autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Srbija se raspada

Autor: Filip David / 08.02.2015. Leave a Comment

Sudeći po januaru mesecu 2015. ova godina doneće nova iskušenja Srbiji. Jednako vlastima kao i stanovništvu. Otvaraju se pukotine koje prete raspadu čitavog sistema. Sustižu se afera za aferom na različitim nivoima vlasti.

 

Fond za humanitarno pravo objavio je kako poseduje dokumente da je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, nekadašnji komandant 37. motorizovane brigade tokom rata na Kosovu, direktno odgovoran za zločine nad civilima u selima Rezala i Staro Čikatovo kao i za skrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj.

Fond za humanitarno pravo objavio je kako poseduje dokumente da je načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, nekadašnji komandant 37. motorizovane brigade tokom rata na Kosovu, direktno odgovoran za zločine nad civilima u selima Rezala i Staro Čikatovo kao i za skrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj

 

Bez uvida u dokumente koje poseduje Fond, Ministarstvo odbrane je optužbe odbacilo uz ocenu kako “takvi javni nastupi Fonda za humanitarno pravo direktno narušavaju ugled Republike Srbije i njene Vojske”. Slična je izjava i premijera Vučića. Ljubiša Diković je sve optužbe nazvao “prljavom kampanjom”.

 

Ako nema Dikovićeve krivice postavlja se pitanje ko je kriv za spomenuti masakr i premeštanje žrtava u masovnu grobnicu u Srbiji. Da li je Tužilaštvo, koje je u svim srpskim režimima, ne samo ovom, uvek bilo pod očevidnim uticajem izvršne vlasti, spremno da ovaj nesumnjivi zločin istraži do kraja i ko je taj ko može Tužilaštvu garantovati nezavisnost i nezavisnu istragu?

 

Raspoloženje dobrog dela javnosti ne ide na ruku nezavisnim istragama zločina i to je ozbiljan problem, jednako moralne koliko i pravne prirode sa kojima se Srbija suočava.

 

Srbija je, takođe u krupnim finasijskim i ekonomskim problemima. Dug je daleko premašio i domaće zakonsko ograničenje od 45% u odnosu na BDP i predviđa se da će u ovoj godini dosegnuti neverovatnih 80%.

 

Iako je zakon Srbije o granici zaduživanja premašen još pre tri godine, niko ne samo da nije odgovarao, nego nisu preduzete niti bilo kakve mere kako bi se dug posle nekog vremena vratio u zakonski okvir. To poigravanje sa zakonom pokazuje koliko se zakon u Srbiji ozbiljno uzima i koliko je zemlja daleko od vladavine prava, mišljenje je domaćih ekonomskih analitičara.

Ovih dana je štediše srpskih banaka pogodilo nešto poput jakog strujnog odara. Kasa Agencije za osiguranje depozita koja je garantovala zaštitu uloga do pedeset hiljada evra, ispražnjena je do dna, saopštava Ministar finansija. Ko je i kako uzimao ove namenski zaštićene pare, nije objašnjeno. Samo je rečeno da se priprema novi zakon o depozitima koji će odgovornost i troškove podeliti između banaka i ulagača!

 

Domaći mediji ove zastrašujuće podatke objavljuju kao uzgred, u jedva uočljivim rubrikama, gde se objavljuju dosadne, nevažne vesti iz ekonomije. I u ovome zatajili su država, vlast i pravo. A reč je o životno važnom pitanju, opstanku države. Svakako, rešenje nije u tome da se izaziva panika, ali se mora saopštiti istina, ma koliko alarmantna bila.

 

Ovih dana je štediše srpskih banaka pogodilo nešto poput jakog strujnog odara. Kasa Agencije za osiguranje depozita koja je garantovala zaštitu uloga do pedeset hiljada evra, ispražnjena je do dna, saopštava Ministar finansija. Ko je i kako uzimao ove namenski zaštićene pare, nije objašnjeno. Samo je rečeno da se priprema novi zakon o depozitima koji će odgovornost i troškove podeliti između banaka i ulagača!

 

Mnogi ovo tumače kao još jedan u nizu poteza koji kažnjavaju one koji su najmanje krivi, a oslobađaju odgovornosti isključive krivce. Kada neko u Srbiji govori o “novim merama” to uvek zvući zlokobno i na štetu slabijeg i bespomoćnijeg.

