Tek mjesec dana nisam predsjednik, a silno nestrpljenje vlada u medijima: gdje ćeš, što ćeš… Sigurno je, ostajem u politici, iako će moj radni fokus biti na sveučilištu. Kao svoju glavnu zadaću vidim očuvanje građanskih vrijednosti i Hrvatske kao demokratske i socijalne države te promociju jedne nove generacije političara. [Read more…]
Vrh SDP-a me nije podržao
Tek mjesec dana nisam predsjednik, a silno nestrpljenje vlada u medijima: gdje ćeš, što ćeš… Sigurno je, ostajem u politici, iako će moj radni fokus biti na sveučilištu. Kao svoju glavnu zadaću vidim očuvanje građanskih vrijednosti i Hrvatske kao demokratske i socijalne države te promociju jedne nove generacije političara. [Read more…]
Nažalost, biskupi ne čitaju
Na dokument Hrvatske biskupske konferencije ”o rodnoj ideologiji” (potpisan 15. 10. 2014., a objavljen prije dva tjedna u ovoj rubrici) treba reagirati – i to još oštrije i sustavnije nego što je to učinio novinar tportala Gordan Duhaček (ovdje) prošle nedjelje.
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”.
Svoje su znanje biti rodne teorije crpili iz dokumenata pape Benedikta XVI. i pape Franje. Uza svu Ratzingerovu teološku stručnost, on se kao stručnjak za teorije spolova nije proslavio (iako se 2004. godine upustio u pokušaj vrednovanja rodne teorije na primjeru jedne jedine teoretičarke Judith Butler).
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”
A Evangelii Gaudium pape Franje ne cilja na teorije o spolnim identitetima, nego na evangelizaciju u globalnim uvjetima i u svjetlu kapitalističkih stranputica čovječanstva.
Erich Fromm, pak, svoju je tezu o smrti Božjeg i usmrćivanju čovjeka napisao nakon sloma fašizma, nakon doživljaja ideologije prezira čovjeka par excellence – a u Frankfurtskoj se školi bavio feminizmom, gender-teorijom i spolnim razlikama s utjecajima i posljedicama po socijalne uloge. Fokusirao se na odnose unutar obitelji, patrijarhat i podređenost žena u patrijarhalnim odnosima.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo on je svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Toliko o ophođenju s literaturom i ”autoritetima” (prema Lenjinu bi se slobodno moglo reći: Ako se literatura ne podudara s našim tezama, tim gore po literaturu!).
Autori iz HBK očito ne poznaju čak ni domaću literaturu. Recimo, izvrsni kritički osvrt na rodne teorije obavila je redovnica dr. Rebeka (Jadranka) Anić, ”Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi”, Zagreb, 2011.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo je on svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Izvornim djelima rodne teorije biskupi se nisu zamarali; loš primjer biskupa – ocjenjivati nečije djelo, a nisu ga imali ni u rukama – slijedi i Udruga katoličkih intelektualaca.
Ideju vodilju poruke Hrvatske biskupske konferencije ”Muško i žensko stvori ih!” slijedom biskupske logike treba shvatiti kao Božju zapovijed da se drži do tradicionalnih modela ponašanja različitih za muškarce (”Indijanac ne plače”) i žene (kojima je zadatak ”plesti i tkati nebeske ruže u ovozemaljski život”).
Onako kao što je čovjek od prije 3000 godina shvatio i obnašao uloge muškarca, odnosno žene (u nomadskom sustavu, zatim u društvima polunomadskog i ranosjedilačkog pustinjskog života), trebali bismo mi poštivati ”naravni zakon”, umjesto da se, razvijajući se, po ocjeni biskupa ”stavljamo” na mjesto Boga i prisvajamo sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca (…) ”Ne sumnjamo, vjerujemo, štoviše, doživjeli smo da čovjek može organizirati život bez Boga…..”. Samo je ova konstatacija velik iskorak iz teorije koja se usredotočila na funkcioniranje muškaraca i žena unutar svojih mikrokozmosa.
Pitanje živjeti s Bogom ili bez njega društvenoj teoriji se ne nameće. No, autorima ovog dokumenta nameće se hitna potreba prisjetiti se što su naučili o vrsti i namjeni Knjige postanka i o pristupu knjigama Staroga i Novoga zavjeta: 200 godina i sve profinjenije metode tumačenja Svetoga pisma kao da su bez odjeka i traga prolazile mimo njihovih ušiju. Na biskupsko ignoriranje čovjekove evolucije upozorio je Gordan Duhaček.
Preduvjet shvaćanju sugovornika ili tuđega teksta je spremnost shvatiti sugovornika onakva kakav on želi biti ili što želi izreći. Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja.
Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja
Zapravo, ona nije nikad tvrdila da se čovjek rađa kao tabula rasa. Tvrdila je da je ”muško” i ”žensko” ponašanje proizvod društvenog oblikovanja. Omiljen, ali nepošten debatni trik je pojednostavniti i izokrenuti tuđe riječi, pa zatim s tim ”proizvodom” nastalim od namjerno preoblikovanih izjava polemizirati.
Da je rod društveno konstruiran i zato podložan promjenama, ne znači da je čovjek masa koju može oblikovati i preoblikovati bilo tko i svatko po svome ukusu.
Svaki iskusni roditelj i svaki učitelj lako će pobiti takvu tezu, jer zna da odgoj i ”oblikovanje” čovjeka po nečijoj volji ima svoje granice. Bez brige, dakle; opasnost od relativizma (kojeg se naročito bojao papa Benedikt XVI.) manja je, čak i u intimnoj zajednici ljubavi: I ”proizvoljni tipovi” ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji” počivaju na temeljima ljudskih potreba poput ljubavi, prihvaćanja, uvažavanja, kojih ni sami alternativni partneri ne dovode u pitanje.
”Taktike rodne ideologije” ne ušuljaju se u društvo kao mračne sile niti ih treba dijabolički tajno ucjepljivati ”prema točno razrađenom planu”, provoditi ”pranje mozgova” i ”promijeniti čovjeku svijest”.
Alternative braku i obitelji postojale su od pamtivijeka kao ”manjinski programi”. Unatoč tomu, brak i obitelji nisu nestali: Štoviše, alternativni oblici težu tomu da njihov odnos zrcali odnose u braku, odnosno u obitelji i da unatoč svojim različitostima ostvare temeljnu ljudsku potrebu: pripadati jedan drugome i ostvariti duboko jedinstvo u različitosti.
Koliko su vjernici stvarno zbunjeni, kako tvrde biskupi u obrazloženju svojih motiva za takav dokument? Rodne teorije su objavljene, svatko ih može proučavati. Ali biskupi ne čitaju. Nažalost, to ne čine ni oni koji se smatraju intelektualcima.
Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija. [Read more…]
Socijalizam na klupi
Zbornik radova, nastao kao rezultat jednogodišnjeg rada dvanaestoro istraživača mlađe i srednje generacije humanista, moguće je razlučiti na konceptualne dijelove koji nisu nebitni pri njegovom čitanju ili smještanju unutar koordinata recentne znanstvene produkcije. Pored teme jugoslavenskog “domaćeg” socijalizma, dakle samoupravnog ili pred-samoupravnog, kojoj je jedanaest radova sadržanih u ovoj knjizi posvećeno, njezinu posebnost čini i generacijsko ishodište zastupljenih autora.
