Bivša sovjetska republika, sada neovisna država Moldavija, je najsiromašnija zemlja Europe. Stisnuta između Ukrajine na istoku i Rumunjske na zapadu duboko je podijeljena između proruskih i proeuropskih snaga. [Read more…]
Trump podsjeća na naše koji promoviraju idiotizam i nesposobnost
Na putu sam i pratim američku predsjedničku kampanju: Fox News, Sky. CNN, BBC, čak CCTV, RT i lokalne stanice, kasne TV show emisije. Dojam je drukčiji nego kod nas. [Read more…]
Majka Terezija (ni)je svetica
Kardinal Stepinac nije jedini osporavani svetac našega vremena. Oko današnje kanonizacije Majke Terezije nije dignuta tolika bura niti je bilo organizirane opozicije, ali nije istina da ova globalno popularna svetica nije imala ozbiljnih kritičara. [Read more…]
Crtice o nacionalizmu (3)
Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:
Opsesivnost
Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem. [Read more…]
Jastreb u halterima ili smisao televizije Montyja Pythona
”OK, dat ću vam trinaest epizoda, emitirat će se u listopadu, i to je sve. Sad svi van i primite se posla.“
Tako je glasio kratki odgovor Michaela Millsa, urednika zabavnog programa na BBC-u, kad su mu u proljeće 1969. godine petorica televizijskih komičara iznijeli ideju da naprave novi humoristično-satirički program, ”something completely different“. [Read more…]
Oproštaj od velikana Kurta Masura
Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru. [Read more…]
Oproštaj od velikana Kurta Masura
Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru. [Read more…]
Banalni totalitarizam na HTV-u
Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Ministarstvo blesavog hoda
U senzacionalno zabavnom i dosad neprevaziđenom, nadrealno satiričnom programu “Monthy Python’s Flying Circus”, prikazanom na BBC-ju od 1969. – 1974., postoji obilje skečeva koji i danas nateruju suze na oči od preteranog smejanja. Ne znam koliko puta sam gledao prvi show iz druge godine prikazivanja (17. septembar 70.) u kojoj jedan Pythonovac pokušava da smuva prodavca jer mu je tek kupljeni papagaj naprasno preminuo. Ali sledeća tačka, pod naslovom “Ministarstvo blesavog hoda”, uvek me ostavi bez daha.
U njoj pompezno odeven John Cleese, sa klasičnim cilindrom na glavi, sa velikom apsurdnom elegancijom prikazuje razne nepostojeće stilove hodanja dovodeći svoje telo do neverovatnih granica savitljivosti. Ova urnebesna performansa simbolizuje neverovatnu maštovitost političke birokratije da izmisli nemoguće pokrete u radnji koja je ostala nepromenjena otkad se čovek osovio na stražnje udove. Prosto kao pasulj ili čekić.
U celokupnom jadu koji caruje našom političkom scenom gorepomenuti “blesavi hod” ostaje paradigma, a domaće varijacije na pomenutu temu u sveukupnom obilju sličnog ili još grđeg ne dozvoljavaju nam da se previše upustimo u čemerna premišljanja: šta nas je snašlo. Ako smo u bezizlazu, makar nam nije dosadno
Pošto je ovaj program imao živi auditorijum, čujemo histerični vrisak koji se do kraja skeča ne smiruje. Kako su naknadno članovi ove družine posvedočili u svojim memoarima, reakcija gledališta bila je tako vehementna i bučna da su se neke replike gotovo pogubile. U svim kasnijim izdanjima tipa “Best of…” ova tačka je uvek imala počasno mesto.
U celokupnom jadu koji caruje našom političkom scenom gorepomenuti “blesavi hod” ostaje paradigma, a domaće varijacije na pomenutu temu u sveukupnom obilju sličnog ili još grđeg ne dozvoljavaju nam da se previše upustimo u čemerna premišljanja: šta nas je snašlo. Ako smo u bezizlazu, makar nam nije dosadno.
Pošto u ovom delu brdovitog Balkana već poduže ne postoji vlada sa svojim ministrima (svi su trenutno u ostavci i čekaju, u strahu šta će da odluči srpski Overlord, da pozajmim ovaj izraz od Basare), nema nade da će se nešto bitno promeniti. Ali ako smo pred izborom lokalne varijante Ministarstva blesavog hoda, konkurencija je oštra i neizvesna. Nema ministarstva u kojem se u protekle dve godine nije primenjivao “blesavi hod” i to u oblastima koje odlučuju da li će narod sutra imati hleb ili će hrpimice stati pred kazan sa čančetom u ruci.
