Skup sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana iz Istre i Dalmacije, koji iz izazvao gnjev u Sloveniji i ljutljivu zbunjenost u Hrvatskog, održan je u pograničnom selu koje Talijani zovu Basovizza. [Read more…]
Orbanova Mađarska je u koliziji s modernom Europom
Prošlog tjedna je Europski parlament premoćnom većinom glasova prihvatio izvješće što ga je pripremila Judith Sargentini, zastupnica skupine Zeleni/Slobodna alijansa, o Mađarskoj. [Read more…]
Dejan Đokić: ”Jugoslavenska ideja je puno starija od sarajevskog atentata”
Piše: Dejan Kožul
Obeležavanje 100. godišnjice Sarajevskog atentata poslužilo nam je kao povod za razgovor sa Dejanom Đokićem, profesorom istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu.
Da li različito viđenje Sarajevskog atentata znači i različit odnos prema Jugoslaviji?
Ukratko rečeno – da. Pritom treba imati na umu da je isuviše pojednostavljeno tvrditi da bez atentata ne bi bilo Jugoslavije. Jugoslovenska ideja je bila stara gotovo čitavo stoleće, a u godinama pre rata Hrvatsko-srpska koalicija je na platformi koja je u suštini bila jugoslovenska dominirala hrvatskom politikom. Slične ideje su bile prisutne i među Slovencima, kao i u Srbiji, pre svega u opozicionim i intelektualnim krugovima. Imamo i revolucionarnu omladinu, poput Mlade Bosne, koja se zalaže za ujedinjenje Južnih Slovena i koja na Srbiju gleda kao na južnoslovenski Pijemont. Jugoslavije bez atentata gotovo sigurno ne bi bilo 1918., ali možda bi je bilo sto godina kasnije, kao što je 1911. pisao Stojan Novaković u jednom utopističkom eseju objavljenom u “Hrvatskosrpskom almanahu” (koji je izlazio u Zagrebu i Beogradu).
Događaji iz juna-jula 1914. podjednako su bili relevantni i lani, samo šta ih se gotovo niko nije setio, kao šta će ih malo ko da se seti narednih godina, ističe Dejan Đokić profesor istorije na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu
Drugo, atentat od 28. juna 1914. ne treba brkati sa izbijanjem Prvoga svetskog rata tačno mesec dana kasnije, objavom rata Srbiji od strane Austro-Ugarske, kako izgleda neki smatraju kada obeležavaju stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Do rata nije moralo da dođe ni posle atentata, da Austro-Ugarska i Nemačka nisu bile maltene po svaku cenu rešene da kazne Srbiju.
Austro-Ugarska je mogla recimo da prihvati srpski odgovor na ultimatum od 23. jula, koji je pisan u pomirljivom tonu, vrlo opreznim jezikom i u suštini je prihvatio austrougarske zahteve, pa je i kajzer Vilhelm izjavio da više nema potrebe za ratom. Naravno, nije Srbija samo nevina žrtva u celoj priči, ona je priželjkivala raspad Austro-Ugarske, do kog je moglo doći samo ratom, ali 1914., odmah nakon Balkanskih ratova iz 1912/1913., ona jednostavno nije bila spremna za rat, niti je znala da li bi imala pomoć Rusije, koja je 1908. podržala austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine.
Treće, iako srpska vlada već u septembru 1914., dva meseca pre Niške deklaracije, obaveštava svoja poslanstva da je njen glavni ratni cilj oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena, ujedinjenje nije izvesno sve do pred sam kraj rata. Srpski saveznici ne žele raspad dvojne monarhije, a to čak ne traži ni američki predsednik Vilson u čuvenih “14 tačaka”, dokumentu koji se često pogrešno interpretira.
