(Opaska uredništva Autografa: Od četvrtka 27. kolovoza se na kioscima Srbije može kupiti novi broj tjednika Nedjeljnik koji na naslovnoj stranici donosi intervju s episkopom slavonskim, gospodinom Jovanom Ćulibrkom. Episkog pakračko-slavonski Jovan smatra da je opremom izamnipulirana njegova poruka i da naslov koji je uredništvo rečena tjednika dalo razgovoru: “Srbi, dobro vagajte svaku reč o Stepincu”, ne odgovara niti duhu intervjua niti njegovoj poruci. Zamolili smo gospodina Jovana da nam pošalje intervju onakav kako ga je autorizirao za objavu u Beogradu. Ocijenili smo da se radi o prvoklasnom razmišljanju iskrenog i Bogu posvećenog čovjeka koje treba biti poznato široj hrvatskoj javnosti, pa smo zamolili gospodina Jovana da dozvoli da ga prenesemo u cijelosti. Oprema i naslov intervjua kakav se donosi na našem portalu je dogovoren s gospodinom Jovanom. Tekst u potpunosti odgovara onomu što je gospodin Jovan kazao novinaru Nedjeljnika.) [Read more…]
Oleg Mandić: ”Strahote Auschwitza su mi pomogle da imam sretan život”
(Opaska uredništva: ponavljamo prošlotjedni intervju s Olegom Mandićem zbog velike pažnje koju je izazvao ovaj razgovor s posljednjim muškim zatočenikom nacističkog logora Auschwitz, te zbog toga što je gospodin Mandić predan odgoju mladih za mir što je potrebno naglasiti i staviti kao prioritet i u danima sjećanja na žrtve partizanske odmazde nakon završetka Drugog svjetskog rata).
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Oleg Mandić: ”Strahote Auschwitza su mi pomogle da imam sretan život”
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Nasilje i židovstvo (2)
Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita. [Read more…]
Početak memoarske knjige
Godine 1911. veliki Bela Bartok napisao je jednu od svojih, a i općenito, najizvođenijih klavirskih skladbi – Allegro barbaro. Nedugu, ali vrlo slavnu skladbu možete pronaći na YouTubeu u izvedbama koje jako variraju u trajanju, od onih koje se približavaju četriri minute, [Read more…]
Istina o logorima
U subotu 27. siječnja 1945. jedinice Crvene armije oslobodile su koncentracijski logor Auschwitz. Dočekalo ih je pet tisuća ljudi, uglavnom živih kostura, “muslimana”, kako su u žargonu čuvara logora nazivani ti mrtvaci kojima nekim čudom još uvijek kuca srce.
O tome mogao bi svjedočiti ugledni hrvatski građanin Jakob Dencinger, koji živi u Osijeku, kao jedan od posljednjih živih čuvara Auschwitza. Gotovo da i nema svjedočanstava o tom 27. siječnju, jer Sovjeti i nisu znali što će tamo vidjeti, niti su, poput Amerikanaca, uza se vodili jedinice propagandista, snimatelja i kroničara, koji su dokumentirali oslobađanja koncentracijskih logora. Auschwitz je oslobođen u tišini, nijemo i bez glasa.
Između 17. i 21. siječnja, esesovci, bivši čuvari Auschwitza, pred sobom su prema zapadu potjerali oko 56.000 zatočenika. Zašto su to učinili? Zato da bi im poslužili kao živi štit, ili zato što ni u trenucima konačnoga poraza nisu mogli dopustiti preživljavanje tolikog broja ljudi?
Osim iz razloga pijeteta i neke više ljudske istine, ostale valja nabrajati ne da bi se relativizirala ili razblažavala činjenica da su nacistički logori smrti bili namijenjeni Židovima, nego da bi se naglasilo tko su bili povijesni saveznici i supatnici židovskoga naroda. Valja to ponoviti: komunisti i ostali ljevičari, lezbijke i pederi, pacifisti, te pokoji mason, građanski liberal i svećenik koji bi svojom žrtvom, ali i svojim izuzetkom od općega pravila, spašavao lice crkve pred poviješću
Među logorašima u Auschwitzu od utemeljenja tog logora 26. rujna 1942. najbrojniji su bili Židovi. Deportirani najprije iz Poljske, a onda i iz svih dijelova okupirane Europe, stizali su tu, kao i Romi, na osnovi rasne, umišljene biologističke diskvalifikacije, a ne na osnovu socijalnog položaja, političkog ili svjetonazorskog stava. Oni su bili krivi time što jesu. Trebalo je učiniti da nisu. A zatim je trebalo još učiniti i to da se više nitko ne sjeća da su ikada i bili.
