U povodu Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima splitski gradonačelnik Ivica Puljak je 23. kolovoza ove, 2021. godine, zajedno sa splitsko-dalmatinskim županom Blaženkom Bobanom položio cvijeće ispred ulaza tvrđave na Gripama, današnjeg Pomorskog muzeja. [Read more…]
Kontrola uhljebljenja i rat do istrebljenja
Čini mi se da nezapaženo prolazi tihi rat klika za vlast u Hrvatskoj. Koristim izraz klike u sasvim neutralnom značenju, jer kako drukčije nazvati skupine koje ratuju za vlast ne držeći se pravila i običaja, skupine koje čine prijatelji i saveznici, poznanici iz malog mjesta, zavičajno ili profesijom povezani ljudi? [Read more…]
Budalizacija Hrvatske
Bila je srijeda. Probudio sam se s jakim osjećajem gađenja. Imao sam čvrst osjećaj da trebam prestati s pisanjem kolumni, politikom, davanjem izjava i komentara. Neka to rade drugi, mlađi i žešći, uvjereni u perspektive i reforme. Dovoljno je bilo vremena da nas zamijene i sazriju. [Read more…]
Budalizacija Hrvatske
Bila je srijeda. Probudio sam se s jakim osjećajem gađenja. Imao sam čvrst osjećaj da trebam prestati s pisanjem kolumni, politikom, davanjem izjava i komentara. Neka to rade drugi, mlađi i žešći, uvjereni u perspektive i reforme. Dovoljno je bilo vremena da nas zamijene i sazriju. [Read more…]
Predizborne istine i laži
Ima nešto naizgled kontradiktorno u sezoni parlamentarnih izbora.
U vrijeme kad sa svih strana pljušte nerealna obećanja davana s figom u džepu, dok svi muljaju, podlo podmeću protivnicima, glume domoljublje i socijalnu osjetljivost ili naprosto lažu čim zinu – pred očima potencijalnih glasača postupno se otkriva istina. [Read more…]
Smrc! Šmrc fašizmu
Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, navodno je sumanuto kolutao očima i trzao bradom čitajući novinske izvještaje o tome kako je visokorangirani član njegove stranke, Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita, obilježio 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom.
Dotični je, kako prenose novine, a Milanović čita, toga dana kao visoki uzvanik prisustvovao otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, vojnoj postrojbi iz zadnjega rata koja nosi naziv po ustaškome ratnom zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, k tome su se na toj priredbi pripadnici jedinice postrojili pod crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama na kojima je ispisan nacistički pozdrav “Za dom spremni”, k tome je taj Baldasar još i aplaudirao kada se bivši zapovjednik pravaške bojne, pukovnik Marko Skejo, okupljenima obratio istim ustaškim pozdravom, k tome je taj Baldasar počinio i onaj neoprostivi gaf u svome govoru, lapsus koji je rulja u crnim kostimima dočekala ovacijama, stao je pred mikrofon i rekao: “Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”
Strašno! – navodno su grozničave misli jurile kroz glavu Zorana Milanovića. – Je li taj Baldasar uopće pri sebi?! Na taj način pljunuti na slavnu antifašističku tradiciju SDP-a, ukaljati je tako gnusnim postupcima, raznijeti je kao da je kula od pijeska… Nečuveno! Radi li on to namjerno ili nema dvije čiste u mozgu? Slikati se s crnokošuljašima, slaviti Rafaela Bobana, pljeskati na ustaški poklič, i to na Dan antifašizma… Potpuni užas!
Predsjednik SDP-a navodno je kiptio od srdžbe. Želi li taj Baldasar da SDP bude izjednačen s HDZ-om i po pitanju odnosa prema fašizmu? Kao što se to već dogodilo s korupcijom? Želi li zbrisati zadnja obilježja poštene hrvatske ljevice? I sada bi on, sve usamljeniji partijski vođa, okružen čoporom opasnih bezveznjaka, trebao vaditi kestenje iz vatre, razriješiti ideološku konfuziju, renovirati narušeni ugled stranke. E pa neće to tako ići, gospodo…
Predsjednik SDP-a navodno je kiptio od srdžbe. Želi li taj Baldasar da SDP bude izjednačen s HDZ-om i po pitanju odnosa prema fašizmu? Kao što se to već dogodilo s korupcijom? Želi li zbrisati zadnja obilježja poštene hrvatske ljevice? I sada bi on, sve usamljeniji partijski vođa, okružen čoporom opasnih bezveznjaka, trebao vaditi kestenje iz vatre, razriješiti ideološku konfuziju, renovirati narušeni ugled stranke. E pa neće to tako ići, gospodo…
– Zovite mi hitno onog gradonačelničkog štetočinu! – navodno je naredio tajnici, a onda otpio par gutljaja mineralne vode ne bi li primirio ustreptali organizam.