Svi su oni u vrijeme pada socijalizma i raspada Jugoslavije bili pioniri ili omladinci, koji državu i sustav nisu iskusili kao odrasli građani nego mahom iz perspektive školskih klupa. Neki među njima danas su na korak od obrane doktorske disertacije ili su doktori znanosti postali, gledano iz vremenske točke objavljivanja ovog zbornika, uglavnom u petoljetki 2009-2013.
Urednice zbornika ističu da se „takav namjeran čin generacijskog privilegiranja i ekskluzije temelji na nekoliko uredničkih namjera – pokušaju svojevrsnog manevra detabuiziranja “nepoćudne teme” koja je dugo vladala znanstvenim prostorima i općenito društvima zemalja proizašlih iz rasapa jugoslavenske federacije; detekciji tema i pristupa sadržaju za koji smatramo da uvelike definiraju našu post-socijalističku svakodnevicu te sondiranja mogućih daljnjih sadržajnih, epistemoloških i hermeneutičkih smjerova istraživanja u domeni socijalističkih tema.
Interpretacija socijalizma lišena uzajamno isključivih atribucija, nataloženih kako kroz historiografski pristup tako i kroz medijski diskurs i publicistiku, intencija je koja pobliže pojašnjava naslov zbornika. Binarne, crno-bijele interpretacije, obilježene nacionalističkom apologijom s jedne, a zarobljene u nostalgičarskoj paradigmi s druge strane, jednako kao i strategije izbjegavanja, dugo su hranile kontroverzije i vrednosne konfuzije nudeći jednostrane ocjene obremenjene subjektivno-iskustvenim i političkim idejnim nazorima.“
Naslov: Socijalizam na klupi: Jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike
Urednice: Lada Duraković i Andrea Matošević
Publicistika
Broj stranica: 360
Uvez: tvrdi s ovitkom
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789537963071
Izdavač: Srednja Europa i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Branimir Pofuk: ”Potrebniji je glazbeni odgoj nego vjeronauk”
Piše: Drago Pilsel
Koristim priliku da vam čestitam Novu godinu, kao i svima onima koji vas cijene i koji će zbog toga rado pročitati ovaj intervju. A i ne biste bili izabrani kao prva figura koja će se pojaviti na našem portalu u 2014. godini da niste, tako mislim, ne samo pametan, obrazovan, duhovan i odvažan, već i netko tko dobro razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Vidm da zbog toga skupljate neprijatelje, koje, kao i ja, valjda, nosite kao ordene. No, dokle kanite ići? Ili ovako: kako vi to poimate vašu komentatorsku ulogu i što ste si zadali kao ciljeve?
Hvala vam na lijepim riječima uz najbolje želje vama i svim čitateljima Autografa. Budući da nakon iskustva proteklih godina ne treba ni od ove nove godine očekivati neka osobita dobročinstva mogu samo poželjeti sebi, vama i svim čitateljima Autografa ustrajnost u nastojanju da sami sebi i svojim bližnjima učinimo život i svijet oko sebe što smislenijim, uređenijim, boljim i sretnijim. Vi ste već samim pokretanjem ovog portala učinili jako puno i ja se ne bih usudio s vama uspoređivati u odvažnosti. U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti. One koji misle drugačije, koji osporavaju moja razmišljanja baš kao što ja dovodim u pitanje i njihove stavove i poglede ne smatram neprijateljima i još uvijek vjerujem u snagu uvjeravanja i odmjeravanja stavova. Naravno, nisam naivan, znam da nažalost ima ljudi doista zatrovanih mržnjom i neprijateljstvom, kao i onih koji svjesno svima nama, dakle čitavom društvu ili nekim njegovim dijelovima žele i čine zlo. Od onih koji to čine zbog vlastite zaslijepljenosti još su gori oni koji to čine zbog vlastitih sebičnih interesa, no takvima je u konačnici najgore sa samima sobom. Zato se više volim kititi prijateljima i ljudima koji me podupiru i potiču u ovome što radim.
U svom novinarskom i komentatorskom poslu jednostavno ću i dalje slijediti svoju pamet i srce. Nastojim čitati i tumačiti znakove vremena i zbivanja najbolje što mogu i ohrabrivati sebe i čitatelje u toj svakodnevnoj borbi za smislom i duhovnim preživljavanjem, pored onog materijalnog koje nas također tišti
Kao dijete vas je u Križevcima omađijala glazba, i tada ste, s ministrantske pozicije gledali na cilj: za orguljama u koru crkve. Zatim ste proveli godine gimnazije na Šalati, pametno se prilagođavajući potrebama suživota s režimom i društvenim uređenjem SFRJ. Pa ste se snašli i dok ste služili JNA (kao kulturnjak) u Makedoniji, i onda ste se odlučili za svećenički poziv kojeg ste napustili. Ne i glazbu. Zbog čega ste odabrali ono što vam je poziv ali i strast – glazbu? Pokušajte nam približiti taj svijet.
U glazbi sam otkrio smisao, ljepotu i istinu najvišeg reda, ono univerzalno. Kako sam vremenom i sam dospio za orgulje na koru crkve sve sam više otkrivao i svhaćao da mi upravo ta umjetnost govori mnogo više i mnogo snažnije nego propovijedi dolje s oltara. U otkrivanju i stvaranju glazbe u zajedništvu s drugima pronalazio sam mnogo više poticaja na plemenitost i širokogrudnost prema svim ljudima. U sjemenište i gimnaziju na šalati došao sam vođen dječačkom željom da postanem svećenik. Ona me je nakon odsluženja vojnog roka dovela i u na zagrebački Kaptol u Bogosloviju. Tamo mi je jasno stavljeno do znanja velika mogućnost da nakon završenog studija teologije i zaređenja za svećenika mogu računati na nastavak studija glazbe, naravno s naglaskom na crkvenoj glazbi, u Rimu. I onda mi je, za orguljama na crkvenom koru, ali i na koncertima u gradu, postalo jasno da je to mój glavni cilj i da me taj život uz glazbu i u glazbi daleko više privlači nego sam svećenički poziv i da ne bi bilo pošteno ni prema samom sebi, ni prema Crkvi, da postajem svećenik samo zato da bih bio glazbenik. I tako sam napustio Bogosloviju i teologiju i upisao se na Muzičku akademiju. U pripremi za taj prelazak od velike mi je pomoći bio i studij na Institutu za crkvenu glazbu.
Formalno pripadate Katoličkoj crkvi. Je li vam važno i brine li vas da li figurirate kao broj u statistikama Svete Stolice? Kako opisujete to pripadanje ili vašu vjeru i kršćanski identitet?
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin, premda se ni to nije pokazalo dostatnim jer neki pokreti i inicijative u Hrvatskoj iza kojih stoje neke strukture Katoličke crkve, vidjeli smo, vole baratati ne samo są katoličkom, nego i općenito s vjerničkom statističkom većinom hrvatskih građana.
Dakle, nije vam važno ili potrebno određenje ”katolik”. Negdje ste izjavili da imate ozbiljne poteškoće, kako sa prihvaćanjem djela onoga što Katolička crkva uči ili prisiljava da se prihvati, tako i s doživljajem zajedništva s većinom tzv. katolika u Hrvatskoj.