U rano doba, u prvih nekoliko mjeseci postojanja logorskog kompleksa, u Auschwitz dovođeni su sovjetski ratni zarobljenici. Nakon toga, zajedno sa Židovima, pristizali su politički zatočenici, iz Njemačke, Poljske, Francuske, Srbije… bili su to komunisti, socijalisti, socijaldemokrati, sindikalisti te masoni, poneki nepopravljivi građanski liberal, protestantski ili katolički svećenik koji je odbio povinovati se nacističkim vlastima.
Potom, bili su tu homoseksualci, ponešto beskućnika i prosjaka, i vrlo mali broj pacifista, uglavnom pripadnika njemačkoga i austrijskog plemstva. U Auschwitz su, uglavnom, u svrhu medicinskih eksperimenata dovođeni i duševni bolesnici. Ali golema, neusporediva većina zatočenika bili su Židovi.
Osim iz razloga pijeteta i neke više ljudske istine, ostale valja nabrajati ne da bi se relativizirala ili razblažavala činjenica da su nacistički logori smrti bili namijenjeni Židovima, nego da bi se naglasilo tko su bili povijesni saveznici i supatnici židovskoga naroda. Valja to ponoviti: komunisti i ostali ljevičari, lezbijke i pederi, pacifisti, te pokoji mason, građanski liberal i svećenik koji bi svojom žrtvom, ali i svojim izuzetkom od općega pravila, spašavao lice crkve pred poviješću.
Od onih 56.000 zatočenika što su ih esesovci potjerali pred sobom, trećina je pomrla ili poubijana na putu. Ostali su, uglavnom, preživjeli. Među njima najviše će biti preživjelih svjedoka.
Među svjedocima dva su velika europska pisca: Jorge Semprún, španjolsko-francuski komunist, republikanski borac, budući prozaist i politički aktivist, te Primo Levi, talijanski Židov, koji će život okončati samoubojstvom, ne nalazeći smisla svijetu nakon Auschwitza.
Njih dvojica bili su vrlo različiti: Semprún je počinio “delikt mišljenja”, koji će ponavljati dok god bude živ, pa će devedesetih dolaziti u opkoljeno Sarajevo, solidarizirati se i širiti istinu o zlu i ravnodušnosti od kojih je stradavao taj grad, dok je Primo Levi dopao u logor kao suštinski apolitičan čovjek, koji će svoj identitet i svjetonazor stvarati na najstrašnijem mjestu na svijetu.
Smisao ovakvog govorenja o različitim sustavima koncentracijskih logora nikada ne smije biti u njihovoj međusobnoj usporedbi. Riječ je o nečemu drugom: nakon ere nacističkih logora, kojoj su, istina, prethodili turski zatočenički logori za Armence i belgijski logori smrti za Kongoance, i ere Gulaga, do današnjih se dana nastavlja kontinuitet logorologijske povijesti Zapada. Činjenica da više nema Auschwitza ili Kolime, i da se industrija smrti svela na omanje laboratorije, ne govori o suštini problema, nego samo o logici epohe
Mnogi su ljudi Židovima postali u Auschwitzu, kao što su mnogi Srbima postali u Jasenovcu. To je nešto čime se europska književnost bavi već sedamdesetak godina, oslobođena iluzije da bi ikada ova tema mogla biti potrošena.
Nakon pobjede nad fašizmom, nestao je jedan logorski svijet, ali onaj drugi, o kojemu se duže šutjelo, nastavio je da postoji još barem deset godina. Sustav Gulaga, Kolimu, Magadan, Sibir nije umjesno spominjati u istoj rečenici s Auschwitzom, Majdanekom, Treblinkom, jer čim se to učini, relativizira se nacistički zločin, Šoa, Holokaust, istrebljenje europskih Židova i svih njihovih povijesnih saveznika i duhovne subraće, koje su nacisti vrlo precizno označili.