Kada se kroz manje od pola minute telefon oglasio, navodno je odlučio ne okolišati, nego zaigrati otvorenim kartama.
– Zašto mi to radiš?! – navodno je viknuo Zoran Milanović.
– Što ti radim? – navodno se čulo s druge strane.
– Sramotiš nas, eto što radiš!
– Kako te sramotim?
– Ne samo mene, nego čitavu stranku! Što ti misliš, da smo ugled našli na cesti? Godinama držimo do nekih principa, strpljivo pokušavamo graditi nekakav sustav vrijednosti, nešto po čemu ćemo biti drugačiji od onih Karamarkovih razbojnika, a ti onda sve to pogaziš bez milosti, kao zadnja bitanga. Ne može to proći bez posljedica, samo da znaš, takve postupke neću tolerirati. Može te biti stid!
– Milanoviću, odjebi! – navodno se čulo s druge strane, nakon čega je uslijedila znakovita dramska pauza.
– Kako to sa mnom razgovaraš?! – navodno se zgranuo predsjednik SDP-a. – Znaš li ti s kim pričaš?!
– Milanoviću, odjebi u skokovima! – navodno se čulo s druge strane, a zatim hladno klik i monotono tuljenje aparata.
Dobrih nekoliko minuta predsjednik SDP-a ostao je ukočen s telefonskom slušalicom u desnoj ruci, toliko da se i tajnica zabrinula intenzitetom nastale tišine, te je oprezno provirila kroz vrata ureda.
– Je li sve u redu, predsjedniče? – navodno je pitala – Djelujete uzrujano, nešto se desilo?
– Šokiran sam ponašanjem Ive Baldasara – navodno je kroz zube procijedio Milanović i konačno vratio slušalicu u ležište.
– Mislite Vojka Obersnela?
– Zašto njega?
– Zato što ste sad s njim razgovarali telefonom.
– A to je bio Obersnel?
– Rekli ste da zovem “onog gradonačelničkog štetočinu” – navodno je zacvrkutala tajnica – i ja sam, logično, nazvala Obersnela. Otkad se desilo ono s Linićem, “onaj štetočina” je obično gradonačelnik Rijeke. Zar sam pogriješila?
– Milanoviću, odjebi! – navodno se čulo s druge strane, nakon čega je uslijedila znakovita dramska pauza. – Kako to sa mnom razgovaraš?! – navodno se zgranuo predsjednik SDP-a. – Znaš li ti s kim pričaš?! – Milanoviću, odjebi u skokovima! – navodno se čulo s druge strane, a zatim hladno klik i monotono tuljenje aparata
Tako je ideološki prijepor u vrhu SDP-a ostao neraščišćen. Barem zakratko, jer je svega nekoliko minuta kasnije navodno zazvonio telefon u uredu splitskog gradonačelnika.
– To je sigurno Milanović! – navodno je Ivo Baldasar doviknuo tajnici. – Ne javljaj se!
– Zašto? – navodno se ova začudila. – Milanoviću se uglavnom javite i prije nego zazvoni telefon.
– Sad je drugi slučaj! Sad zove jer hoće da me smijeni!
– Ne može vas on smijeniti, gradonačelniče, pošto su vas izabrali građani.
– Naći će on načina. Jebe se njemu za građane!
– Ali zašto bi vas smijenio? – navodno je pitala tajnica.
– Kako zašto? – navodno je raširio ruke gradonačelnik. – Pa na Dan antifašizma sam odavao počast jedinici koja se zove po nacističkom vojskovođi. Pljeskao sam na ustaški pozdrav. Slikao se s crnokošuljašima. To je bila čista perverzija, draga moja! Nanio sam neprocjenjivu štetu i stranci i građanima. Ispalo je luđe nego da mi je Mile Budak šef protokola. I ja bih se smijenio da imam dvije čiste u mozgu!
