Dok čitam knjigu Roberta M. Edsela ”Odred za baštinu”, priču o ratnim podvizima Odjela za spomenike, likovnu umjetnost i arhive u vojsci/vojskama zapadnih saveznika za Drugoga svjetskog rata, pred oči mi dođe i tekst o 70. obljetnici ratnog kongresa kulturnih radnika Hrvatske održanog u Topuskom za Drugog svjetskog rata. A s tim, neizbježno, i silna tuga da je i jedno i drugo bilo moguće nekoć davno, u neka, rekli bismo, barbarskija vremena nego danas… Danas to ni u miru nije moguće zamisliti, a kamoli realizirati.

 

Ovo bi oboje jedva bilo važnije od kakvog prigodnog podsjećanja na neki daleki povijesni period, na činjenice o kojima smo tako malo znali, pa bi čak u svojoj arhaičnosti zvučalo paradoksalno da nije, nažalost, i Odred za baštinu i Kongres kulturnih radnika nešto i danas tako i toliko aktualnošću poželjno i čak – nužno. Možda čak više za naš sadašnji mir nego za nedavne i memorijski još uvijek neprerađene jugoslavenske ratove.

Naši ratni i poratni skorojevići i mrzitelji kulture, silno udaljeni od svakog angažmana vezana uz bilo koji spomenik kulture, galeriju, arhiv, muzej, biblioteku, kinoteku, park prirode, oko takvog čega se, ali ne i načelno oko ”ideje kulture”, okupe samo kad se u najjeftinije politikantsko-manipulativne svrhe treba sjetiti da su porušeni spomenici kulture: Stari most, Aladža džamija, Vijećnica ili Orijentalni institut

 

Naši ratni i poratni skorojevići i mrzitelji kulture, silno udaljeni od svakog angažmana vezana uz bilo koji spomenik kulture, galeriju, arhiv, muzej, biblioteku, kinoteku, park prirode, oko takvog čega se, ali ne i načelno oko ”ideje kulture”, okupe samo kad se u najjeftinije politikantsko-manipulativne svrhe treba sjetiti da su porušeni spomenici kulture: Stari most, Aladža džamija, Vijećnica ili Orijentalni institut. No, ne, naravno, i da bi se nešto od toga obnovilo. Da bi se, primjerice, otvorio muzej, izgradila galerija Ars aevi, koncertna dvorana ili da bi se ušlo u potragu za u ratu otuđenim kulturnim dobrima ove zemlje, da bi se zaštitili spomenici od devastacije već i samim neadekvatnim tretmanom…

 

Za njih je spomenik kulture manje važan od nekog netom probijenog tunela na auto-cesti, premda se i po kilometrima izgrađenih auto-cesta nalazimo na zadnjem mjestu u Europi.

 

No, da, doći će možda na otvorenje muzeja u samostanu u Fojnici, ako tamo bude i neki politički čelnik iz susjedne zemlje ili reprezentativna delegacija diplomatskog kora… No, nema veze, ni Mussolini nikad svojevoljno nije kročio ni u jedan muzej kaže nam autor ”Odreda za baštinu” Robert M. Edsel.

 

Teško je razumjeti, dakako da je teško, da Tito s partizanima nakon četiri godine dolazi iz šume i ima ministre i veleposlanike kakvih se ni Churchill ne bi postidio, da Francuska cijelih deset godina za ministra kulture ima jednog Malrauxa, kao i to da je većina naših ministara i veleposlanika svjetlosnim godinama udaljena od svake ”ideje kulture”, kao da se BiH u svijetu ima ičim legitimirati osim kulturom… No, za većinu tih ljudi osjećaj za umjetnost i kulturu jedva da bi se mogao iskazati i metaforom koju na jednom mjestu u ”Odredu…” koristi Edsel kad za neke od svojih junaka kaže da im se: ”… arhitektura svodila na pribijanje dasaka na bočni zid kuće, a umjetnost je bila tek odraz neba u prljavoj kišnoj lokvi”.

No, za većinu tih ljudi osjećaj za umjetnost i kulturu jedva da bi se mogao iskazati i metaforom koju na jednom mjestu u ”Odredu…” koristi Edsel kad za neke od svojih junaka kaže da im se: ”… arhitektura svodila na pribijanje dasaka na bočni zid kuće, a umjetnost je bila tek odraz neba u prljavoj kišnoj lokvi”

 

Ma ”oni ti, prijatelju”, što bi rekao netom pred rat moj prijatelj Muhamed Kondžić, ”ne vole ni musaf, a kamoli naše knjige”, a sad bi čovjek još htio da razmišljaju u kategorijama u kojima razmišljaju aktivisti u ”Odredu…”: ”Spašavati kulturu saveznika nije osobita stvar, cijeniti kulturna dobra neprijatelja, riskirati život da bi ih spasio – bilo je nečuveno”. Ne, do tih uzvišenih ideja se na našem prostoru nitko dovinuo nije.

 

Opljačkan je barokni Vukovar, rušen Dubrovnik, srušeni Stari most, džamije Ferhadija ili Aladža, zapaljeni Vijećnica i Orijentalni institut, a obnovljeno (domaćom voljom i novcem) nije ništa. Jedva da bi što uopće bilo u funkciji da nije bilo političkog i financijskog angažmana stranaca.

