novinarstvo s potpisom
Hassan Blasim, ”Irački Krist”, Fraktura, Zaprešić, 06/2016.
Postoji onaj trenutak kada čitatelja književni tekst ushiti, uzvisi ga i uznese iznad njegova svakodnevnog života, pa mu se učini da je, kao vjerniku pri suočenju s Bogom, sve zadobilo svoj konačni razlog i smisao. [Read more…]
Tihomir Kukolja
Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.
Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije. [Read more…]
Kad sam napuštala Sulejmaniju, grad u autonomnoj pokrajini Irački Kurdistan, početkom ovog mjeseca, nisam mogla zamisliti da bi moj sljedeći posjet mogao biti posjet Kurdistanu bez Iraka. Otišla sam četiri dana prije pada Mosula, događaja koji je pokrenuo domino efekt u ostatku zemlje.
Najednom je prijateljev stari napis na internetu dobio novu važnost: ”Irak je kao stari namještaj, nikad ne znaš kada će se raspasti.” To ”kada” postalo je – sada. Desetog lipnja Mosul su zauzele snage Islamske Države Iraka i Levanta (Islamic State of Iraq and al-Sham; ISIS) na njihovom putu da kontroliraju široko područje koje se proteže od južne Sirije do iračkih provincija u kojima su većina Arapi sunitske provenijencije.
U roku od dva dana vojne postrojbe iz sjevernih kurdskih provincija ispunile su vakuum nastao povlačenjem iračke vojske i preuzele kontrolu nad Kirkukom te drugim područjima koja su do tada bila kamen smutnje u njihovim odnosima s centralnom vladom u Bagdadu.
Glavni akteri, elite većinskih grupa definiranih po etničkoj liniji na Arape i Kurde ili po religijskoj podjeli na sunite i šijite, šalju svoje vojske da brane ili osvoje teritorije koje svojataju. Između njih, između čekića i nakovnja, manjine su prepuštene same sebi, da se brane, traže zaštitu ili da bježe. Faili Kurdi (etnički Kurdi šijitske religijske denominacije) u Bagdadu i drugim krajevima ili Turkomani u Tal Afaru stvaraju svoje milicije. Etnički Asirci raznih kršćanskih denominacija u enklavama također imaju vlastite jedinice.
Mosul, drugi najveći grad u zemlji, kolijevka iračke raznorodne populacije, bio je dom Ezidima, Kurdima, Arapima, Turkomanima, Asircima, Armencima, Mandejcima i mnogim drugim. Neki su prihvatili razne varijante islama, neki razne kršćanske denominacije, dok su mnogi drugi zadržali svoje vlastite religiozne svjetonazore. Svi su se smatrali prvenstveno Moslavljanima – stanovnicima grada Mosula. Od 2003. Moslavljani odlaze. Susjedne kurdske provincije pružile su utočište nekima od njih. Turska, Libanon, Europa ili svijet bili su odredište drugima.
Godine 2003. Mosul je imao 35.000 kršćana. U prvoj polovici ove godine bilo ih je 10.000. Sada, nakon zadnjeg vala nasilja, možda će ih tek nekolicina dočekati iduće prebrojavanje.
Ipak, brojevi su brojevi, dok je svaka pojedina sudbina jedan svemir.
Tjedan dana nakon pada Mosula, prijatelj iz Hamdanije, gradića samo 30 kilometara udaljenog od Mosula, kaže mi telefonom da je ta kršćanska enklava za sada sigurna. Štite je zajednički kršćanska lokalna milicija i kurdska vojska. Ipak, nemaju struje, goriva, interneta ni drugih potrepština. Svi su uplašeni, a djeca pitaju odrasle: ”Kad će doći Da’aš (ISIS) da nas ubije?” Svi razmišljaju o tome da nekamo pobjegnu samo da prežive. To razmišljanje prisljeno je pretvoriti se u nemilu stvarnost: 25. srpnja bolbe su pale na enklavu. Obitelj mog prijatelje, i mnogi drugi, morali su na brzinu potražiti sigurnost u kurdskim područjima.
Poslije toga se pitam što je s Namirovom obitelji u Mosulu?
Namir, dragi prijatelj, fotoreporter, ubijen je 2006. u Bagdadu; ubila ga je američka vojska. Tek kad je Wikileaks objavio slike američkog vojnog helikoptera koji puca po civilima, njegova obitelj potvrdila je svoje sumnje – ubojstvo. Oni su bili u Mosulu, tugovali, tek par dana prije novog vala nasilja. Potraga mailovima i telefonskim pozivima poznanicima i prijateljima otkrila je da su našli utočište u nekoj kurdskim provincijama.
Otvaram dalje popis svojih prijatelja i tražim informacije o njima.
Na jugu još jedna prijateljica. Ona je odvjetnica u Najafu. Kaže mi da je spremna za bijeg u Libanon dok se svi muški članovi njezine obitelji odazivaju pozivu na oružje Velikog Ayatolaha Ali Sistanija – pozivu koji mnogi smatraju još jednom brtvom za mrtvački kovčeg višedimenzionalnog Iraka jer huška Arape šijite protiv Arapa sunita.
Glasine pothranjuju strasti. Ako su ekstremne i ponovljene dovoljno puta na stvarnim ili virtualnim ulicama – često upotrebljavajući ćudoređe žena – one hrane strojeve za ubijanje dehumanizirajući ”drugoga”. Poznanik iz Bagdada mi govori o glasovima rata: kako je čuo da u Mosulu siluju mlade djevojke, dok mi bivši student, još uvijek u Mosulu, kaže da je sad mirno i sigurno – sigurnije, kaže, nego kad je iračka vojska bila tamo, jedino da su nestašice. Glavni mediji i anegdote iz života su poput slike u ogledalu razbijenom na tisuće komadića.
Propaganda, teorije zavjera i mitovi se šire stvarajući nepovjerenje i strahove. Prijatelj novinar, ne bez doze sarkazma, to je opisao riječima: ”Kurdi su postali još veći nacionalisti, suniti su još veći suniti, a šijiti su još radikalniji šijiti, sve to zbog zaštite i preživljavanja: Živio Charles Darwin!”
Kategorizacija i etiketiranje nekim zajedničkim nazivnicima, anuliranje individualnosti za jačanje kolektivnih identiteta, ”balkaniziranje” stanovništva neizbježan je trend u ovim okolnostima.
Fraze iz realno-političkog žargona dominiraju medijima – ”neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”. Stručnjaci svih boja, bivši diplomati, vojni veterani ili analitičari s visoka nameću svoja ”stručna” mišljenja koja bi mogla odlučivati o sudbini mojih prijatelja, tamo, u zemlji. Oni preporučuju da se Amerika udruži s Iranom ili da se pošalju vojske da ubijaju za mir. ”Naši” protiv ”njihovih” tečno klizi s usana uvećavajući grotesku koja se odigrava.
”Drevne sektaške razlike”, kako ih je američki predsjednik Barack Obama okrstio ponavljajući svoje prethodnike, navode se kao glavni uzroci raspada. ”Prirodni razvoj mržnje gomilane stoljećima”, kad bi lice govornika bilo malo drugačije, podsjećalo bi na objašnjenja za raspad Jugoslavije 25 godina ranije.
Nedavno, u travnju ove godine, Louis Raphaël I Sako, nadbiskup Kaldejske, katoličke crkve u Iraku, obratio se vjerskim poglavarima na konferenciji u Lyonu riječima: ”Trenutno su prisutni razgovori o planovima za kreiranje novog Bliskog istoka. Za nas je to izvor zabrinutosti i straha – 1400 godina islam nas nije uspio istjerati sa naših ognjišta i od naših crkava, a sad nas je politika Zapada raspršila na sve četiri strane svijeta.”
Stare kolonijalne granice zamjenjuju se granicama koje reflektiraju nove interese, a samo su pravdane ”davnom mržnjom” i bit će legalizirane presedanima poput priznanja Kosova.
Izgovor na sektaške uzroke ne uzima u obzir miješani karakter iračkih kućanstava, kvartova ili gradova i namjerno ignorira realnosti odluka koje su donošene od 2003., a koje su direktno utjecale na ovaj raspad. Nakon američke okupacije cijela ”stara” iračka vojska je demobilizirana te zamijenjena ”novom” kojom su dominirali šijiti. ExxonMobil i druge američke kompanije potpisivale su ugovore s kurdskim lokalnim vlastima obezvređujući proteste centralne vlade u Bagdadu. U međuvremenu su područja s većinskim sunitskim arapskim stanovništvom bila sustavno zapostavljanja od vlade Nourija al-Malikija. Tako su sazreli uvjeti koji su pogodovali pokretu ISIS.
Medijske i političke manipulacije od 2003. neminovno su i polako izjedale suštinu društva.