– Ali nemate – navodno ga je utješila tajnica – niste vi tako nisko pali.
– Točno – navodno se složio Baldasar – ali znam što se Milanoviću mota po glavi, pogotovo kad mu još sole pamet sa svih strana. Misli: ne mogu dopustiti da SDP otvoreno podupire ustaše! Misli: kakav sam ja to predsjednik ljevičarske stranke ako se ne distanciram od budale koja na Dan antifašizma veliča fašizam?
– Ako se distancira, onda ovo nije on – navodno je primijetila tajnica i pokazala prema telefonu koji je uporno zvonio.
– Kako to mislite?
– Ne može se u isto vrijeme distancirati od vas i zvati vas telefonom. To nije logično.
– O, vi ste, gospodine Milanoviću… Sačekajte samo malo… – navodno je rekla, a zatim prekrila dlanom slušalicu i okrenula se prema konsterniranom Baldasaru. – Ipak je on… Da mu kažem da ste u WC-u ili nešto slično. – Sad je kasno, sad je kasno… – navodno je ovaj cvilio. – Nije, mogu mu reći da ste išli pišati… – Već sam se upišao… – navodno je klonuo gradonačelnik i nemoćno pogledavao ka međunožju
– Dobro kažete… – navodno je zatreptao očima gradonačelnik Splita, raznježen otkrićem, a osmijeh mu se razlio licem. – Prihvatite poziv!
Pet sekundi kasnije tajnica se navodno umilnim glasom obraćala aparatu:
– O, vi ste, gospodine Milanoviću… Sačekajte samo malo… – navodno je rekla, a zatim prekrila dlanom slušalicu i okrenula se prema konsterniranom Baldasaru. – Ipak je on… Da mu kažem da ste u WC-u ili nešto slično?
– Sad je kasno, sad je kasno… – navodno je ovaj cvilio.
– Nije, mogu mu reći da ste išli pišati…
– Već sam se upišao… – navodno je klonuo gradonačelnik i nemoćno pogledavao ka međunožju.
Malo zatim navodno je sjeo za svoj stol, drhtavom rukom podigao telefonsku slušalicu nakon što je tajnica prespojila poziv, duboko udahnuo i što je glasnije mogao uskliknuo:
– Smrt fašizmu!
– Sutra u podne da si se nacrtao u Zagrebu! – navodno je odbrusio Zoran Milanović ne uzvraćajući na pozdrav. – Ovo je sad problem čitave stranke i raščistit ćemo ga na izvanrednoj sjednici predsjedništva. Sve ima svoje granice. Kardinalno rušenje ugleda partije nije dopustivo!
– Kakvo rušenje? – navodno je zaječao.
– Nećemo to rješavati telefonom. Ali ćemo, bogami, riješiti! Neke stvari u SDP-u ne možemo tolerirati!
– K-koje stvari? – navodno je mucao gradonačelnik.
– To da meni Obersnel govori da odjebem – navodno je rekao predsjednik.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Ukinimo kulturu!
O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama.
Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.
Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi
Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.
O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.
Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni.
Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.
Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.
Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića
Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.
Komunikacija, komunikacija, komunikacija… ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima.
Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.
Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.
Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.
No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem
Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?
Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi.
Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?
Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?
No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Ustaški antifašistički SDP
U petak, na Dan pobjede antifašizma, odnosno na Dan Europe, u Splitu je otkriven spomenik za 46 poginulih pripadnika 9. bojne Rafael Vitez Boban HOS-a (kasnije u sastavu IV. brigade a uoči ”Oluje” u sastavu 114. brigade HV-a). Pred postrojenim crncima na čijim se uniformama nalazi ustaški pleter i ustaški poklik ” Za dom, spremni” svoje riječi oduševljenja nije krio splitski gradonačelnik i šef gradskog odbora SDP-a Ivo Baldasar koji je učinio lapsus, pa je svoj prigodnog govor počeo rečenicom ”Na današnji dan pobjede nad antifašizmom…”
Baldasar se brzo ispravio, no svejedno je zaradio ovacije okupljenih. Oni su, očito, shvatili ispravno, baš u duhu svečanosti, da im Baldasar čestita pobjedu nad antifašistima. Razmilio se splitski gradonačelnik, čovjek koji, kao i Milanović, nogom neće kročiti niti na jednom kulturno događanje, ali zato ima masu riječi pohvale za 9. bojnu HOS-a koju ”jako poštuje”.