Ja Katoličkoj crkvi dugujem i u svakoj prilici izražavam zahvalnost što mi je prenijela onu jezgru kršćanske duhovne baštine sadržane u prvom redu u Svetom pismu, poglavito u Novom zavjetu. Zahvalan sam i zbog silne kulturne baštine koju je ta vjera nadahnjivala, a Crkva kroz povijest njegovala, poticala i financirala. Međutim, ta kultura se vremenom osamostalila, sazrela i nadrasla samu Crkvu pod čijim je krilom nastajala. To me je također naučila glazba i primjeri iz prošlosti, među kojima je možda najjasniji i najpoznatiji onaj Wolfganga Amadeusa Mozarta. Njega je njegov salzburški knez i nadbiskup tretirao kao lakaja i slugu, a Mozart je kroz svoju glazbu bio jedno od najljepših oživotvorenja božanskog smisla, razuma i čovjekoljublja u povijesti.
Nimalo mi nije važno biti statistička brojka, štoviše, na posljednjem popisu stanovništa pobrinuo sam se da to ne budem i umjesto određenja katolik, odabrao sam općenitiju odrednicu kršćanin
Aha, ne robijate crkvenim autoritetima…
Nimalo, zato što ti autoriteti nada mnom već odavno nemaju nikakvu vlast. Oni nemaju i ne nude ništa što meni treba, bez čega ja ne mogu i bez čega bi svoj život osjećao manje vrijednim. Ja na Katoličku crkvu zato gledam izvana i kritiziram je najčešće i najžešće onda kada ona, na temelju statistika koje smo spominjali, počinje polagati neka prava na uređivanja mog života i čitavog društva, odnosno države koja jest i mora ostati sekularna. Žao mi je ljudi koji misle isto kao i ja, ali istovremeno nastoje živjeti kao odana djeca Crkve. Ta ista Crkva nažalost sakramente često koristi kao sredstvo ucjene. Tim ljudima i vjernicima nije lako i njih čeka mnogo teži zadatak reforme iznutra. Tu treba mnogo hrabrosti i odvažnosti, o čemu vi, uostalom, znate i mnogo više od mene. Ali ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist.
S jednim vašim kolegom sa sjemeništa, sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji se prometnuo u najglasnijeg člana episkopata, imate poteškoća u komunikaciji. U čemu je problem i što on zamjera vama a što vi njemu?
Glavna zapreka u našoj komunikaciji je različito poimanje domoljublja i uopće uloge nacije i nacionalnog identiteta u onom univerzalnijem kršćanskom i ljudskom. Tu nas je razgovor doveo samo do toga da se složimo da se ne slažemo. Najsažetije bih to nerazumijevanje mogao iskazati ovako: ja biskupu Košiću zamjeram i predbacujem da je premalo kršćanin, a on meni da sam premalo Hrvat. Tu se razilaze naši pogledi i na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Jer, ovo sam zapravo želio kazati: nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje, da od zajedničkog napora za smisao nema koristi jer, eto, mi smo mnogima znak pouzdanja, vi ste to mnogima i ja sam među njima.
Ja od razgovora nastojim nikada ne odustati i uvjeren sam da općenito svi mi kao društvo ne smijemo prestati razgovarati. Kad svaki razgovor prestane ili kad se pretvori u jednostrane i isključive optužbe preostaje samo nasilje. Svi mi jedni drugima neprestano nešto značimo, jedni smo drugima znakovi i zbog toga smo svi mi koji javno govorimo ili pišemo snosimo osobito veliku odgovornost za svaku riječ. A te je odgovornosti u našem javnom prostoru sve manje i manje. O iskrenosti da ne govorimo.
Ne znam postoji li danas i u samoj Crkvi itko ozbiljan i vrijedan pažnje tko bi se usudio tvrditi da se izvan katoličke ili bilo koje druge crkve ne može biti i ne može živjeti kao dijete Božje. Pa čak i kao ateist
Nezgodono je ovo pitanje, ali dobra glazba je kao čist pogled. Pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima. Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Kakve su vaše oči, što vidite? I kako gledate na svijet?
Sviđa mi se ovo o glazbi kao čistom pogledu iz čistog srca. Glazba je doista u stanju potaknuti u ljudima sve to što nabrajate: nježnost, skromnost, predanost, velikodušnost, mirotvornost, darežljivost, ljubaznost, radost i blikost čovjeka są samim sobom, s ljudima oko sebe i onim vječnim i velikim iznad nas što nas poziva na sudioništvo u toj vječnosti i veličini. Sve te poticaje vjernici bi trebali dobivati iz svoje vjere i iz brige i riječi svojih duhovnika, a meni su upravo zbog svih tih svojstava glazbe najvažniji duhovnici i propovjednici postali Bach i Beethoven. Kada sam svojedobno na Facebooku popunjavao podatke o svom profilu i došao do rubrika o svom vjerskom svjetonazoru i političkom opredjeljenju kao odgovori nametnula su mi se upravo ta dva imena: u prvoj rubrici Bach, u drugoj Beethoven. Predivno logične i racionalne, a opet snažno nadahnjujuće strukture Bachove glazbe meni su odraz božansko stvarateljskog genija u čovjeku. Beethoven na to dograđuje i prometejsku borbenost i pobunjenički zanos.
Hajmo se još malo zadržati na glazbi. Ona me ponese. Idu mi i suze, kao da sam u najsavršenijem stanju molitve. Vjerujem, to znate razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer ste glazbeni pedagog. Silno sam se uznemirio kada je tijekom gostovanja Dresdenske kapele u Lisinksom publika krenula žestoko kašljati a i telefoni su zvonili. Ja sam to doživio kao stvetogrđe. Jamčite li da je Bog bliže kada služamo nešto drugo osim Cecu i Thompsona?
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju. Naravno, neki to rade i od dosade ili jednostavno zbog pomanjkanja osjećaja za pristojnost. Znak za uzbunu da nešto odumire je upravo izraz dosade i ravnodušnosti na licima onih koji sudjeluju ili još češće samo prisustvuju nekom ritualu. Vidim to i u koncertnim dvoranama, ali mnogo rijeđe nego kada gledam televizijske prijenose liturgija. I zato doista jamčim i uvjeren sam da bi recimo temeljitiji glazbeni odgoj i obrazovanje koje se sve više zanemaruje u školama, i to ne samo hrvatskim, mnogo više učinilo na oplemenjivanju mladih generacija nego vjeronauk u tim istim školama. Isto vrijedi i za medijski prostor. Ako ste vjernik to možete tumačiti i poticanjem osjećaja blizine Boga, ali dovoljno je već i razbuđivanje i odgajanje ljudskosti, humanističkih vrijednosti i osjećaja koji bi trebali biti i svrha vjerskog odgoja. To je mnogo više od raspirivanja jeftinih, a ponekad i štetnih masovnih osjećaja na koje igra umjetnički nevrijedna glazba za zabavu.
Kada god neko mjesto i neki čin doživljavate svetim, prije ili kasnije doživjet ćete svetogrđe. Ja mislim da na koncertima poneki ljudi ponekad rade buku od nelagode, od zatečenosti, zato što ne razumiju što im se to događa i čemu zapravo prisustvuju
Moj partner na portalu, Zdravko Zima, me podsjeća ovih dana da je Pascal Quignard napisao pamflet protiv klasične glazbe, objašnjavajući da je ona ”jedina koja se mogla prilagoditi organizaciji logora, gladi, oskudici, radu, muci, poniženju i smrti.” Kako gledate na to?
