Sedmogodišnja Katherine, nedugo nakon Božića, provodi ugodnu večer sa svojim djedom, koju prekida pojava noćnog posjetioca, s kojim njezin djed izlazi u dvorište. Kad Katherina napokon krene potražiti djeda, nađe ga razmrskane glave. Šok je toliko velik da djevojčica zanijemi i hitno joj je potrebna psihološka pomoć. [Read more…]
Mantra o kršćanskim korijenima Evrope
Zanimljiv i poučan pogled na mantru o kršćanskim korijenima Evrope ponudila nam je posljednja sjednica Evropskog vijeća u Bruxellesu, prva na kojoj je Hrvatsku zastupao premijer Tihomir Orešković. S obzirom na količinu vremena koja je ondje utrošena, a još više s obzirom na medijski odjek te sjednice, stječe se dojam da je daleko najvažnije pitanje bio takozvani Brexit, preciznije: dodatni ustupci koje treba ponuditi Ujedinjenom Kraljevstvu da nas udostoji svog ostanka u Evropskoj uniji. [Read more…]
Da li je EU jedina perspektiva regije?
Pre deset godina Zapadni Balkan (u koji je tad još spadala i Hrvatska, koja je 2013. ušla u EU) bio je pod snažnim utiskom obećanja koje je najpre (2000) dato na Zagrebačkom, a potom (2003) na Solunskom samitu EU. To obećanje – da sve zemlje nekadašnje Jugoslavije imaju svoje mesto u EU i da od njih zavisi kada će postati članice EU – unelo je optimizam i značajan entuzijazam da se što pre otpočne put približavanja EU. [Read more…]
Haute couture i mi
I dok je nekada živio u pećinama, čovjek je svakako nastojao da mu krzno bude ljepše i kvalitetnije od susjedovog. Da o damama ne govorim (dokaz su gomile ženskog nakita uz kosture naših predaka). No pravo bilježenje razvoja ljudske mode (Haute couture) imamo, naravno, u stručnim knjigama. [Read more…]
Nijemci znaju čemu služi bodljikava žica
Njemačka kompanija Mutanox, javljaju agencije, odbila je Madžarskoj isporučiti između 9000 i 10.000 koturova bodljikave žice, i to uz ovakvo obrazloženje: “Bodljikava žica namijenjena je sprečavanju krivičnih djela, ali djeca i odrasli koji se u izbjeglištvu pokušavaju dokopati spasa ne pripadaju kategoriji počinitelja.” [Read more…]
Spasavanje Kapetana Dragana
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.
Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.
Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije
Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.
Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.
I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.
Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.
U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana (…) potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni…
Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.
”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…
I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.
Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.
Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.
Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!
Car ne bi škropio Akademiju
Balerine, prozračne i bijele, izgledale su poput priviđenja tamo usred zelene livade i cvjetnih lijeha. Ne samo da su izašle iz svoje kuće, zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, nego su to učinile usred dana. Do sada sam balerine na otvorenom, izvan kazališta, vidio samo u nježnom svjetlu sjevernih bijelih noći u Sankt Peterburgu, kada je ansambl Marijinskog izašao na trgove proslaviti 300. rođendan svoga grada.
Ali, prošlog utorka u središtu Zagrebu, sat iza podneva, jedva se moglo gledati u taj bijeli balet okupan žarkim i toplim sunčevim sjajem. Dobro da uz glazbu baleta Giselle nisu isparile pred našim očima, onako kako na ljetnom nebu nestaju bijeli oblačci.
Bilo je to jedno od čuda koja su na Dan otvorenog trga napustila kuće u kojima inače nastaju i stanuju da bi se ukazala na asfaltu i travi, pred građanima, među ljudima, uključujući one koji ih inače ne primjećuju.
U središtu pažnje je bila kuća koju je za Muzičku akademiju iz(g)radio arhitekt Milan Šosterič, uz veliku i odlučujuću političku podršku i volju gradonačelnika Milana Bandića. Privlačit će ta zgrada pažnju još godinama, sve dok na nju ne naviknemo u društvu palača koje je okružuju. Samo da nikada ne doživi sudbinu svoje prethodnice, Fabrisove zgrade Željpoha ili Ferimporta (kako tko već pamti) koja je na tom uglu godinama stajala kao napuštena, sve prljavija i odrpanija sirotica
U središtu pažnje je bila kuća koju je za Muzičku akademiju iz(g)radio arhitekt Milan Šosterič, uz veliku i odlučujuću političku podršku i volju gradonačelnika Milana Bandića. Privlačit će ta zgrada pažnju još godinama, sve dok na nju ne naviknemo u društvu palača koje je okružuju. Samo da nikada ne doživi sudbinu svoje prethodnice, Fabrisove zgrade Željpoha ili Ferimporta (kako tko već pamti) koja je na tom uglu godinama stajala kao napuštena, sve prljavija i odrpanija sirotica.