Naviknut na oholo ponašanje SDP-ovaca, od Milanovića, najoholijeg među njima na niže, bio sam, moram priznati, iznenađen kada je nekoliko sati nakon mojega poziva uredu SDP-a u Splitu zazvonio moj telefon i kada sam čuo glas gradonačelnika Baldasara. Naš razgovor nisam snimao, već sam bilježio najvažnije rečenice i red je da razgovor prepričam, to jest, da vam približim, prije nego što komentiram, Baldasarove motive, njegova uvjerenja i, ako hoćete, njegovu politiku ”pomirbe”
Kako sam veći dio petka potrošio u razgovorima sa Splićanima i Splićankama koji su zgroženi Baldasarovim ponašanjem, činilo mi se potrebnim i ispravnim upozoriti njegove suradnike da kanim pisati o njemu i o toj ”svečanosti”, da ga mislim kritizirati i da ga pozivam da mi pojasni svoje motive i svoj stav.
Naviknut na oholo ponašanje SDP-ovaca, od Milanovića, najoholijeg među njima na niže, bio sam, moram priznati, iznenađen kada je nekoliko sati nakon mojega poziva uredu SDP-a u Splitu zazvonio moj telefon i kada sam čuo glas gradonačelnika Baldasara. Naš razgovor nisam snimao, već sam bilježio najvažnije rečenice i red je da razgovor prepričam, to jest, da vam približim, prije nego što komentiram, Baldasarove motive, njegova uvjerenja, ako hoćete, i njegovu politiku ”pomirbe”.
Najprije sam ga pitao kako to da je prvotno bilo zamišljeno postaviti ploču, kako je glasila odluka Gradskog vijeća na 40. sjednici održanoj (u svom drugom dijelu) 3. travnja 2013. (to je posljednja sjednica Gradskog vijeća za vladavine Željka Keruma), a da se ploča pretvorila u monolit, prilično visok? Odgovorio mi je Baldasar da je tako odlučeno imajući u vidu rješenja arhitekta koji je projektirao trg na proširenju ulice Ruđera Boškovića i cijelu tu ulicu, taman prije mosta kod kampusa, koji je smješten u četvrti Split 3.
Naglasio mi je, i tako smo ušli u meritum stvari, da je imao nekoliko susreta sa predstavnicima tih branitelja i da su oni jasno dali do znanja, barem je to tako shvatio gradonačelnik, premda se u drugom telefonskom pozivu ogradio od prve izjave koju mi je dao, da HOS-ovci odustaju ”od ustašije”. Rekao mi je zatim Baldasar da treba ”zakopati sve to”, misleći na ratne priče i na podjele Hrvata na ustaše i na partizane te mi je čak četiri puta kazao, istaknuvši to vrlo jasno, da su HOS-ovci u petak i prije ceremonije ”naglasili da su se borili protiv fašista (misli se protiv Miloševićeva fašizma) i da su oni, ti HOS-ovci, antifašisti”.
Pokušao sam pojasniti Baldasaru kontekst nastajanja HOS-ovskih postrojbi 1991., to zašto i danas nose na uniformama ustaški pleter i natpis ”Za dom, spremni”, odnosno reći da i četnici u Srbiji za sebe također kažu da su ”antifašisti”, ali me je Baldasar prekinuo ovim riječima: ”Mene ta agresorska strana ne zanima”. Pa je onda nastavio ovako: ”Četrdeset i šest momaka je dalo život za Republiku Hrvatsku. Hrabro i pošteno su se borili. Nije bilo zločina. Oni su mi rekli da samo žele iskazati pijetet prema svojim suborcima i zatvoriti neke priče”
Pokušao sam pojasniti Baldasaru kontekst nastajanja HOS-ovskih postrojbi 1991., te zašto i danas nose na uniformama ustaški pleter i natpis ”Za dom, spremni”, odnosno reći da i četnici u Srbiji za sebe također kažu da su ”antifašisti”, ali me je Baldasar prekinuo ovim riječima: ”Mene ta agresorska strana ne zanima”. Pa je onda nastavio ovako: ”Četrdeset i šest momaka je dalo život za Republiku Hrvatsku. Hrabro i pošteno su se borili. Nije bilo zločina. Oni su mi rekli da samo žele iskazati pijetet prema svojim suborcima i zatvoriti neke priče”.