Poznat mi je taj pamflet i ja takve optužbe na račun bilo koje umjetnosti, a osobito glazbe, jednostavno ne prihvaćam jer one ne stoje. To je kao optuživanje ne samog Richarda Wagnera, koji je doista bio antisemit, nego Wagnerove glazbe za Holokaust, baš kao i optuživanje ćiriličnog pisma za velikosrpsku politiku i agresiju na Hrvatsku. U tim situacijama kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj. O tome lijepo i snažno svjedoči i priča koje su svjetski mediji nedavno sjetili u prigodi 110. rođendana Alice Herz-Sommer, praške Židovke, koja je održavajući koncerte u monstruoznom nacističkom pokaznom logoru Terezinu ne samo preživjela, nego i nadvladala to zlo i pomogla mnogim svojim supatnicima da ostanu nezaraženi mržnjom.
Lisinski. Dvorana slavi 40 godina. Je li obljetnica dostojno proslavljena? Što je vama, najintimnije što možete iskazati, ta dvorana?
Prepuna dvorana na svim koncertima za vrijeme trodnevne proslave godišnjice otvaranja Lisinskog najljepši je znak važnosti te dvorane. Ona je za mene hram kojem se, naravno, kao i svim drugim hramovima događaju oskvrnuća, jer živimo u vremenu u kojem je primitivni i gotovo divljački materijalizam daleko izraženiji nego u vremenu koje se danas optužuje za materijalizam, onaj komunističko-marksistički. A ipak smo upravo iz tog vremena baštinili taj kapitalni objekt od presudne važnosti za našu građansku kulturu i duhovnost imanentnu glazbenoj umjetnosti. Utoliko su mi smiješniji oni koji bi danas lustrirali ama baš sve što je izgradio i njegovao sistem pod vodstvom komunista.
Mislim da vam ljudi ponajviše vjeruju jer pobuđujete osjećaj samopoštovanja. Osim svega što radite, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sijete po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje ste posadili, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova. Kako je to krenulo i što slijedi u toj akciji?
To nije moja akcija, ja sam samo kao novinar nastojao što češće pratiti i izvještavati o plemenitom i uistinu prosvjetiteljskom projektu darivanja klavira siromašnim i zapuštenim sredinama po Hrvatskoj koju je započeo i u svojoj 95. godini još i danas je neumorno vodi predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba Šime Šimatović skupa sa svojom suprugom pijanisticom Mirom Flies Šimatović i glazbenicima koji im se u tim pohodima rado pridružuju. Za naše današnju državu i društvo simptomatično je to što veliki gospodin Šimatović među pripadnicima takozvane hrvatske gospodarske elite teško ili nikako ne pronalazi sponzore i donatore, a najvjernije ga u toj akciji podupire Grad Zagreb, odnosno osobno gradonačelnik Bandić kojem je to kod mene najveći plus.
Kada prevlada zlo nije zakazala glazba, nego su zakazali ljudi. Među njima i mnogi umjetnici. To pitanje, na primjer, vrlo oštro i lucidno problematizira Miljenko Jergović u jednom povelikom poglavlju svog najnovijeg romana Rod kroz priču o velikom njemačkom dirigentu Furtwängleru i sudbini židovskog koncertnog majstora njegovog orkestra, Berlinske filharmonije u nacističkoj Njemačkoj
Jedan zajednički prijatelj, više, dakako, vaš nego moj, dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje vaš intelektulani habitus kojeg čini autonomnosti djelovanja i, nadasve, dosljednja odgovornost za istinitost i prema istini. Koliko tu vrstu odgovornosti za istinost i prema istini prepoznajete oko sebe: u političkim, crkvenim, kulturnim ili gospodarskim strukturama?
Na djelu je jedan veliki grijeh struktura prema istini, ali najveća je odgovornost na onima koji su zaduženi za prenošenje i kritičko preispitivanje i verificiranje, odnosno raskrinkavanje tih svakojakih “istina”. To su mediji u kojima danas prevladava konformistički i potpuno krivo shvaćen i izobličen demokratski princip davanja prava glasa svakoj strani u svakoj temi. Tako nam se događa da eklatantni primjeri govora i širenja mržnje dobivaju legitimitet pod egidom slobode izražavanja svakog mišljenja, ma koliko ono bilo neutemeljeno u činjenicama, odnosno suprotno standardima i pravilima oko kojih smo odavno morali postići konsenzus. Osim novinara, jednako su odgovorni intelektualci koji sakriveni iza zidova časnih institucija češče prešućuju evidentne laži nego što se upuštaju i njihovo pobijanje.
Kaže o. Prcela da se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Koga ste sve ”izdali”?
U društvu u kojem se pod krinkom institucija neprestano izgovaraju tolike laži, uključujući i one famozne institucije pravne države koje su također upregnute u političke i materijalne pojedinačne interese, ”izdaja” je naprosto imperativ za svakog intelektualca. Ili, da se ne razbacujemo previše tom riječju intelektualac, recimo da je to zadatak i najispravniji izbor za svakog slobodno mislećeg građanina. Ne želim nabrajati one koji me nazivaju izdajnikom, baš kao ni neprijatelje. Mnogo više marim za one koji su, ma koliko se ne slagali sa mnom, ipak spremni upustiti se u raspravu i dijalog. S druge strane, često etiketiranje izdajnika vrlo je točan pokazatelj društva s totalitarističkim sklonostima u kojem je nekritička i često histerična masovnost uvijek na većoj cijeni nego postizanje konsenzusa kroz raspravu slobodnih pojedinaca.
S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka
Frano Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ”jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ”izdaju”? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!” Kao što znate, imamo kolumnu koju piše Jadranka Brnčić i koja se zove ”Parrhēsia” (subotom). Kako nas podsjeća gđa. Brnčić, to je ”govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhēsiju jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine”. Koje su to teme o kojima treba danas otvoreno govoriti i sve kazati, ma koliko god to bilo bolno i neugodno?
To su nažalost pitanja koja bi u jednom društvu koje se razvija, odrasta i ide prema zrelosti morala biti već odavno apsolvirana. Mi nismo takvo društvo i zato nam se neprestano otvaraju i nameću uvijek jedna te ista pitanja i to na način kojem uopće nije stalo do pronalaženja točnih, a to znači ljudski i moralno ispravnih odgovora nego do nadvikivanja. Jedno od tih pitanja je suočavanje s prošlošću, odnosno, prošlostima čije različite verzije paralelno postoje, a zbog onog prethodno spomenutog pomanjkanja odgovornosti prema istini imaju i podjednaki legitimitet. Zato se na temelju različitih pogleda na prošlost izvlače i različiti zaključci o sadašnjosti i budućnosti koji će se očito i na svim sljedećim izborima stavljati pred birače kao jednako vrijedne i legitimne opcije. S obzirom na ponašanje Crkve jedno od važnih pitanja kojim se i dalje treba baviti je autentičnost i vjernost te Crkve svom temeljnom poslanju koje, po mom dubokom uvjerenju, osobito danas, više ne može i ne smije biti nikakav nacionalni, nego univerzalni ljudski interes svakog čovjeka. Ta neriješena i neodgovorena pitanja guše društvo jer se na njih rasipa silna energija koja bi trebala biti usmjerena na druga, mnogo važnija pitanja, od samog egzistencijalnog opstanka do definiranja identiteta nas kao pojedinaca, kao naroda i kao društvene zajednice građana.
Sedam brzopoteznih pitanja. Što kažete na galamu oko ćirilice?
Školski primjer stvaranja histerije oko potpuno pogrešno postavljenog, a k tomu građanski, kulturno i politički potpuno nekorektnog i neprihvatljivog pitanja. Najružnije u tome je manipuliranje emocijama i ranama ljudi, inzistiranje na razjarivanju umjesto na liječenju i umirivanju bijesova.