Na fakultetu mi je studentica ispričala kako je bila uznemirena kad je trebala dijeliti sobu sa ženom koja nosi abaju (abaja je konzervativni ženski odjevni predmet koji pokriva i kosu i tijelo, nalik na odore koje nose neke časne sestre) dok je bila na jednom seminaru.
Tek kad su se bolje upoznale, uvidjele su da su obje muslimanke sunitske denominacije, ali različitog etniciteta. Veo je spao. Postale su prijateljice. Kasnije ju je čak otišla posjetiti u dio Iraka koji se popularno nazivao ”trokut smrti”.
Kad sam predavala prošli semestar na sveučilištu u Sulejmaniji, izazivala sam studente pitanjem: “Što je to identitet?” Prvi odgovori bili su predvidljivi : Arap, Kurd – mnogi; muslimani – većina. Poneki kršćanin, tek rijetki ateist. ”Ali što je s ostalim karakteristikama?”, nastavila sam istraživanje. ”Da li imate više sličnosti sa svojom kurdskom bakom ili sa svojim arapskim kolegom na fakultetu?” Polako smo ljuštili slojeve etiketa i otkrivali njihove dinamične, kompleksne identitete. Do kraja semestra, usprkos početnoj frustriranosti ”kompleksnošću”, priznali su da su počeli preispitivati ”čvrste istine” kojima su bili hranjeni.
Takvo preispitivanje ne pogoduje političkim manipulacijama. Otežava vođama da ”nas” objedine pod zastavom nacionalizma za osvajanje teritorija, preokretanje povijesti, pobjeđivanje na izborima, regrutiranje vojnika, izgradnju nacionalne države koja se temelji na razlici u odnosu na ”one druge”.
Ali, koliko je vrijedna radionica ili čak semestar o kompleksnosti nakon samo par dana jednostavnosti smrti i propagande? Mogu li se uopće nadati da sam ostavila ikakva traga u njima?
Neizbježna realnost je pred nama. Kurdistan će vjerojatno postati neovisna država – ostvarenje prirodne težnje da se isprave nepravde koje su izbrazdale Kurde od kolonijalne podjele dogovora Sykes-Picot. Optimistični analitičari tvrde da će ISIS pretvoriti svoj militantni ekstremizam u pragmatičnu politiku i pregovore da bi se ustanovila i uredila njihova teokratska država – uistinu, predsjednik kurdske Vlade, Nechirvan Barzani preporučio je da Arapi suniti stvore autonomnu državu poput kurdske. Arapi šijiti već su utvrdili svoj teritorij s dijelovima Bagdada koje su očistili od raznolikosti, što nasiljem, što strahom.
A ja razmišljam o svojim prijateljima, o djeci iz miješanih brakova, o manjinama i njihovoj tisućljetnoj mudrosti, legendama i povijestima. Razmišljam o tisućama stranih radnika, većinom iz istočne Azije, koji su došli u Irak tražeći slamku šanse. Razmišljanja su deprimirajuća.
Prijatelj Kurd, koji živi i radi u Norveškoj, nazvao me da podijeli svoje ”globalizirane” frustracije. Prvih dana osjećao se kao shizofrenik, pola uma u Norveškoj, a pola u zemlji svog podrijetla. Sada je, kaže, vrlo ljut. Norveški kolega s posla komentirao je negativno vijest da je vlada objavila slanje 10 milijuna dolara pomoći ”onim ludim Iračanima koji ništa ne rade nego samo ubijaju jedni druge”. Moj prijatelj, koji je tamo smatran Iračaninom, sačuvao je mir i objasnio kolegi kako je od početka najnovijeg nasilja u Iraku cijena sirove nafte porasla za 10 dolara, omogućujući Norveškoj, sedmoj u svijetu po proizvodnji nafte, da ostvari dodatni profit od 20 milijuna dolara – na dan.
Sljedeći put kad se vratim natrag, bit će to, najvjerojatnije, u neovisnu državu Kurdistan. U njoj će biti izazova jer postaje mali Irak s obzirom na to da je prihvatila stotine tisuća izbjeglica i sve njihove raznolikosti. Ali što će se dogoditi kad se prašina slegne; kad se počne optuživati ”onog drugoga” za neki zločin ili za trošenje već prenapregnutih resursa dok se ljudi natječu za posao, krov nad glavom i druge potrebe?