 

Još jedna “januarska afera” potresa Srbiju. Zaštitnik građana Saša Janković optužio je Vojnobezbednosnu agenciju da bez odluke suda špijunira političke stranke, lidere sindikata i pojedine sudije. Pored toga, Janković je okrivio vojnu bezbednost da prisluškuje bez naloga suda ali i da štiti visoke vojne oficire umešane u korupciju. Umesto u zatvor šalje ih u penziju.

 

Ministar odbrane Bratislav Gašić na ove optužbe ogovora kako ga je ”sramota da komentariše saopštenje zaštitnika građana“. Uprkos ovakvom “odgovoru”, koji, naravno nije nikakav odgovor, nego izbegavanje odgovora, afera se zahuktava.

 

Očevidno, ombudsman je zagazio u minsko polje. Na društvenim mrežama zakazan je protest protiv skrivanja informacija i nezakonitog delovanja tajnih i bezbedonosnih službi.

 

Istovremeno, poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić izjavio je kako zaštitnik građana ima pravo pristupa bilo kom dokumentu u ovoj zemlji, te mu zato ne treba ničija saglasnost komentarišući odbijanje vojske da bez odobrenja Tužilaštva ne dozvoli uvid u neka dokumenta o finansijskom poslovanju.

Početak februara donosi novi talas prikrivanja istine. Međunarodni sud pravde odbacio je i hrvatsku i srpsku tužbu za genocid, ne negirjući zločine koji su počinjeni. Umesto da doprinese smirivanju situacije ovakvom odlukom suda, strasti se ponovo razbuktavaju. Napetost se samo povećava. U srpskim tablodima krupni naslovi “Pobeda!” što protivureči zdravom razumu i samom karakteru presude

 

Ovakvi zahtevi zaštitnika građana i poverenika za informacije već su ocenjeni od strane najviših organa vlasti kao pokušaj destabilizacije Srbije, a neki analitičari bliski Srpskoj naprednoj stranci, to nazivaju izdajničkim delovanjem što veoma potseća na već poznatu retoriku iz Šešeljevih i Miloševićevih vremena.

 

I početak februara donosi novi talas prikrivanja istine. Međunarodni sud pravde odbacio je i hrvatsku i srpsku tužbu za genocid, ne negirjući zločine koji su počinjeni. Umesto da doprinese smirivanju situacije ovakvom odlukom suda, strasti se ponovo razbuktavaju. Napetost se samo povećava. U srpskim tablodima krupni naslovi “Pobeda!” što protivureči zdravom razumu i samom karakteru presude.

 

U vreme sve veće bede jedino čega ima u neograničenim količinama u zemljama kojima preti kolaps jesu demagogija, izigravanje zakona i istrajavanje na skrivanju istine.

 

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: banke, Beležnica, ekonomija, Filip David, Fond za humanitarno pravo, Kosovo, masakr, vlast, žrtave

Filozofija bede

Autor: Filip David / 01.02.2015. Leave a Comment

 Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi  svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.

 

U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizilaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice.

Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad potaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi  svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal

 

Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvarana u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.

 

Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne svim oblicima despotija. Beda ne proizilazi samo iz materijalne nemaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.

 

Strahota bede prodire do same suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskoga uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.

 

 Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, nemaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti I tuposti.

 

Bedastoća je najteži oblik bolesti ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.

 

Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlike između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. “Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga  od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!” – to su životne devize koje eleminištu i ponos i čast, i stid i sram.

Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući.

 

Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju za statusne simbole.

 

Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i eurima. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.

 

Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti.

 

 Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari dobar biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.

 

Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslabađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.

 

U svojoj krajnjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi.

 

Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.

 

Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekakvo prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu.

Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski

 

Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti.

 

 Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovoga područja veoma su bliski.

 

Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave.

 

Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednoga dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.

 

Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržavati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: beda, Beležnica, filiozofija, Filip David, mržnja, solidarnost, život

Tamni vilajet

Autor: Filip David / 25.01.2015. Leave a Comment

Poslednjih nekoliko godina teških raskola, velikih nesreća i malih nada da se pameću i razložnošću išta može popraviti od onog što je slepa sila razvalila, mnogi su posustali i više ne veruju ni u šta. U potpunoj bespomoćnosti i beznađu izoluju se od onoga što se zbiva oko njih, kao sveti istočnjački majmun koji zatvara oči, pokriva uši i čvrsto drži zatvorena usta. Pojavila se posebna vrsta skeptika proklamujući da je u ovakvom svetu jedini spas biti izvan toga sveta. Preostala je samo mrzovolja, nekakva duhovna malaksalost, utapanje u opštu rezignaciju.

