novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
”Daruj” uplaćene doprinose u 2. stup obveznog mirovinskog osiguranja ako ne želiš mirovinu umanjenu za 27 posto! Usporedno Ministarstvo financija godišnje provede oko 4 tisuće nepravilnih ovrha i godinama odugovlači povrat novca radi obustavljenih ovrha. [Read more…]
Ivica Grčar
Prošli tjedan me Drago Pilsel, urednik Autografa, pozvao da na dva skupa govorim o bankrotu Republike Hrvatske.
Iznenadilo me je odbijanje slušatelja da, unatoč argumentima, prihvate činjenicu da je Hrvatska u bankrotu. [Read more…]
Ivica Grčar
Slavoj Žižek je u svojoj analizi izbjegličke krize objavljenoj na portalu London Review of Books pod naslovom: ”The Non-Existence of Norway” postavio tezu da je nužno ”radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i razvijati nove metode globalne suradnje i donošenja odluka”. [Read more…]
Ivica Grčar
Iznimno veliko zanimanje čitatelja izazvale su prethodne dvije kolumne o prisilnom iseljavanju ljudi iz njihovih domova radi utjerivanja dospjelih neplaćenih dugova (nerijetko se prodajom ovršene nekretnine dug ne može u cijelosti podmiriti).
Na zaista slobodnim tržištima i vjerovnici bi morali bankrotirati zbog loših plasmana kreditnog kapitala. Ali bankrot vjerovnika se izbjegava; dosljedno se primjenjuju jedino postupci bankrota dužnika. [Read more…]
John Gay, engleski pjesnik i satiričar i skladatelj Johann Christoph Pepusch davne su 1728. godine napisali iznimno izvođenu i popularnu, kako je neki zovu, baladnu operu s nazivom Prosjačka opera. Zapravo, bila je to anti-opera, parodija na tada dominantnu i pomodnu tzv. talijansku operu. Opisujući događaje u zloglasnom zatvoru Newgate, koristeći popularne škotske narodne napjeve, osim talijanskoj operi Prosjačka opera se ruga moralno degeneriranom društvu i vlasti. [Read more…]
John Gay, engleski pjesnik i satiričar i skladatelj Johann Christoph Pepusch davne su 1728. godine napisali iznimno izvođenu i popularnu, kako je neki zovu, baladnu operu s nazivom Prosjačka opera. Zapravo, bila je to anti-opera, parodija na tada dominantnu i pomodnu tzv. talijansku operu. Opisujući događaje u zloglasnom zatvoru Newgate, koristeći popularne škotske narodne napjeve, osim talijanskoj operi Prosjačka opera se ruga moralno degeneriranom društvu i vlasti. [Read more…]
Ivica Grčar
Sudeći po komentarima u elektroničkim porukama čitatelja, presuda Vrhovnog suda u slučaju Franak očito je i dalje vodeća tema. Zanimljivo je da ima i čitatelja koji, kao i suci Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Hrvatske, zaokupljeni socijalnim kontekstom ovog spora, smatraju da su korisnici kredita morali biti svjesni kakav ugovor potpisuju i da sada moraju vratiti dug. [Read more…]
Zaredale su ovih dana proturječne odluke hrvatskih sudova zbog spornih kreditnih odnosa između banaka i korisnika kredita. Usporedno se u medijima oprečnim izjavama o istim kreditnim odnosima nadmeću guverner HNB, bivši i sadašnji ministri financija i ostali političari.
Sav taj metež pokazuje da više ne prolaze priče o ”nezrelim” dužnicima i ”zrelim” bankarima s neupitnim pravima na prisilnu naplatu neotplativih kredita. Banke prodaju kreditne usluge, a prerizičan kredit je isto kao i bofl roba. Kupac kredita mora imati pravo reklamacije na bofl kredit jednako kao i na bofl perilicu, hladnjak i ostale robe ili usluge. [Read more…]
Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).
Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?
Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.
Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.
Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.
U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.
I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.
Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.
No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.
Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.
U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.
Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).
Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).
Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.
Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.
Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.
A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.
Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 1. kolovoza 2014.
U Hrvatskoj je protekloga mjeseca samo kiše bilo viška. S vodom smo u suficitu, sa svim ostalim smo deficitarni. Najviše s pameću, kao da je ta vodurina što lijeva svuda i odsvuda isprala i posljednja zrnca solidarnosti i zdravoga razuma. Shodno tome nedostaje razumijevanja, empatije, suosjećanja i obzira. Glupost je zla – u pravilu ne vodi računa o osjećajima drugih, pa čak ni onda kad od njih živi. Poznaje i poštuje samo silu.
Danima nas bombardiraju informacijama o prezaduženosti građana. Oko 318.000 građana duguje blizu četiri milijarde eura, točnije 28 milijardi kuna. Ti jadničci koji su se u bezizlaznoj situaciji našli većim dijelom zbog neisplate plaća, višegodišnjeg života na minimalcu ili pak gubitka posla u nekim ozbiljnim godinama kad je pronalazak drugog zaposlenja čisti science fiction, spas od pljenidbi i ovrha što im vise nad glavom vidjeli su u dugo najavljivanom Zakonu o osobnome bankrotu.
