Naravno da vjerujem u bajke. Ljudi vole bajke ne samo kad su djeca. Možda i više kad su stariji. Neki se rado izoliraju od neugodne stvarnosti, prakticiraju jogu, fanatično navijaju za objektivno prosječan klub, idu na duhovne vježbe i usrdno mole. Ne treba ih prezirati; mnogima je život, objektivno ili ne, prazan, tužan i usamljenički. Uopće nije loše živjeti u svojoj bajkovitoj konstrukciji svijeta. [Read more…]
Nogometna bajka za velika i još veća srca
Svijet nije savršen, a život nije bajka. Osim onda kada jest. Barem jedan tren, kao što će i ova hrvatska bajka u Rusiji, kako godine budu prolazile, čitava stati u jedan trenutak. [Read more…]
Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži i fanatizma
Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga. [Read more…]
Bujaški, jezik jednog hrvatskog djetinjstva
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
I maginacija je odraz naših dnevnih i svakodnevnih života. Ono što nam se događa, ono što živimo i što nas muči i brine u najbližoj je vezi s načinom na koji fantaziramo, zamišljamo, predviđamo. Tako je i književnost najvjernija slika zajednice, jezika i povijesnog trenutka. [Read more…]
Glumac… je glumac… je glumac
Život sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: “Vojničeee!” Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: “Voooojničeeeeee!” Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem. [Read more…]
Krvava odaja
Nije pretjerano reći da je Angela Carter svojim fantastičnim pričama i romanima otvorila prepoznatljiv rukavac u kaotičnoj postmoderni u koji su se slile glavne umjetničke i mislilačke bujice dvadesetog stoljeća. Nadrealizam, psihoanaliza, magijski realizam, feminizam − sve te struje vrtlože se u njezinim radovima uz elemente gotičkog horora, satire, apsurda, fantazmagorije. [Read more…]
Bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Pakao, u bajkama i na zemlji
“Srce je to koje nas vodi u raj ili pakao” – afrička poslovica
I danas se sjećam časova filozofije koje nam je u gimnaziji držao profesor Sreto Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisamaca i ceduljica ispod stola, igranja “potapanja brodova” ili sličnih djačkih rabota. Na njegovim časovima smo bili smjerni kao sveci. Svi smo hipnotisani njegovim ugodnim glasom slušali bogata i zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovu vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dole, s drugu stranu Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se na smrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i okolo ta dva suparnička grada
U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnome plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je bar pripovijedao profesor Milanović.
Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u podzemne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka Empuza koja je ubijala nedužne ljude na raskršćima, te Lamija koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde neumoljive božice kletve i osvete, a u nadzemni svijet ih je povremeno, kao ilegalce, sve redom slala zla Hadova žena Perzefona.
Žitelji antičkog svijeta su samo nagađali o mukama koje su čekale smrtnika s onu stranu Stiksa, veoma malo su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja, iz njega niko nikada nije vratio. Vjerovali su da svi završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje ili nekoj drugoj od mnogih opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao kako bismo jednom postali intelektualci široka profila i svakojaka znanja.
Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i podsjećale me na djetinje dane kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmiješio se kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.
U svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista
Kasnije, u svojim tridesetim sam opet slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere da on uistinu postoji, da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili njihova boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.
Prijatelji Muslimani mi kazivaše da vjeruju u džehennem, koji je sličan Hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi Islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla, te da je on podijeljen u više nivoa, zavisno o lošim djelima počinjenim u životu i da je kazna određena težinom počinjena grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.
I moji znanci Kršćani su spominjali pakao kao doživotnu hapsanu sa vječnom kaznom za one koji odbiju biti pokorni Bogu i riječi Njegovoj. Većina njih reče kako vjeruje da se prokletstvo odmetnika i osuda na pakao desi odmah po nastupanju smrti. Drugi tvrdiše da će se to ima zbiti tek nakon Sudnjeg dana u kojem će sav svijet u vatri i ognju nestati izuzev nešto pravednika, onih što primjernim životom poštedu zaslužiše.
