tim nesretnim Audijem, već nekim skromnijim vozilima.
Malo sutra bi županica Lovrić Merzel vratila taj skupocjeni automobil da nije eruptiralo nezadovoljstvo građana njezinom bezobraštinom i drskošću. Usred najveće moguće gospodarske krize, na rubu eskalacije nasilja među samim građanima (jer se ovdje ni pravo na različitosti ne priznaje, i ne prihvaća!), unatoč tomu što građani jedva preživljavaju i što je gotovo 400 000 nezaposlenih, usred užasa pomahnitalog desničarenja s kojim se ponovo suočavamo, gospođa je bahato vozala taj luksuzni njemački automobil. Odnosno, nju su u njemu vozili službeni vozači, a ona demonstrirala nedodirljivost.
Žalosno je uopće što je vijest odluka gospođe županice da vrati Audi A6. Zapravo, da nije tragično, čak bi bilo i smiješno, no u ovoj državi premalo je toga smiješno, a previše tegobno. U svakoj bi civiliziranoj državi gospođa na njezinoj dužnosti, ali čak i na onoj nižerangiranoj, već nakon izbijanja afere bila ekspeditivno smijenjena, a karijera bi joj u politici zauvijek bila zapečaćena. Prisjetimo se samo primjera nekih inozemnih ministara koji su za nekoliko eura provukli službenu kreditnu karticu, potom odmah vratili taj novac u državnu blagajnu, no već i sama činjenica da su uopće posegnuli za nečim što financiraju porezni obveznici u startu ih je izbacila iz daljnje političke igre.
A ovdje? Nikomu ništa; možeš opelješiti stotine tisuća eura, posebno ako si dužnosnik, s velikim šansama da te nikada ne uhite. Možeš imati cijelu galeriju na kojoj bi ti pozavidjele i one svjetske, i to ispod zemlje, ali uživat ćeš u tome gotovo 18 godina prije negoli te privedu kao zadnjega klošara s lisicama na rukama. Nije ni čudno što se među siromašnim građanima, kojima još ni jedna vlast nije uspjela oduzeti pravo na izrugivanje vlastitoj nemoći, proširio vic: ”Evo, sada su i Sanader i Vidošević u Remetincu; šteta što je Čačić dislociran.”
Možeš, dakle, ako si u stranci i na funkciji, što god hoćeš. Uzmi, oderi, ima tko plaća, uvijek mi, a nikad ne oni, vozaj se autom dok ide, ako te baš ”sataru”, malo pogni glavu, vrati taj auto, reci da ti je isto malo žao i nastavi dalje biti na dužnosti na kojoj jesi! Moralni čin ostavke? Dajte, molim vas, to je za naivne budale; to se u Hrvatskoj ne radi! Ali ako niste platili pet kazni za pogrešno parkiranje, budite sigurni da će vam uskoro sjesti – ovrha.
Gospođi županici i njoj sličnima, koji nam se tako otvoreno smiju u lice i rugaju, ta će ovrha uvijek nekako elegantno izbjeći adresu. Sam Bog zna kako.