Prva dvostruka kanonizacija papa u povijesti Rimokatoličke crkve je spektakularno odigrana i globalno obilježena. Istodobnim proglašenjem svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. papa Franjo je još jednom manifestirao širinu svoje velikodušnosti i političke genijalnosti istovremeno poslavši nedvosmislenu poruku o važnosti jedinstva konzervativne i reformatorske struje u katolicizmu. Ovim činom, komentira John Allen, najpoznatiji američki vatikanolog: ‘’Franjo se ne obraća samo svijetu, nego i suprotstavljenim taborima unutar Katoličke crkve. Jedni su liberali i njihov junak je Ivan XXIII., a heroj konzervativaca je Ivan Pavao II.”.

 

Angelu Roncalliju, dobroćudnom starcu koji je sa 77 godina tek poslije jedanaest glasovanja postao papom, bila je namijenjena sporedna uloga prijelaznog upravitelja Rimske stolice dok se ne nađe trajnije rješenje. Kardinali oklijevaju i snuju, ali Bog providnosno određuje. Bio je papa samo pet godina (1958. -1963.), ali sasvim dovoljno da inicira najznačajniji pokret obnove Crkve koju je tek trebalo uvesti u moderni svijet. Providnost ga je na poseban način pripremila za tu ulogu provjetravanja i otvaranja dugotrajnom diplomatskom službom u Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj i Francuskoj.

Ivan Dobri i Ivan Pavao Veliki bez sumnje spadaju među najuglednije i najutjecajnije ličnosti suvremenoga svijeta koji ih je prepoznao kao globalne lidere, ljude najvišeg moralnog autoriteta, ali i kredibiliteta, kao dušobrižnike čovječanstva i neumorne navjestitelje nade, mira i pravde. Ostat će zapamćeni kao ljudi koji su iskreno nastojali, u drugačijim kontekstima i različitim intenzitetom, biti pomiriteljima naroda, kultura i religija

 

Da nije bilo dalekosežnih reformi Drugog vatikanskog koncila, ne bi bilo ni poljskog ni njemačkog, a ni sadašnjeg argentinskog pape. No Ivan XXIII. u povijest ulazi kao ”Dobri papa” jer su naširoko prepoznate toplina njegove ličnosti, pristupačnost, jednostavnost u međuljudskim odnosima i posvemašnja dobrohotnost. Po tome je vrlo sličan, ali i nadasve drag papi Franji koji ga je brzopotezno svrstao uz velikog Poljaka. Pamtim kako je i za moje njemačke protestantske profesore teologije Ivan XXIII. bio der gute Papst.

 

U ovom kontekstu se valja opet osvrnuti na njegovu epohalnu encikliku Pacem in terries čija je programatska i proročka misao i te kako relevantna i smjerodavna i za našu turbulentnu sadašnjost: “Mir na zemlji, za kojim su živo čeznuli svi ljudi svih vremena, može se, očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim održavanjem reda što ga je Bog uspostavio.”

 

Ako je Ivan XXIII. bio Dobri, onda Ivan Pavao II. zaslužuje da se njegovu imenu doda titula Veliki. Samo su dvojica papa u povijesti titulirana tako, Leon Veliki iz 5. stoljeća i Grgur Veliki iz 6. stoljeća. Obojici se odaju izričita priznanja za osobnu hrabrost i pregovaračku mudrost u postizanju mira nasuprot opasnim barbarskim navalama Huna i Lombarda. Kontekstualne sličnosti u opasnosti po civilizaciju lako je naći i kod utjecajnog, hrabrog i mudrog poljskog Pape.

 

Ovih dana smo se prisjetili kako je sovjetski diktator Staljin 1935. podrugljivo pitao koliko tenkovskih divizija ima papa. Providnost je htjela da četvrt stoljeća poslije Staljinove smrti za papu bude izabran jedan Slaven iz sovjetske zone, koji će snagom “otpisane” vjere i nepobjedive istine “otjerati” sovjetske tenkove iz svoje domovine Poljske te znatno pridonijeti urušavanju komunističkog jednoumlja i totalitarizma u Europi.

 

Prisjetimo se i nekih izuzetno važnih političko-ekumenskih činjenica koje su ovih slavljeničkih dana premalo isticane. Poljski papa se nije plašio otići u Nikaragvu dok su tamo vladali marksizmom opijeni sandinisti, ni na Castrovu Kubu, govoriti muslimanskoj omladini na stadionu u Kazahstanu, prvi posjetiti židovsku sinagogu u Rimu ili tamo propovijedati u luteranskoj crkvi.

Obojica su bili duboko uvjereni da ekskluzivnu izoliranost i konfrontaciju treba zamijeniti dijalogom i suradnjom, te da pravilo mora biti pluralnost pristupa i poštivanje svih bez nametanja uvjerenja i bez gubitka vlastita identiteta. Ostaju nam kao uzori kako graditi mostove sporazumijevanja i međusobnog pomaganja, a rušiti zidove koji dijele i onemogućuju komunikaciju i uzajamnost

 

Bez njega je, ponavljamo, nemoguće zamisliti rušenje totalitarnih komunističkih sustava u (njegovoj) Istočnoj Europi, glavnog i najvećeg neprijatelja ne samo kršćanske vjere nego i opće ljudske slobode i demokracije. Mislim da ga je Providnost, u koju je on duboko vjerovao, posebno pripremila za tu ulogu kao i za navedene odvažne iskorake.

 

Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. su bili vizionari koji su iz vidika svog kristološki utemeljenog humanizma neumorno ukazivali na vrijednost, dostojanstvo i nepovredivost svakog ljudskog života, pa su stoga i pozivali na ljubav, mir, solidarnost i pravdu u svim društvenim zajednicama i u međunarodnim odnosima.

 

Zajedničko im je i to što su znali zbuniti svijet, jer su istovremeno bili tradicionalni i revolucionarni, kršćansko-etički dosljedno konzervativni, a socijalno-politički dalekovidno progresivni. I po tome su nevjerojatno slični papi Franji koji ih je ovih dana uvrstio među rimokatoličke svece i ekumenske uzore.

 

Ivan Dobri i Ivan Pavao Veliki bez sumnje spadaju među najuglednije i najutjecajnije ličnosti suvremenoga svijeta koji ih je prepoznao kao globalne lidere, ljude najvišeg moralnog autoriteta, ali i kredibiliteta, kao dušobrižnike čovječanstva i neumorne navjestitelje nade, mira i pravde. Ostat će zapamćeni kao ljudi koji su iskreno nastojali, u drugačijim kontekstima i različitim intenzitetom, biti pomiriteljima naroda, kultura i religija.

 

Obojica su bili duboko uvjereni da ekskluzivnu izoliranost i konfrontaciju treba zamijeniti dijalogom i suradnjom, te da pravilo mora biti pluralnost pristupa i poštivanje svih bez nametanja uvjerenja i bez gubitka vlastita identiteta. Ostaju nam kao uzori kako graditi mostove sporazumijevanja i međusobnog pomaganja, a rušiti zidove koji dijele i onemogućuju komunikaciju i uzajamnost.