 

Naša se pamet prema kulturnim vrijednostima u ratu, u najboljem slučaju, odnosila kao sovjetska Trofejna brigada koja je pljačkala, tj. transportirala sve što može poslužiti ”kao neslužbena odšteta za nacističku devastaciju SSSR-a”, a u našem slučaju i po našem principu ”ako to nije moje, neće biti ni komšijino”. I kako u ratu, tako i poslije rata.

 

Od tolikih ministara kulture u ovoj zemlji još nisam čuo da su obnovili neku biblioteku, otvorili neki muzej, objavili neke kapitalne knjige, sredili kinoteku, opremili arhiv, na tržištu kulturnih vrijednosti nabavili nešto što bi logično pripadalo BiH, investirali u park prirode, uredili cestu do npr. Bobovca, ama barem obnovili jednu od zgrada tobože pod zaštitom države. Primjerice onu što kao ruglo i opasnost za građane stoji uz katedralu ili jednu od onih u ulici Kotromanića.

Ne, čak tamo, ni stotinu metara zračne linije od Parlamenta BiH i jednako toliko od najmodernijeg u državi Sarajevo City Centra, stoji ruglo. Naime, Cigani su u središtu grada razapeli čerge i to mjesecima nikome iz Kantona i Grada ne smeta, a kad samo na sat-dva parkiraš auto tu gdje su sad parkirana tri-četiri ofucana auta tih čergaša, eto policije da naplati kaznu. Baš sreća za turiste – kad je već Zemaljski muzej zatvoren, da se ipak ima što fotografirati…

 

Ne, čak tamo, ni stotinu metara zračne linije od Parlamenta BiH i jednako toliko od najmodernijeg u državi Sarajevo City Centra, stoji ruglo. Naime, Cigani su u središtu grada razapeli čerge i to mjesecima nikome iz Kantona i Grada ne smeta, a kad samo na sat-dva parkiraš auto tu gdje su sad parkirana tri-četiri ofucana auta tih čergaša, eto policije da naplati kaznu. Baš sreća za turiste – kad je već Zemaljski muzej zatvoren, da se ipak ima što fotografirati…

 

Ma i zadnje je provincijsko mjesto nekoć, sjećam se iz djetinjstva, imalo neki prešutni dogovor gdje Cigani preko ljeta mogu podići čerge… A danas? Čerge je na jednoj od najelitnijih lokacija i to mjesecima i sa svim što uz to ide: smeće, prljavština, razapeto rublje, plastične folije, fekalije, smrad… Neka se samo odgovorni ne pravdaju kako je to njihov prilog rješavanju pitanja ”Sejdić-Finci”!

 

Ovoj zemlji i njezinoj kulturi umjesto sadašnjeg Odreda za nered trebao bi doista samo jedan čovjek koji zna i hoće raditi svoj posao u kulturi. Neki naš Malraux…

 

Mi se ne moramo sekirati kao ljudi iz “Odreda za baštinu” koje je mučio problem: ”Što ako dobijemo rat a izgubimo petsto godina svoje kulturne prošlosti za koju smo sad mi zaduženi?” jer mi, koliko se god hvalili nekim svojim tobožnjim kontinuitetom i unutar tog kontinuiteta nekom kulturom, nemamo ni jedno ni drugo, a i ne osjećamo se zaduženima ni za što.

 

Mi odgovaramo jedino ”sudu svoje partije”, a partija je uvijek slika i prilika svoga naroda i svoje kulture. A koliko vidimo narodima ne trebaju nikakvi odredi, nikakvi kongresi kulturnih radnika, nikakve kulturne asocijacije, knjige, književni časopisi, nikakve izložbe, otvoreni muzeji u turističkoj sezoni, gradnja objekata kulture…Baš ništa!

Doduše, ”Odred za baštinu” i jest bio ekscesna kulturološka pojava. Da mi sad ne mislimo da su ti zapadnjaci nešto bolji od nas. Da, nažalost, tako je

 

Doduše, ”Odred za baštinu” i jest bio ekscesna kulturološka pojava. Da mi sad ne mislimo da su ti zapadnjaci nešto bolji od nas. Da, nažalost, tako je. Istina je. Ali je zato naš ”Odred za nered” neekscesna pojava, on je višestoljetno pravilo. On je jedini naš kontinuitet.

 

Ili, recimo to drukčije: mi nemamo Louvre, Michelangela, Rubensa, Rembrandta, van Eycka, Cranacha, katedralu u Chartresu ili Kölnu, crkvu u La Gleizeu ili Gentski oltar, a tamo npr. neko kamenje po šumama ili uz putove (odnedavno su to stećci za koje se otimaju sve tri nacije, a nijedna ih ne čuva), kome je to važno? Kome je važna umjetnička kolekcija Ars aevi (još nismo naučili ni kako se to čita!) kad znamo da je Hitler i mnogo vrednija umjetnička djela proglašavao dekadentnima i spaljivao ih…

 

Doduše, taj je Hitler poražen, ali svakako ne i njegove ideje, pa i ova, kod nas trajno teorijski i pragmatično prisutna: ”Masa uspijeva zapamtiti samo najjednostavnije pojmove, pogotovo ako im se ponove tisuću puta”. A pogotovu kad su izbori, poplave i slične elementarne nepogode…

 

Dakle, ”Odred za nered” jaše i dalje. On je, ako ne inkarnacija svih jahača apokalipse nad Bosnom, onda barem jednog od njih… Kojega?