No ovih dana mnogo se piše o tome kako će upravo ti ljudi i njihove obitelji, nakon proglašenja bankrota, biti osuđeni na život nedostojan čovjeka s nešto manje od 3,5 eura dnevno. Drugačije rečeno, s 800 kuna mjesečno sve dok ne podmire sva dugovanja prema bankama ili državi.
Dakle u zemlji u kojoj bangladeška bijeda visi nad glavama 318.000 ljudi i njihovih bližnjih, u zemlji u kojoj vanjski dug raste geometrijskom progresijom, u zemlji – sada je to evidentno – kojoj turizam, ne samo zbog srpanjske rupe, neće donijeti toliko željeno olakšanje, očekivali biste opsadno stanje među političarima i onima na poziciji i onima u opoziciji. U nekoj ozbiljnoj državi radilo bi se neprekidno i u Saboru i u Vladi. Ljetu usprkos gorila bi do dugo u noć svjetla na Markovu trgu… Normalno bi bilo, zar ne, da se traže i nude rješenja jer oporba (HDZ) dahće za vratom i prijeti kako će i prije propisanog roka zasjesti u koalicijske fotelje.
U ozbiljnoj državi da, ali ne i u Hrvatskoj!
U nas se zastupnici od šezdeset radnih dana, od kojih neki nisu ni četvrtinu odradili, odmaraju također šezdeset dana, jer novo zasjedanje Viskog doma možemo očekivati tek u rujnu. Najgore od svega, piše ovih dana riječki Novi list, što ih se za nerad najvjerojatnije neće moći sankcionirati, jer su od naroda odabrani. Blago narodu s takvim “hej, haj uživaj” odabranicima.
Ne brine naše odabraniketo što s dozom užasa ovih dana gledamo dnevnike, čitamo portale i novine ako imamo sreće da se u obiteljskom budžetu nađe dnevno sedam kuna viška. Što nas prolazi jeza jer u ministarstvima, ako izuzmemo plaće, nema ni milimetar prostora za nove uštede koje, svemu usprkos, traži Linićev nasljednik mlađahni Boris Lalovac.
Svi ministri gotovo unisono to tvrde. Izuzetak je neiskusni Vedran Mornar, koji ovaj puta bez konzultacija s Kaptolom stidljivo najavljuje nepopularnu mjeru štednje na subvencijama za prijevoz učenika-putnika. Dakle, još jedan udar na džep roditelja. Još jedan dodatni trošak koji može već najesen povećati broj od već sada strašnih 318.000 prezaduženih građana u prezaduženoj državici…
Koga briga za strahove i strepnje onih pred ekranima televizora i kompjutora. Hrvatske političare zasigurno ne. Pa, zaboga, ljeto je. Vrijeme da se od nerada malo odmore, da se aktiviraju, plivaju trče, jedre. Zastupnici to već čine, red je došao i na ministre. Vlada je od narednog tjedna na nezaslužnom godišnjem odmoru. Na Markovu do dugo u noć, u pustu ljetnu noć do daljnjega bit će mrak.
Bez imalo srama pred ljudima koji već sada podižu nenamjenske kredite jer drugačije ne mogu namaknuti nekoliko tisuća kuna za svoje đake, koliko im treba za nove udžbenike, teke, tenisice i ruksake, a u nekim obiteljima sve to puta dva ili tri, pričaju kako kreću u potragu za tenis-terenima u Splitu (Branko Grčić) ili za vjetrom pogodnim za jedrenje po srednjem i južnom Jadranu poput Anke Mrak Taritaš. Gunja i Rajevo selo nek’ čekaju jesen u pljesnivim kućama i Bogu se mole da ne bude kišovita.Tad bi mogla otpočeti obnova – novi alibi nesposobne Vlade za najavljeni rebalans.
Povremeno se pitam tko je odgojio te ljude? Gdje rastu hrvatski političari tako površni, bezosjećajni, neodgovorni da gotovo nema te situacije u kojoj će javni interes, opće dobro staviti, oprostite na izrazu, ispred svog dupeta.
Pitam se štrecne li Milanku Opačić kad novinaru kaže da će i ove godine na možda najskuplju jadransku destinaciju – u Dubrovnik, grad koji mnoge autsorsane čistačice i domari mogu vidjeti samo na razglednicama. Naravno da je ne štrecne jer bi u protivnome preskočila odmor. Srami li se, primjerice, Gordan Maras, onako pet minuta pred spavanje, svojih gluposti, nesposobnosti i neodgovornosti kad u općoj krizi i besparici od Vlade traži i dobiva (pa makar i europske pare) za PR agencije. Ma kakvi, uvjeren je da mu to pripada.
Grize li savjest premijera Zorana Milanovića dok se brčka oko Bakarićeve vile na Hvaru, koja se sada zove Vila Kovač, i u sebi pjevuši “…ne, ne, neradnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa!” Ne grize i neće ga gristi sve dok umjesto Jadrana ne zatalasaju trgovi, pa i Markov sa onih 318 tisuća bankrotiranih i isto toliko nezaposlenih.!
Glupost je zla i često razumije samo silu. I zato ja živim za dan kad će se trgovi nakon ovakvih bezdušnih izjava političara zaplaviti i zatalasati od radničkih trliša.