Da li će vlasti dati transparentne informacije o prihodima od nafte i njihovu trošenju ili će zadržati staru logiku? Da li će zakonom zaštititi sve radnike jednako ili će pomagati poslodavce i kompanije da zarade dodatno, hraneći antagonizam između kurdskog – skupljeg radnika i arapskog, benglaskog ili sirijskog – jeftinijeg? Da li će nacionalna sigurnost doći nauštrb zaštite prava i slobode govora ili će se vlada okoristiti bogatstvom iskustava svih ljudi koji su došli tu živjeti? I, kad već govorim o ljudima, kako će oni zacijeliti duševne rane ovog novog nasilja?
U ovoj regiji izraslih upitnika za moje studente nova mentalna karta bit će iscrtana kad se geopolitička utvrdi. Na kraju, novi će pasoši biti dovoljni za prijelaz fizičkih granica, ali prijelaz onih mentalnih, da se dođe do razumijevanja i solidarnosti, bit će puno teži poduhvat.
(Cyrille Cartier je živjela u Iraku 2005. i 2006. godine. Od tada se redovno vraća kao novinarka i predavačica novinarstva na sveučilištu u Sulejmaniju, u kurdskoj provinciji u Iraku. Od 2006. pola godine provodi u Hrvatsko,j a pola u Iraku).
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS. Naravno, pitate se što je ISIS?
To je sunitska teroristička skupina ”Islamska država u Iraku i Siriji” koja se razvila iz raznih drugih ekstremističkih skupina. One su se sve borile protiv američke invazije u Iraku i vlade u Bagdadu. ISIS pripada izdancima terorističke mreže Al-Queda, ali se 2013. godine suprotstavio Al-Quedinim uputama pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Borci iz redova ISIS-a kontroliraju velika područja u Siriji te na zapadu i sjeveru Iraka. Njihov je cilj država između Sredozemnog mora i Tigrisa u kojoj bi na snagu stupilo iznimno rigorozno shvaćanje islama: žele ostvariti arapski kalifat sa šerijatskim zakonom i to provode terorom: kolju, pucaju u glavu, razapinju na križ, doslovno tako.
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio.
ISIS je, dakle, aktivan u obje zemlje, pa na taj način može lako premještati borce i oružje. Najvažniji razlog porasta snaga ISIS-a su vjerske napetosti između sunitske manjine i šijitske većine. Mnogi suniti u Iraku smatraju da su u podređenom položaju, što je idealno plodno tlo za paravojne formacije poput ISIS-a koje sasvim ciljano destabiliziraju sunitske gradove u Iraku. Kolju se manjinski suniti i većinski šiiti (tako je u Iraku, ali ne i u svijetu) otkako je George W. Bush razvalio Irak?
Ne. Njihov rat traje gotovo tisuću godina; bio je vjerski, a sada je i politički. Građanski je rat u Iraku eskalirao odmah po dolasku američkih snaga, invazijom 2003., a dosegao je vrhunac 2006. Islamisti su se zatim počeli vojno organizirati i stvar je postala ozbiljna kada su lani zauzeli Faludžu. Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
Islamisti su toliko ojačali da je njih svega 800 potjeralo 32.000 iračkih regularnih vojnika koji su nakon tri i pol dana borbe panično pobjegli iz Mosula, drugog grada po veličini. Osvajanjem Mosula džihadisti su prvi put uspjeli dovesti milijunski grad u Iraku pod svoju kontrolu. To je veliki psihološki uspjeh, zbog kojeg će se ISIS-u sigurno pridružiti i drugi sunitski ekstremisti. Mosul je važna izvozna ruta za naftu i prometno čvorište na putu za Siriju. No osvajanje ovoga milijunskoga grada je samo jedna etapa za ekstremiste koji odatle žele dalje napredovati. I idu prema Bagdadu.
BBC izvještava da iračka Vlada pod kontrolom ima oko 930.000 vojnika koje je izvježbala američka ruka, a da islamista nema više od 15.000. Kako onda tako brzo napreduju? Stvorenom panikom i općim strahom koji vlada u zemlji. Na snimkama nedavno postavljenim na internetu borci ISIS-a pucaju na zarobljene pripadnike iračkih snaga sigurnosti, a u popratnom tekstu tvrde da su smaknuli oko 1500 vojnika i policajaca te da ista sudbina čeka sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Propaganda je upalila.