Atentat od 28. juna 1914. ne treba brkati sa izbijanjem Prvoga svetskog rata tačno mesec dana kasnije, objavom rata Srbiji od strane Austro-Ugarske, kako izgleda neki smatraju kada obeležavaju stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Do rata nije moralo da dođe ni posle atentata, da Austro-Ugarska i Nemačka nisu bile maltene po svaku cenu rešene da kazne Srbiju
Tokom rata postoje različita gledanja na rešenje srpskog i jugoslovenskog pitanja, ne samo između srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, koji su vodili dalmatinski Hrvati Ante Trumbić i Frano Supilo (a finansijski pomagala Srbija), nego i unutar srpske vlade, odnosno između regenta Aleksandra, vlade i opozicije, kao i između emigrantskog Jugoslavenskog odbora i političkih predstavnika Južnih Slovena u Austro-Ugarskoj. Na kraju, dolazi do sukoba i unutar samog Odbora, pa tako Supilo daje ostavku 1916. godine.
Od Gavrila Principa i mladobosanaca srpska vlada se ogradila i njihov čin najoštrije osudila čim je dobila vest o atentatu. U međuratnoj Jugoslaviji država kao da ne zna šta da radi sa “službenim pamćenjem” na njihov čin. Tek u socijalističkoj Jugoslaviji mladobosanci bivaju slavljeni kao narodni revolucionari i preteče komunista. Ne treba zaboraviti da su Apis i ostali članovi Crne ruke rehabilitovani posthumno 1953., u Titovoj Jugoslaviji.
Raspadom Jugoslavije kao da se raspala ista perspektiva?
Mislim da nije nužno veliki problem kada se na događaje iz 1914. gleda iz sadašnje, postjugoslovenske perspektive. U nedostatku novih dokumenata, ta perspektiva je možda jedino šta je novo. Problem, za mene barem, nastaje kada ta perspektiva postane antijugoslovenska i kada se zaboravi na vremenski i širi evropski kontekst u kom je nastala i delovala Mlada Bosna (ili Crna ruka). Tako danas imamo i Srbe i ne-Srbe koji, doduše sa različitih gledišta, proglašavaju Principa za srpskog nacionalistu, maltene preteču onih koji su devedesetih ubijali i silovali po Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Danas se, inače, dosta pojednostavljuju nacionalne ideologije, tako da čak i neki istoričari govore o jasnim razlikama između srpskog i jugoslovenskog nacionalizma, iako su ti nacionalizmi, kao i hrvatski, pa i slovenački, mnogo heterogeniji i dosta međusobno povezani i isprepleteni.
Da li je problem nedovoljna istraženost prve Jugoslavije i ideje koja je stvorila Kraljevinu SHS?
Čini mi se da zaista ne postoji veliko interesovanje za taj period, iako postoji dosta dobrih radova o međuratnom periodu. Sve do ove stogodišnjice malo ko se interesovao i za Prvi svetski rat. Ne znam za neku ozbiljnu studiju na tu temu još od, istina vrhunskih, radova pokojnog profesora Andreja Mitrovića, od pre tridesetak godina. Najbolja knjiga o Sarajevskom atentatu i dalje je studija Vladimira Dedijera, objavljena još pre 50 godina.
Problem nastaje kada ta perspektiva postane antijugoslovenska i kada se zaboravi na vremenski i širi evropski kontekst u kom je nastala i delovala Mlada Bosna (ili Crna ruka). Tako danas imamo i Srbe i ne-Srbe koji, doduše sa različitih gledišta, proglašavaju Principa za srpskog nacionalistu, maltene preteču onih koji su devedesetih ubijali i silovali po Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu
Koliko su istorija i istoričari kao naučnici zakazali, koliko su i sami postali deo problema, svesno ili nesvesno?
Istorija ne postoji bez istoričara. Ima u čitavoj bivšoj Jugoslaviji odličnih istoričara, kolega koji poseduju veliko znanje i intelektualno poštenje. Mnogi drugi su se stavili u službu nacije, kao šta su njihovi prethodnici pružali legitimitet vladajućoj ideologiji. Veliki problem je i nedostatak analitičkog pristupa proučavanju prošlosti. Prepričava se arhivska građa, knjige su predugačke i često loše napisane, nema kulture debate i dijaloga, ni akademske kritike (prikazi u naučnim časopisima su na niskom nivou!), a anonimna stručna recenzija gotovo ne postoji. Dakle, ima tu velikih problema.