Ali već u sljedećoj rečenici, slobodni smo, bez potrebe za ikakvom usporedbom, govoriti o Gulagu. Način i razlog tog i takvog govora obrazlagao je Danilo Kiš. Njegovi autentični svjedoci bili su Karlo Štajner, jugoslavenski komunist, koji je preživio sedam tisuća dana u Sibiru, Varlam Šalamov, Aleksandar Solženjicin… U Gulag se dolazilo na osnovu delikta mišljenja, naravno, uglavnom lažnog, jer zatočenici većinom nisu ni pomislili, a kamoli izgovorili ono za što su bili zatočeni.
Ali činjenica jest da u sovjetskim logorima nisu završavali ljudi pogrešne boje kože, krivoga rasnog ili nacionalnog podrijetla (iako su i te okolnosti doprinosile zatočenju).
Uskoro više neće biti živih svjedoka Auschwitza. Što će se tada dogoditi? Hoće li netko reći da Auschwitza nije ni bilo? Sigurno hoće, jer takvi se glasovi i danas čuju. Europski identitet je, međutim, identitet istine o Auschwitzu, istine o logorima. Europljani su najprije po tome Europljani, a tek onda su Europljani po svemu drugom
Smisao ovakvog govorenja o različitim sustavima koncentracijskih logora nikada ne smije biti u njihovoj međusobnoj usporedbi. Riječ je o nečemu drugom: nakon ere nacističkih logora, kojoj su, istina, prethodili turski zatočenički logori za Armence i belgijski logori smrti za Kongoance, i ere Gulaga, do današnjih se dana nastavlja kontinuitet logorologijske povijesti Zapada. Činjenica da više nema Auschwitza ili Kolime, i da se industrija smrti svela na omanje laboratorije, ne govori o suštini problema, nego samo o logici epohe.
Guantanamo je američki koncentracijski logor, pod izravnom kontrolom State Departmenta i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. I kao što je nacistička Njemačka razvijala mrežu logora smrti u okupiranim dijelovima Poljske, tako su i Amerikanci svoj maleni logor smjestili na Kubu.
Hitlerovci su se u deportiranju zatočenika s popriličnom ravnodušnošću odnosili prema granicama svojih satelitskih država, tako se Amerikanci ravnodušno odnose prema granicama nekih stvarnih država, deportirajući ljude iz Bosne ili Pakistana u svoje logore.
Nijemci su se koristili infrastrukturom europskih željeznica, Amerikanci infrastrukturom europskih aerodroma. Generalno govoreći: logori jednih neusporedivi su s logorima drugih. Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.
Uskoro više neće biti živih svjedoka Auschwitza. Što će se tada dogoditi? Hoće li netko reći da Auschwitza nije ni bilo?
Sigurno hoće, jer takvi se glasovi i danas čuju. Europski identitet je, međutim, identitet istine o Auschwitzu, istine o logorima.
Europljani su najprije po tome Europljani, a tek onda su Europljani po svemu drugom. Istina o logorima pretvorit će se u laž ako Europljani požele biti dobrim susjedima Jakobu Dencingeru. On je, naime, besmrtan.
(Prenosimo s autorova portala).
Auschwitz, 70 godina kasnije
Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.
Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”
Kolona za likvidaciju
U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.
Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.
Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila”
Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.
Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.
U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.
Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.
Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.
Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale
U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.
Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Istrebljenje Židova
Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.
Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.
Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.
Ugušena pobuna
Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi
Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.
Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.
Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.
U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.
Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.
Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.
Odmazda nad djecom
Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje
Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.
Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.
U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.
Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.
Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.
(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).
Jasenovcem do Boga
”Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim.”
Tako stoji u izdvojenom okviru na trideset devetoj stranici udžbenika katoličkog vjeronauka za osme razrede osnovne škole “S Kristom u život” u izdanju Kršćanske sadašnjosti, na koji je ovih dana na društvenim mrežama upozorila jedna zabrinuta majka.