Tada sam ga pitao zašto je spomenik inauguriran baš na Dan pobjede nad fašizmom, na što mi je gradonačelnik Splita rekao da su HOS-ovci odabrali taj dan i da on to podržava. Rekao mi je ovako: ”Zbog čega smo samo mi antifašisti i ne priznajemo i njima da mogu biti antifašisti?”
Još jednom sam pokušao pojasniti Baldasaru kontekst i neke procese od 1991., otkako je ustaški duh u režiji HDZ-a pušten iz boce, ali nisam bio uvjerljiv.
Gradonačelnik Ivo Baldasar smatra da vodi ispravnu politiku, ja bih je nazvao politikom Ivice Račana, pa i politikom Ive Josipovića, da se ”zaokruži priča o Drugom svjetskom ratu”. Jer, Baldasar je uvjeren da su HOS-ovci napravili iskorak, to jest, slobodno rečeno, da ustašija popušta, a da se polako priznaje antifašistički karakter hrvatske države. Ja ću biti slobodan, rječnikom teologa koji tu i tamo voli provocirati, i reći ću da je antifašist Baldasar uvjeren da evangelizira ustaše HOS-a, da ih preobraćuje, da ih dovlači k sebi u svoju političku ili izbornu bazu, jer je on, naime, gradonačelnik svih stanovnika Splita, pa i onih, tih istih crnaca iz HOS-a koji komemoriraju 10. travnja, dan osnutka NDH, na groblju Lovrinac.
Mislim da sam korektno prenio sadržaj svog razgovora s gradonačelnikom Splita, a sada ću se upustiti u komentiranje situacije.
Prvo ću kazati da nisam primijetio da je gradonačelnik Splita pokazao znakove uznemirenja što se na ustaški blagdan 10. travnja oskvrnavilo židovsko groblje u Splitu: kao da mu Židovi njegova grada bježe iz fokusa, kao da smatra da su dovoljno evangelizirani ili da ih, pak, on uopće ne stigne ili nema snage evangelizirati.
Ja ću biti slobodan, rječnikom teologa koji tu i tamo voli provocirati, reći da je antifašist Baldasar uvjeren da evangelizira ustaše HOS-a, da ih preobraćuje, da ih dovlači k sebi u svoju političku ili izbornu bazu, jer je on, naime, gradonačelnik svih stanovnika Splita, pa i onih, tih istih crnaca iz HOS-a koji komemoriraju 10. travnja, dan osnutka NDH, na groblju Lovrinac
Evangelizirao bi Baldasar i one ustaše koji bacaju kamenje na gay paradu, pa se na paradi i sam pojavio, ali, avaj, zanijemi Baldasar, štoviše, ozareno plješće kada mu glavni govornik i zvijezda tog ustašluka u petak, Dobroslav Paraga, ratni zapovjednik HOS-a, dobacuje da ”ne smijemo šutke promatrati gay paradu u kojoj se zloupotrebljava hrvatska policija”.
Baldasar je, nije on kriv, tako je nasađen, dobar eksponent SDP-a koji vodi politiku ni vrit ni mimo ili, kako bi narod rekao, onih koji bi željeli i stisnuti i prdnuti, politiku koja u jutro slavi ustaše, jer ih postrojava, pardon, preobraćuje, a na večer grli Srbe iz ”Prosvjete”.
Politika je to koja je inaugurirana Račanovim odlaskom na Bleiburg u svibnju 2002., kada je tadašnji premijer čak i oslonio desno koljeno na pod, kao fol, popravljajući trake na vijencu Vlade koji je položio pred spomenikom ustašama. Nastavljena je odlaskom Zorana Milanovića na to isto mjesto 2008., dok je hvatao zalet za poziciju premijera, a okrunjena je 20. lipnja 2010. kada je Bleiburško polje pohodio i Ivo Josipović.
