Svi koji su te sreće da često putuju svjetskim metropolama, da im Linić nije blokirao račune, da im poslovi nisu propali i da nisu u posljednje vrijeme dobili otkaz, od sada pa do kraja godine mogu posjetiti čak dvije erotski provokativne izložbe, jednu u New Yorku, a drugu u Londonu. Nažalost, oni koji se ne bave politikom ili kojom sličnom lukrativnom profesijom, te će izložbe gledati samo posredstvom interneta.

 

Kad kažem ”erotski provokativna izložba”, u nebranom sam grožđu, jer većina je izložbi barem malo erotski provokativna bez obzira na to radilo se o nečem suvremenom ili o Rembrandtovim crtežima. Čime da se umjetnost poigrava, ako ne seksualnošću i smrtnošću, svojim vječnim preokupacijama.

 

No vezano uz dvije izložbe koje ću spomenuti, poruka je više nego jasna. Pobjegnimo, ako si to možemo priuštiti, u svijet dnevnog sanjarenja, u istu onu fantaziju na koju se u knjizi ”Upotreba imaginacije i zalazak Zapada” ljuti Elémire Zolla, talijanski esejist, filozof i ezoterik, strogo je zabranjujući u korist stvaralačke imaginacije. Snatrenja su štetna, piše Zolla, jer čovjeku odvlače pažnju od važnih stvari, zamagljuju mu svijest, čine ga tupim, sporim, neambicioznim te moramo znati da je maštanje opasno po nas, pogotovo ako to činimo u radno vrijeme. Drukčije nam poručuju dva moćna svjetska muzeja pozivajući nas na hedonizam bez granica.

 

U njujorškom Metropolitan Museumu izložena su Balthusova djela, punim imenom Balthasar Klossowski de Rola (1908. – 2001.), samozvani plemić o kojem se ponešto zna, a mnogo više pretpostavlja, koji je dio života proveo u francuskom dvorcu gdje je imao samo jedan tanjur i jednu žlicu. Spartanski je život Balthus krijepio umjetnošću, a njegova vječna tema bile su – mačke i sasvim mlade djevojke nimfete, pojam koji će popularizirati Vladimir Nabokov u ”Loliti”. Razlika između opsesije Edgara Degasa (1834. – 1917.) balerinama i Balthusove nimfetama jest u tome što je Degasa privlačila stvarnost malih plesačica (koje su kazališta nerijetko podvodila zainteresiranoj gospodi), njihovo nimalo lako zarađivanje balerinskoga kruha, zbog čega su im mala lica iskrivljena od napora, dok su Balthusove nimfete, čak i one naslikane u jeku rata, uronjene u potpunu, zlaćanu idilu te ili drijemaju, ili se protežu, ili se gledaju u ogledalo tek neznatno zadignutih suknjica.

 

Dugoročno je sudbina muzeja, kao i knjižara, knjižnica, tiskara i svih tih drevnih centara znanja, prilično neizvjesna. Takvo što, međutim, ne možemo ustvrditi za erotiku, koja će pak vječno buditi znatiželju i uspješno premošćivati razlike između visokoga i niskoga, elitnoga i masovnoga te će za njom podjednako često posezati žuti tisak, svjetski muzeji i galerije tajno se slažući oko banalne maksime ”sex sells”. A ta će maksima biti aktualna sve dok se posljednji čovjek ne prošeće Zemljinom površinom. Igrati na kartu erotizma možda je i najsigurnije pa stoga ne treba čuditi izbor nekih muzeja za posljednja tri mjeseca u godini 

 

Dok se Balthusov potez kistom da usporediti samo s najvećima – vježbao je, primjerice, na krajolicima Pierra della Francesce, njegov je odmak od tzv. suvremene umjetnosti toliko radikalan da ona za njega kao da ne postoji. Premda je Balthus slikar staroga kova, njegove su teme izvor vječnih kontroverzi, šuškanja o pedofiliji i tko zna čemu još. Ne osjećajući se nikada napadnutim, Balthus se nije ni branio, marljivo je slikao svoje djevice sve do 92. godine, kada je umro.