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve
Što pak velite na frtutnju oko referenduma o braku, odnosno imaju li ”U ime obitelji” i Željka Markić politički potencijal?
Taj referendum bila je jedna velika i skupa, ne samo u novcu, škola i pouka svima nama o principima demokracije. Pokretači su postigli svoj cilj, ali izostala je masovna podrška, baš kao i masovni otpor. Katastrofalno slab odaziv može se tumačiti u tom kontekstu i pozitivno i negativno. Ono što ja vidim kao pozitivno je potvrda mog uvjerenja da Željka Markić osobno ni njezin pokret kod hrvatskog biračkog tijela kad će se odlučivati o sudjelovanju u vlasti nemaju šanse. To su, uostalom, pokazali njihovi rezultati na prijašnjim izborima. Rezultat referenduma, koji je dio građana iskoristio i kao jedinu pruženu priliku da izrazi neslaganje s aktualnom vlašću, uvjeren sam tu neće ništa promijeniti.
Lex ili slučaj Perković?
Sve skupa jedna velika bruka i potvrda sve o čemu smo do sada razgovarali. Svatko iznosi svoju istinu. I što sada da mi, građani, činimo s tim istinama? Evo, ovih dana je i sam Josip Perković izrekao svoju istinu i ako bismo je uvažili tog čovjeka bi najprije trebalo dolično odlikovati, zahvaliti mu na svim velikim djelima i uvažiti ono što proizlazi iz njegovih riječi: da je veliku, ako ne i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, samostalne, demokratske hrvatske države imala UDBA.
Koalicija na vlasti?
Katastrofa.
Opozicija?
Nažalost još veća katastrofa koja vladajuće ponajviše još uvijek održava na vlasti.
Gospodarska situacija?
Nisam ekonomski stručnjak, a nema smisla da ovdje sada razmjenjujemo svoja osobna iskustva o tome kako smo i koliko pogođeni tom situacijom. Nezadovoljstvo je veliko i opravdano na svakom koraku, a ono čega se bojim je tko će na kraju u svoja politička kola uspjeti pokrenuti i upregnuti to nezadovoljstvo. Nespremnost politike na bilo kakvu korekciju i rekonstrukciju može samo biti poticaj za destrukciju koja opet ne vodi ničem dobrom.
Koju ste knjigu pročitali i ostali onako, paf, kao nakon što odslušate Mahlera?
Upravo sada, s izvjesnim zakašnjenjem jer je Fraktura knjigu na hrvatskom izdala još prije dvije godine, čitam roman Ubogi u Lodžu. Najtjeskobnije stranice Mahlerovih partitura upravo mogle bi biti muzička podloga tom strašnom, na dokumentima utemeljenom djelu o paklu jednog nacističkog geta za Židove o kojem majstorskim perom piše Šveđanin Steve Sem-Sandberg. Knjiga oduzima dah i spoznajom da je i današnji svijet prepun takvih geta čije ograde čini iluzija da naša sudbina i budućnost ovisi od našeg ponašanja, od naše suradnje s vlastima, od toga znamo li štediti, jesmo li dovoljno inventivni da smislimo način kako iskoristiti odbačenu koru s oguljenih i već odavno pojedenih krumpira.
Možemo li podijeliti, kako je to učinio predsjednik Josipović, godinu do ulaska u EU, segment obilježen nekakvom pozitivnom klimom i nakon toga, kada su se nanizali napetosti?
Nažalost, sam čin ulaska u EU već je bio lišen svog motivirajućeg i pokretačkog potencijala, barem u psihološkom smislu. Europa nas je primila prilično ravnodušno, slavlje je bilo usiljeno, sjenu je bacila i sama hrvatska vlast tom ludošću od sramotnog prtljanja po zakonodavstvu zbog Perkovića i družine. Sve što se kasnije događalo logična je posljedica svih prijetvornosti i laži kojih smo se s obje strane naslušali u samom procesu pristupanja Europskoj uniji.
Složili smo se da je osoba godine u svijetu, papa Franjo. Odvojeno smo pisali o tomu i stigli do istoga zaključka, bez da nam je za to bila potrebna naslovnica magazine Time. Tko je, po vama, osoba godine u Hrvatskoj? Da vam olakšam izbor: tko je učinio najviše za promociju dijaloga, kulture, ekumenizma a tko, ako želite nakupti još neprijatelja možete i na ovo odgovoriti, je najviše promicao neslogu, razdor i ekstremizam?
Kad bih mogao ustvrditi da je u Hrvatskoj tijekom prošle godine do ikakvog ozbiljnijeg pomaka u promicanju dijaloga, kulture i ekumenizma onda bih vjerojatno i znao koji su ljudi za to zaslužni. A onima koji su itekako doprinijeli svemu što je u suprotnosti s navedenim ne želim još jednom davati publicitet. Većina građana prepoznaje i zna tko su ti likovi.
Vjerujem da su normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić za Božić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka
Da ste kojim slučajem Milanović savjetnik za kulturu, koje bi bile vaše preporuke?
Nemojmo zalaziti u čistu utopiju. Milanović ne može i ne treba imati savjetnika za kulturu budući da nijednom svojom gestom ili riječju nije pokazao da imalo drži do kulture kao nečeg važnog, bitnog, a kamoli kao područja koje može biti pokretač i okidač pozitivnih kretanja i silnica u društvu.
A da ga savjetujete u pitanjima vezanima za odnose s Katoličkom crkvom i ostalim vjerskim zajednicama i crkvama?
Slažem se s ocjenom koju je nedavno na HTV-u, gostujući u emisiji Nedjeljum u dva, izrekao Peter Kuzmič da lijeve vlasti kod nas Crkvi podilaze više nego desne. Tu je najveći i zapravo jedini iskorak učinio predsjednik Josipović, u prvom redu obraćanjem pažnje i na druge vjerske zajednice osim Katoličke crkve. A svakom bih političaru savjetovao da pokuša zaobići crkvenu hijerarhiju i da potraži u samoj Crkvi ljude koji su spremni i sposobni za dijalog i za suradnju na općem dobru, što je papa Franjo nedavno nazvao jedinom točkom u kojoj bi se Crkva uopće trebala i smjela dodirivati s politikom.
Mislite li da je Milanović učinio pametnu stvar što je eskivirao kardinala Josipa Bozanića za Božić, još ga i išamarao preko Jutarnjeg lista, i krenuo približavati se Crkvi preko tzv. crvene Rijeke i blagoga nadbiskupa Ivana Devčića za kojeg stavljam ruku u vatru da se ne slaže s biskupom Pozaićem u tome da je vlast ”zločinačka”?
Ja sam već pohvalio i premijera Milanovića i nadbiskupa Devčića zbog tog božićnog susreta i zbog načina na koji su mu obojica pristupili. Tu mogu samo proširiti i ispraviti prethodni odgovor: dakle, treba tražiti i među samim biskupima one koji ne dijele rigidne stavove i politikanstvo svoje subraće i pomoći im koliko se to može izvana da se čuje i njihov glas.
Tamo je riječki nadbiskup kazao nešto što sam ja ocijenio kao nužnim civilizacijskim iskorakom koji stoji pred svima nama: naime, da ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi”. Koje su pretpostavke da nam se to dogodi, takvo društvo s takvim temeljima?
