Danas je posljednji radni dan prof. dr. Josipa Paladina na KBC-u Zagreb. Rebro ga više ne želi jer, zamislite, ima strašnih 67 godina. Hoće ga zato u svome timu nekadašnji HDZ-ov ministar Dragan Primorac. Naime, Paladino, koji je od listopada 2017. bio vanjski suradnik specijalne bolnice “Sveta Katarina” (na način da bi jednom tjedno čitao nalaze i ordinirao), sada se uključuje još više. Ali operirati, kako je to radio na Rebru, još neko vrijeme na novom poslu neće moći dok se bolnica ne opremi. Najavljeno je da hoće. [Read more…]
Kad Zagreb postane Split
Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Znam, naslađivat će se nepojamnim gužvama na Bregani i kilometarskim kolonama na auto-putu, podivljalim cijenama obične kave u do jučer kvartovskom kafiću, buci iz klubova i hordama australskih klinaca što u gluho doba noći bauljaju gradom i povraćaju po haustorima. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni ih je ipak nekako žao.
Sve smo mi to prošli i znamo kako je. Jednako je prije pedesetak godina počelo i kod nas, iste su bile vijesti šezdesetih i sedamdesetih. ”Ovaj lipanj je po broju turista za osam posto bolji nego lanjski, a lani ih je došlo čak četrdeset posto više nego prije četiri godine. Prevedeno u brojke, prošle smo godine imali 230.000 turista više i gotovo 400.000 noćenja više nego četiri godine ranije.“ Samo što nije riječ o Dubrovniku ili Rovinju, nije ni Hvar, ni Opatija, ni Makarska, nego – Zagreb.
Na Plesu gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu
Beli je Zagreb grad, čitamo posljednjih godina, postao turistički grad. Od umorne mitteleuropske metropole secesijskih fasada i zelenih perivoja, što je ljeti tonula u vrelu gospodsku letargiju pustog zelenog vala i prazne špice, Zagreb je iznenada postao novi ”neotkriveni europski biser“ iz Lonely Planet vodiča, naročito zanimljiv turistima s Dalekog istoka.
Na Plesu tako gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu.
Ukratko, Zagreb je postao destinacija. A teško da za neki grad ima goreg prokletstva nego da postane destinacija.
Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu.
Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu
A Zagreb poluprazan i samo njihov, dugačke vožnje biciklom, šetnje Klaićevom ili Tkalčom, kava za svojim stolom na špici, bez pjevača, starleta i Tome Horvatinčića, pa zelena hladovina Zrinjevca, šareni šušur Dolca, ljetne večeri u Muzeju za umjetnost i obrt, majstorski ciklusi u Lisinskom i radosni cvrkut pneumatskih čekića na raskršćima i tramvajskim okretištima.
A onda je Zagreb odjednom postao destinacija. Već sad, u Zagrebu prema podacima gradske Turističke zajednice rade četrdeset dva hostela i gotovo tisuću jedinica u privatnom smještaju, skoro dvadeset posto više nego u siječnju: gostiju iz Japana je petnaest posto više nego lani, iz Kine trideset, iz Južne Koreje cijelih pedeset, a iz Indije čak šezdeset posto više.
Mimoilaze se tako dokoni zagrebački biciklisti s kolonama korejskih turista, Klaićeva i Tkalčićeva pune su Kineza s mobitelima, na Dolcu Indijci vrte u rukama celer i tikvice, a u Bogovićevoj neki znatiželjni Japanci nesigurno prinose ustima šalice espressa: uhvatili se Zagrepčani gdje su poželjeli na špici Maju Šuput, Dikana i Vlatku, pa da sve bude kao nekad.
Znam, mnogi će reći ”ko jebe Purgere, neka vide malo i oni kako je to“, naslađivat će se nepojamnim gužvama, kilometarskim kolonama, podivljalim cijenama, buci i hordama turista u Zagrebu, sve znam – nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk – ali meni ih je, rekoh, ipak nekako žao. Nije, naime, riječ o tome da bi susjedu crkla krava, naprotiv: ekonomskim rječnikom susjedu je krava oživjela. Polumrtva se trgla iz ljetne kome, džilitnula dva-tri puta, pa stala na nesigurne noge, osvrnula se susjedova krava oko sebe i na kraju veselo prdnula oblačić metana.
Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra
Mi s juga znamo kako ta stvar ide dalje. Najprije će se Purgeri jednog srpnja zapitati što se to neobično događa u gradu – a nešto će definitivno drugačije i neobično biti toga srpnja – sve dok se netko ne lupi po čelu shvativši da se to ne čuju Bandićevi pikameri. Bit će to dobra vijest, grad će dočekati ljeto bez bagera, kamiona i razrovanih ulica, pa Zagrepčanima i neće nešto biti krivo što to nije zbog njih, već zbog turista i njihova mira.
Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra.
Ostat će samo njihova nesretna djeca, bezvoljno će sjediti duž Zelenog vala s kartonskim natpisima ”apartement mit garage“, sve vabeći zbunjene turiste u nadograđeni apartman na krovu zgrade u Preradovićevoj, prvi red do Cvjetnog.
A Cvjetni će, kao i sve zagrebačke trgove, progutati štekati preko noći izniklih pseudotradicionalnih gostionica sa pseudozagrebačkim specijalitetima, puricom s brusnicama i zagrebačkim odreskom na provansalski, kava u Gradskoj kavani koštat će trideset kuna, a na Jelačića placu kretenski odjeveni Trenkovi panduri drvenim će se mačevima boriti s kretenski odjevenim Napoleonovim vojnicima – ili Tatarima, ili Turcima, sve može – dok Malezijci i Australci oduševljeno plješću toj, kako se reče, turističkoj ponudi.
Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu (…) A onda jednog dana, samo tako, ima
Eh da, ”ponuda“ i ”sadržaj“. Dvije najstrašnije od svih riječi koje će ući u zagrebački leksik. Ono što su Zagrepčani zamjerali Dalmatincima, okrutno će im se vratiti u glavu: vući će se turisti Zrinjevcem i žaliti na nedostatak tih, kako se zovu, sadržaja, jer osim klasicističkih fasada, brončanih konjanika, majstorskih ciklusa u Lisinskom i smrznutih purica sa smrznutim brusnicama Zagreb gostima nema što ponuditi.
Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu, nema pjena-partyja u Manduševcu.
A onda jednog dana, samo tako, ima.
Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni je ipak nekako žao Zagreba. Gdje ćemo mi Dalmatinci kad i Zagreb postane Dalmacija?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Tajna leta MH370
Tjedan dana nakon nestanka zrakoplova nije moglo biti više konfuzije u vezi rute i pravog mjesta iščeznuća malezijskoga Boeinga 777-200 koji je bez ikakva poziva u pomoć nestao s civilnih radara u subotu, 8. Ožujka, s 227 putnika i 12 članova posade sat vremena nakon što je poletio iz Kuala Lumpura prema Pekingu na letu MH370.
Konfuzija, kažemo jer se jučer oglasio i malezijski premijer Najib Razak, s viješću da je istraga o nestanku aviona preusmjerena na putnike i posadu. ”Malezijske vlasti istragu pokreću u novom smjeru, a imamo čvrste dokaze da je netko u avionu namjerno skrenuo s kursa”, otkrio je Najib, ne želeći, ipak, govoriti radi li se o otmici, što je još uvijek jedna od važećih teorija. Premijer je samo kazao da se “istražuju sve mogućnosti.” Unatoč medijskim napisima da je zrakoplov otet, ispituju se svi detalji, ali više se ne “češlja” područje na Južnom kineskom moru – navodi malezijski šef Vlade.
Zadnja veza aviona sa satelitom bila je na jednom od dva moguća koridora, sjevernom koji se proteže od Kazahstana i Turkmenistana do Tajlanda, ili južnom koji obuhvaća područje Indonezije do južnog Indijskog oceana – kazao je Najib Razak. Britanska tvrtka za satelitsku komunikaciju Inmarsat priopćila je da je zabilježila signal s nestalog malezijskog zrakoplova, koji bi mogao pomoći pronalasku lokacije Boeinga 777. Prema podacima Inmarsata, avion je letio više od sedam sati nakon polijetanja.
Istražitelji su zaključili da je jedna ili više osoba sa značajnim letačkim iskustvom otela nestali zrakoplov Malaysia Airlinesa, isključila komunikacijske uređaje i skrenula s puta, izjavio je dužnosnik malezijske vlade koji je uključen u istragu nestalog Boeinga 777. Zasad nije utvrđen motiv za možebitnu otmicu zrakoplova niti je itko postavio zahtjeve, a još uvijek se ne zna kamo je preusmjeren zrakoplov.
Podsjetimo, zrakoplov je krenuo u 00:41 po loklanom vremenu (sedam sati manje po hrvatskom vremenu), a posljednji kontakt s kontrolom leta (koja do tada nije registrirala nikaku iregularnost) se zbio u 01:30 sati kada se mašina nalazila na 10.670 metara visine iznad Južnog kineskog mora između obale Malezije i Vjetnama.
U prvom danu strepnje se pojavila informacija da je barem dvoje putnika bilo ukrcano s lažnim putovnicama ukradenima jednom Talijanu i jednom Austrijancu godinu dana ranije u tom dijelu svijeta. Pojasnimo i to da je taj dio jugoistoka Azije poznat po velikom broju ukradenih putovnica.
Pojasnimo ono što je nejasno. Ako su zrakoplov civilni radari izgubili u 01:30, kako je moguće da se taj isti zrakoplov, pod pretpostavkom da se Boeing 777-200 nije raspao kada je nestao s civilnih radara, nalazi još sat vremena na vojnim radarima i na drugoj poziciji? Povijest zrakoplovnih nesreća govori o situaciji u kojoj se nepažnjom pilota isključuje transponder
Ta činjenica je odmah otvorila sumnju da je avion stradao od terorističke akcije u letu, odnosno nakon otmice, ali ta se opcija, da je avion eksplodirao od bombaškog atentata od strane terorista brzo napustila. Naime, malezijska je policija uspjela identificirati ”slijepe putnike” kao Irance Pouri Nourmohamadija (18) i Delavara Mohamadrazea (29) koji su bili kupili, zajedno, karte iz Kuala Lumpura do Amsterdama preko Pekinga u, pretpostavlja se, namjeri da se ilegalno dočepaju Europske unije. Iako, ponavljamo, prva se opcija o terorističkom napadu odbacuje sada stoji opcija o otmici zrakoplova.
Konfuzija je potpuna, tvrdimo, jer su vojne zrakoplovne vlasti najprije izjavile, a onda iz usta zapovjednika vojnog malezijskog zrakoplovstva demantirale informaciju da su vojni radari pratili let MH370 još sat vremena nakon što je zrakoplov nestao s civilnog radara, ali u suprotnom smjeru, što bi značilo da je zrakoplov pokušavao letjeti natrag, opet preko malezijskog poluotoka, te da su ga vojni radari ”izgubili” u 02:40, dva sata nakon polijetanja, jako daleko od originalne rute iznad tjesnaca Malacca (između Malezije i Indonezije) te blizu otoka Pulau Perak. Ipak, vojni radari prepoznaju trag jednog zrakoplova, ne znajući točno kojeg, koji je nestao s njihovih ekrana na spomenutoj lokaciji koja je inače izuzetno prometna morska plovna ruta.
Pojasnimo ono što je do sada ostalo nejasno čitateljima. Ako su zrakoplov civilni radari izgubili u 01:30, pitali su se mnogi, kako je moguće da se taj isti zrakoplov, pod pretpostavkom da se Boeing 777-200 nije raspao kada je nestao s civilnih radara, nalazi još sat vremena na vojnim radarima i na drugoj poziciji?
Povijest zrakoplovnih nesreća govori o situaciji u kojoj se nepažnjom pilota isključuje transponder. Transponder je jedini uređaj koji, nakon što čita signal civilnog radara, vraća tom istom radaru signal koji kontroli leta daje informaciju o položaju, smjeru, brzini i visini zrakoplova u letu. Sam zrakoplov zna ”gdje se nalazi”, naime, piloti to znaju pomoću GPS-a, ali kontrola leta, ukoliko je transponder pokvaren ili isključen, doslovno pojma nema gdje je zrakoplov.
Transponderi se mogu i namjerno isključiti zbog sabotaže ili terorističkoga čina (sve se više barata i tom mogućnošću u slučaju nestalog malezijskog Boeinga) i za to ne treba veća obuka, već nekih deset sati, a možda i manje. Otmičari zrakoplova 11. rujna 2001. u SAD-u su namjerno isključili transpondere da ih civilna kontrola leta ne bi više imala na radarima ali su i dalje bili u dometu vojnih radara. Naime, vojska je znala u kojem smjeru otprilike lete ti oteti zrakoplovi
Transponderi se mogu i namjerno isključiti zbog sabotaže ili terorističkoga čina koja uključuje i otmicu (sve se više barata i tom mogućnošću u slučaju nestalog malezijskog Boeinga) i za to ne treba veća obuka već samo nekih deset sati, a možda i manje. Otmičari zrakoplova 11. rujna 2001. u SAD-u su namjerno isključili transpondere da ih civilna kontrola leta ne bi više imala na radarima, ali su i dalje bili u dometu vojnih radara. Naime, vojska je znala u kojem smjeru otprilike lete ti oteti zrakoplovi.
Običan putnik i prosječno informirani čitatelj možda misli da i crne kutije mogu pomoći u lociranju zrakoplova. Ne, ne mogu. One su dizajnirane (ima ih dvije) da snime svu komunikaciju u kabini i između pilota i kontrole leta te da pohrane sve podatke o letu. Ali dok se crne kutije ne nađu, iako one emitiraju lokacijski signal nakon havarije čak 30 dana nakon nestanka zrakoplova, ništa se pouzdano ne može znati. Zato se tehničari ne žure sa špekulacijama.