Uzmimo ministra rudarstva koji se proslavio nizom zamisli (još opasnost nije prošla) koje zemlju mogu da oteraju u bedak. Na prvom mestu top liste je njegov životni san (mali Đokica ima pravo na takve bedastoće, ministar ne). A njegov san je da uz pomoć nekakvih džinovskih investicija iz Kine poveže Severno more preko Dunava i prokopanog kanala do Vardara, pa tako sve do Soluna! Da je neki pučkoškolac u moje vreme ispalio ovakvu “raketlu”, profa bi mu rekao: “Sedi drvo na drvo, jedan!”
Pozivao se ovaj čova na nekakve nacrte nepostojećih Kineza (…). Ko je autobusom ikad putovao dolinom Južne Morave do Skoplja na Vardaru mogao je da vidi da nema te silne vode koja bi uz sve fortifikacijske radove mogla da omogući bilo kakvu plovidbu. Javljali su se hidro-inženjeri, upozoravali, ali ministar nije odustajao. Sad je i on u ostavci, što ne znači da neće dobiti priliku da i dalje bunca o svom životnom snu
Pozivao se ovaj čova na nekakve nacrte nepostojećih Kineza (i tamo ima verovatno zamlata, ali takvima nije baš pušteno da se rasipaju milijardama dolara). Ko je autobusom ikad putovao dolinom Južne Morave do Skoplja na Vardaru, mogao je da vidi da nema te silne vode koja bi uz sve fortifikacijske radove mogla da omogući bilo kakvu plovidbu. Javljali su se hidro-inženjeri, upozoravali, ali ministar nije odustajao. Sad je i on u ostavci, što ne znači da neće dobiti priliku da i dalje bunca o svom životnom snu.
Isti badža je predvideo otvaranja novih rudnika nikla, a kad su mu geolozi skrenuli pažnju da bi ovaj proces poremetio izvore, kvalitet zemlje i ekološke uslove života, on je mrtav hladan izjavio da je nikl bezopasan koliko i voda! Nušić bi rekao: Aferim!
A onda je u jednom trenutku osvanuo na prvim stranama novina sa senzacionalnom vešću da će Kinezi (kako je lako baratati onima koji ne čitaju srpske medije!) spremni da ulože (investiraju) sto hiljada milijardi dolara! Senzacija, dok se ubrzo nije otkrilo da ovaj pregalac ne zna da na engleskom billion znači milijardu, a ne onako kako su nas u školi učili! Pošto je opšta sprdnja odjeknula do neba, vadio se da je to pogrešio njegov prevodilac, a on naivčina…
U ovom “blesavom hodu” njemu uz bok je bio prvi ministar kulture u vladi Dačić-Vučić, istina smenjen posle samo godinu dana, prošlog leta. Ali za to vreme ovaj patriotski kadar se istakao neverovatnom idejom da u deset godina zatvorenom Narodnom muzeju na čeono mesto pri ulazu valja postaviti legendarnu Karađorđevu krvavu košulju kako bi se deca učila srpskom domoljublju!
Posle niza budalaština (…) Tadić je na pitanje kako mu je ovaj VJ pao na pamet, pobedonosno izgovorio: u gimnaziji sam mu predavao psihologiju. To poznavanje psihologije ga je dovelo dotle da je za godinu dana izgubio sve izbore i kandidature (za predsednika Republike, vlade, matične DS), a onda je sada, neposredno pred izbore, rascepio DS i na čelu nove stranke u glavnom gradu ostao ispod cenzusa, čak i ispod klerofašističkih Dveri! Jaka mu psihologija
Na stranu što takva košulja uopšte ne postoji (posle dve stotine godina šta je moglo da ostane od nje!). A onda je, na primedbu da Narodni muzej zadugo neće biti rekonstruisan, domišljato predložio da se Muzej useli u monumentalnu zgradu Pošte naspram državnog parlamenta. Jer, kazao ministar BP: Ko danas piše pisma, kad imamo mobilne i internet! No sve nas je dotukao kad je izmislio da prava kultura mora da bude patriotska, da Međunarodni džez festival Nišville ne treba da dobije ni dinara, jer pravi džezisti sviraju za svoju dušu, a ne za pare!
U tom trenutku njegov savetnik iz Ministarstva se proslavio pozivom na Drugi srpski kulturni ustanak protiv nenarodnih stvaralaca, a državni sekretar, da doskoči ovom ludilu, objavi knjigu o srboljupcima i srbomrscima sa imenima onih koji mrze svoj rod! Navodeći prva imena naše kulture od kojih su neki već mrtvi i klasici (ali i grobna mesta mogu da se preoru). A knjige? Pa ukloniti iz biblioteka za početak.