Da se Crkva vrati Evanđelju, a da se svi mi skupa nastojimo vratiti i približiti vlastitoj ljudskosti, humanizmu. Baš mi je jučer prijatelj iz Beograda s oduševljenjem prenio jednu nedavno izrečenu misao Vladete Jerotića, velikog srpskog intelektualca, inače psihijatra, za kojeg nažalost više nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mojoj mladosti on je, primjerice, bio u Zagrebu čest gost upravo na crkvenim i teološkim tribinama. Pitao ga je jedan novinar kakav bi to, po njemu, bio normalan čovjek. On se kratko zamislio, pa rekao: onaj koji zna razlikovati dobro od zla. Ja vjerujem da su takvi normalni ljudi još uvijek u većini, ali ih nitko ne predstavlja, a ni politika ni Crkva u Hrvatskoj, osim časnih iznimaka, baš i ne želi poticati tu vrstu normalnosti. To što je rekao nadbiskup Devčić, a to je i glavna poruka pape Franje, glas je takvog normalnog čovjeka. Kad takvi glasovi postanu prevladavajući bit će to znak da smo kao društvo krenuli prema ozdravljenju. Mislim da je to najvažnije i najljepše što mogu poželjeti i sebi i svima nama u ovoj novoj godini koja će, ako se ne dogodi nešto tako novo, biti jednaka ili još ružnija od one koja je prošla.
Kad Todorić spašava Komoru
Međusobno se nisu spominjale, a ni podnosile. Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska udruga poslodavaca, dvije institucije zbunjujuće sličnog područja rada, oduvijek su na suprotnim stranama. Komora se diči dugom tradicijom (osnovana još 1852.) i opstaje na širokome obveznom članstvu. Hrvatska udruga poslodavaca novokomponirana je institucija, utemeljena 1993. godine na dobrovoljnom načelu. HGK danas percipiramo prateći događaje povezane s uhićenjem njezina dojučerašnjeg predsjednika Nadana Vidoševića, sada s privremenom adresom u Remetincu, dok iza HUP-a vidimo počasnog predsjednika te institucije Ivicu Todorića, Agrokorova vlasnika.
Sad kad je Komora praktično na koljenima, hoće li je Ivica Todorić svojim utjecajem doista spašavati, kako se razabire iz riječi njegove izaslanice Ljerke Puljić u raspravi o reorganizaciji HGK-a? Ili će Komoru napokon dokrajčiti? Komora je, reklo bi se, ”zrela ko’ kruška”. Kad su mediji objavili fotografije svih vila u vlasništvu Nadana Vidoševića, kad je raskošno predstavljena njegova kolekcija umjetnina, kad je razotkriveno njegovo morbidno skladište prepariranih životinja skupa s uspravljenim bijelim medvjedom, javnost je u toj stvari presudila kao i svojedobno u Sanaderovu slučaju, prije nego što je optužnica za izvlačenje novca iz komorskog sustava uopće došla pred sud.
Eto, baš sad kad se otvara javna rasprava o državnom proračunu za iduću godinu, tom najvažnijem aktu ekonomske politike, iz Hrvatske gospodarske komore nema glasa. A nije ga uglavnom bilo ni proteklih godina, osim uoči predsjedničkih izbora, na koje je Nadan Vidošević izašao kao istaknuti kandidat
Imidž Hrvatske gospodarske komore kao da je zapečaćen. HGK je obilježen kao carstvo raskoši i bezobraznog luksuza. Troškovi funkcioniranja te institucije u velikoj su disproporciji s onim što članstvo od nje dobiva. Komora bi trebala zastupati interese svojih članica pred državnim tijelima kad se donose odluke koje oblikuju gospodarski sustav kao i kad se donose mjere ekonomske politike. Komora bi trebala prognozirati mogućnosti gospodarskog rasta, razvijati poduzetništvo i poslovne veze s inozemstvom. Eto, baš sad kad se otvara javna rasprava o državnom proračunu za iduću godinu, tom najvažnijem aktu ekonomske politike, iz Hrvatske gospodarske komore nema glasa. A nije ga uglavnom bilo ni proteklih godina, osim uoči predsjedničkih izbora, na koje je Nadan Vidošević izašao kao istaknuti kandidat.
Institucija koja je u vrijeme socijalizma slovila gotovo kao nekakva opozicija vlasti, u demokratskome političkom sustavu i tržišnom gospodarstvu izgubila je zube. Činilo se da njezini lideri odrađuju zahvalnost političarima koji su ih postavili na to mjesto. Članstvu je ostalo da plaća članarinu. Takva Komora brzo je dobila konkurenciju u nekim novim institucijama. Nije riječ samo o Hrvatskoj udruzi poslodavaca, koja se u međuvremenu nametnula kao ”jedini reprezentativni predstavnik poslodavaca” u pregovorima s Vladom i sindikatima. Izravnu konkurenciju dobile su i pojedine granske udruge Hrvatske gospodarske komore, pa tako na primjer od 1999. godine uz komorsku udrugu banaka djeluje i Hrvatska udruga banaka. Sad kad se raspravljalo o Zakonu o potrošačkom kreditiranju, upravo je HUB bio najglasniji, a Komoru se praktično nije čulo.
Efekt pobrojenih vila, umjetničkih slika, skupih mercedesa i prepariranih medvjeda bio je razorniji za Komorin ugled od svega ostaloga. Jedan je dnevnik odmah pokrenuo peticiju za ukidanje Hrvatske gospodarske komore i u istom danu prikupio tisuće potpisa. Razumljivo. Je li i racionalno?
U trenutku kad unutar Komore još mnogi možda strepe da će ih Vidošević u vrtlogu povući za sobom, takav apel nekoga izvana, nekoga poput Ivice Todorića, koji je manje-više otvoreno pokazivao što misli o funkcionalnosti te institucije dok su svi drugi šutjeli, sada ima posebnu težinu
Vidjevši kamo sve to vodi, a pogotovo kad se pokazalo da sam komorski sustav nije sposoban na brzinu izvući nekoga neupitnog vršitelja dužnosti predsjednika, ministar gospodarstva Vrdoljak na to je mjesto privremeno i s ograničenim mandatom postavio svoju pomoćnicu. Što je jednima izgledalo kao miješanje politike u Komoru, autorici ovog teksta činilo se kao potez u smjeru spašavanja institucije. Samo nekoliko dana poslije, kad se društvo u Komori malo pribralo od šoka izazvanog uhićenjem Nadana Vidoševića, Komorina sudbina možda je malo manje mračna.
”O Komori treba raspravljati hladne glave”, rekla je Ljerka Puljić, predsjednica Udruženja trgovine HGK-a, ali i Todorićeva desna ruka. Ona traži da se ni o čemu ne odlučuje naglo, nego da se i smanjivanje doprinosa za HGK provede postupno, kako bi se ta institucija ”sačuvala, a ne uništila”. Tko imalo zna kako funkcionira Ivica Todorić, razumjet će da Ljerka Puljić kao njegova bliska suradnica i osoba od velikog povjerenja ne bi nikad tako decidirano nastupila a da to prethodno nije usuglasila sa šefom.
U trenutku kad unutar Komore još mnogi možda strepe da će ih Vidošević u vrtlogu povući za sobom, takav apel nekoga izvana, nekoga poput Ivice Todorića, koji je manje-više otvoreno pokazivao što misli o funkcionalnosti te institucije dok su svi drugi šutjeli, sada ima posebnu težinu. Ali još ne znamo što je doista iza toga. Hrvatska gospodarska komora nije samo 550 ljudi koji troše visoku obveznu članarinu. Komora ima široku gransku i regionalnu strukturu, s pripadajućim, uglavnom vrlo atraktivnim nekretninama. Nadan Vidošević i u tom je detalju pokazivao visok smisao za estetiku, pa na primjer komorsku zgradu u Bruxellesu nije dao samo pomno urediti nego i slikovno opisati. Ako se pokaže da briga za Komorin opstanak ipak nije samo ”briga” za komorske nekretnine, to će tek biti pravo iznenađenje.