Čuo sam kasnije od Hindusa da i oni strahuju od boga njihova. I oni vjeruju da ljudi što grijeh počine bivaju u pakao deportovani, kažnjeni primjereno zlu u koje zalutaše. Bog Yama, taj neprikosnoveni gospodar smrti, kralj je sveg pakla i onaj što kaznu određuje svakom. Pa mi spominjaše ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko savršen za Yamu nije, kod njeg’ svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Kod njeg’ svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Osobe koje tako plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju rođeni, a sve u skladu sa njihovom karmom.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu
Slično je i sa Budistima. Znanci, sljedbenici ove religije mi rekoše da medju njima postoje razna vjerovanja o paklu i muci paklenoj, a zavisno od pravca, škole i vrste učenja. Većina ih priznaje postojanje pakala brojnih, a najmanje dva: pakao hladni i pakao vreli. I oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnu podzemlju je, srećom, privremen jer slijedi reinkarnacija, ponovno radjanje u novom okruženju i u drugom liku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za popravak i rehabilitaciju, daje nadu za život u svjetlu, Bogu na domak. A ta šansa je kako vele malena, premalena, samo odabranim data.
Pažljivo sam slušao ove ispovijedi, godinama, decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti i prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak njihova izmišljotina. A kada bi to izostalo, ja bih im pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.
Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane s uzavrelim uljem, đavle sa ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene rijeke u kojima izgaraju griješnici. Nisu to sretali ni u oknima tamnim što leže na 1000 metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja suši grlo i peče nosnice, pa o domaćoj šljîvi koju nakon posla nemilice ispijaju u kafani naspram udničke kapije. Ona, rakija, tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.
Ja vjerovah i još uvijek vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga. Ja zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji mojih rođaka, prijatelja i znanaca, ja se zbog toga ne mogu klanjati njihovu bogu.
U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilista i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne Legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama, loncima i tepsijama kojekavim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takva boga, u boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutna i osvetoljubiva boga
Moj Bog, onaj što ga odnedavna sebi nađoh, drugačiji je. On me voli, to mi pokazuje svakodnevno. Svako mi jutro podari novi dan i čitava 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najljepše što za me ima – ljubav i život. Nudi mi radost kroz ljubav koju mi poklanja i kojom me uči šta s njom da činim. Pokazuje mi da je trebam davati, kaže mi da je proslijedim dalje. On mi svako jutro podsjeća da hoće da ja budem dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da kada tako radim, u stvari činim sebi na štetu.
Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome je, u stvari, krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On meni namijenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj pakao što mene može zapasti, Had kojeg mojom sebičnošću sam sebi izaberem i podam.
Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. I on zna da je to dovoljna kazna, da veće ne trebamo.
Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i blindirana srca ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti našu nesreću. Smiješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaje žuč i gorčina da nas jede i izjeda.
Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.
Živimo u paklu, sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu koji smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije naše kliničke smrti. Onaj odgođeni, sutrašnji pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama
Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici naša srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo da mu se odupremo, tom paklu našem unutarnjem.
Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pušimo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili naš pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže, dolazimo sve bliže samom dnu nesreće i patnje.
Dante ih je vidio devet, tà šta je to u uporedbi sa 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom. Taj pakao je višestruko strašniji od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju, tamo ćemo biti sa istogriješnicima, sa buljucima znanaca i prijatelja koji su, isto kao i mi, preveć voljeli sebe. Dijelićemo našu muku s njima. To je mnogo lakše negoli živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorena i prestrašena srca koje ne smije da se otvori i podjeli taj strah i patnju sa drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvena pakla.
Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno.
Čim odlučimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi, naš pakao počne da iščezava. Topi se kao grudva snijega na toplu dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo u ljubavi koračati kroz život, odškrinuće nam se vrata raja. Možda i širom otvoriti. I to opet za ovog života i u ovom životu. Paradise now! To je što ja hoću da vjerujem, tako ja sada vjerujem. Čvrsto, najčvršće.
Pa mi sada još recite da nisam našao najboljeg Boga za sebe. Boga, samo moga.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića – Rubrika Ajfelov most).
O mutirajućoj generaciji
Živimo u prijelomnom vremenu. Svijet puca po šavovima jer ovako kako živimo dalje jednostavno ne ide. Morat će se promijeniti društveno uređenje, mi ćemo se morati promijeniti. Ja, ti, svi mi. Jer tako više ne ide niti će ići!