U čemu je, pitat ćete, moj problem s tim Bleiburgom? On je višestruk. U mom ”Argentinskom romanu” sam pojasnio smisao i mitologiju Bleiburga od 1945. do osnivanja Republike Hrvatske i nakon toga. Tamo, naime, nije, ma što lupetali biskupi na misama koje prenosi HTV (vidjet ćemo što će iduće subote tamo kazati dubrovački biskup Uzinić), bilo nikakvih pokolja.
Tamo se dogodila predaja ustaške vojske. Da, slažem se, Bleiburg je s vremenom postao simbol komunističkih zločina poraća, ali tu mitologiju Bleiburga treba demontirati, zbog čeka sam pozdravio odluku pokojnog predsjednika Sabora Borisa Šprema da ukine saborsko pokroviteljstvo.
Što hoću reći? Da Baldasar, Milanović, ako o tome uopće ima vremena razmišljati sada kada priprema lomaču za osporavatelje unutar stranke (makljaža je najavljena za odmah nakon izbora za Europski parlament) ili Josipović krivo evangeliziraju, jer najprije treba evangelizirati hrvatski episkopat, sve one svećenike koji će ovaj tjedan opet trabunjati o ”paloj hrvatskoj vojsci na Bleiburgu” i svećenike koji rade u inozemnom pastoralu
Ali mene motivira ovo što ne shvaća gradonačelnik Ivo Baldasar, a nisu shvatili ni Račan, ni Milanović, ni Josipović: oni su se ukipili pred kamenom na kojim je najprije pisalo: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci”, a jasno je da za šefa države ili premijera, bilo kojega, Račana ili Sanadera, Kosorove ili nekog četvrtog, ustaška vojska ne može biti, tako proizlazi iz Ustava, hrvatska vojska.
Zato je tekst, zbog čega su bjesnile ustaše diljem svijeta, promijenjen tako da piše: ”U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije”. Sada je opet vraćen stari tekst gdje se veliča ustaška, oni kažu, hrvatska vojska. Ali, tu smo – nikakva se bleiburška tragedija nije dogodila. Što se tamo onda komemorira kad se pred spomenikom klanjaju Račan, Sanader, Milanović, Kosor ili Josipović?
Komemorira se ovo: želja da se Hrvati međusobno pomire, pa će 2010. predsjednik Josipović na Bleiburgu kazati kako je njegova želja da se priča sa Drugim svjetskim ratom zaokruži te da se prijepor koji postoji unutar korpusa hrvatskog naroda i države stavi u one okvire gdje mu je i mjesto. “To će doprinijeti onome kako ja vidim Hrvatsku – kao modernu zemlju koja gleda u budućnost i koja svoju državnost temelji na antifašizmu i Domovinskom ratu”.
Može li to proći? Ne, to ne prolazi. Jer će dvije godine nakon toga Josipović izgubiti mir s novim scenama ustašluka na bleiburškoj komemoraciji. A neće se ni do dana današnjega obratiti pažnja na činjenicu da na spomeniku na groblju odakle kreće procesija prije mise na Bleiburškom polju piše baš ovo: ”U čast i slavu poginuloj i u domovinu izručenoj te nestaloj Hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu, svibnja 1945.”
Kada bi se pravilno evangeliziralo, iz domovinskog tla se ne bi u zrak digao, u savršenoj erekciji i usred antifašističkog Splita, grada koji su Pavelić i ustaše dali talijanskim fašistima, kameni falus koji simbolizira, premda Baldasar to ne vidi ili ne želi vidjeti, gene kamene o kojima ”pjeva” urlator Thompson, dakle, taj ustaški kurac koji prkosi antifašističkim pičkama koje su, kako nas se podsjeća na portalu govno.ndh, konačno i zauvijek poražene 5. kolovoza 1995., nakon čega je na kninskoj tvrđavi sveti otac Franjo zlatousti podigao hrvatski barjak
Što hoću reći? Da Baldasar, Milanović, ako o tome uopće ima vremena razmišljati sada kada priprema lomaču za osporavatelje unutar stranke (makljaža je najavljena za odmah nakon izbora za Europski parlament) ili Josipović krivo evangeliziraju, jer najprije treba evangelizirati hrvatski episkopat, sve one svećenike koji će ovaj tjedan opet trabunjati o ”paloj hrvatskoj vojsci na Bleiburgu” i svećenike koji rade u inozemnom pastoralu.