Da li smo nakon ove stogodišnjice išta pametniji?
Velike godišnjice poput ove u suštini mi idu na nerve. Događaji iz juna-jula 1914. podjednako su bili relevantni i lani, samo šta ih se gotovo niko nije setio, kao šta će ih malo ko da se seti narednih godina. Pitam se šta se tačno obeležavalo u oba dela Bosne 28. juna ove godine. Jedna mlada antropološkinja poreklom iz Bosne, koja radi na Zapadu, sjajno je primetila ovih dana kako su svetski mediji gotovo potpuno ignorisali bosanskohercegovačke društvene proteste i nedavne katastrofalne poplave, a stogodišnjici poklanjaju puno prostora. Da ne pominjem neke lokalne političare i “kulturne radnike”, koji su preko noći postali stručnjaci za Prvi svetski rat. Godišnjice su prilike da izdavači i autori, kao i mediji, zarade novac, a političari ne baš jeftine političke poene. Pritom, koliko mogu iz Londona da primetim, tzv. običnim ljudima, od kojih se mnogi bore za puku egzistenciju, godišnjica atentata sa pravom nije na prvom mestu prioriteta.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Mom dragom čukununuku
Neobično pismo stiglo je prije nekog vremena vlastima u Mrkonjić Gradu. Iz nekog ureda austrijske državne uprave ljubazno su ih upozorili kako je istekla stogodišnja garancija općinskoj zgradi koja je početkom dvadesetog vijeka sazidana milošću cara i kralja Franje Josipa, te se odsad pa nadalje oni u Beču ne smatraju odgovornim otkine li se rukohvat na stubištu i referent za komunalna pitanja s krikom propadne sve do podruma ili ako crijep s krova ubije nedužnog prolaznika na ulici.
Mrkonjićani su pismo morali pročitati nekoliko puta prije nego što su ga razumjeli. Ni kad su im ga preveli, ono ih nije zbunilo manje od originalnog njemačkog teksta. Četiri države su se u promijenile, s dva svjetska i jednim lokalnim ratom između njih, i u krvavom se metežu sasvim zagubilo sjećanje tko je gradio općinsku zgradu, a da ne spominjemo nekakvu garanciju koju je krasopisom, metalnim perom umočenim u mastilo sastavio nepoznati K. und K. činovnik prije sto godina, kad se Mrkonjić Grad nije čak ni zvao Mrkonjić Grad, već Varcar Vakuf. Kad je itko za išta tako dugo jamčio, naročito u Bosni, gdje u kladionicama ne daju visok koeficijent ni da će sunce sutra izaći?
Četiri države su se u promijenile, s dva svjetska i jednim lokalnim ratom između njih, i u krvavom se metežu sasvim zagubilo sjećanje tko je gradio općinsku zgradu, a da ne spominjemo nekakvu garanciju koju je krasopisom, metalnim perom umočenim u mastilo sastavio nepoznati K. und K. činovnik prije sto godina, kad se Mrkonjić Grad nije čak ni zvao Mrkonjić Grad, već Varcar Vakuf. Kad je itko za išta tako dugo jamčio, naročito u Bosni, gdje u kladionicama ne daju visok koeficijent ni da će sunce sutra izaći?
Takvo što u nas jednostavno ne postoji. Tvrdo su nam obećavali i još obećavaju, istina, svašta, ali nikad im stvarno nismo povjerovali. Gledajući kako se isti oni što su nekad u suzama pjevali “duh slavenski živjet će vjekov’ma” danas svečano zaklinju “jedinoj i vječnoj Hrvatskoj”, razborito je sumnjati u trajnost stvari. Ovdje sve drži vodu samo dok majstori odu.
Dogodi se opet, rijetko i zapanjujuće, da ustanova ili poduzeće, unatoč svim potresima i mijenama, padanjima i podizanjima različitih političkih sustava, dočeka troznamenkaste godine. Preživi tu i tamo gdjekoja pivovara, destilerija, uljara, pržionica kave ili banka. Ovo posljednje osobit je podvig. Ne možete se pravo načuditi da su u ovoj lopovskoj i prevaratnskoj zemlji pare čitavih stotinu ljeta ostale na jednome mjestu, ali jednoj banci je to zaista uspjelo. Posljednjih se tjedana na televiziji hvali velikim jubilejom i, dapače, daje pismeno jamstvo, kao što je Austro-Ugarska jamčila za općinsku kuću u Varcar Vakufu, kako će i iduće stoljeće biti tu.