Alternativa postoji. No postoji i pitanje: koliko ljudi vidi tu alternativu? Koliko ljudi razumije tu alternativu? Koliko je ljudi spremno glasati za nju? I ključno pitanje: koliko je ljudi spremno RADITI drukčije, tako da zrak više ne bude zatrovan, da vode još budu pitke, da stabla još raste, a da ljudska vrsta ne propadne?
Želiš li vidjeti kakva će biti budućnost, tada pogledaj u mlade oči. Dječje oči. Što u njima piše, tko su naša djeca, kakva su i kakav je svijet koji se s njima rađa?
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg
Čitam knjige o odgoju, a one kažu da su ta djeca razmažena, neodgovorna i nesposobna za samostalan život. Jer smo ih permisivno1) odgajali. S njima, umjesto njih, rješavali školske zadaće, umjesto njih donosili odluke, odlučivali umjesto njih – sukladno našim predstavama i ambicijama… Nismo im dozvolili raditi pogreške i iz njih učiti, radije smo, umjesto njih, napravili kako treba. Kakvim će svijet ti naši potomci napraviti?
Čitam intervju s poznatim talijanskim piscem Antoniom Scuratijem2) (Delo, 15. ožujka 2014.), u kojem novinarki Patriciji Maličev kaže: ‘‘ Ne živimo iskustva. Za bivanje naše generacije značajno je to što ne živi život. (…) Veći dio naše kvote životne bilance čine takozvana medijska iskustva. (…) Nalazimo se usred nekakve mutacije. Ta duboka antropološka mutacija, koja nas je izvukla iz seoske civilizacije, čiji su životni ciklusi sukladni s onim kozmičkim – te mutacije se događaju sada, ovog trenutka. Naše vrijeme bivanja više se ne odvija sukladno s našim biološkim životom, ali ni s vremenom svijeta.’‘
A ta i takva mutirana ljudska priroda kuca na vrata bioloških granica kaže umni Scurati: ‘‘Taj nerazmjer, između vremena bivanja i vremena svijeta, na nas ima velik utjecaj, a nadasve na odgoj naše djece, čije posljedice još nismo u stanju procijeniti. Radi se o području koje tek istražujemo.’‘
Dakle, područje koje tek istražujemo. Znači da o njemu nemamo pojma. Jednako kao što nemamo pojma o tome tko su naša djeca, u što se razvijaju i kakva će biti. Kakva će, uz njih, biti budućnost svijeta?
‘‘Zapadna su društva već preživjela dvije revolucije: prijelaz iz usmenog na pismeno, a nakon toga od pismenog na tiskano. Treći je prijelaz onaj od tiskanog u nove tehnologije’‘, kaže o novoj generaciji filozof i i povjesničar znanosti Michel Serres 3) u intervjuu prigodom izlaska njegove nove knjige ‘‘Petite poucette“ (Palčica). Tu mutirajuću generaciju, koja je prisiljena sve postaviti nanovo, on naziva palčicom zbog toga što nevjerojatnom brzinom palcem piše SMS poruke, tako da mi stariji samo buljimo. Generacija palčica učenici su i studenti današnjeg vremena, koji, zbog brzine kojom se oko njih svijet mijenja, izgledaju kao da žive usred tzunamija. Serres tvrdi da: ‘‘Živimo u vremenu velikih potresa, koji sliče onima iz vremena Rimskog carstva ili renesanse’‘.
Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Michel Serres, poput Antonija Scuratija, misli da se taj veliki preokret dogodio unutar desetljeća između 1965. i 1975. godine, ovisno o regijama. Kada je priroda, naša majka, postala našom kćerkom. Godine 1900. se 70% francuskog stanovništva bavilo zemljoradnjom, a danas je takvih jedva 1%! Životni se prostor promijenio, a s njime i ‘‘biti na svijetu’‘. Selo, mjesto teškog rada, postalo je mjestom u koje se ide na odmor. Palčica pozna samo idiličnu prirodu, koja je za nj tek prostor zabave i turizma.’‘
Serres je uvjeren kako, prije nego li ikoga krenemo ičemu podučavati, prvo moramo tog nekog poznati. Tko, zapravo, danas ide u osnovnu školu, srednju školu, na fakultet? To je pitanje na koje postoji jedan istinoljubiv odgovor, već ranije napisan: Nemamo pojma!
