U Jasenovcu nije bilo mjesta za iskazivanje prevelike ljubavi: u zatočenicu Vidosavu (Vidojku, Vidanu) Vuković (1919.), inače učiteljicu, zaljubio se 1944. neki ustaša. Molio je zapovjedništvo da “puste Vidanu, da će se on o njoj brinuti. Ubili su odmah oboje, bez pardona.” [Read more…]
Milanović povlači crtu između barbarstva i civilizacije
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svojom je izjavom, da valja maknuti ploču HOS-a s imenima branitelja i s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”, postavio jednu civilizacijsku vododijelnicu između barbarstva i civilizacije u Hrvata. [Read more…]
Svako je silovanje kao jedan mali Auschwitz
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autora).
Čut ćete katkad da je holokaust postao gotovo pa privredna grana. Uspomena na židovsko stradanje u Drugom svjetskom ratu navodno opstaje samo stoga što Židovi od toga divno zarađuju. [Read more…]
Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
Talijanskog pisca Prima Levija mučilo je kako i zašto je preživio Auschwitz. Bio je mlad čovjek iz fine židovske obitelji, urbani intelektualac, koji je vrlo slabo govorio njemački. Sve to ga je činilo u logoru kandidatom za brzu propast i smrt. [Read more…]
26.1. u podne, Trg žrtava fašizma: Sjećanje na žrtve holokausta
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, u nedjelju, 26. siječnja, u 12 sati, Antifašistička liga Republike Hrvatske organizira okupljanje pod nazivom “U njihovo ime“ na Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Program će voditi glumica Anja Matković, a okupljenima će se obratiti Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH. [Read more…]
Lekcija Angele Merkel Miroslavu Škori i ustaškoj desnici
U petak 6. prosinca Angela Merkel je u Auschwitzu položila vijenac od palminih i čempresovih grana s tri reda ruža, crnih, crvenih i žutih, s vrpcom u jednakim bojama. Prije nego se u tišini odmaknula nekoliko koraka unatrag, poravnala je vrpcu da ljepše pada niz vijenac.
Ta je kretnja bila, naoko, sitna, beznačajna, nesvjesna, nešto što učinite kad ne znate što biste s rukama, ali opet, kad predsjednica njemačke savezne vlade namješta njemačku zastavu na mjestu gdje su Nijemci ubili više od milijun i sto tisuća ljudi, to je ispunjeno značenjem, u isto vrijeme i dostojanstveno, i strašno, i na čudan način nekako i ponizno i ponosno i, prije i poslije svega, domoljubno. Nema možda domoljubnijeg čina od toga.
Angela Merkel činila se u tome trenutku kao neka kućanica kad namješta stolnjak koji se jednim krajem nakrivio ili u milimetar poravnava porculanske figurice na polici iznad kamina. Njezina je mala gesta govorila da je ona ozbiljna i odgovorna gospođa i da sve u njezinu domu mora biti pod konac.
Jednaka je bila i u kasnijem govoru. Premda nije bilo lako, barbarski zločini njezinih zemljaka, priznala je, ispunjavali su je dubokim sramom, izravno je i bez okolišanja preuzela odgovornost za sve, plinske komore, glad, hladnoću, epidemije, mučne pseudomedicinske eksperimente i prisilni rad do potpune iscrpljenosti.
“Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor”, istaknula je Angela Merkel ne tražeći nikakve poštede ni samilosti za svoje. “Važno mi je naglasiti tu činjenicu”
Sve je pedantno nabrojila, prije nego što je zaključila kako je Auschwitz bio samo njihova, njemačka svinjarija. “Oświęcim se nalazi u Poljskoj, ali u listopadu 1939. Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor”, istaknula je ne tražeći nikakve poštede ni samilosti za svoje. “Njime su upravljali Nijemci. Važno mi je naglasiti tu činjenicu. Važno je jasno identificirati počinitelje. Mi Nijemci dugujemo to i žrtvama i sebi.”
I tu je ona stavila točku iza koje nije bilo ništa. Angela Merkel nije tražila druge krivce, nalazila ispriku za zločin, umanjivala ga ili, nedao Bog, sumnjala da se on uopće dogodio.
Nije, nadalje, naglašavala da je i na njihovoj strani mnogo nedužnih stradalo, premda su milijuni njemačkih civila ostali zgnječeni pod ruševinama nakon katkad potpuno besmislenih savezničkih bombardiranja.
Nije spomenula njemačke vojnike koji su još i godinama poslije rata skapavali kao životinje u sovjetskim logorima u polarnom pojasu, a ni njemačke supruge, majke i kćeri koje su crvenoarmejci silovali.
Premda nije bilo lako, barbarski zločini njezinih zemljaka, priznala je, ispunjavali su je dubokim sramom, izravno je i bez okolišanja preuzela odgovornost za sve, plinske komore, glad, hladnoću, epidemije, mučne pseudomedicinske eksperimente i prisilni rad do potpune iscrpljenosti
Predsjednica njemačke vlade, napokon, nije izgovorila slavnu rečenicu: “Ostavimo prošlost iza sebe i okrenimo se budućnosti”, niti se sjetila dodati naš omiljeni začin: “Osuđujem žrtve svih totalitarnih sustava”.