Vidjeli ste zacijelo reklamu. Uprava banke zove građane da, sasvim besplatno, pohrane jednu kutiju u njihovom trezoru pod centralnim zagrebačkim trgom, a oni će je za sto godina predati vašem pranećaku, čukununuku ili nekom drugom donositelju valjane potvrde. Kutija je, po prilici, veličine paketa kakvi se s napojnicom za konduktera autobusima iz provincije šalju studentima u glavni grad.
Kao što mater iz Zaostroga jedincu na elektrotehnici šalje komad pancete, savijaču i čupavce, staklenku maslina i bocu domaćeg soka od višanja, vi imate priliku poslati paket u daleku budućnost. On ne putuje u prostoru, već u vremenu, “potomstvu zlom i nezahvalnom”, kako bi rekao onaj neurastenični pjesnik kojemu su djeca ulivala vodu u cipele u Hrabalovom romanu “Služio sam engleskog kralja”.
Sadržaj bi trebao biti nekvarljiv jer panceta i kolači za sto godina, blago rečeno, ne bi dobro izgledali, a isključeni su, dakako, i eksplozivi i kiseline. Sve drugo je ostavljeno vašoj mašti, na volju vam je hoćete li staviti dijamantne naušnice, srebreno nalivpero, odlikovanje iz Domovinskog rata, spomenar s prešanim suhim cvijećem i sentimentalnim stihovima, snimku vlastite svadbe ili izabrane isječke iz novina i audiozapis govora Franje Tuđmana, želite li naraštajima ostaviti osobnije svjedočenje ili bi naglasak radije stavili na historijske okolnosti u kojima ste živjeli.
Ne možete se pravo načuditi da su u ovoj lopovskoj i prevaratnskoj zemlji pare čitavih stotinu ljeta ostale na jednome mjestu, ali jednoj banci je to zaista uspjelo. Posljednjih se tjedana na televiziji hvali velikim jubilejom i, dapače, daje pismeno jamstvo, kao što je Austro-Ugarska jamčila za općinsku kuću u Varcar Vakufu, kako će i iduće stoljeće biti tu
Uzbudljiva je to zamisao. Zatekao sam se i sam prije nekoliko dana gdje razmišljam o popisu stvari koje bih ja spremio nepoznatom potomku, što bih mu poručio iz ovoga našega vremena i ove iscrpljene, umiruće civilizacije? No, počelo je s pitanjima na koje nisam znao odgovor.
Pod jedan, gdje ja to šaljem? Hoće li dijete moje djece paket naći u sitosti i veselju, u jednom tehnološki naprednom, čistom i sretnom svijetu, ili će bijelu kartonsku kutiju zamazanim rukama otvoriti odrpanac što među ruševinama lovi štakore? I jedna i druga opcija u ovome trenutku mi se čine jednako uvjerljivom.
Mogu lijepo zamisliti leteće automobile u 2114. godini, ali i novo kameno doba i divlja plemena što s kopljima lutaju postapokaliptičnim krajolikom. Možda će se moj daleki nasljednik živo začuditi USB sticku, zagristi ga i nezadovoljno zaključiti kako predmet nije naročite hranjive vrijednosti. Mudrije bi možda djetetu bilo staviti nekoliko sitnica za preživljavanje, švicarski nožić, kompas, udicu, nekoliko komadića kremena, takve stvari.
Zatim, krenem li mu pisati, na kojem jeziku da mu se obratim? I mnoge riječi koje mi danas govorimo za stotinu godina će se upljesniviti i uvenuti, baš poput savijače i čupavaca. Ovo što ja sad pišem moga čukununuka vjerojatno ne bi manje začudilo nego što se ja začudim kad čujem narodnu pjesmu “Moja diridika ore na volove”.