Zemlja se napunila ljudima. Od dvije smo se milijarde razmnožili na njih sedam! Da bi moja generacija napisala dobar doktorat, morali smo se fizički pomaknuti. Zbog knjiga koje su bile u nekim drugim bibliotekama, a ne u našima. Moja kćerka sjedi kod kuće, u papučama, za računalom i pregledava relevantnu literaturu sa svih strana svijeta. Kao da je za nju svijet jedan, a za mene ih je bilo toliko kolika je bila udaljenost od biblioteka i sveučilišta svijeta. Kao dijete trčala sam travnjacima i valjala se po gomilama sijena, a moja mi je unučica, koja je rad na računalu savladala već prije škole, iz njega pročitala kakvo će biti vrijeme na moru, kamo su se spremali otići. Ja sam s njime, i dan danas, još uvijek na vi, s tim čudom tehnike…
Nekada su generacije živjele u jednom, zajedničkom svijetu i istom vremenu. Danas sam ja mojim unucima ono što su meni bili dinosauri, he, he. O generaciji palčica Serres kaže: ‘‘Kognitivne znanosti pokazuju kako upotreba interneta, čitanje i pisanje SMS-ova, te pretraživanje Wikipedije ili Facebooka ne stimulira iste neurone i iste dijelove moždane kore kao upotreba knjiga, školske ploče i bilježnica’‘. Ona može istovremeno operirati s više informacija te dolazi do spoznaja na način različit od našeg.
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeti? Najvjerojatnije ne!
Kako podučavati djecu koja više nemaju jednake glave, koja više ne žive u istom prostoru i vremenu, koja govore drukčiji jezik? ‘‘Danas je 80% svega što je naučio profesor zastarjelo. Ni za preostalih 20% profesor nije nužno potreban’‘, tvrdi francuski filozof. I što onda možemo učiti ako je naše znanje zastarjelo i ako nemamo pojma koga uopće podučavamo?
Serres: ‘‘S vremenom, nakon 40 godina podučavanja, postalo mi je jasno da ne prenosimo znanje već sebe. Jedini savjet koji mogu proslijediti nasljednicima i roditeljima jest: budite što jeste!“
No, većina odraslih ljudi ne zna biti takvima. Ne žive u dodiru sa sobom jer žive rutiniran, automatiziran život u neprestanoj jurnjavi za potrošnim dobrima. Mnoštvo njih čak za golim preživljavanjem. Onako kako se kroz povijest događalo pred pad carstava. Bili su ratovi, mijenjalo se društveno uređenje. Danas je sve to u krizi. ‘‘Recite mi za jedno područje koje nije u krizi“, uzvikuje Serres. ‘‘Institucije to ne prate jer su potpuno zastarjele. Više nema stranaka, postoje samo mašinerije koje biraju predsjednike, više nema ideala. U 19. je stoljeću uspostavljeno tisuću političkih sustava, od marksizma do utopizma. A nakon toga nijedan.“
Palčica će morati izgraditi novi svijet!
Nemam pojma kada će se to dogoditi, kako će se dogoditi i što će se dogoditi. Ali dogodit će se. Područje koje tek istražujemo mutirajuća će generacija nekog drugog doba strukturirati na drugi način. Napunit će ga sebi primjerenim sadržajima u oblicima koji se tek naziru. Ako budemo strpljivi i ne dozvolimo da nas prestraše preživjele strukture, ako budemo imali povjerenja u to neko drukčije vrijeme koje dolazi, možda ćemo i vidjeti. A razumjeli? Najvjerojatnije ne!
_____________________
1) Permisivan odgoj – slobodan odgoj
2) Antonio Scurati, talijanski pisac i znanstvenik, rođen 1969. u Napulju, predaje na sveučilištu u Bergamu i Milanu. Piše eseje, romane.
3) Michel Serres, francuski filozof, rođen 1. rujna 1930. u Agenu, Francuska. Od 1990. član Francuske akademije; trenutno na sveučilištu u Stanfordu predaje francuski jezik.