Kada bi se pravilno evangeliziralo, iz domovinskog tla se ne bi u zrak digao, u savršenoj erekciji i usred antifašističkog Splita, grada koji su Pavelić i ustaše dali talijanskim fašistima, kameni falus koji simbolizira, premda Baldasar to ne vidi ili ne želi vidjeti, gene kamene o kojima ”pjeva” urlator Thompson, dakle, taj ustaški kurac koji prkosi antifašističkim pičkama koje su, kako nas se podsjeća na portalu govno.ndh, konačno i zauvijek poražene 5. kolovoza 1995., nakon čega je na kninskoj tvrđavi sveti otac Franjo zlatousti podigao hrvatski barjak.
Ipak, nije Račan na Bleiburgu 2002. inzistirao na pomirbi, već se ispričao zbog zločina koje su u vrijeme komunističkog pokreta, kojemu je itekako pripadao, učinili drugi. Ako je isprika bila uistinu iskrena, pisao je tada komentator Vjesnika, a sada saborski zastupnik Branko Vukušić, ako je prihvate i svi ostali ljevičari, a obitelji žrtava uvaže i ako se netko u ime predstavnika desnice ispriča za Jasenovac, tada bi Hrvatska mogla, konačno, okrenuti stranicu prošlosti i početi napokon živjeti sadašnjost, te planirati budućnost.
Da, to bi bilo jako lijepo, zakopati ratne sjekire. Ali najprije treba izići iz mita.
Mržnji nema mjesto i ona ne treba mladima. Hrvatska treba komemorirati na najvišem nivou, ali ne na Bleiburgu, već u Teznom. Tamo treba ministar Fred Matić postaviti ozbiljan spomenik, tamo trebaju ići i pobjednici i poraženi i neka se tamo iz sredstava Sabora plate i misa, i prijenos, i vijenci, i autobusi, i luk i ćevapi ako je potrebno da se poraženi i pobjednici mire za stolom.
Ali Baldasar se, a s njim i cijeli SDP, divi dobrom ponašanju ustaša. A ustaše su, priznajem, jako uredni ljudi. Oni neće zakasniti ni na jednu godišnjicu, jer ih je gradonačelnik Splita uredno pozvao rekavši u petak: ”Nadam se da će ovaj dan postati tradicija u kojoj ćemo se sjećati naših ratnih uspjeha”. Crnci će se sjećati ratnih uspjeha Rafaela Bobana i Jure Francetića, a SDP-ovci će, možda još neko vrijeme, pamtiti doba kad su i oni kušali pobjedu. Eh, ali onda će doći na red Karamarko, Kujundžić, Šišljagić i njegovi patuljci, Miljak, Đapić, Tomašić, možda i Glavaš, bude li sreće, i Merčep se tu nađe. Oh, da, nema zime, svi su oni uvjereni antifašisti.
Ignoriranje napada na Tomića
Nakon što je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik.
Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost. Jesu li Teofilu svi oni tada pomalo i dosadili? Nisu. Kako to da nisu? Pa tako što je čovjek pomalo i ganut kada mu tako telefoniraju oni u čijoj se zemlji i gradu više baš i ne osjeća dobro.
Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom…
Osim toga, njihovi pozivi su, na kraju krajeva, i javna stvar. Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Od Tadića, Markovića i ostalih, jer se zna da je uvijek i svugdje loša vladavina proizvodila metalne šipke po leđima pisca. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.
Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe.
Sa stanovišta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Na Hrvatskoj televiziji nije objavljena ni vijest. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista, te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”. Za razliku od genijalnog, osjećajnog, visoko moralnog i šarmantnog profesora Baltazara, Baldasar je sve suprotno od toga. Eto što učine slovo-dva u prezimenu.
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe
Ministarstvu kulture još se i može oprostiti. Glasno je u krčmi u Runjaninovoj 2, muzika svira, lome se čaše, društvo je u nešto veselijem stanju, pa možda nisu ni čuli za napad na Antu Tomića. Ali kako objasniti činjenicu da su taj napad prešutjeli ili napadače podržali mediji koje profesorica Zlatar i njezin savjetnik Živković u potpunosti financiraju, zarad hrvatskoga kulturnog bogatstva i borbe protiv korporativnog i korporacijskog novinarstva. Evo kako napad na pisca Antu Tomića komentira jedan od Zlataričinih povlaštenih medija, kojemu ime ne spominjemo da ne bismo umakali pero u kantu s govnima: “hehe, pa nije to nasilje nego zajebancija koju je Tomić sam tražio svojim provociranjem.”