Tad su sredinom prošlog leta sva trojica smenjena, ali da đavo ne da mira u kulturi, videlo se nedavno. Komisija za stimulisanje muzičkih festivala izbrisala je sa liste festival Mokranjčevi dani (nisu dobro popunjeni neki formulari), a ukinuta je i Tribina kompozitora posle više decenija postojanja. Što je najzanimljivije, ovu odluku je donela petočlana komisija ne baš anonimnih muzikologa, koji su se podičili ovim suludostima. Neverovatno!
Donedavni ministar poljoprivrede je povodom otkrića da je nivo otrovnih materija u mleku deset puta veći od dozvoljivog u omrznutoj Evropi izveo neverovatan spektakl. U nacionalnom tv-dnevniku on je otvorio pakovanje mleka u tetrapaku, sipao u čašu, popio na eks i rekao: Evo, nije mi ništa! E, pa bilo je, smenjen je, ali je otišao na podjednako važno zaduženje.
Nije “blesavi hod” imanentan ovoj novoj garnituri koja dve godine vitla zemljom obećavajući obračun sa tajkunima i korupcijom. Prethodni Overlord Srbije B. Tadić je sredinom prošle decenije doveo diplomanta hemije sa Harvarda, dotad nepoznatog Vuka Jeremića, i postavio ga na mesto ministra inostranih dela.
Najbolju zabavu ponudila je jedna popularna jutarnja radio emisija koja je objavila poruku svog slušaoca: “Juče sam kod Kineza kupio plavu krevetsku presvlaku, a probudio sam se jutros kao Avatar”. Narod je navalio da satima izmišlja recepte kako da nesrećnik skine plavilo sa lica. Ako je to jedina prava zabava, onda smo stvarno poplaveli!
Posle niza budalaština, koje su pokazale da će nas taj patetično srditi čova zavaditi i sa Istokom i sa Zapadom, Tadić je na pitanje kako mu je ovaj VJ pao na pamet pobedonosno izgovorio: U gimnaziji sam mu predavao psihologiju.
To poznavanje psihologije ga je dovelo dotle da je za godinu dana izgubio sve izbore i kandidature (za predsednika Republike, vlade, matične DS), a onda je sada, neposredno pred izbore, rascepio DS i na čelu nove stranke u glavnom gradu ostao ispod cenzusa, čak i ispod klerofašističkih Dveri! Jaka mu psihologija.
Ima u Jagodini gradonačelnik po imenu Palma, nekadašnji visoki oficir u Arkanovim “oslobodilačkim” pohodima, poznat po izjavi da se družio sa Beethovenom, nešto mu poznat. Malo malo, on odabere grupu đaka, pa ih odvede u Beč i sam im pokazuje lepote carstvujušče Vijene. Sam o tome priča, kao i o nedavno upaljenom olimpijskom plamenu. Naime, kandidovaće Jagodinu za sledeće Olimpijske igre, jer već ima bazen, fudbalski stadion, uz zoološki vrt sa žirafom kojoj je dao ime jedne zapadne političarke!
U ovakvom haosu, kad je ovih dana stigao 1. april, čuveni praznik za podvale i izmišljotine, u gotovo svim novinama iskrsli su novi naslovi i najave s namerom da zbune plebs. Na nevolju, sve je to ličilo na svakodnevnu medijsku plevu, niko se nije nasmejao niti navukao. U nadrealnoj zemlji kojom šetaju šeici sa obećanjima da će graditi Beograd na vodi (odmah se dodalo: na hlebu i vodi), baš kao u najnovijem filmu “Američka prevara” sa senzcionalnom Amy Adams, više ništa nije mnogo smešno.
Najbolju zabavu ponudila je jedna popularna jutarnja radio emisija koja je objavila poruku svog slušaoca: “Juče sam kod Kineza kupio plavu krevetsku presvlaku, a probudio sam se jutros kao Avatar”. Narod je navalio da satima izmišlja recepte kako da nesrećnik skine plavilo sa lica.
Ako je to jedina prava zabava, onda smo stvarno poplaveli!
Nagrade i nagrde
Književne nagrade se dodeljuju širom zemaljskog šara, u nekim kulturama one se prihvataju kao deo društvene igre, ali ne kao ulaznica za književni Panteon. U Americi je na najvećoj ceni Pulitzerova nagrada u raznim kategorijama, ozbiljni ljudi retko polemišu sa odlukama, premda je ovih dana poznati književni i pozorišni, filmski pa čak i muzički kritičar John Simon (1925) napisao da bi Pulicerovu nagradu valjalo dodeliti svakom američkom građaninu. U tom slučaju, po Simonu, ne bi se dogodilo da neki važni autori budu zaobiđeni!