Nacionalistički jezikoslovci vole romantičnu predstavu kako od osvita svijeta naš jezik zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči i jednako će zujati, zvečati, zvoniti, zvučati, šumiti, grmiti, tutnjati i hučati sve do časa kad se anđeo Gospodnji među oblacima uspravi s trubljom i objavi povečerje čovječanstva, ali stvari, naravno, ne stoje tako.
Mogu lijepo zamisliti leteće automobile u 2114. godini, ali i novo kameno doba i divlja plemena što s kopljima lutaju postapokaliptičnim krajolikom. Možda će se moj daleki nasljednik živo začuditi USB sticku, zagristi ga i nezadovoljno zaključiti kako predmet nije naročite hranjive vrijednosti. Mudrije bi možda djetetu bilo staviti nekoliko sitnica za preživljavanje, švicarski nožić, kompas, udicu, nekoliko komadića kremena, takve stvari
Jedina i vječna Hrvatska mogla bi, zajedno s Maticom i Akademijom i oba pravopisa, i onim gdje se neću piše spojeno, i onim gdje se propisuje odvojeno, prdnuti u rosu kao i sve drugo što je prdnulo. Šaljete li nekome paket s rokom dospijeća u svibnju za sto godina i željeli biste primatelju sročiti nekoliko prigodnih toplih redaka, vjerojatno ne bi bilo zgorega napraviti to na engleskom. Za sto godina čak ni C-3PO, metalni droid iz Lucasovih “Ratova zvijezda”, programiran za više od šest milijuna oblika komuniciranja iz tisuća galaktika, možda neće znati hrvatski.
Glumac Špiro Guberina kazao je, na primjer, kako bi u budućnost poslao jednu epizodu “Velog mista” s njegovom antologijskom kreacijom gradskog škovacina, ali dosta je odvažna pretpostavka da će njegov rod tu išta živo razumijeti. Televizijskoj seriji na splitskoj čakavici s početka dvadesetog stoljeća ja bih za gledatelje u 2114. godini, za svaki slučaj, stavio mandarinske titlove.
Kako bilo, kraj svih ovih nedoumica, i dalje me intrigira da odem u poslovnicu banke i upitam jednu kutiju za sebe i svoga dalekog potomka, razveselim nečim osobitim dijete djece svoje djece. Njoj ili njemu zacijelo bi bilo najdraže kad bi od pretka iz travom zaraslog groba pod okrhnutim i posivjelim spomenikom s nečitljivim, ispranim slovima dobili kakve ljupke predmete od plemenitih kovina i dragog kamenja, ali to, na žalost, nemam.
Stvari koje bih poslao u budućnost su beznačajne, efemerne vrijednosti. Na primjer, jednu ili dvije svoje knjige. Upitajte bilo kojega hrvatskog književnog kritičara, svi će vam kazati kako jedva da postoji išta beznačajnije i efemernije od mojih knjiga. Teško je vjerovati da će taj prostački i prvoloptaški humor u dvadeset drugom vijeku itko objavljivati, pa eto, neka se mojoj djeci nađe.
Da popravim dojam, dodao bih jednu ili dvije ekranizacije tih proza i figuricu vojnika koju je pokojni Vasko Lipovac načinio za naslovnicu jednog mog romana. Stavio bih u kutiju zatim vjerojatno i knjige svojih prijatelja, možda Dežulovićeve “Pjesme iz Lore” i Jergovićevog “Hauzmajstora Šulca”. Reprodukciju nekog Vaništinog crteža. Knjigu Krležine lirike. Izabrao bih nekoliko domaćih rock albuma koji su mi značili.