Tako se dogodilo i nakon nestanka Air Franceova zrakoplova 2009. na letu iz Rio de Janeira za Pariz. Prema izvještaju francuske agencije za istraživanje zrakoplovnih nesreća koji je objavljen u srpnju 2012., nakon pronalaženja crnih kutija u moru utvrđeno je da je do nesreće došlo uslijed kombinacije tehničkih kvarova i propusta nedovoljno obučenih pilota. Nesreća se dogodila u trenutku kada je zrakoplov letio kroz područje koje je pogodila jaka oluja popraćena grmljavinom.
Naime, piloti i ne upravljaju zrakoplovima. Oni polijeću i odmah uključe autopilot koji prema unaprijed zadanim podacima u putno računalo zrakoplov vodi do odredišta, a pilot ga ručno, de facto, preuzima tek iznad piste kod slijetanja. Čak i ako se dogodi da kontrola leta naredi pilotu promjenu kursa ili visine, sve se to obavlja preko računala.
Boris Popović, instruktor leta i dugogodišnji pilot, nam pojašnjava da je moguće, mada je ”ovakvu eventualnu promjenu kursa jednostavno teško objasniti”, da bi iza svega ipak mogao stajati neki mehanički kvar. ”Pad određenih sustava može, primjerice, dovesti do gašenja transpondera putem kojeg, kako smo već naveli, kontrola leta dobiva podatke o zrakoplovu i avion je tako mogao nastaviti letjeti više od sat vremena. Iako sumnjam da bi takav otkaz sustava mogao ostati nezapažen gotovo sat vremena leta”, kaže naš izvor
Kada se dogodi havarija, kao kada je japanskom Boeingu 747 otpao rep u letu, piloti najčešće i nemaju vremena za bilo što jer sve ode kvragu u nekoliko sekundi nakon pada tlaka u kabini i otkazivanja svih sistema. U slučaju havarije Air Franceova zrakoplova piloti nisu stigli ili se nisu sjetili poslati ni radijski poziv u pomoć (May Day).
Zato postoji pritisak na kompanije da se uvedu sistemi, koji već postoje u sofisticiranim zrakoplovima najnovije vrste kao što je Boeing 787 Dreamliner, poput Flight Aerospace Solutions, koji će u realnom vremenu i za vrijeme cijeloga leta davati podatke o letu i poziciji neovisno o radu transpondera i o ponašanju pilota (regularnih ili otmičara). Mada, i to treba reći, ni ti sistemi nisu savršeni jer na dugim transoceanskim rutama postoje mjesta na kojima su signali radara slabi i gdje postoje tzv. ”crne rupe”.
Malezijski zrakoplov traže brodovi i zrakoplovi deset država, a Kina je zatražila (u zrakoplovu je bilo najviše Kineza) da se potraga proširi i na kopno. Boris Popović, instruktor leta i dugogodišnji pilot nam pojašnjava i da je moguće, mada je ”ovakvu eventualnu promjenu kursa jednostavno teška objasniti”, da bi iza svega ipak mogao stajati neki mehanički kvar. ”Pad određenih sustava može, primjerice, dovesti do gašenja transpondera putem kojeg, kako smo već naveli, kontrola leta dobiva podatke o zrakoplovu i avion je tako mogao nastaviti letjeti više od sat vremena. Iako sumnjam da bi takav otkaz sustava mogao ostati nezapažen gotovo sat vremena leta”, kaže naš izvor.
Ali ni Popović ne želi brzati i čeka informacije koje bi pokazale mjesto i uzrok nesreće odnosno, sada, mogućeg slijetanja nakon eventualne otmice. Jer i to je važno – pronaći ostatke zrakoplova ako je doživio havariju, a ne ostati u neznanju kao što se dogodilo u nekoliko navrata, primjerice od glasovitog nestanka Flying Tigera (1962.), zrakoplova koji je unajmila američka vojska i koji nije pronađen ni 50 godina nakon što je nestao. Taj je zrakoplov 15. ožujka 1962. prevozio vojnike i zalihe iz Kalifornije u Vijetnam, a nestao je kada je trebao napuniti spremnik za gorivo na otoku Guam.
Bio je vedar dan. Ovaj slučaj je sličan malezijskom zrakoplovu jer ni s njega nije poslan poziv u pomoć. Pretpostavlja se da je 107 osoba poginulo. Iako je vojska nekoliko puta organizirala potragu, nikada nisu pronađeni dokazi niti je otkriven razlog njegova nestanka.