Ima tamo i drugih priznanja, ali njihov domet u javnosti je znatno manji, jer se ugled nagrade potvrđuje dobrim pogocima u dugom nizu godina. U Francuskoj, kažu pouzdani hroničari književne scene, ima približno hiljadu nagrada. Dodeljuju ih razne izdavačke kuće, udruženja građana, univerziteti i gradovi sa snažnom kulturnom tradicijom. Sve ima svoju meru i domete, ali se dobro zna da su najvažnije nagrade Goncourtova, Renodot, Medicis, Grand prix Francuske akademije… One deluju na tiraže nagrađenih knjiga, a njima valja pridodati nagrade u različitim književnim kategorijama, koje dodeljuje književni magazin Lire… Sve ostalo, čak i kad dodiruje zonu malih lokalnih prevara i nameštanja, ne stiže do šire javnosti, jer ipak postoji skala vrednosti.
Najčudnija je nagrada koju su 1903. godine uvela braća Goncourt. Od tada ona ima svoj ritual, žiri, sastavljen od akademika i poznatih pisaca, zaseda u jednom čuvenom pariskom restoranu, svaki član žirija služi se escajgom obeleženim njegovim imenom, a niko ne krije da nije pročitao najvažnije knjige (ne stižu, pišu svoje), pa se nagrada dodeljuje na osnovu javnih odjeka, minulog rada i od oka. Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao dagodišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti.
Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao da godišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti
U srpskoj književnoj žabokrečini nagrade se prihvataju kao dar sa neba, ili kao deo domanovićevske tradicije, zavisno od ugla posmatranja. Najveću pozornost svake jeseni izaziva Nobelova nagrada za književnost, i odjednom se pojave ljudi koji su prvi čuli za Remunku Heru Miler, ili austrijanku Elfridu Jelinek, a već imaju sumnju da li je nagrada otišla u prave ruke. Poslednjih decenija barem desetak pisaca sa našeg atara pomno iščekuje dobre vesti sa Severa, nekolicina među njima ima već napisane govore zahvalnosti. Samo treba da stigne ta prokleta vest.
Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja. E, pa to smo mi, dotle je došlo.
U Srbiji se godišnje dodeli oko 400 nagrada. Niko to tačno ne zna, ko bi još to brojao, ali našao se neko. Pesnik, satiričar i kritičar Predrag Čudić objavio je knjigu ‘‘Practicum – velika žetva lovorika“ (izdanje Gradinar, Rožaje, 2001) u kojoj je poimence naveo ukupno 387 nagrada! Što će reći da se gotovo svakog dana u kalendarskoj godini dodeli neko zvučno ili besomučno priznanje. Zato nije čudno kad u knjižari naletite na knjigu nekog anonimusa, koji na koricama istakne listu osvojenih književnih nagrada. Nije uopšte važno što se autor bori sa gramatičkim pravilima i sintaksom, ali ko bi još o tome vodio računa!
U svojoj novoj knjizi ‘‘Vejači ovejane suštine – nova histerija srpske književnosti“ (izdavač Braničevo, Požarebac) Čudić se bavi nekim nagradama ponaosob, ali ga je mrzelo da ponovo prebrojava književna priznanja. Po mom uvidu, neke nagrade sa prvobitnog Čudićevog spiska su nestale (možda su se pritajile kao virusi), a neke nove su se pojavile.
Ako dosad niste znali, postoje nagrade u kojima preovlađuju odevni predmeti i zlato (ne košta ništa, ali dobro zvuči). Pomenimo Matićev šal, Zlatna značka Vukova, Zlatna kaciga (sa njom na glavi se bole piše!), Zlatna kolajna…
Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja
I dalje, kako to lepo zvuči: Mikina čaša, Kondir Kosovke devojke, Zlatni krčag, Zlatna fontana, Zlatna maslina, Zlatna plaketa Car Dušan, Kosovski božur, Pesničko uspenje (do neba, naravno!), Zlatni talir, Drvo života, Hrisovulje, Plaštanice…
Teško je ustanoviti ko su osnivači ovih priznanja. Neka se dodeljuju svake godine, neka povremeno. Pokretači su grupe građana, pisci okupljeni oko nekog festivala ili doma za kulturu, nekadašnje boračke (Subnor) organizacije, kako kome padne na pamet. Postoje tri nagrade iz različitih pravaca koje nose ime Ive Andrića (laka mu zemlja!) a nedavno je i Kusturica iz svog Kamengrada (povremeno ga nazivaju Andrićgrad) najavio da pokreće nagradu sa imenom IA, koja će zaseniti sve ostale (!).