Abrahamov blagoslov (3)
Sam Isus, a to su nastavili dokazivati i svjedočiti njegovi sljedbenici, svoju je misiju doživljavao kao ispunjenje starozavjetnih očekivanja. Zato su nam važne njegove riječi o zemlji, Hramu, Jeruzalemu i ostalim za nas važnim pojmovima u sklopu ovog razmatranja. Važne su nam, jer kako rekosmo, glasačko tijelo politike koja podržava američku politiku na Bliskom istoku tvrdi da je obnova izraelske države izravno ispunjenje biblijskih proročanstava i da to kršćani pod svaku cijenu moraju podupirati.
Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju (Mt 5.5)
Ova je Isusova riječ dio onoga što nam je poznato pod imenom ”blaženstva” iz tzv. Propovijedi na gori. Jedan od preduvjeta postojanja kraljevstva (države) jest teritorij. Bez teritorija kraljevstvo može postojati samo virtualno, ali ne i stvarno. Zato su se kroz svu povijest vodili ratovi i sukobi. Zavladati teritorijem, njegovim blagom i ljudima bio je cilj svakog osvajača.
Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem.
S tim se uglavnom ne bi složili oni koji su držali i drže da je Božje kraljevstvo moguće uspostaviti tu na zemlji ljudskim trudom. Takvi pokušaji ostvarenja Božje vladavine na zemlji ljudskom snagom nisu završavali samo neuspješno već često i pogubno. Božje se kraljevstvo, kako ga je Isus propovijedao, ostvaruje u ljudskome srcu, te odatle kao kvasac, sol i svjetlo donosi kvalitetu ovome svijetu ne poistovjećujući se ni s jednim političkim poretkom. Odatle se i obećanje ”baštinjenja zemlje”, može razumjeti i kao ”blago krotkima, oni će dobiti svoje srce”, ili ”sretan je onaj koji se daje u Božje ruke, on će pronaći svoje srce”.
Za zle ljude zna se reći da su bez srca (bez duše). Staviti svoj život u Božje ruke, znači dobiti srce, dobiti život, uspostaviti odnos sa Stvoriteljem. Kad se danas pogleda zbilja u Izraelu, jasno je da do zemlje dolaze ekonomski i vojni silnici. Moglo bi se čak reći da su krotki (u-kroćeni) sve dalje od posjedovanja palestinske prašine.
Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovi Božji (Mt 5.9)
Pomirenje je srž Isusova djela. Bar tako tvrde evanđelja i poslanice. Tvrde to Isusovi apostoli, a on sam o svom je djelu govorio kao o ispunjenju Izaijina proroštva o trpećem sluzi (vidi: Izaija 53) koji svojim djelom donosi spas mnogima. Sasvim je očekivano da Isus u svom nauku koji ostavlja svojim sljedbenicima snažno naglasi potrebu mirotvornog djelovanja. Zato, ako tko posjed želi utemeljiti na obećanju, mora prije svega imati na umu da je mirotvorstvo modus operandi.
Silom nadvladati protivnika uobičajeno je, ali nije i prihvatljivo za Isusa. Kristovi sljedbenici ne bi trebali podržavati ratne huškače ma na kojoj strani oni bili i slijegati ramenima kad se spomenu trpljenja Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi s uzdahom: ”Ah, to je Božja volja!”
Veće od Hrama
Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što nije rekao ni jednu riječ o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram. Mislim da to nije potrebno posebno obrazlagati. Za Isusa na mjesto razorenog Hrama dolazi drugi hram. Hram nerukotvoren: ”Ovdje je nešto veće od Hrama” (Matej 12. 1-8).
Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što ni jednu riječ nije rekao o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram
Da je u kontekstu njegova ponovna dolaska bilo važno obnoviti Hram i sve ono što dispenzacionalisti govore, ne bi li bar nekom slabašnom aluzijom Isus na to upozorio? No on svoj povratak ne povezuje s obnovom Hrama, već s propovijedanjem evanđelja po cijelom svijetu (Mt 24. 14) i time, kako ćemo za koji trenutak vidjeti, polaže temelj razumijevanju povijesti izvan okvira nacionalnoga kraljevstva.
Zadnje pitanje njegovih apostola prije njegova odlaska s ovoga svijeta ponovo je bilo: ”Hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?” I ponovo on o tome ne govori ništa, već ih upućuje na naviještanje evanđelja po cijelome svijetu (Djela 1. 6-8). Na čemu onda temeljiti uvjerenje da će se Hram kao fizička građevina obnoviti, ili pak razumjeti Izraelovo kraljevstvo kao religijsku kategoriju?
Zašto onda trošiti novac za uspostavu onog bogoslužbenog poretka koji je samome Isusu izgledao dovoljno stran a da za njim nije suzu prolio kad mu je navijestio kraj? Suzu je ispustio zbog ljudi koji, živeći u Jeruzalemu, nisu spoznali što je za njihovo spasenje, čas svog pohođenja (Lk 19.41-44), ali ne i za kamenjem koje će uskoro zadesiti propast.
Ako je Isus veći od Hrama, a kršćani vjeruju da jest i da će, kako uči Pismo, a sva vjerovanja kroz povijest opetovano kazuju, Isus ponovo doći ne da obnovi staro, već da inaugurira novo. Očekujući veće, bilo bi nerazumno (ponovo) graditi manje. Očekujući novo, neumjesno je restaurirati staro.
U sljedećem ćemo nastavku razmotriti nauk Isusovih apostola o ovom pitanju – o Abrahamovu blagoslovu.
(Nastavlja se)
Končar u oazi industrijske pustinje
Niti su MMF-ovi stručnjaci pri zadnjoj rutinskoj kontroli hrvatskih financija jače zagrizli u hrvatski slučaj, niti je domaća vlast pokazala interes za njihovu asistenciju. Od ememefovaca se kurtoazna distanca podrazumijeva sve dok ih nitko ne zove i dok vanjska likvidnost drži vodu. Vladi ta distanca politički više odgovara nego bliska suradnja. Kad se iz opozicijskih redova čuje pitanje ”Hoćete li pozvati MMF?”, to zapravo znači – ”Hoćete li napokon priznati da sami ne znate i da niste sposobni?” Pozivanjem MMF-a vladajuća ekipa našla bi se na tankom ledu.
Aranžman s fondovcima mogao bi doduše, u određenim uvjetima, donijeti niže kamate na zaduživanje u inozemstvu, ali sve dok ide bez Fonda, ta će opcija stajati u rezervi. Ekonomski rezon možda bi sugerirao drugačije, ali u Vladi prevladava onaj politički. MMF u ovom trenutku nije opcija, izjavio je premijer Zoran Milanović ove srijede u Saboru.
I to je shvatljivo. Šablonizirano rezanje unutarnjih rashoda, kakvo je MMF u pravilu nametao, osim što prijeti unutarnjom političkom destabilizacijom, više se ne smatra najboljim receptom. Ili barem ne otkako su i razvijene ekonomije u krizi. One nisu pribjegle grubom rezanju unutarnjih rashoda, nego su dapače u pojedine sektore upumpavale novac. Otkako je pod palicom Francuza i od dolaska ove krize, MMF se također postavlja elastičnije, ali na Markovu trgu još se uzdaju u vlastite snage.