Što je radio profesor Josipović te nedjelje kada je napadnut Ante Tomić? Uvečer je viđen u kinu, novine su objavile njegov široki Zirodent osmijeh, dok je zobao kokice iz krila ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Gospođa Pusić, također, nije reagirala na napad na Antu Tomića, iako je u posljednje vrijeme prilično aktivna u promoviranju hrvatske književnosti po Europi i Svijetu.
U ponedjeljak, kada profesor Josipović nije reagirao na kantu govana po glavi pisca u državi kojom upravlja, valjda zato što je tog dana imao primanje za oca i sina Kostelića, čijim se uspjesima divi, pročitali smo na istim onim portalima koji se rugaju piscu Tomiću da će profesorica Pusić putovati u Leipzig, na tamošnji sajam knjiga, u delegaciji hrvatskih pisaca i organizaciji profesorice Bremer, da u ulozi ministrice vanjskih poslova govori o hrvatskoj kulturi u Europi? Hoće li to biti još jedno sranje po hrvatskoj književnosti?
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”. (…) I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu?
Hoće, ukoliko profesorica Pusić ne progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara (jer ako se to svakom moglo dogoditi, tada se radi o svojevrsnoj elementarnoj nepogodi, o specifičnoj splitskoj meteorologiji, o sranju neba nad ovim hrvatskim gradom, koji se kandidira za europsku prijestolnicu kulture…), piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana. Leipzig je idealno mjesto da profesorica Pusić o tome govori i da objasni zašto njezine vlasti svojom aktivnom pasivnošću ili pasivnom aktivnošću skrivaju progone pisaca i novinara u svojoj zemlji.
Hoće li biti otkriven i osuđen “nepoznati počinitelj”, taj splitski govnar kojemu se dive čitatelji hrvatskih informativnih portala i medija koje financira Ministarstvo kulture? Hoće, ukoliko ga policija bude morala otkriti. Ako splitska policija bude odlučivala po vlastitim uvjerenjima, pobudama, željama, počinitelj će zauvijek ostati nepoznat. A možda je i bolje tako, jer počinitelj bi pred splitskim sudom mogao biti osuđen za napad na Antu Tomića opet i samo ukoliko ga sud bude morao osuditi.
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”.
Kao da se profesor Josipović kandidira za predsjednika HDZ-a. I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu? Hrvatska je slobodna zemlja, tu vlada “nova pravednost”. Ona pravednost kakvu je u Srbiji zastupao predsjednik Boris Tadić, kada je telefonirao i izražavao solidarnost s napadnutim piscem, za Josipovića je neka već vrlo stara i zastarjela pravednost. Njegovi zubi su čisti od onoga što je popadalo po Tomićevoj glavi, u zemlji kojom on upravlja.
… i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana
Moj prijatelj Teofil Pančić nema djece. To je dobro, jer ne valja rađati djecu koja će gledati kako njihova oca u autobusu napadaju metalnim šipkama. Ne valja rađati djecu u Srbiji. Moj prijatelj Ante Tomić ima dvoje dobre i pametne djece, koja su rano naučila kako je biti sin i kći velikoga pisca, novinara i humorista. Kako je biti dijete pisca, u gradu i zemlji koji su tako ponosni na svoja govna.
Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Zemljak mog prijatelja Ante Tomića, hrvatski pisac kojega je 1997, uz povike “Živio Ante Pavelić”, pokušao ubiti odlikovani Tuđmanov gardist Tomislav Brzović zvani Beba, i taj su napad podržali isti oni koje danas toliko vesele govna po Tomićevoj glavi, zvao se Vlado Gotovac. Šest godina ranije, u govoru pred zgradom komande neprijateljske vojske, sam sa svojim prčevitim ljudskim i pjesničkim dostojanstvom, zastupajući, dosljedno kao i Ante Tomić, one koji su u tom trenutku slabiji i koje nitko ne uzima u zaštitu, Gotovac se zapitao imaju li generali djecu?
Još mi je njegov glas u ušima, iako, kažu, da najprije zaboravljamo glasove pokojnika, i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana.
(Prenosimo s autorova portala)