 

Posljednje njegove slike jarkih su boja, gotovo ekstatične, no u New Yorku su izložene one nastale između tridesetih i pedesetih godina, s nekoliko malih brineta koje vladaju platnima (jedna je susjeda iz Pariza, druga je živjela blizu njegova hotela u Švicarskoj, treća mu je nećakinja s kojom je neko vrijeme živio u dvorcu Chassy u Morvanu). Izložba pod nazivom ”Balthus cats and girls” posvećena je i mačkama, koje su uz nimfete stalni gosti njegovih slika, što i ne čudi za umjetnika koji je još kao dječak nacrtao ciklus ”Mitsou”, posvećen kućnoj ljubimici.

 

Ljubavnik Balthusove majke bio je Rainer Maria Rilke, rani štovatelj dječakove umjetnosti, a Balthus se tijekom života družio s onima koji su krojili modernu svijest kao da je riječ o odijelima (od Picassa do slavnoga izdavača Alberta Skire, od Federica Fellinija do Andrea Malrauxa, Jacquesa Lacana…). Svoju drugu suprugu, trideset i pet godina mlađu Setsuko Ideta, umjetnik je upoznao na proputovanju Japanom 1962. Upravo je Setsuko, i sama slikarica, nadahnula Balthusa da se otvori Dalekom istoku, koji je, nema sumnje, oduvijek čučao u njemu, pa njegove portrete mlade Setsuko pred ogledalom kao da je izradio sam Hokusai…

 

Odgovor New Yorku stiže iz Londona, gdje je u British Museumu otvorena izložba japanskih ”Proljetnih slika”, naime erotskih crteža i ilustracija zvanih ”shunga”. Bez obzira na stroge konfucijanske zakone, u ranom modernom Japanu tisuće seksualno eksplicitnih slika i sličica nastalih u školi zvanoj ”Slike plutajućeg svijeta” kolale su od ruke do ruke, a među autorima provokativnih radova našli su se i velikani poput Utamara i Hokusaija. Dok sam Japan zasigurno nije bio nikakva seksualna nedođija, ”shunga” je u svojem privatnom univerzumu prikazivala seksualnost i užitke svake vrste.

 

Posljedice toga slikarstva su dalekosežne: od neposrednih utjecaja na Picassa, Toulouse-Lautreca i Rodina, pa i samog Balthusa, do cijelog kataloga erotskih fantazija koji se iz tekstova i ilustracija dao naslutiti. Međutim, tijekom dvadesetoga stoljeća, ”shunga” polako, ali sigurno postaje tabu, prešućuje se i namjerno zaboravlja. Kao da je obavija veo stida, koji će, eto, i British Museum podići poput kakva zastora ne bi li pokazao bogatstvo japanske mašte zapadu, već (pre)dugo zaokupljenom profitom, poslovnim potezima, dionicama, samorazarajućim radnim tempom, od čega smo mi Hrvati počeli preuzimati ovo posljednje – bez profita, naravno.

 

Dok se s obje strane Atlantika, u British Museumu i u Metropolitanu, ispisuje posveta erotizmu, ne možemo zaklopiti oči pred činjenicom da sve više muzeja u svijetu zjapi prazno, da, poput našeg MSU-a, nisu samoodrživi, već muku muče s time kako da plate svoje skupocjeno bivanje u samoći i da se takav problem, naravno, ne može riješiti provokacijom ili pozivanjem na hedonizam.

 

Dugoročno je sudbina muzeja, kao i knjižara, knjižnica, tiskara i svih tih drevnih centara znanja, prilično neizvjesna. Takvo što, međutim, ne možemo ustvrditi za erotiku, koja će pak vječno buditi znatiželju i uspješno premošćivati razlike između visokoga i niskoga, elitnoga i masovnoga, te će za njom podjednako često posezati žuti tisak, svjetski muzeji i galerije tajno se slažući oko banalne maksime ”sex sells”. A ta će maksima biti aktualna sve dok posljednji čovjek ne prošeće Zemljinom površinom. Igrati na kartu erotizma možda je i najsigurnije pa nas ne treba čuditi izbor ovih muzeja za posljednja tri mjeseca u godini.

 

Erotika kao bijeg od kaosa i nasilja svakodnevnoga života, od nacionalnoga duga, rebalansa i proračuna, zatvaranja Kongresa, demonstracija i rezanja troškova, erotska fantazija kao lijek, utočište i utjeha, eto što nude British Museum i Metropolitan, u svjesnoj ili nesvjesnoj sinergiji, u svijetu koji po ne znam koji put ostavlja dojam da polako, ali sigurno tone poput divovskoga Titanica na kojemu je, naravno, orkestar svirao do zadnjeg trenutka.