Zemlja se raspada i zato što se kurdsko stanovništvo na sjeveru Iraka odavno ponaša kao da već ima svoju državu. Ali iako se pokušava ne uplitati u sukob između sunitskih i šijitskih Arapa, teško da će im to poći za rukom. S jedne strane, borci iz redova ISIS-a i njihovi saveznici pokušavaju napredovati i prema gradu Kirkuku, na koji pravo polažu i Arapi i Kurdi.
Ondje se nalaze važna naftna polja. S druge strane, sve više Iračana bježi od terora ISIS-a na kurdski sjever koji je ionako već pružio utočište velikom broju izbjeglica iz Sirije. U Iraku se sukobljavaju interesi mnogih država u regiji. Irak, Iran, Sirija i libanonski Hezbolah smatraju se šijitskom osovinom. Ona se bori za utjecaj sa sunitskim državama. Vlada u Bagdadu, u kojoj dominiraju šijiti, ima dobre odnose sa susjednim Iranom, ali nije teheranska marioneta.
U Iraku, osim toga, postoje mnoge šijitske skupine i pokreti koji imaju vlastite interese. Smatra se da druge susjedne države poput Turske i Saudijske Arabije stoje na strani sunita.
Ali stanje je kompliciranije. Tako ni interesi iračkih sunita nisu ni u kojem slučaju jedinstveni. Radikalni islamisti stoje u središtu pozornosti. No tu su i sunitska plemena, pristalice srušenog režima Sadama Huseina, ujedinjeni u stranci Baath, bivši vojni dužnosnici i drugi. Saudijska Arabija vjerojatno podržava samo dio njih. ISIS u svojim redovima ima državljane Velike Britanije, Francuske, Njemačke i ostalih europskih zemalja, kao i iz BiH, te iz Sjedinjenih Američkih Država, arapskog svijeta i sa šireg područja Kavkaza.
U početku se ISIS uglavnom oslanjao na donacije bogatih pojedinaca iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta i Saudijske Arabije, koji su podržavali borbu protiv Bašara al-Assada. Danas se financira prihodima s naftnih polja koja kontrolira na istoku Sirije, odakle se, prema nekim izvorima, jedan dio nafte prodaje čak Vladi u Damasku. Neprovjereni izvori kažu da se novac zarađuje i prodajom predmeta s arheoloških nalazišta.
Hoće li Obama narediti otvaranje vatre? Najvjerojatnije. Krstarećim raketama, možda i žešće ako bude belaja i u samom Bagdadu. Američki državni tajnik John Kerry je to i najavio. Nosači i drugi brodovi su spremni, ali nove invazije neće biti. Ne podržavaju to ni Britanci. Postoji li ikakvo rješenje da se zaustavi podjela zemlje?
Osim vojnih akcija jedini način je da se razdvoje neislamističke skupine od ISIS-a. No još se ne zna hoće li premijer al-Maliki, koji je pod ogromnim pritiskom, pristati na to i dati im udio u vlasti. Što više pobjeda ostvari, to će veći broj grupa pohrliti pod zastavu ISIS-a. Iako to može biti korisno u vojnom pogledu, velike ideološke razlike unutar islamista neće moći dugoročno držati sve grupe zajedno. Na tu kartu igra al-Maliki. Ima li on jake karte u ruci?
Kako bilo, Irak je pušten niz vodu. Iako su svojim ratovanjem uništili Irak, američki predsjednik Barack Obama kaže kako neće slati vojne trupe u pomoć. Umjesto toga SAD će poslati 300 specijalnih vojnika ”instruktora” koji bi trebali obučiti Iračane da se sami obrane od ekstremističke grupe ISIS, rekao je Obama novinarima u Bijeloj kući.
Obama je rekao kako se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nouri al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje.
”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik.
Iračke snage sigurnosti i dalje vode žestoku bitku sa sunitskim militantima oko kontrole najveće rafinerije nafte u toj državi, javlja BBC. Dužnosnici tvrde kako vlasti “potpuno kontroliraju” rafineriju Baiji koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada Bagdada, no prema riječima očevidaca ISIS je izvjesio svoju zastavu na postrojenju. Zarobljeni radnici kažu da su militanti još uvijek u postrojenju te da se nastavljaju sporadični sukobi.
Glasnogovornik stranke iračkog premijera Nourija Malikija kazao je BBC-ju da se vođe države osjećaju “napuštenima” od međunarodne zajednice u trenucima kada su borci ISIS-a zauzeli nekoliko gradova na sjeveru države, te su još jednom pozvali Obamu da raketira položaje islamista.