 

Rumunski pesnik Mirča Dinesku napisao je posle obaranja Čaušeska: “Trenutno moja osećanja su lokalizovana u jednoj zoni koja bi se mogla nazvati ‘odvratnost’. Zahvatilo me je bezgranično gađenje…

 

Za vreme Čaušeska nije postojala dobro definisana hijerarhija vrednosti. Ali je zato postojala hijerarhija podlaca. Dobro smo i sigurno znali ko je podlac. Posle 22. decembra podlaci su se prerušili. Mnogi bivši ‘veliki’ komunisti postali su veliki antikomunisti. Dobar deo doušnika ‘sekuritatee’ proklamuje sada sebe za žrtve staroga režima. Ove maske koje su posle decembra sebi natakli mnogi, pretvorile su se u groteskni politički spektakl”.

Odvratnost i gađenje – to su dva oblika tipičnog ponašanja intelektualaca u bivšim komunističkim zemljama kojima se objašnjava odustajanje od borbe za stvarne i suštinske društvene promene

 

Odvratnost i gađenje – to su dva oblika tipičnog ponašanja intelektualaca u bivšim komunističkim zemljama kojima se objašnjava odustajanje od borbe za stvarne i suštinske društvene promene.

 

Iz euforije skliznulo se u apatiju. Iz pokliča da je pravi život tek pred nama utonulo se u pasivnost. Naš trud je, lamentiraju, uzaludan. Šta činiti kada je svaki novi korak samo novo razočarenje? Ništa, odgovaraju sami sebi. Umrtviti se, prestati da daješ znake života, postati i sam mrtvaja kao što se u mrtvaju pretvorilo sve oko tebe.

 

Svakoga dana srećemo te koji dižu ruke od svega, osim od malog sopstvenog interesa. Njima više nije važno kakav je taj svet u kojem su. Morala nema? Pa šta, od toga se ne umire. Sve je razoreno? Neka, i ruševine su nekakav zaklon. Poniženje je opšte, pa neka je. Čemu poštovanje i samopoštovanje? Nismo više deo civilizovanog sveta? Svet nam nikada nije ni bio potreban. Postali smo palanka? U redu, život u palanci je bezbedan i siguran.

 

Normalan čovek ima potrebu da diše punim plućima. Ali kako disati punim plućima u staklenoj posudi koja je hermetički zatvorena? Ako ćemo se već ugušiti, pre ili kasnije, zašto se uopšte zamarati uzaludno pokušavajući da se napolje izađe? Poživimo u miru bar onoliko koliko možemo. Predaja je smirenje. Pasivnost je lekovita. Slepilo blagosloveno. Tupost neophodna. Bilo šta da učinimo može nam biti samo gore.

Kaže jedan od ideologa nove srpske desnice: “Stav sveta nas ne mora da se tiče. Možemo ugasiti radio, televiziju, ne čitati novine dok posao ne završimo”. I tu se negde susreće razočarani, uvređeni, zgađeni, pa na kraju nezainteresovani i neutralni intelektualac sa klasičnim fašističkim stavom i ostvaruje se prećutna podrška takvome stavu: ogradi i onda mlati, učini javnost ništavnom i nepostojećom, pa gazi i uništavaj

 

No, nezgoda je u tome što uprkos mnogim suprotnim uverenjima deformacije sistema pre ispravljaju pojedinci nego mase. “Pojedinac je važniji od sistema”, pisao je Jung. Naglašavao je “da svaka promena mora započeti u samome pojedincu, a ne popravljanjem drugih ljudi”. Još pre Junga ovu misao isticali su mnogi mističari, dobri poznavaoci ljudske duše.

 

Kordovero je pisao u 16. veku: “U svakome je ponešto od drugih ljudi. Zato, kogod da čini grešna dela, povređuje ne samo sebe, već takođe i deo sebe koji pripada drugima”. A njegov učenik Isak Lurija tvrdio je da se izgubljeni svet pravednosti i čistote obnavlja tako što svaki čovek pojedinačno svojim jakim moralnim stavom daje važan prilog toj obnovi.