Atmosfera oko većine nagrada je negde između britanske serije “Mućke” i “Monty Pythona”. Najpoznatija, NIN-ova, samo jednom nije dodeljena, 1958, kad je žiri nadmeno ocenio da nijedna knjiga te godine sa srpsko-hrvatskog jezičkog područja nije zaslužila nagradu! Ovaj skandal je ubrzo otkrio da je većina članova žirija odbila da nagradi fascinantnu knjigu Miodraga Bulatovića “Crveni petao leti prema nebu”. Potom je većina članova žirija smenjena.
Nešto slično, dovoljno skandalozno, ali u suprotnom smislu, dogodilo se 2005, kad je žiri nagradu dodelio knjizi Mira Vuksanovića “Semolj zemlja”. U velikoj anketi u nekoliko kulturnih rubrika su se učesnici složili samo u jednom: ova knjiga sve može da bude samo ne roman. Nakon toga je uredništvo NIN-a, mimo običaja da se deo žirija zadrži za sledeći mandat, radi kontinuiteta, smenio ceo žiri i postavio nove ljude.
Valjda je najbizarniji sticaj okolnosti oko Vitalove nagrade “Zlatni suncokret”. Obično se koji mesec dana ranije proglasi tročlani žiri, koji bira najbolju od svih knjiga, nezavisno od žanra, objavljenih u prethodnoj godini. Tako ovi nesrećnici biraju između više od hiljadu knjiga. Šta je od toga pročitano, niko ne zna, ali za čitanje svih ukupno potrebna je decenija života. Nema veze, u javnosti se ova nagrada po navici, neprofesionalnoj lenjosti i brzopletosti naziva uglednom.
Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo kako je sam govorio večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu”
U godinama kad je novinska književna kritika maltene nestala, a ona akademska ili univerzitetska jedva da daje života, već podugo Večernje novosti dodeljuju nagradu Meša Selimović. Ove godine, kao i prethodnih, u glasanju za sve žanrove sudeluje 56 osoba, a redakcija se hvali da je to najmnogoljudniji žiri kritike na svetu. Najmnogoljudniji, bez ikakve sumnje, ali za dve trećine glasača niko nikada nije čuo.
I nemojte misliti da neka od ovih neobičnih priznanja ide nekim lokalnim genijima. Često se dodeljuju akademicima, piscima koji su miljenici beogradske čaršije, a ne pamti se da je neko diskretno odbio ovakva visoka priznanja. Kad pogledate beleške o autoru na kraju knjige, neki od njih beleže i po 40-ak nagrada, od kojih su polovina uvreda zdravoj pameti.
Ima, istinu govoreći, uglednih nagrada koje su se urušile pod navalom provincijske alavosti. Tako je nagrada ‘‘Branko Miljković“, po definiciji namenjena mladim, novim autorima (B. M. je umro u 27 godini), sredinom osamdesetih dodeljena Oskaru Daviču, koji je već bio trostruko stariji od nesrećnog Branka. I Oskaru to nije bilo čudno. Palo sa neba, pa šta!
Za neke nagrade smo čuli kad se dogodi skandal najnižeg reda. Pre desetak godina, u Kruševcu je dodeljen Zlatni krst cara Lazara (ni do tada ni posle nikad nismo čuli za ovo čudo od nagrade). Tročlani žiri je nagradu dodelio Vuku Draškoviću. Niko ne bi dao ovoj vesti ni pišljivog boba, da se nije javio vrsni pisac Danilo Nikolić, jer je iz novina saznao da je i on sudelovao u odluci za ovu nagradu. Ali njemu je odgovorio pisac-večiti disident, u to vreme na visokom položaju u srpskom Ministarstvu kulture, do kojeg je stigao sa kadrovske liste VD. On je Nikoliću učtivo odbrusio: Nas dvojica smo odlučili, a ti nisi mogao da promeniš ništa!
Neko bi sad mogao da cinično kaže: pa šta, neka cvetaju svi cvetovi!
Ovde je nevolja što je korov prevladao, i što su mediji potpuno razrušeni, te sve što stigne do redakcija, ima istovetan tretman. Kulturna javnost je zbunjena i sluđena, teško joj je da se snađe u ovom bunilu.
Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo, kako je sam govorio, večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu!”