Kola klize nizbrdo iako su smanjene plaće, iako su niži doprinosi za zdravstvo, iako je povećan PDV. Izvoz pada. Unutarnja devalvacija, bazirana na smanjivanju cijene rada, nije pokrenula gospodarstvo. Nije ga učinila konkurentnijim. Još nema oporavka
Hoće li zadržati MMF na distanci, to zbilja ovisi o Milanoviću i njegovoj ekipi. Čak više ne toliko ni o ministru financija Slavku Liniću, iako se krajem godine, u sezoni donošenja proračuna, čini da je gotovo sve u njegovim rukama. Koliko god da je moćan i aktivan, ministar financija ima ograničenja. On nije ni premijer ni potpredsjednik Vlade da bi mogao naređivati drugima. Obavit će svoj dio posla, predložiti rezanje pojedinih grupa rashoda i mjere za povećanje prihoda, dalje će gurati predstečajne nagodbe, ali ne mnogo više od toga.
To što je upravo ministar financija najpopularniji ministar, zapravo je loše za Vladu. Linić je najpopularniji jer ga javnost percipira kao gotovo jedinoga koji mnogo radi, koji za taj posao ima žara. Onda mu se valjda oprašta i što retorički griješi, što je često u verbalnoj svađi.
Ali Linić neće još dugo moći ostati jedina zvijezda Milanovićeve vlade. Na toj pozornici svoju će ulogu morati odigrati i drugi ministri iz gospodarskih resora ili će ih sve zajedno na kraju ipak pomesti MMF-ova sjena. Mjere štednje, a ne može se reći da ih nije bilo, nisu pokrenule gospodarstvo. Nema velikih, a ni malih investitora. Podaci iz trećega ovogodišnjeg tromjesečja govore da nema oporavka. Industrijska proizvodnja i dalje pada. Promet u trgovini na malo smanjuje se. Nezaposlenih je oko 11 tisuća više nego u isto vrijeme prošle godine. Kola klize nizbrdo iako su smanjene plaće, iako su niži doprinosi za zdravstvo, iako je povećan PDV. Izvoz pada. Unutarnja devalvacija, bazirana na smanjivanju cijene rada, nije pokrenula gospodarstvo. Nije ga učinila konkurentnijim. Da još nema oporavka, ne uzvikuju samo iz opozicijskih redova nego i iz Hrvatske narodne banke, koja je nepristrana institucija.
Oči javnosti trenutačno su uprte u Nadanove dvore, u Hrvatsku gospodarsku komoru, tapeciranu umjetninama i s oko 600 zaposlenih. Ako je sve što se događa u vezi s HGK-om istina, ako smijemo vjerovati vlastitim očima, i to je produkt situacije u kojoj su samo pojedinci možda vukli, a institucije generalno spavale. Gdje su bile porezne vlasti kad je trebalo usporediti prihode, provjeriti plaćanje poreza i imovinu HGK-ova predsjednika? Gdje su bila Komorina nadzorna tijela, gdje su bile – čak i tajne službe?
Ministar gospodarstva Vrdoljak najavljuje strategiju industrijskog razvoja. Milanović bi ga trebao pustiti da se razmaše. Dončića i Marasa također. Jakovinu bi morao nekako probuditi. Ili poslati na duži odmor. Jer Linićeve fiskalne akrobacije ne mogu nadoknaditi to što svi ostali propuste
Ministar financija, potaknut mnogim drugim razlozima, sada uvodi dubinsku reorganizaciju poreznih službi. Za bolest od koje boluje hrvatska ekonomija to je važno, ali nije dovoljno. Hrvatska boluje od rapidnog urušavanja industrije. Kad se Končarov transformator prevozi Antonovom u daleke Filipine, ljudi se gotovo iznenade što takvo što još u Hrvatskoj postoji, što nije pometeno u Tuđmanovoj privatizaciji i rasparcelirano u donedavnome nekretninskom deliriju. S gubljenjem radnih mjesta u industriji susreću se gotovo sve zapadne ekonomije, ali hrvatski problem niti je zbog toga išta manji, niti će ga riješiti itko umjesto nje same.
Samostalna Hrvatska nikad nije imala industrijsku politiku. Sad gotovo više nema ni industriju. Proizvođač muških odijela u središtu Zagreba šivanje naručuje u Italiji. Ovdje ima dobrih radnika, kaže, ali nema modernih strojeva. Tekstilnu industriju preuzeli su i dokrajčili poduzetnički amateri. Godinama se mislilo da Hrvatskoj ne treba radno intenzivna djelatnost, da će se razviti visoka tehnologija i sofisticirana industrija. Ali to se nije dogodilo. Nastupila je devastacija industrije u kojoj su profitirali pojedinci, a posljedice su prebačene politici i poreznim obveznicima.
Politikom smanjivanja deficita, bila ona umjerena ili drastična, došlo se do zida ako ne uskoče druge politike. Industrijska i poljoprivredna u prvome redu, ali i politika maloga gospodarstva, komunalne infrastrukture, energetike, prometa… Ministar gospodarstva Vrdoljak najavljuje strategiju industrijskog razvoja. Milanović bi ga trebao pustiti da se razmaše, da pokaže kako zna i može. Dončića i Marasa također. Jakovinu bi morao nekako probuditi. Ili poslati na duži odmor. Jer nikakve Linićeve fiskalne akrobacije ne mogu nadoknaditi to što svi ostali propuste.
Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje
Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji. Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerova govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti” (Prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986., str. 66-67).
Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu. U Zieglerov zadatak spadalo je da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka prethodila je fizičkoj.
Izložba Izopačene umjetnosti otvorena je u Münchenu 19. VII. 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama… Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” slogan je onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.
Sličan je nazor još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti, (ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka).
Izložba Izopačene umjetnosti otvorena je u Münchenu 19. VII. 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorova “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.
Pitanje “ugla gledanja” pitanje je cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika bio je arhitekt i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse,1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano. (Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa, Genij i ludilo, 1864., Max Norauova Izopačenost, 1895. i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih, 1911. (Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88).
Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo. Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943. Na ovoj izložbi bilo je izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.
A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassa… bila su eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”. Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci… Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima” (J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57).
Sintagma “estetski kriterij” za Rosenbergovog je savjetnika za likovna pitanja Zieglera ustvari značila “po ukusu vladajuće partije”. Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika” (Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103).
Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.
Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”
Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva je umjetnost proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci.
Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva. Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno – vlast kazuje što sama jest.
Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu. U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”.
Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”. Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture, (Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390).
Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca. Sa svoja 3 milijuna posjetilaca, izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Münchenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno.
Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je, dakle, smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju. Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogova Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode. Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu. Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava.
U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.
U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost proizvod je luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici
Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.
Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot. Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.
Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao. Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret” (Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 168).
Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove. Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega. J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija” (Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5).
Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika (J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84).
Izopačena umjetnost je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana, kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti, (Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128), onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama, poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939. (O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146), pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkantnijih djela.
Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je, dakle, smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju. Svaka totalitarna ideologija sama je sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogova Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode
Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”, (Katalog, str. 22), u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju Razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.
U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje Nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti” (Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31).
Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.
(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).
- « Previous Page
- 1
- …
- 41
- 42
- 43
- 44
- 45
- …
- 50
- Next Page »