U poglavlju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, autori udžbenika – uz svesrdnu zakonsku, moralnu i financijsku ispomoć sekularne Države, sekularne Vlade i resornog sekularnog Ministarstva – uče našu djecu i kako su ateisti “bezumnici”, i kako se ateizam valja “suzbiti” kao “neprihvatljiv”, i kako se ateizmom Bog niječe “u ime čovjeka i njegovih vrijednosti”, a ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
”Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim”
Kakve veze, međutim, s ateizmom ima Oswiecim, stari trgovački gradić u Malopoljskom vojvodstvu na jugu Poljske?
Autori, vidjet ćemo, ne znaju mnogo, ali znaju barem jedno: znaju o čemu govore kad kažu kako se ne valja “previše zanositi znanjem”. Da znaju još ponešto, znali bi valjda i da Oswiecim nisu stvorili ateisti, naprotiv: taj gradić su iz ranosrednjovjekovnog kaštela stvorili upravo kršćani, pače katolici, prije devet stotina godina, u vrijeme svetog Otta Bamberškog, misionara što je lijep komad slavenski paganske Pomeranije preveo u danas upravo hrvatski katoličku Poljsku. Zašto onda naši vjeroučitelji kažu da “ateizam odgaja takve koji su stvorili Oswiecim”?
Nesretni je Oswiecim, naime, mnogo poznatiji po transkripciji kojom su ga bilježili njemački trgovci u srednjem vijeku, nazivajući ga Auswintz, odnosno – Auschwitz.
Zašto, međutim, najstrašniji koncentracijski logor nacističke njemačke pišu na poljskom, kao Oswiecim, dakle imenom kojim se u Hitlerovom Reichu nikad nije zvao? Iz neobrazovanosti – jer znanje vodi u ateizam – ili čiste, destilirane gluposti? Ili možda njemačkom logoru, nazivajući ga poljskim Oswiecimom, autori udžbenika zatiru trag? U tome, naime – u zatiranju tragova zločinu – hrvatski su vjeroučitelji jako dobri.
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili”, recimo, Jasenovac? Osim što su ga “stvorili” i formalno isti “takvi koji su stvorili Oswiecim”, Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije “iskustvo najnovijih događanja”, a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima
Klinci, jasno, pojma nemaju što je Oswiecim. Zahvaljujući osebujnom hrvatskom obrazovnom sustavu i katoličkom revizionizmu – eno upravo Glas Koncila već godinama sustavno negira Holokaust – slabo znaju i što je Auschwitz. Što će dakle reći vjeroučitelji kad ih učenici na satu, obrađujući lekciju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, budu pitali što je to Oswiecim?
Po udžbeniku “S Kristom u život”, po planu dakle i programu odobrenom i financiranom od strane Države, vjeroučitelji će im reći da je to koncentracijski logor kojega su osnovali ateisti. Ima li još pitanja? Nema. Čak i djeca u osmom razredu osnovne škole znaju da su u logorima koje su otvarali ateisti morali biti ubijani vjernici.
Svašta se do sad o nacizmu čulo i naučilo u hrvatskim školama i akademskim ustanovama, ali teorija da su koncentracijske logore stvorili ateisti nešto je posve novo.
Autori udžbenika mogli su, na primjer, napisati kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili” komunističke gulage: ako ništa drugo, Staljinov je Sovjetski Savez bio malo ateističkiji od Hitlerova Trećeg Reicha. Najzad, baš svi glavari nacističke partije i arhitekti “konačnog rješenja” židovskog pitanja, od Hitlera do Himmlera, bili su odgajani u smjernim katoličkim obiteljima: sâm Hitler, iako mu je otac bio skeptik, čak je i pjevao u crkvenom zboru i sanjao da će biti svećenik.
Prihvatimo li čak i da je kasnije postao ateist – a nije, već tupa teutonska okultistička baba-gatara iz noćnog programa RTL-a – pa kao ateist “stvorio” Auschwitz, ispada da su u Njemačkoj u Boga vjerovali samo Židovi i komunisti. Osim ukoliko dopustimo da je logor u Auschwitzu “stvorio” njemački i europski antisemitizam.
Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno “takvi koji su stvorili” Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u “plemenite ljude”, ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su “takvi koji su stvorili“ Jasenovac – istrijebljujući u njemu Srbe i Židove – polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom
Njemački i europski antisemitizam čitav je pak izronio iz kršćanstva: smije li se onda reći kako Crkva “odgaja takve koji su stvorili Auschwitz”? Logikom hrvatskih vjeroučitelja smije.
Naši vjeroučitelji, međutim, za primjer strašnih posljedica odgoja bez Boga ne navode gulage, već upravo Auschwitz, besramno tako zloupotrebljavajući politički korektnu i društveno prihvatljivu metaforu zla kako bi veličanstveno obrnuli tezu i najstrašniji zločin u cjelokupnoj povijesti čovječanstva pripisali “odgoju bez Boga”, kozmički pokvareno zazivajući šest milijuna pobijenih Židova za svjedoke u svom inkvizitorskom procesu protiv ateizma.
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili”, recimo, Jasenovac? Osim što su ga “stvorili” i formalno isti “takvi koji su stvorili Oswiecim”, Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije “iskustvo najnovijih događanja”, a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima. Najzad, objasnili bi vjeroučitelji, Jasenovac su i sami Nijemci zvali Auschwitz des Balkans, “balkanski Auschwitz”.
Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno “takvi koji su stvorili” Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u “plemenite ljude”, ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su “takvi koji su stvorili“ Jasenovac – istrijebljujući u njemu Srbe i Židove – polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom.
Vjeroučitelji na plaći hrvatske države to, međutim, neće učiti hrvatsku djecu. Opasno je – naučili smo danas – kad djeca uče i znaju. Ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Srcem u Auschwitzu
U mraku kresne šibica i osvijetli ruku koja pali dvije svijeće na stolu oko kojeg židovska obitelj pjesmom pozdravlja početak šabata. U nekoliko kadrova svijeće dogorijevaju, sve dok se ne ugase. Tako počinje film ‘‘Schindlerova lista” iz kojeg u tom trenutku nestaje boja i nastupa doba mraka, dočarano crno-bijelim slikama, s izuzetkom crvenog kaputića jedne djevojčice koja nestaje na lomači.
Upravo u Krakowu, na mjestu snimanja filma, o toj mi je kapi crvene boje prije tri godine pričao Branko Lustig, Oskarom nagrađeni producent “Schindlerove liste”. Rekao mi je da je taj crveni kaputić bio posveta Stevena Spielberga svoj djeci koja su ubijena u holokaustu. Njih milijun i dvjesto tisuća.
Boja se u “Schindlerovu listu” vraća pred sam kraj filma, u trenutku kada rabin, jedan od spašenih ‘‘Schindlerovih Židova”, u posljednjim danima zatočeništva ponovno smije zapaliti svijeću i pjesmom pozdraviti šabat.
Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu
Sve su ovo fragmenti priče koju sam pisao početkom svibnja 2011., nakon jednog od najvažnijih i najpotresnijih zadataka u mom životu kada sam kao jedini novinar iz Hrvatske imao povlasticu pratiti Branka Lustiga na jednom i za njega vrlo važnom putovanju. Taj me je put doveo u poljski gradić Oswiecim koji je u svjetsko pamćenje upisan pod svojim zauvijek zlokobnim njemačkim imenom Auschwitz. Mislio sam da znam sve o tom mjestu patnje, zločina i smrti. No, znati je jedno, a osjetiti drugo.
Upravo u raspravi o tome što je važnije, razum ili srce, zatekao sam tada u Krakowu Branka Lustiga i njegovog prijatelja Yitzhaka Adizesa. Taj ekonomski stručnjak iz Amerike, podrijetlom potomak sefardske židovske obitelji iz Makedonije, isticao je razum koji čovjeku kaže kamo da stavi srce, dok je slavni hrvatski filmaš zaključio da na kraju o tome što je i kakav je čovjek ipak presuđuje srce.
Tih je dana, inače, čitava Poljska bila u svečanom i slavljeničkom raspoloženju zbog beatifikacije Ivana Pavla II. I Branko Lustig se prisjetio svog susreta s tim papom i njegovog srdačnog smijeha nad činjenicom da film o njemu rade uglavnom sve sami Židovi. Prisjetio se i priče o mladom Wojtyli koji se za vrijeme rata često odricao svog radničkog ručka dobacajući hranu preko zida krakowskoga geta gladnijima od sebe.
Ali, Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu.
Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi
Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi. Bio je to prizor poput onog ponovnog paljenja svijeće u “Schindlerovoj listi”, trenutak u kojem je to mjesto, simbol najcrnjeg mraka i zla, ponovno obasjalo svjetlo, trenutak u kojem su se sunčanom proljetnom danu ponovno vratile boje. Bilo je to veliko slavlje života.
Nakon obreda i čestitanja sijedom “dječaku” na pragu svojih osamdesetih, koji se tog dana na simboličan način vratio tradiciji svojih predaka, ispod željeznih logorskih vrata s natpisom “Arbeit macht frei” začuo se zvuk šofara, obrednog ovnujskog roga. Bio je to poziv za više od deset tisuća mladih sa svih strana svijeta koji su se tada, kao i svake godine oko Dana sjećanja na holokaust, okupili na tradicionalni Marš živih kojim se mrtvi oplakuju, a živi ohrabruju u odlučnosti i nadi sažetoj u dvije riječi: nikad više!
Branko Lustig nepokolebljivim je korakom predvodio kolonu na tri kilometra dugom putu od Auschwitza do Birkenaua, još strašnijeg mjesta masovnih pogubljenja, do one poznate velike kapije ispod stražarskog tornja koja je, poput vrata pakla, gutala čitave vlakove. Naš junak tamo je komemorativnu baklju i riječ simbolički predao svojoj kćeri Sari kao najboljem svjedoku da poruka njenog oca, koju podjednako strasno zagovara i njezina majka Mirjana, rođenjem katolkinja i Hrvatica, živi i u novoj generaciji.
“Zato što je opraštanje jednako važno kao i pamćenje, slušajte one čije je podrijetlo i iskustvo drugačije od vašeg, oni će vas naučiti toleranciji. Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanja s patnjama drugih”, poručila je tada s govornice tisućama mladih ljudi Sara Lustig.
“Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”
Ipak, tog je dana na tom mjestu Sari, Mirjani i Branku Lustigu, a i meni, nešto bolno nedostajalo pri pogledu na tisuće mladih ljudi pod imenima i zastavama brojnih država iz koji su došli u Poljsku. Uzalud smo pogledom tražili hrvatsku zastavu. Upravo tog dana Branko Lustig se zavjetovao da će na Marš živih dovesti i mlade iz Hrvatske.
I evo radosne vijesti o ispunjenom zavjetu. U subotu ujutro, kada je ovaj tekst izašao u tiskanom izdanju Večernjeg lista, iz Zagreba je prema Poljskoj, koja će igrom slučaja ponovno biti svečano raspoložena zbog kanonizacije Ivana Pavla II, na jedno drugačije i još važnije hodočašće krenuo autobus s pedesetak studenata Fakulteta političkih znanosti, njihovih profesora, i nekoliko kolega s Filozofskog fakulteta. Za njih će to biti studijsko putovanje i najbolja moguća terenska nastava u sklopu kolegija na kojima uče o povijesti fašizma, teoriji nacionalizma, politici povijesti, državi i nasilju, političkoj i socijalnoj psihologiji te suvremenoj civilizaciji.
U suradnji s Festivalom tolerancije, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš spremno se odazvao Lustigovom pozivu, a sasvim konkretnog pokroviteljstva, odnosno sufinanciranja za čitavu Hrvatsku važne ekspedicije, prihvatio se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U ponedjeljak će i on, skupa s Lustigom te zagrebačkim studentima, profesorima i rektorom sudjelovati u ovogodišnjem Maršu živih od Auschwitza do Birkenaua. Tamo će ove godine i Branku Lustigu srce biti na mjestu kada nad mnoštvom sa svih strana svijeta ugleda i hrvatsku zastavu.
No, još je važnije ono što će se tamo dogoditi djevojkama i mladićima koji će i sve nas predstavljati u Maršu živih koji poučava i opominje razum, ali i potresa i oplemenjuje srce. Želim im sretan put uz ponavljanje riječi koje je u Poljskoj prije tri godine izrekla Sara Lustig: “Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”.
(Autor se odnosi na jučerašnji ponedjeljak jer je tekst napisao prije nekoliko dana. Prenosimo ga s portala Večernjeg lista)
Čokoladni holokaust
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane.
Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Ranije je tu ugovorio izložbu i to je bio njegov rad. Kako se datum izložbe poklopio s Danom sjećanja, kada Europa komemorira 27. siječnja 1945. i oslobođenje sedam i pol tisuća preživjelih zatočenika Auschwitza, pred Dom hrvatskih likovnih umjetnika, koji Zagrepčani dobrohotno nazivaju Džamijom, pristigli su Zoran Milanović, profesor Josipović i Josip Leko.
Umjetnik je u Jasenovcu pronašao i otkupio gomilu cigli koje su prije sedamdeset godina, pri ropskome radu, izrađivali jasenovački mučenici: Srbi, Židovi, Romi, komunisti, ljevičari, masoni, slovenski katolički svećenici i homoseksualci. Od tih cigli neka je partizanka sagradila sebi kućicu, pa su tako i sačuvane. Umjetnik je od njih sagradio niz obeliska nepravilnog oblika, koje je, kao ruševine porodičnoga i kolektivnog sjećanja, izložio ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika
Sljedećih dana padao je snijeg, pa se otapao, magla je pritisnula Zagreb, a zatim je granulo sunce i mijenjale su se meteorološke prilike, baš kao u Jasenovcu dok je logorska ciglana radila punom parom. Po monumentima koji su u samo nekoliko dana pridobili dodatna značenja, uklopili se u prostor kao da su oduvijek tu i kao da su stariji i od Meštrovićeva paviljona, ostale su posivjele krunice snijega.
Ništa ne izgleda tako zlokobno, tako jasenovački, kao ružni prljavi snijeg po crvenilu cigli kada ga pritisne ta magla zagrebačka, a ustvari savska i jasenovačka, ista ona gusta magla iz hrvatske narodne pjesme, kao u zimskim sezonama 1942., 1943., i sljedeće, i sljedeće…
Tako je trebalo biti, sve do 8. veljače 2014., do kada je, prema ranijem dogovoru, umjetnik izlagao svoje djelo. A tada će se jasenovačke cigle ukloniti i sve će biti kako je i bilo. U Zagrebu, u Hrvatskoj, u ljudima, u, u, u, uglavnom u svemu i svuda…
Ali prije isteka izložbe započinjao je u Domu hrvatskih likovnih umjetnika “Zagreb Coffe&Chokofest”, gospodarska i trgovačka manifestacija za koju je, pretpostavljamo, uprava muzeja iznajmila prostor. Prostrt je crveni tepih, a oko ulaza, iza monumenata od cigli, pojavili su se štandovi s toplom čokoladom, čokoladnim krofnama i inim, tipično zagrebačkim oblizekama.
Kada je zdvojna i snebljiva likovna kritičarka telefonirala nadležnoj “Zagreb Coffe&Chokofesta”, dotična joj je rekla: “Pa što? I Mona Liza od čokolade je također umjetnost!” A ravnateljica Doma HDLU, njoj ćemo ime ljubazno spomenuti, Gaella Alexandra Gottwald, na slično intonirano pitanje odgovorila je da je umjetniku ponudila da ranije ukloni svoju izložbu, ali on je to odbio.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak.
Nije za vjerovati da gospođa ravnateljica ne zna što znači ranije uklanjanje izložbe, niti kako se, barem u Europi, onoj istočnoj, postkomunističkoj, u kojoj su se, mimo lijepe umjetnosti, i zbili svi ti genocidi i holokausti, svi ti auschwitzi i jasenovci, jedino može konotirati takav postupak. Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe?
Je li to Gaella Gottwald ponudila umjetniku čokoladiranu zabranu izložbe? On je to odbio, kao što je odbio i komentirati nagrđivanje njegova rada i ponižavanje onih koji se s njime identificiraju.