Dobro je pred tom novom zgradom govorio Milan Bandić. Prigodu otvaranja takvog objekta točno je nazivao velikim civilizacijskim iskorakom hrvatske metropole. Zagreb i Hrvatska izgradnjom Muzičke akademije to su doista učinili. Ali, osim što su iznimno rijetki, takvi su naši koraci redovito i šepavi, baš kao što gotovo uvijek, barem u nekom malom segmentu, mora zašepati i svaki govor Milana Bandića.
Je li baš morao, ispred čitavo jedno stoljeće iščekivane, a čitavo jedno desetljeće na toj lokaciji planirane i građene zgrade, najaviti i garažu ispod HNK? I to već za tri godine? I to kao dio kandidature Zagreba za kulturnu prijestolnicu Europe 2020.? Doduše, mašta i u garaži može svašta, kao što su umjetnici u Zagrebu već i pokazivali, ali sumnjam da je Bandićevo vizionarstvo vidjelo već i kulturne sadržaje koji bi se mogli smjestiti u tu garažu. A opet, bez obzira što izgovarajući “štad” umjesto “štaat” bečku Državnu operu unižava u rang gradske, bez gradonačelnika Bandića Muzička akademija još dugo i zadugo ne bi imala svoju zgradu.
Ne vrludam ovako između Bandićevih zasluga i gafova zato što se ne mogu odlučiti da ga hvalim ili kudim, nego upravo zato da bih pokazao kako mi, kao država i društvo, u svakoj prilici pokazujemo i svoje vrline i svoje mane. Kao da više ništa, pa ni jednu iznimnu i veliku građansku ceremoniju ne znamo prirediti i izvesti od početka do kraja kako se pristoji i kako valja.
Tako je bilo i s otvorenjem Muzičke akademije koje zapravo nije bilo otvorenje, jer zgrada još nije završena i spremna primiti svoje stanare, pa se tomu doskočilo izrazom “predstavljanje”. U povijesnoj zgodi, što dovršenje takvog kapitalnog objekta za kulturu čitave zemlje svakako jest, isto tako može se činiti usputnim i nebitnim pitanje je li doista bilo potrebno i sekularnoj državi prilično takvu jednu javnu zgradu i ustanovu poškropiti svetom vodicom.
U povijesnoj zgodi, što dovršenje takvog kapitalnog objekta za kulturu čitave zemlje svakako jest, isto tako može se činiti usputnim i nebitnim pitanje je li doista bilo potrebno i sekularnoj državi prilično takvu jednu javnu zgradu i ustanovu poškropiti svetom vodicom
O priličnosti takvog obreda na tom mjestu i u tom trenutku trebao je, prije svih drugih, promisliti upravo onaj koji je bio pozvan da obred obavi, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Tonči Matulić. Pitat će se mnogi zašto bi u zemlji, u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima, pa se to vjerojatno odnosi i na većinu profesora i studenata Muzičke akademije, zašto bi dakle u takvoj sredini ikome smetao vjerski obred koji na njihov budući rad i živote priziva Božji blagoslov? Evo zašto.
Ako niste vjernik, ili ako jeste vjernik, a niste katolik, pa se zateknete kao gost u nekom katoličkom domu u koji je na poziv domaćina upravo došao svećenik blagosloviti ga, vi ćete u znak poštovanja prema svom domaćinu i njegovoj vjeri pristojno odslušati molitve i nećete se osjećati opečeno ako i na vas padne koja kap te tekućine kojom se tjera zlo. Čak i ako na to gledate kao na obično praznovjerje, vaše dostojanstvo gosta neće biti povrijeđeno.
Međutim, ovdje je riječ o javnom građanskom, štoviše sveučilišnom prostoru u kojem se ama baš nijedan građanin ne bi trebao i ne bi smio osjećati kao gost. Ali, kod nas ipak, čak i na tako visokoj akademskoj razini, čini se prevladava ono poimanje o državi u kojoj su jedni, a to su oni u većini, domaćini, a oni drugi, razvrstani u mnoge manjinske ladice, samo gosti.
Povjesničarka umjetnosti i vjerojatno najveća poznavateljica povijesti grada Zagreba Snješka Knežević rekla mi je, tamo na taj Dan otvorenog trga, da taj obredni blagoslov smatra anakronizmom.