Nacionalistički jezikoslovci vole romantičnu predstavu kako od osvita svijeta naš jezik zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči i jednako će zujati, zvečati, zvoniti, zvučati, šumiti, grmiti, tutnjati i hučati sve do časa kad se anđeo Gospodnji među oblacima uspravi s trubljom i objavi povečerje čovječanstva, ali stvari, naravno, ne stoje tako. Jedina i vječna Hrvatska mogla bi, zajedno s Maticom i Akademijom i oba pravopisa, i onim gdje se neću piše spojeno, i onim gdje se propisuje odvojeno, prdnuti u rosu kao i sve drugo što je prdnulo
Na primjer, u posljednje vrijeme ponovno sam uzeo slušati ploče Animatora, prekrasne, osunčane pop pjesme već i sad malo zaboravljenog Krešimira Blaževića, koji nas je prije sedam godina tragično napustio. Žao bi mi bilo da se ne zna za njegov talent, to bi moralo ostati za generacije koje dolaze, da jednom i u budućnosti nekakva nasmijana i nevina mladost u perivojima na gitarama pjeva “Ljeto nam se vratilo” i “Kasno je za prosinac”. Naravno, ako 2114. još uopće bude perivoja i gitara, pa i samoga ljeta i prosinca.
Ima onda jedna fotografija Andre Damjanića, snimljena pedesetih godina na Starom placu, gdje je uhvaćena eksplozija euforične radosti nakon Hajdukovog zgoditka. Pažljivo bih spakirao i to u kutiju i dao da se sačuva na suhom i tamnom mjestu ispod Jelačić placa, premda me nogomet, kako znate, ne zanima. Slika bi mojem potomstvu bila svjedočanstvo kako smo se i mi nekad, u našim sumornim i ušljivim vremenima, znali veseliti. Rijetkost je, ali nađe se ipak takvih čarobnih trenutaka. To bi moju djecu, pretpostavljam, trebalo ohrabriti da ne posustaju u teškim satima.
Uzeo bih na kraju i jedan svoj stari panama šešir, tkan od finih, tankih niti iz grana ekvadorske toquilla palme, zarolao ga u tuljac, vezao svilenom vrpcom i ugurao između knjiga, ploča, slika i diskova, a zatim sjeo i napisao dugačko pismo dalekom nasljedniku, nadajući se da će me moći razumjeti i da je živ i zdrav kao što ja, očito, nisam. Opisao bih mu tko sam i što sam, gdje živim, što radim. Kazao bih kako sam, Bogu dragome hvala, bio za života voljen, no bilo je, da se ne izmotavam, i onih koji su me strastveno mrzili i mržnju koji put znali izraziti na… hm, recimo, vrlo nesvakidašnji način.
Bio sam, kao i svi valjda, i dobar i loš. Imao sam svijetlih trenutaka, ali i nekih na koje sam nešto manje ponosan. Zalomilo mi se, zaboga, kome se zalomi, i da sam bio okrutan, podlac, bijednik i kukavica… Mogao bih, mislim, sve, do zadnje sramotne potankosti, priznati svome čukununuku jer mi se, iskreno, fućka hoće li me netko za stotinu godina osuđivati.
Moje žute trule kosti odavno će ležati u ilovači, kad netko u svibnju 2114. dođe po moj paket. Zamišljam kako će to biti nekakav četrdesetogodišnji muškarac. Čovjek sebi neće doći kad ugleda kakvu sam mu kramu ostavio. Zurit će zaprepašteno u hrpu bedastoća, dok će njegova supruga s mojim bijelim šeširom na glavi čitati moje pismo, a kad dođe do kraja, neveselo će zaključiti:
“Sad mi je jasno.”
“Šta ti je jasno?” upitat će je dijete djeteta djeteta moga djeteta?
“Sad mi je jasno na koga si takav idiot ispao.”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Rod
Nova knjiga Miljenka Jergovića obuhvaća preko tisuću stranica, i sastavljena je od više cjelina – romana, dokumenata, pripovjednih skica, fragmenata – u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni dijelovi i miješaju stvarno i izmaštano. S mnogo autobiografskih elemenata Jergović u “Rodu” ispisuje sagu o porodici Karla Stublera, svoga pradjeda.
Karlo Stubler, dunavski Švaba, rođen u Bosowiczu, u rumunjskome Banatu, po zanimanju je bio željezničar koji je život proveo u Bosni. Kćeri su mu se udavale u Bosni, sin mu je studirao u Beču i Grazu. U njegovu domu govorilo se njemačkim jezikom, a izvan kuće srpskohrvatskim. Država s kojom je došao u Bosnu zvala se Austro-Ugarska, ali je većinu života proživio u Jugoslaviji. Unuk mu je 1943. poginuo kao njemački vojnik u Slavoniji. Dvije godine poslije po Karla Stublera dolaze partizani da ga vode u logor za pripadnike njemačke narodne zajednice u Jugoslaviji, iz kojega će biti deportiran u Njemačku. Spašavaju ga susjedi koje je tijekom rata štitio i skrivao u svome domu.
“Rod” prati priče Karlove djece i unuka sve do smrti njegove posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu, i prekida porodične loze. Jergović tako kroz sudbinu vlastite porodice premrežuje epohu i krajeve, zemlje koje su se izmjenjivale, govori o stoljeću Srednje Europe i Balkana, i povijesti koja je nerijetko prema njima bila nemilosrdna.
Autor: Miljenko Jergović
Naslov: Rod
Književnost
Broj stranica: 1008
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789532665192
Izdavač: Fraktura
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Kultura smrti
”U Bosni su od svega nakon Daytona jedino bila sređena katolička groblja i benzinske crpke OMV-a. Danas OMV-a, nažalost, u Bosni više nema”, kaže mi stariji Austrijanac, simpatični bosanski zet. ”Ali groblja, da se razumijemo, u svako doba godine, a ne samo ovo sad za Svisvete i Dušni dan, kad su čak i najljepši dio bosanskoga krajolika”, nastavlja on svoj sad monolog. ”U svako doba godine. Baš u svako! Dolazimo mi u Bosnu tri-četiri puta godišnje, i vidio sam groblja u raznim godišnjim dobima, da ne mislite…”, gleda nas i traži potvrdu u očima svoje supruge, koja suglasno kima glavom. ”Ona drastično odskaču od svega u Bosni. To mi kažu i drugi koji dolaze ovamo ili ovuda prolaze”, ima potrebu pokazati da nije usamljen u svojem razmišljanju.
”Bilo bi i još štogod sređeno i uređeno”, uključi se i moj kolega za Svisvete prispio iz Knina (On svoju djecu uči da su oni u Kninu i kojekuda po Hrvatskoj dijaspora. I da im slučajno ne padne na um ni za stotinu godina reći da su Hrvati u BiH dijaspora, a oni tobože matična zemlja! I za tu priču od gazde kafića uvijek ima turu pića besplatno!), ”da nije ovakvih kao što je vaš zemljak Inzko…”.
”U Bosni su od svega nakon Daytona jedino bila sređena katolička groblja i benzinske crpke OMV-a. Danas OMV-a, nažalost, u Bosni više nema”, kaže mi stariji Austrijanac, simpatični bosanski zet. ”Ali groblja, da se razumijemo, u svako doba godine, a ne samo ovo sad za Svisvete i Dušni dan, kad su čak i najljepši dio bosanskoga krajolika”, nastavlja on svoj sad monolog
Austrijski se zet ljutnu baš na isti, posve isti način na koji sam svojedobno vidio da se ljute naši domaćini u švedskom Centru PEN-a kad smo tamo gostovali Izet Sarajlić, Marko Vešović i ja i kad smo im nešto slično rekli za tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Carla Bildta, njihova zemljaka, a na njihovo očekivanje da od nas za njega dobiju riječi pohvale i simpatija. I koliko smo god bili nemilosrdno iskreni, nije nam bilo jasno zašto svi tako osobno uzimaju naše riječi o nemoći ili neznanju, svejedno, te blazirane europske gospode poslane u BiH donijeti nam demokraciju!?
Uto se i ja uključim i kažem da je doista opći dojam svih mislećih ljudi u BiH da je Austro-Ugarska nakon aneksije više uradila u BiH za tih 16-17 godina, ili Njemačka nakon 1945. u prvih svojih 16-17 godina, koliko je u BiH prošlo od Daytona, nego ovdje svi naši poluprotektori, protektori, tzv. svjetski prijatelji i svi domaći društveni, gospodarski i politički čimbenici zajedno. Pa, Njemačka za toliko godina poslije rata već počinje uvoziti radnu snagu, a mi ovdje…
A Austrija je, kao okupator, napravila pruge, ceste, željezaru, pilane, rudnike otvarala, elektrane, napravila bolnice, Zemaljski muzej, a ovi ništa osim džamija i trgovačkih centara, čak ni plaće uposlenima u Muzeju ne mogu dati…
Zatvoren je, podsjećamo Austrijanca, Zemaljski muzej BiH, a drugih šest institucija od državnog značaja, Historijski muzej BiH, Kinoteka BiH, Galerija BiH, Muzej književnosti BiH, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe BiH već godinama dišu na škrge. Kultura – nula bodova, rekli bi Sarajlije. Oni koji za sebe misle da su društvena elita i koji imaju novac, vrhunac svoje kulture ižive slikajući se sa šalom nogometne reprezentacije BiH u nekom europskom gradu ili na sarajevskom filmskom festivalu, kad odvedu žene da ondje na crvenom tepihu prošetaju svoje smiješne toalete…
Jer su vidjeli da se to tako i tu, a ne na koncertu ili na kazališnoj predstavi, radi… Jer, da ne bude zabune, pred bibliotekom, pozorištem i galerijom nema kamera… Živi show! Baš bi Nušić imao posla u današnjem Sarajevu. Onaj Nušić što je nekoć bio direktorom Narodnog pozorišta u Sarajevu.
U međuvremenu, ovdje jedino izgleda cvjeta kultura smrti. Središnje informativne emisije počinju, uz izvješća o neuspjelim dogovorima o bilo čemu, iskopavanjima masovnih grobnica, a novine vrve vijestima o uglednicima privođenim na ispitivanje u SIPU. Sipa ovdje, nadam se da nije potrebno naglasiti, nije morski glavonožac, takvima u nekom boljem izdanju poznat kao kulinarska poslastica iz onog dijela jelovnika u kojemu piše – morski plodovi.
U sve rasprostranjenijoj nekrofiliji, a što bliže vjerskim velikodostojnicima, takvi se utrkuju i otimaju biti viđeni jednom godišnje u Srebrenici ili na sličnim manje važnim stratištima. Da su viđeni u muzejima, galerijama, bibliotekama, kinotekama… ne bi vam priznali ni uz najsofisticiranije istražne alatke španjolske inkvizicije, a kamoli za ispitivanja pred sucima u zemlji strogo odijeljene zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kako to uče studenti prava, a kako najbolje znaju oni koji su te diplome brzo i pojeftino nabavili u jednoj europskoj zemlji koja ima najviše univerziteta i nepismenih po glavi univerziteta.
U međuvremenu, ovdje jedino izgleda cvjeta kultura smrti. Središnje informativne emisije počinju, uz izvješća o neuspjelim dogovorima o bilo čemu, iskopavanjima masovnih grobnica, a novine vrve vijestima o uglednicima privođenim na ispitivanje u SIPU
I dok mi godi slušati priču Austrijanca, bosanskog zeta, tako nam sklonog i prijateljski kritičnog, o našim grobljima koja ovih jesenjih dana sjaje u punom europskom sjaju (Jedino nam groblja mogu u EU!), i ne slučajno, jer sam od starijih davno još u djetinjstvu naučio: ako hoćeš vidjeti kakva je nečija kuća – otiđi mu vidjeti wc, a ako hoćeš vidjeti kakvo je neko mjesto – otiđi mu vidjeti groblje, užasno mi se uvredljivim čini i užasno mi smeta da je kultura smrti jedina po kojoj nas je prepoznao jedan stranac.
A ne kultura sjećanja, kultura života, stanovanja, prometa, zdravstva, medija, školstva, ekološka kultura, kultura međusobnih odnosa, ophođenja…
To što nimalo kurtoazno hvali sarajevsko pivo i s užitkom ga pije, neće ga spriječiti da u neko doba kaže: ”Ovo u Bosni sve Scheisse! No gut! Ne dobro!”
Nekad sam mislio da smrt stanuje na groblju, a sad, eto i to, da na groblju stanuje i – kultura.