Njezino priznanje krivnje stajalo je samo za sebe, kao što na kolodvoru Wittenbergplatz, nedaleko od otmjene berlinske robne kuće KaDeWe, u spomen na Židove koji su s toga mjesta otpremani u smrt, i danas stoji popis stratišta: Auschwitz, Stutthof, Maidanek, Treblinka, Teresienstadt, Buchenwald, Dachau, Saschsenhausen, Ravensbrück, Bergen-Belsen, Trostenez, Flossenbürg, “mjesta terora koja nikada ne smijemo zaboraviti”.
Angela Merkel je to napravila kako to Nijemci inače čine, jednostavno, bez ukrasa, iskreno i pošteno, za razliku od nas Hrvata, koji se uvijek nešto dovijamo, lažemo, vrdamo, krijemo i muljamo.
Ona je u Auschwitzu bila, rekao sam već, u petak 6. prosinca, a dva dana kasnije, u nedjelju 8. prosinca, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski gledali smo predizborni skup Miroslava Škore, koji o Drugom svjetskom ratu i žrtvama koncentracijskih logora ima malo drugačije mišljenje, koji bi da se to još istraži, da se, kako je rekao, slučaj prekopa, a nije sasvim jasno ni da on žrtve smatra žrtvama.
Jer, vidite, bio je tu i njegov prijatelj i plameni poklonik Velimir Bujanec, koji je jednom davno, prije dvadeset pet godina, pred zagrebačkom Židovskom općinom dijelio letke s natpisom “Židovi, van!”, a u gledalištu koncertne dvorane smo vidjeli i odvjetnika Željka Olujića koji je Bujanca dosjetljivo branio sljedećim riječima: “Čak i da je to bio slučaj, to bi bilo nedovoljno za optužbu o rasnoj i vjerskoj mržnji. Naime, to može značiti i poziv da se izađe iz zgrade i razgovara!”
Oni su došli iz svih krajeva domovine u Lisinski, u majicama s natpisom “Sad il’ nikada!”, ali odnekud kao da prepoznajete njihova neobrijana lica, vidjeli ste ih zagrnute zastavom u kolovozu u Kninu ili u studenom u Vukovaru
Za slučajeve zvjerskog istrebljivanja onih druge vjere, narodnosti i političkog uvjerenja, koje naši nisu možda radili tehnički potkovano i organizirano kao Nijemci, ali su manjak znanja uspješno nadoknađivali srčanošću, glasači Miroslava Škore ne osjećaju osobitu krivnju i kajanje. Oni su došli iz svih krajeva domovine u Lisinski, u majicama s natpisom “Sad il’ nikada!”, ali odnekud kao da prepoznajete njihova neobrijana lica, vidjeli ste ih zagrnute zastavom u kolovozu u Kninu ili u studenom u Vukovaru.
Jednostavni, domaći ljudi, koji popiju pa pjevaju ustaške, a katkad ih i bez alkohola spontano puste iz grla, na spomen Jasenovca samo će odmahnuti.
U poznatom i sigurnom okruženju, na domaćem terenu, među svojima će kazati kako Židovi, Srbi, Cigani i komunisti, prči im mater, bolje nisu ni zaslužili, no ako se zateknu na neprijateljskom teritoriju, pa još na televiziji, dovijat će se nekako umanjiti zločin, upozoriti kako su i drugi činili jednake, ako ne i gore gadosti, a oni, naravno, osuđuju sve totalitarne sustave i, napokon, ono kad su ih snimili da pjevaju Juru i Bobana, to je bilo istrgnuto iz konteksa.
Sedamdeset pet godina od kraja Drugog svjetskog rata ustaška se bagra uporno izmotava isplatiti jedan dug, i žrtvama i svome narodu.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Donijeti zakon o zabrani neoustaške propagande
(Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječnosti autora)
U Italiji se, u posljednje vrijeme, zaoštrila javna rasprava o porastu netolerancije, rasizma, antisemitizma i fašizma. Počinje se s netolerancijom prema ”drugome”, tkogod to bio, da bi se u drugoj fazi prešlo na identifikaciju ”drugoga” u liku pripadnika drugih rasa (ali i nacija); treći stupanj je usredotočenje rasizma na Židove prešućivanjem, negiranjem ili minimiziranjem holokausta, a četvrta je faza prerastanje tih pojava u fašizam, bez obzira u kojem se obliku on javljao. [Read more…]
Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)
Mirjana/Mirjam Gross (1922.–2012.) bodrila je za vrijeme internacije u logoru Ravensbrück mamu da zajedno prežive strahote, što joj je i uspjelo, a za oca, koji je skončao u Buchenwaldu, čula je da “se nije imao snage boriti”. [Read more…]
Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (1)
Erwin Miller naviknuo se da “navlači hlače na golo tijelo, jer nije imao donjeg rublja”. Na to se – kaže on – “navikava ne čovjek, nego logoraš”. [Read more…]
Pišem vam zbog Branka Lustiga i žrtve Vukovara
”Ja sam broj A3317.” Tako je Branko Lustig započeo svoj govor nakon što je primio (svog prvog) Oscara za film ”Schindlerova lista”. Branka više nema. Otišao je, ja kažem, k našem izvoru. Ali ostala je naša obaveza da ne zaboravimo žrtve. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- 2
- 3
- 4
- …
- 9
- Next Page »