Ili, možda, to i nije nagrđivanje, nego rad biva dovršavan u prostoru i vremenu, mimo umjetnikove volje, onako kako zna biti s romanima, filmovima, simfonijama, skulpturama kada na ozbiljan način svjedoče o duhu vremena. Što možemo reći o duhu vremena? Možda to da se i 1942. u Zagrebu jela čokolada, da se pio kakao i da jelci i pilci nipošto nisu bili krivi za ono što se događalo nizvodno Savom, ili tu malo bliže, na Dotršćini i u maksimirskim fino uređenim i oblikovanim šumarcima.
Put u Jasenovac izgradili su zločinci, ali su ga popločali ravnodušni građani. Asfaltom od čokolade.
Zamislite samo koliko bi im čokolade trebalo da na svoj specifični coffe&choko način, u skladu s boljim građanskim tradicijama, komemoriraju svaku od osamdeset i pet tisuća imenom i prezimenom pobilježenih žrtava Jasenovca? Oni čija se imena ne znaju i oko čije su se nevidljivosti i anonimnosti pobrinule nacionalne kulturne, političke i državotvorne elite neće biti ni spomenuti.
Ali ako bi iza svakoga u Jasenovcu umorenog Srbina, Židova – Rome njihovi ubojice nisu ni popisali pri ulasku u logor – komunista, ljevičara, masona, slovenskoga katoličkog svećenika i homoseksualca stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika trebalo unijeti oko osam i pol tisuća kilograma ili osam i pol tona čokolade.
Da Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade? Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas
Ako bi iza svakoga Srbina, a bilo ih je prema najkonzervativnijim procjenama oko tristo tisuća, kojega su ubili ustaše samo zato što je bio Srbin, Srpkinja ili Srpče u kolijevci, stala tabla od stotinu grama čokolade, tada bi u Dom hrvatskih likovnih umjetnika valjalo unijeti trideset tisuća kilograma ili trideset tona čokolade.
Ako bi im u toj zagrebačkoj komemoraciji, za koju nam je ideju dala gospođa koja u Mona Lizi od čokolade vidi možda i uspjeliju umjetnost od nekakvih cigli, računali i svakoga umorenog Židova, Roma, antifašista, komunista, ljevičara ili naprosto svakoga ubijenog Hrvata koji je stradao jer se identificirao s onima koji su stradavali, a ne s onima koji su gradili i svojom ravnodušnošću popločavali put u Jasenovac, tada bi se u Dom hrvatskih likovnih umjetnika, prema najkonzervativnijim procjenama, unijelo više od trideset i pet tisuća kilograma ili trideset pet tona čokolade.
Da sve bude u skladu s rasnim teorijama koje su vladale u NDH i koje su jednim dijelom bile usklađene s Hitlerovim i Rosenbergovim teorijama, ali su u velikoj mjeri bile samorodne (recimo, kada je riječ o Srbima), neka Rome simbolizira crna čokolada, ona sa sedamdeset posto kakao praha. Kako su Srbi iz ustaške perspektive, one iz 1941. ili današnje stadionske, zapravo Cigani, neka iza njih stoje šezdesetpostotne table čokolade.
Iza Židova, dakle Semita, pedeset posto kakao praha, a iza svih drugih, iza komunista, ljevičara, masona, homoseksualaca, slovenskih svećenika, kao i svih drugih koji su od 1941. stradavali jer nisu bili ravnodušni, neka stoje table fine mliječne čokolade.
I da zatim Gaellu Alexandru Gottwald i sve one članove Društva hrvatskih likovnih umjetnika koji ovih dana nisu osjetili barem sram, kao i novinare kulture Hrvatske televizije i sve novinare koji su prešutjeli jasenovački festival čokolade, gospodu koja će se naći uvrijeđenima kad im se Jasenovcem kvare njihovi slatki hrvatski snovi, ljubazno pozovemo na umjetnički performans u Meštrovićev paviljon, pred tih trideset i pet tona čokolade. Pa jedite tu čokoladu, gospodo i drage dame… 1941. kao i danas.
(Prenosimo sa autorova portala)
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- Next Page »