Ni 1895., kada je car Franjo Josip na tom istom trgu svečano otvarao novo kazalište, baš kao ni 1882., kada se otvarala nova sveučilišna zgrada, dakle u katoličkoj Austro-Ugarskoj monarhiji nikome nije palo na pamet u ceremonije uključiti i crkveni obred blagoslova. U tom smislu škropljenje hramova umjetnosti i znanosti svetom vodicom možda i nije anakronizam, nego upravo znak našeg “novog” trenutka i društva
Međutim, dan kasnije u svom je komentaru svečanosti u Jutarnjem listu podsjetila da ni 1895., kada je car Franjo Josip na tom istom trgu svečano otvarao novo kazalište, baš kao ni 1882., kada se otvarala nova sveučilišna zgrada, dakle u katoličkoj Austro-Ugarskoj monarhiji nikome nije palo na pamet u ceremonije uključiti i crkveni obred blagoslova. U tom smislu škropljenje hramova umjetnosti i znanosti svetom vodicom možda i nije anakronizam, nego upravo znak našeg “novog” trenutka i društva.
Naposljetku, u Danu otvorenog trga sudjelovala je i skupina građana koja zahtjeva da se s tog mjesta ukloni ime maršala Tita, diktatora i zločinca. I tu ću se pozvati na Snješku Knežević i njezin prijedlog da se tom mjestu vrati ime Sveučilišni trg iz vremena kada je počela preobrazba sajmišta na rubu grada u vizionarski budući urbani centar.
Njezin prijedlog zasnovan je na povijesnim, civilizacijskim i kulturnim, a ne ideološkim razlozima i tako je i artikuliran i argumentiran. Nažalost, takva argumentacija ne privlači nijednu od političkih opcija koje od izbora do izbora parazitiraju na ovim ili onim raspaljenim emocijama i revizionističkim sentimentima.
Da su zreli, trezveni i odgovorni barem bi o takvoj jednoj stvari lako postigli suglasje. Ali nisu. No, vratimo se balerinama, umjetnicima, znanstvenicima. Oni su konstanta na tom, i mnogim drugim trgovima i u ustanovama koje ih okružuju. Zbog njih će se i oko njih će se i ubuduće, u još većem broju kada to ne bude usred radnog tjedna, građani okupljati na Danu otvorenog trga.
U tom jednom danu tamo su bile izložene tolike naše mogućnosti, talenti i nade. A odmah uz njih i slabosti i mane. Srećom, ono prvo se, barem u dosadašnjoj povijesti, pokazalo trajnijim. Vjerujem da će tako i ostati.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Lipovac – splitski brend
U središtu Beča, nedaleko od katedrale svetog Stjepana, dućan sa suvenirima nudi majice i torbe s prekriženim crtežom klokana i upozorenjem kako Austriju nipošto ne smijete miješati s Australijom. “Mi nemamo klokane”, kaže plitka i neduhovita šala za turističke tupane koji svijetom putuju zatvorenih očiju, često nesvjesni kulture i tradicije mjesta u koje su doputovali.
Zašto bi inače zemlju koja je ostatku svijeta dala valcer i psihoanalizu, da uzgredno spomenem samo dva velika austrijska postignuća, povezivali s nekakvim tobolčarima?
Čemu se kraj svega krasnog što imate, reklamirati nečim budalastim što nemate? Brendiranje zemalja i gradova, kako vidimo, često ne uspijeva ni onima koji namjernicima imaju pokazati daleko više od Splita i Hrvatske, te ne treba osuđivati skromnu imaginaciju naših turističkih radnika i oskudan izbor suvenira na našim štandovima.
Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve
Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve.
A i to malo autentičnoga što imamo, ne govori previše o gradu kakav je danas i ljudima koji ovdje žive. Prolazeći svakodnevno Zlatnim vratima gledam Japance kako se ispred Grgura nasmijano namještaju za fotografiranje i zamišljam što će oni kazati dok tu sliku budu pokazivali svojim prijateljima i susjedima u Osaki: “To je jedan njihov, hrvatski… zapravo nemam pojma tko.” Nema ih zaista mnogo ni ovdje koji znaju tko je bio Grgur Ninski.
Ako nam je netko jednom i rekao, ne pamtimo više što to važno i mudro piše u rastvorenoj knjizi u koju crkveni velikodostojnik kvrgavim kažiprstom strogo pokazuje, a još manje znamo, i možda bi tako trebalo i ostati, o protutalijanskom nadahnuću u kojemu su jugoslavenski nacionalisti podigli njegov kip u Splitu.
Ispražnjen od ideoloških značenja drevni se biskup uspravlja na pozadini zelenila na vrhu skalina prema Đardinu. Ostalo je samo narodno vjerovanje da dodir njegova nožnog palca donosi sreću, premda nekolicina iskusnih sportskih kladioničara s kojima sam razgovarao tvrde kako ni to baš nije istina.
Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split
Što je, dakle, taj Grgur Ninski nama i što smo mi tome Grguru Ninskom? Vjere mi, ja ne znam. Lijepo ga je vidjeti, postao je brend grada, rastvorila bi se velika praznina da Meštrovićeva brončanog prelata nema, ali ja ne vidim da on o nama i našim životima danas više išta svjedoči.
Taj bi posao, ako mene pitate, bolje napravile skulpture jednog drugog našeg umjetnika, pokojnog Vaska Lipovca. Gledam fotografije izložbe Lipovčevih biciklista izloženih prije nekoliko tjedana u predvorju jedne banke u poslovnom dijelu Londona. Debeli i zapuhani oni vrijedno pedaliraju okruženi staklom i mramorom i ulaštenom mjedi, neočekivano očovječujući hladni i bezdušni prostor novčarske ustanove i zapanjujući menadžere koji tu rade.
Neoliberalni se pizduni, tvrde mi svjedoci, zaustavljaju u čudu, a njihovim tvrdim licima raširi osmijeh kad opaze šašave drvene rekreativce u šarenim dresovima.
I meni je, naravno, drago kad to čujem, kao i uvijek kad je netko naš prepoznat u svijetu, ali sam, s druge strane, i nešto sebičan i ne bih tu grupu od pedesetak figura koja je klasik suvremene hrvatske skulpture isuviše seljakao okolo. Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split.
Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita
To bi bio brend uspješniji od ijednoga drugog brenda. Svi bi se zaljubili u Lipovčevu pretilu gospodu i slikali s njima, po njima bi nas prepoznavali točnije nego i po čemu drugome, jer u njima je sadržano sve što mi jesmo, ili što bismo barem željeli biti.
Oni su samo otjelovljenje Mediterana, lijepog života, hedonizma i smijeha, a imaju opet i jednu pritajenu sjetu, sentimentalnost, građansku smjernost i pristojnost.
Istina, ovoga posljednjeg u Splitu i nema mnogo, ali to je, ajmo reć, ideal kojemu stremimo. Takvima se želimo predstavljati, pa i ako obično takvi nismo. Ni jedan brend, na kraju krajeva, nije stopostotno istinit.
Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita.
“Biciklisti”, kazat će stranac vedro.
“Tako je, prijatelju”, odgovorit ćete mu vi ponosno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
ŽURBA
brzam
nešto sasvim svakodnevno
pa brzam
iza mene dva koraka
zaigrana djevojčica
moj rod
s noge na nogu
hej Spora
ajde malo požuri
šalim se
mama ti je spora
odgovara četvorogodišnje dijete
ŠOPING
u Austriji
sudjeluje u kupnji lončanica za cvijeće
gura kolica
različitih proizvoda
i ženi govori
‘‘hej, možda je nepotrebno to što kupuješ“
nekada bi ga poslušala
većinom ne
napravila izraz lica osobe
kojoj se neprestano dodijava
i malo se odmaknula
nije ga to smetalo
nije pretjerano držao do svojih prigovora
izgovarao ih je mehanički
da vrijeme brže prođe
i prolazilo je
bitno je da je ove subote bio u Austriji
sa izvjesnom strašću sudjelovao
u ritualima koji se tiču opskrbe
na kasi pružio kreditnu karticu
koja je bila olakšana za određen iznos
točno za taj iznos
kupio je jednodnevni mir
razmišljanje o svrsi svih tih novih stvari u njegovu životu
stolne lampe, čaše, nešto što bi se moglo nazvati ukrasom za dnevnu sobu
i tako
recimo da je sudjelovao u procesima koji bi se mogli nazvati
sustavno izbjegavanje patnje
NOGA NA GASU
na kratkom putu
vrijeme prekraćuje
izračunom koliko goriva troši automobil
šest litara je puno
manje od šest je dobro
ne sluša radio
ne priča na telefon
ne pjevuši pjesme
uglavnom se bori s kompjuterom
i nogom na gasu
nema smisla za društvene igre
šah i slično
al u toj disciplini je dobar
ko će ga znati
možda je sve ovo protraćen život
ali borba s tehnologijom
pričinjava mu izvjesno zadovoljstvo
JOŠ JEDNA PJESMA
još jedno buđenje,
jedna pjesma, započinjanje rečenice
još jedna pjesma
u kojoj se ogledaju riječi
koje ne govorimo često
još jedna pjesmu
na neutabanoj stazi
neotkrivenom tragu
negdje
možda večeras napišem pjesmu
nakon koje ću se napiti
još samo jedna pjesma
pa neka se stvari događaju istim redoslijedom
samo bez nas
Tito je živ?
Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih.
Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo.
Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije par dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim.
“Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu.
I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća.
Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?
“Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću?
Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji, i internetu, i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?
Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima?
Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati.
Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.
U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela.
Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?
Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora. Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe
Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski.
Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji.
Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili.
Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic.
U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima.
U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim.
Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo.
Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »