Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.” [Read more…]
Banac slijep, Karamarko mutav
Moram ovaj put nevoljko napraviti neskromnu iznimku: naime, u jesen 2011., još debelo u eri Jadranke Kosor, prognozirao sam da će Tomislav Karamarko biti ne samo novi predsjednik HDZ-a nego i budući premijer.
Bilo je to u drugoj polovici 2011., kad je HDZ shrvan korupcijskim skandalima hrlio prema neizbježnom porazu, a Tomislav Karamarko još je bio ministar u odlazećoj vladi i friški član HDZ-a kojem je – sasvim u tradiciji Martovskih ida – pristupnicu uručila Jadranka Kosor, osoba koju će kasnije svrgnuti i šutnuti.
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut. Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene
Karamarko je tada napravio dva ključna simbolička čina koji će biti odsudni za njegovu političku karijeru. Prvo je kao ministar policije otišao na protokolarni pohod poratnom stratištu na otoku Daksi. Potom je u studenom te godine pred TV kamerama uhapsio bivšeg Tuđmanova ministra Josipa Boljkovca za poratne zločine u karlovačkom kraju. Efekt je postignut.
Nadobudni ministar policije poručio je svom glasačkom tijelu ono što je htio: a to je da su devedesete završene.
Završila je jedna era u kojoj je postojao dvostrani politički konsenzus, u kojem su oni “lijevi” (ako to što znači) pristali ne propitivati u mit o tisućljetnom snu, predziđu Zapada i hrvatskoj državnosti, a oni “desni” (ako to išta znači) pristali ne kopkati po starim ladicama, partijskim knjižicama i musavim svescima komunističkog tiska.
Dvadeset godina Hrvatska je živjela u skladu s tim neproglašenim paktom o uzajamnom nepostavljanju nepristojnih pitanja. Karamarko je prvi shvatio da taj pakt više ne vrijedi. Zato je postao vladar HDZ-a, i zato će – ako se ne dogodi teško zamislivi obrat – postati premijer.
U međuvremenu, stvari su Karamarku sjajno išle na ruku. Vladajuća koalicija se paralizirala razapeta između vlastite liberalne ideologije i masovno antikapitalističkih, pučko-kolektivističkog osjećanja u društvu.
Karamarkova stranka u međuvremenu je pobijedila na lokalnim, europskim i predsjedničkim izborima. Par mjeseci prije parlamentarnih izbora, solidno stoji u anketama. Konsolidirala je svoju kontrolu nad raznim nepolitičkim i parapolitičkim institucijama koje zapravo nikad nije ispustila: nad Privrednom komorom, Crvenim križem, Ustavnim sudom, Nogometnim savezom, Olimpijskim odborom, Maticom hrvatskom, nad većinom sveučilišta.
Na površinsko- estradnoj razini izgleda da naizgled živimo u društvu crvenog revivala, Titovih kuharica, izložbi o socijalizmu i Subversive festivala.
U bitnom, međutim, fundamenti društva koje je HDZ postavio zapravo nikad nisu stavljeni u pitanje. O tom – bolje nego išta – svjedoči novi skandal u “tvornici” sadašnje i buduće hrvatske društvene elite, a to je zagrebački Filozofski fakultet.
Već i dosad djeca koju u školi ne slušaju vjeronauk bila su diskriminirana predsatima i nastavom u protusmjeni. Već i dosad smo imali bizarno dvojstvo u kojem je vjeroučitelje plaćala država, ali ih imenuje Crkva, koja ih može i otjerati ako joj njihov život ili brak ne paše.
Kao finale, zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”.
Zagrebački je FF potpisao sporazum po kojem su prijemni ispiti i pragovi upisa obvezni za sve, osim za one koji studiraju katolički vjeronauk. Ti i takvi mogu upisati bilo koju grupu filozofskog bez prijemnog, mogu tako “žutom trakom” odvoziti do diplome, mogu dobiti vjeroučiteljski posao preko Crkve, a potom nelojalno konkurirati kolegama u zbornici ispunjavajući satnicu drugim predmetom. Taj sporazum prilično pokazuje koliko je Hrvatska doista u vlasti “crvenih”
Ukratko, Tomislava Karamarka čekaju izbori, čeka ga vlast u zemlji u kojoj njegova stranka poluge vlasti nije nikad pustila. Stranka mu je popularna. Predsjednica mu je popularna.
Samo je on, začudo, neviđeno nepopularan.
U petak u Jutarnjem listu istaknuti povjesničar Ivo Banac ponudio je svoju interpretaciju razloga zašto je Karamarko tako na zlu glasu. Po njemu, riječ je o sustavnoj difamaciji u kojoj sudjeluju novine, kulturnjaci i lijevi umjetnici, baražnoj vatri ljudi koji ga ocrnjuju i kude zato što kudi socijalizam i Jugoslaviju.
Za Banca, ono što Karamarko radi je kulturološka inačica “hapšenja Boljkovca”, a to mu – ako ga točno razumijem – ne mogu oprostiti oni koji očekuju da ispoštuje tuđmanistički pakt iz 90-ih: nemojte vi propitivati “tisućljetni san”, nećemo ni mi partizane.
Odmah ću reći – postoje dvije točke u kojima se s Bancem slažem. Prva se tiče nove, naglo i neobjašnjivo popularne navade lijevo-liberalnih analitičara da antifašizam brane Tuđmanom.
Mjera u kojoj je Tuđman bio zaštitnik partizanske tradicije – naime – može se jasno mjeriti količinom trotila i smrvljene šute komunističkih spomenika, a rekao bih da su u “zaštiti” tog nasljeđa Tuđmana više fascinirale bijele uniforme i Titov operetni kič, nego ono što u poratnoj tradiciji vrijedi – a tu su dekolonizacija, sekularizacija i modernizacija.
Druga stvar oko koje se s Bancem slažem je Ukrajina. Upravo sam ovih dana imao privatnu prepisku s jednim od citiranih “antijunaka” Bančeve kolumne u kojem branim približno istu tezu kao Banac: da se europska ljevica u Ukrajini beskrajno blamira što optužuje naciju izloženu agresiji za fašizam, a s druge strane ima režim koji je okupirao teritorij triju susjeda, koji hapsi pedere, cenzurira psovke u filmovima, ubija disidente i pretvara pravoslavnu crkvu u svoju ideološku filijalu.
Današnja Rusija – ukratko – esencija je svega što bi moderni ljevičar trebao prezirati.
Banac u svom tekstu tvrdi da Karamarka liberalna javnost napada samo zato što se dirnuo svetih krava socijalističke prošlosti. Tvrdi da su mediji od Karamarka stvorili povampirenu opasnost, političara koji će otvarati logore.
Tvrdi – konačno – da je opasnost od obnove fašizma fantazija koja nema uporište u europskom kontekstu, nego je – e, tu Banac stvarno nije originalan – rezultat zazora spram Hrvatske kao takve.
“Oni ne mogu voditi Hrvatsku jer je ne vole” – rekao bi Karamarko. Ili – mi nećemo ispoštovati svoj dio pakta iz 90-ih (šutnje o vašim partijskim knjižicama), ali vi svoj morate: morate vjerovati u fantaziju o suverenosti kao finalnoj svrsi povijesti.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor. Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama
Sve su te tri tvrdnje – mislim – temeljno pogrešne.
Za početak, problem s Karamarkom nije samo u onom što radi, nego onom što – ne radi.
Kao građanin zemlje u teškoj krizi, s vladom koja je digla ruke od svega, volio bih – za početak – imati vođu opozicije koji nekiput za promjenu ipak dođe u Sabor.
Volio bih imati lidera čije se političke djelovanje ne svodi na lansiranje eksplozivnih parapovijesnih floskula i bezgranično bavljenje unutarstranačkim intrigama.
Volio bih imati opoziciju koja će izustiti neki konkretan stav o nekim (eto) “nebitnim” stvarima kao što su porezi, zakoni, javna poduzeća, reforma uprave.
Volio bih imati šefa opozicije za kojeg znamo što hoće, osim što znamo što neće: neće ukidanja županija, neće porez na nekretnine, neće da se itko dirne u njegove živopisne sponzore poput Mamića.
Drugi i veći problem je što Banac ne razumije stvarne rizike onog što se danas događa u Europi. Doista, Karamarko neće kad dođe na vlast otvarati logore (trebamo li aplaudirati?). U zapadnoj Europi doista nema “fašista” onakvih kakve kroz povijesne prispodobe crta Banac – nema smeđih košulja, uniformiranih firera i režima koji vojno napadaju susjede.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji.
Ne vidi da se – slično kao u 20-ima – nacionalizam pojavio kao odgovor na “slabu državu”, nekotrolirani kapitalizam i liberalizam. Ne vidi da je taj novi nacionalizam kao odgovor to neugodniji što, osim u ponekim mediteranskim zemljama, nema povijesnog konkurenta – socijaliste.
Banac – ukratko – ne vidi ključni kontekst u kojem se Karamarkov dolazak događa. To je kontekst Europe koja više ne živi dobro kako je navikla, koja rješenje svog problema vidi u obnovi nacije, obnovi države, obnovi kolektivizma, obnovi protekcionizma, ukratko – u onoj demokraciji koja, kako je rekao Orban, ne mora više biti “liberalna” nego “nacionalna”. To je kontekst u kojem će na vlast doći Karamarko.
Banac je – međutim – stvarno slijep ako ne vidi da se EU danas slama jer ne može istodobno imati dvije stvari na koje je navikla i koje i nadalje želi: a to su naslijeđenu državu blagostanja, te sudjelovanje u ekonomskoj globalizaciji
I to je kontekst u kojem su neki od nas razumljivo zabrinuti.
Jer, dva sata sjevernije, preko Drave, jako dobro vidimo kako to ide kad se politička i ekonomska elita “naoruža” floskulama o suverenosti i naciji, smjesom grožnje spram bankara, komunista i Drugih. Istina, tamo uništavaju romska sela – u nas “samo” ćirilične ploče.
Oni imaju Jobbik, mi “samo” Savsku 66.
Ali – u oba slučaja postoji nešto temeljno isto – a to je da se proizvodnjom fantomskih neprijatelja skriva ne-govorenje o bitnom.
I to je razlog zašto se Karamarka treba bojati. Ne zbog onog što govori. Nego zbog onog o čemu nije rekao ni riječi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tko je Bozaniću sotona u RH?
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i katolički metropolit zagrebački, izrekao je u Šibeniku, u ponedjeljak 29. rujna, na euharistijskom slavlju o katoličkoj svetkovini svetih triju arkanđela, homiliju koja je izazvala odjek prvo u Dalmaciji, a onda i u njegovoj i Porfirijevoj metropoli hrvatskoj.
Ta trojica arkanđela su sv. Mihovil (zapovjednik nebeskih vojski i šef Božje policije, zaštitnik hrvatske policije i hrvatskoga grada Šibenika – eto zašto se ondje svetkovalo), sv. Gabrijel (Božji vjesnik, koji je Mariji navijestio i ona je začela po Duhu svetomu), te sv. Rafael (koji je donosio zdravlje). Lako je pogoditi koji je od njih trojice najčašćeniji u Hrvata – onaj koji vitla mačem, nismo mi narod za ljubav i zdravlje. Pa je u tom ozračju i kardinal zagrebački izrekao jednu od borbenijih svojih homilija, o kojoj se govori.
Red je prvo navesti što je to kardinal rekao, među inim:
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast). Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
“Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači ‘Tko je kao Bog?’ Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: ‘Tko je kao Bog?’, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe! Pitamo danas: dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima (…)
Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?”
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast).
Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić? Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara? Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom? Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale
Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara?
Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom?
Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale.
Vidite li zločin, vidite li kazneno djelo? Naredite vozaču da Vas preveze u DORH, pa tamo ispovjedite te svoje spoznaje odvjetniku države Hrvatske.
Veli kardinal u Šibeniku: “Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.” Ma izvrsno. Nije li katolika u Hrvatskoj 86 posto? Pribrojimo li pravoslavne i protestante, nije li kršćana više od 90 posto? Ne urađa li to zajedništvom, pogotovu između katolika i pravoslavnih koji dijele apostolsko nasljeđe, a bogme i kvalitetan suživot na hrvatskim prostorima, ma da bi čovjek riječ rekao kako sve pršti zajedništvom. Kad se bratska srca slože, i olovo Savom plivat’ može (i plivalo je). Kad iziđu na izbore, same svece biraju.
Ili ne? Uh, k vragu, izgleda da ne, objašnjava kardinal: “…kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor. Moralno zlo nije neka stvar, nego je neka neuredna uporaba stvari.”
Koje stvari? Pa one stvari, kako se razabire dalje iz konteksta: “Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio.“
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama.
Ne mogu se ne sjetiti pastirskog pisma blaženog Stepincam i ostalih biskupa iz ožujka 1941: Evropa grca pod fašizmom, rat je počeo i samo što nije zakucao i na vrata naših roditelja, a on od svih zala vidi “bijelu smrt” i bezbožnu masonsku i komunističku propagandu. Točno, nitko ne može osporiti kontinuitet Stepinčeve crkve.
I, tek da usput podsjetimo. Kardinal je lijepo ishvalio svetoga Nikolu Tavelića, koga naziva prvim hrvatskim kanoniziranim svecem. Ako je povijest Hrvatske počela s dolaskom Hrvata – krasno, razdajmo sve ono kamenje iz arheoloških muzeja, ne pripada nam.
Ali ako Hrvati nisu zatrli živalj koji im je u Hrvatskoj prethodio, ako su i ti prethodnici konstituirali amalgam koji se nazvao hrvatskim narodom, nisu li sveci iz Hrvatske i sveti Kajo papa, i veliki sveti Jerolim, čiji kardinalski naslov nosi baš monsignor Bozanić?
Bio je dan i svetoga Jerolima, ali nije Bozaniću palo na um u Dalmaciji častiti njega, koji je u bazi evropske klasične i kršćanske kulture i koga su rado i ini svojatali, nego sveca koji je produbljivao razdor s muslimanima. Eh, križari, križari…
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Bančev oriđinal od tvida
Ako se itko slučajno zapitao kamo je nestao cijenjeni profesor Banac, učiniše li što čovjeku mrski jugokomunistički neprijatelji, gdje nestade omiljeno lice hrvatske desnice, bekovski dio tandema Čičak-Banac i nadasve cijenjeni zapadni intelektualac, nakon opetovanih ukazanja dotičnog posljednjih dana sve su sumnje ustupile mjesto općem divljenju i značajnom odobravanju. Onako, dubokim klimanjem glave i značajnim, hm, koliko je već desnica u stanju verbalno izraziti, oduševljenjem nečijom pojavom.
Počastio nas je tako vodeći revizionist svojom prisutnošću, uvijek u istom sakou od tvida, prvo u opsežnom intervjuu u Vijencu, potom u studioznoj emisiji bojovnog Bujanca i naposljetku, kao šećer na kraju, kod velike majke malograđanskog nacionalizma, madame Kamenski, u emisiji ”Pol ure kulture”. I treba odmah priznati; malo je tako zabavnih stvari koje se mogu ravnopravno nositi s televizijskim prikazom ljudi koji, ponajprije i iznad svega, sebe doživljavaju jako ozbiljno i učeno.
A profesor Ivo je, priznat ćete, u toj disciplini velemajstor. Onako pun gosparske grandece i stegnute kravate. Posebno u momentu dok čita podvučenu Tomićevu kolumnu iz Jutarnjeg, koja u prvom redu služi da šjor Ivo teatralno posegne za posljednjim brojem Europskog glasnika, eh ne bi li citirao Marunine stihove kao krunski argument kojim planira poraziti Tomića.
Glavna misao Bančeva izlaganja kod gospođe Kamenski bila je posvećena zaključku kako Ante Tomić nema smisla za humor, a k tome je i manje obrazovan od uvaženog profešura. Mora se priznat da se u ovakvim momentima poneki neupućeni čitatelj može navesti na krivu pomisao kako Banac ipak ima smisla za humor. No baza je u tome što on to misli ozbiljno
Elem, glavna misao njegovog izlaganja kod gospođe Kamenski bila je posvećena zaključku kako Ante Tomić nema smisla za humor, a k tome je i manje obrazovan od uvaženog profešura. Mora se priznati da se u ovakvim momentima poneki neupućeni čitatelj može navesti na krivu pomisao kako Banac ipak ima smisla za humor. No baza je u tome što on to misli ozbiljno.
Dakle, od svih stvari na svijetu oko kojih bi se moglo polemizirati s Tomićem, Banac nađe jedinu oko koje nema nikakvog spora, a ta je da je čovjek vrhunski humorist. A ključni argument u prilog toj tezi mu je činjenica da je Ante ismijao spisateljske dosege hrvatske emigracije, spomenuvši između ostalog i Brunu Bušića. Stvar je, naravno, takva da je netko konačno rekao pravu istinu o tom heroju novovjeke Hrvatske, povjesničaru skromnih dosega i još skromnijeg stila.
Iz čitavog Bančevog bolećivo patetičnog nastupa u kojem se, mimo smisla i logike, pokušao nemušto obračunati s Tomićem izvire jedan osjećaj koji je još davnih dana najpreciznije opisao Miroslav Krleža. ”Koji je to osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina u toplim sobama, uz litru vina, masnu reš pečenu puricu i križevačke štatute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriot nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gupca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni kader u dvadesetom.”
Da se, dakle, vratimo meritumu stvari. Čitav pompozni profesorov istup na HTV-u nije donio ništa izuzev tragikomične potrebe da se javnosti predstavi kao kompetentan i humorističan intelektualac opće prakse.
Iz čitavog Bančevog bolećivo patetičnog nastupa u kojem se, mimo smisla i logike, pokušao nemušto obračunati s Tomićem izvire jedan osjećaj koji je još davnih dana najpreciznije opisao Miroslav Krleža. ”Koji je to osjećaj malograđanske zaljubljenosti u hrvatstvo, osjećaj ljigav i sentimentalan, što se javlja za posljednjih pedesetak godina u toplim sobama, uz litru vina, masnu reš pečenu puricu i križevačke štatute, kada se temperatura popela u krvi i kada srca biju u kucavicama, kada naš dragi patriot nikada nije bio uz većinu hrvatsku: uz Gupca u šesnaestom stoljeću, uz Masneca u devetnaestom ili uz Zeleni kader u dvadesetom”
No favorit tjedna je njegov veliki intervju u Vijencu. Iako su i inače razgovori koje vodi Andrija Tunjić suvisli i smisleni poput Tuđmanovih puštanja bijelih golubica ranih devedesetih, ovdje se rečeni novinar posve razmahao, nadmašivši čak i samog sebe (ma koliko se to činilo nemogućim), a Banac mu je tako savršeno sekundirao, da uopće nije isključeno kako imamo čast svjedočiti nastanku jednog divnog prijateljstva. Koje gotovo da prijeti da će nadmašiti i njegovo partnerstvo sa Čičkom.
Pogledajmo, dakle, par Tunjićevih pitanja koje uvaženi profešur baš do kraja ne odobrava jedino iz puke građanske pristojnosti. Kaže tako Banac da je u Hrvatskoj na djelu obnova komunističkog mentaliteta, vezanog uz relativiziranje Jugoslavije, u apologiji o prednosti jugoslavenske tzv. socijalne države. Kako Tunjić na takav balun nije mogao ostati imun, upućuje savršen centaršut šjor Ivi u vidu pitanja: ”Zar nije bilo bolje? ”
I mi tu bilježimo jedan od najboljih suvremenih priloga Feralovoj ”Antologiji hrvatske gluposti”.
Bancu lopta sjeda na volej tako dobro da je čovjek izjavio sljedeće: ”Uskoro ću dati izraditi bedž s natpisom Nije bilo bolje! Dosadilo mi je slušati notorne gluposti, i to ne samo mlađih ljudi, koji se mogu pravdati neiskustvom, o nepostojećim prednostima komunističkog sustava”.
Zaključio je tako lakonski naš profesor iz Jamerike čitavu raspravu oko socijalnih pitanja socijalističkog razdoblja, posve pokopavši činjenicu kako je samo tad, i nikad više, siromašna radnička obitelj mogla posve besplatno fakultetski obrazovati svoju djecu, imati sigurno zaposlenje, a usput dobiti i društveni stan za bagatelnu cijenu. U odnosu na to razdoblje današnje predatorsko doba, koje ubrzano osiromašuje i radništvo i ostatke srednjeg sloja, s izvjesnom perspektivom za zatvaranje međuklasne prohodnosti, izgleda kao Mordor.
No klimaks intervjua doseže se sljedećim pitanjem: ”U na početku spomenutu razgovoru rekli ste da je Miroslav Krleža najviše pridonio širenju komunističke ideologije u Hrvatskoj prije 1941. Treba li Krleži oprostiti komunističku ideologiju ili se prema njemu odnositi kao recimo prema Mili Budaku?”
Treba bit pošten pa priznat kako je Ivo Banac odigrao časnu ulogu tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, točnije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pišući poštene i dosljedne tekstove protiv tog Tuđmanovog ludila. No tim je tužnije da očito nije uspio nadvladati sebe i riješiti se tog osjećaja duboke indignacije prema Srbima, ideji Jugoslavije i našem antifašizmu, kojeg bez Komunističke partije ne bi ni bilo
”Totalitarne ideologije ne praštaju se nikomu, pa ni Krleži. Tim više što je njegov utjecaj bio ključan u hrvatskoj – i ne samo hrvatskoj – elitnoj inteligenciji. Premda je u Krležinu slučaju relativno lako odijeliti djelo od ideologije, tendencioznost je očigledna u njegovom povijesnom pristupu, primjerice u vrlo rasprostranjenoj populističkoj ideji da je vlasništvo posljedica kriminala i grabežljive violencije, da spomenem samo nosivu misao u njegovoj fikcionalnoj genezi uvijek problematične buržoazije, koja je, eto, odgovorna za sva zla ovog svijeta.
Nisam za odbacivanje Krleže, koji je silno utjecajan književnik, velik u svom jeziku i viziji te zabavan u svojim ekscesima, ali nisam ni za krležijansko idolopoklonstvo.”
S obzirom na ovako balansiranu senzibiliziranost prema tendencioznosti u povijesnom pristupu da vidimo, dakle, kako stvari po tom pitanju stoje kod Banca?
Za to će nam biti dovoljno uzeti njegovu najpoznatiju i najslavljeniju knjigu, knjigu koja ga je proslavila. Riječ je, naravno, o naslovu ”Nacionalno pitanje u Jugoslaviji”. Naime, već i manje pažljiv čitatelj te knjige lako će uočiti jednu zakonitost koja se postojano provlači od prvog do zadnjeg poglavlja teksta. Ta zakonitost, kad je ogolimo od bespotrebnog retoričkog intelektualiziranja, svodi se otprilike na to da su svi srpski političari, stranke i pokreti bili u suštini velikosrpski, da su komunisti sa svojim pristupom nacionalnom pitanju bili redikuli, ali su zato s druge strane stajali, uvijek potlačeni, a konstruktivni, zapadno-moderni Hrvati.
Sve je kod Banca obilježeno tim domobranskim pristupom, od sinteza do osvrta na Krležu. U to ime ne trebaju čuditi dvije posljednje rečenice ovog slavnog djela našeg emeritusa. ”Jedna strana dileme bila je u tome da jedno rješenje nije moglo zadovoljiti sve strane. Je li druga strana dileme bila u tome da se čvrsta kula mogla održati jedino uz ljudske žrtve?”
Teško da je išta moglo biti tragikomičnije od scene Ive Banca koji na Trgu maršala Tita u Zagrebu, sa zgužvanog papira, pred grupicom ocvalih ustaša i njihovih mladih adoranata čita nekakve poslanice koje bi nas trebale uvjeriti kako čovjeku čija je vojska oslobodila taj isti Zagreb od fašizma u tom gradu nema mjesta
Ćuti li se ovdje možda teza o neprirodnoj versajskoj tvorevini, kojoj je upitnik samo domobranski ukras i znak malograđanskog straha od otvorenog izjašnjavanja, ostavljam čitateljima na prosudbu.
Treba na kraju biti pošten pa priznati kako je Ivo Banac odigrao časnu ulogu tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, točnije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pišući poštene i dosljedne tekstove protiv tog Tuđmanovog ludila. No tim je tužnije da očito nije uspio nadvladati sebe i riješiti se tog osjećaja duboke indignacije prema Srbima, ideji Jugoslavije i našem antifašizmu, kojeg bez Komunističke partije ne bi ni bilo.
Zbog svega toga teško da je išta moglo biti tragikomičnije od scene Ive Banca koji na Trgu maršala Tita u Zagrebu, sa zgužvanog papira, pred grupicom ocvalih ustaša i njihovih mladih adoranata čita nekakve poslanice koje bi nas trebale uvjeriti kako čovjeku čija je vojska oslobodila taj isti Zagreb od fašizma u tom gradu nema mjesta.
Tragikomičniju scenu od spomenute nije mogao izrežirati ni Zvonimir Šeparović kad je na tom istom trgu iz luksuznog Audija istovario šest gusaka, pred mojim očima.
Ne bismo pretjerali kad bismo rekli da je tim činom šjor Ivo zaključio jednu priču u kojoj smo ga mogli smatrati uglednim historiografom, preselivši se u sferu poznatih dalmatinskih redikula ili oriđinala, kako bi rekli u njegovom gradu.
Nakon svega ostade tek poza i onaj, uvijek isti, sako od tvida.