 

Što je svet gori, truliji i zapušteniji, vera u njegovo obnavljanje mora biti jača i istrajnija. No, tu mudrost koja je proizašla iz vekova ljudske samoanalize naše vreme nije prihvatilo ili je negde zagubilo.

 

Na sve strane uvećava se broj onih kojih se ništa ne tiče, koji samo “gledaju svoja posla”. Glasovi se umnožavaju: “Ne želimo ni u šta da se mešamo. Mi nemamo veze ni sa čim što se događa”. A “mrtvo more” se širi. Sve tone u opštu, ledenu, uspavljujuću letargiju i tako može trajati deset, sto, hiljadu godina i da nikome ništa ne zafali.

 

Sve ostaje prividno isto, samo su ulice još prljavije, fasade zgrada više propale, ljudi gladniji, dani bliži noćima, a onaj čas svakome upisan kao poslednji stiže, iako je taj dolazak neosetan i nevidljiv. Životu je postavljen čvrsti okvir i iz toga života kao iz one zatvorene posude nema se kud, samo se može malo u njoj batrgati.

Tako se ulazi u “tamni vilajet”, mesto na kraju sveta gde se, kako kaže narodna priča, “nikad ništa ne vidi”. A u potpunoj pomrčini odzvanjaju samo dve rečenice: “To me se ne tiče” i “Gledam svoja posla”

 

Izokrenuto lice te pasivnosti, naličje toga stava “gledaj samo svoja posla” otkriva se u postupcima i ponašanju onih koji smatraju za blagodet što su zidovi sve viši, posude zatvorenije, zabran dobro ograđen i čuvan, glas i oko sveta daleki. U tome polumraku i mraku, u toj magli, u tom samo našem dvorištu onda se može činiti što se hoće i koga je za to briga.

 

Kaže jedan od ideologa nove srpske desnice: “Stav sveta nas ne mora da se tiče. Možemo ugasiti radio, televiziju, ne čitati novine dok posao ne završimo”.

 

I tu se negde susreće razočarani, uvređeni, zgađeni, pa na kraju nezainteresovani i neutralni intelektualac sa klasičnim fašističkim stavom i ostvaruje se prećutna podrška takvome stavu: ogradi i onda mlati, učini javnost ništavnom i nepostojećom, pa gazi i uništavaj. Idealno stanje za svaku vrstu duhovnog i fizičkog fašizma je baš takva mrtvaja u kojoj nikoga više nije ni za šta briga.

 

Tako se ulazi u “tamni vilajet”, mesto na kraju sveta gde se, kako kaže narodna priča, “nikad ništa ne vidi”. A u potpunoj pomrčini odzvanjaju samo dve rečenice: “To me se ne tiče” i “Gledam svoja posla”. A kada se otvore vratnice velikog mraka, onda ne pitaj kome zvona zvone. Zvone tebi, zvone svima nama, ali ni tvoj ni naš poziv u pomoć iz tamnog vilajeta nikada neće stići do spoljašnjeg sveta.

 

(Iz arhive autora)

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, autor, Beležnica, Beograd, borba, desnica, Filip David, Jung, knjiga, književnost, kolumna, komunizam, ljevica, mesto, Mirča Dinesku, pesnik, pisac, politika, Rumunska, Srbija, svet, Tamni vilajet

Oči straha

Autor: Filip David / 18.01.2015. Leave a Comment

Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika. Strah katkada narasta do ludila i paranoje, ali upravo kada je najveći, najteži, postaje napogodniji da se njime upravlja i manipuliše.

 

Strah slama ne samo pojedince nego i čitave države, ali ima država čija stabilnost na strahu počiva. Često čujemo da je bolje umreti nego čitav život provesti u strahu. Ali, strah upravo zasniva svoju moć na žudnji za životom. Mnogi ljudi su pred svojim strahom mali i bedni, strah ih pretvara u nešto sićušno i nisko. Pred strahom od nasilja, torture i fizičkog bola i najsjajniji umovi mogu podleći panici i odustati od svojih svetih životnih principa. Kada se strah uvuče pod ljudsku kožu, čovek postaje gonič ili gonitelj, zver koja proganja ili zver koju proganjaju.

 

”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, zapisao je Bertrand Russell. A jedan drugi pisac, Ivo Andrić, uočava krajnosti do kojih strah dovodi ljudsku prirodu: ”Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri”.

Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika

 

Strah se ugrađuje u mržnju. Strah od drugoga i drugačijeg plodna je podloga za različite vrste predrasuda. Strah izobličuje ljudsku prirodu. Rat je najveći proizvođač straha. Unezverena ljudska lica, lica koja izražavaju strepnju, užas, strah, zaštitni su znak svake ljudske klanice. Strah je skriven i tavori negde duboko u tami ljudske svesti.

 

Skriven iza mnogo naslaga, civilizacije, kulture, vaspitanja, probuđen skače i razdire utrobu poput najgoreg zlotvora. Razotkriva pravu prirodu čovekovu, uvećava slabost karaktera, do nebesa uzdiže jad i kukavičluk. Ako hoćeš nekoga do kraja da poniziš, pronađi način kako da probudiš njegov strah.

 

Društva opsednuta strahom žive u stalnom osećanju ugroženosti od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja. Svoj način života, svoje zakone, ekonomiju, kulturu i svakodnevni život organizuju kao opšti sistem narodne odbrane od sveprisutnog neprijatelja. Deca se od malena, u školama, podučavaju opasnostima koje sa sobom donose stranci.

 

Strane knjige i uopšte strana kultura opasni su jer je njihova skrivena svrha da svojim neprihvatljivim idejama oslabe obrambenu moć. Tuđi uticaji podrivaju samosvojnost i jedinstvenost. Ako popusti patriotska budnost, neprijatelji koji ne miruju ostvariće paklene ciljeve. Tako se ksenofobija ugrađuje u temelje obrazovnog i vaspitnog sistema. Strah je sigurno oruđe tirana u vladanju nad zaplašenim narodom.

 

U državama i političkim sistemima zasnovanim na strahu strah je tama koja obavija zemlju. Strah pada kao sneg, kao kiša, u vazduhu je koji se udiše, u mirisu pejsaža, u rečnim izmaglicama, u smogu što prekriva gradove. Ljudi u takvim zemljama ni o čemu ne govore glasno, nego samo šapatom. Tihi su i u svojim najintimnijim trenucima. Odasvud ih motre velike oči straha.

”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, zapisao je Bertrand Russell. A jedan drugi pisac, Ivo Andrić, uočava krajnosti do kojih strah dovodi ljudsku prirodu: ”Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri”

 

Onaj ko nije živeo u takvoj državi i dolazi iz drugačije sredine gde strah nije bio dominantno osećanje ne može ni da razume, ni da shvati ovakav način života zasnovan na neprekidnoj strepnji i duboko usađenom strahu. Njemu taj svet izgleda sluđen i priglup, nesposoban za komunikaciju i razmenu mišljenja. Onaj ko nije osetio moć i sveprisutnost straha ne može shvatiti postupke ljudi koji u strahu već generacijama žive.

 

Odlike takvog života su potištenost, sivilo, ozlojeđenost, sumornost, zatvorenost. Ali, duboka potisnutost mnogih drugih osećanja i potreba sabira negde u ljudskom podzemlju pritajeno i sve jače nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo gušeno strahom katkad bukne erupcijom gneva i iznenadne surovosti, okončavajući se rušilaštvom i krvoprolićem. Jer, društva zasnovana na strahu, uprkos opsežnim merama vlastodržaca da sve drže pod kontrolom, pre ili kasnije izmiču kontroli. To su nestabilna, nesretna društva, opasna za svoje podanike, ali i za sav ostali svet.

 

Istorija Balkana i istorija Istočne Evrope dobro poznaju iskustvo i tradiciju vladavine i manipulacije strahom. Naše doba nije u tome odmaklo prethodnim vremenima. Strah se širi, daje podstreka mržnji, parališe otpor prema nasilju. Strah od suseda stvara etnički čista područja. Ovde demokratija postaje sinonim za opštu nesigurnost. Politički izbori očekuju se kao dolazak sudnjega dana.

 

Svaka pomisao na promenu vlasti prikazuje se kao pretnja raspadu društva. Izborni slogani ne počivaju na obećanjima boljeg života, nego na apokaliptičnim upozorenjima o totalnom krahu ako pobede oni drugi. I pomisao na nekakvu promenu stvorenim uslovnim refleksom kod većine izaziva strah.

Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam

 

Mnoštvo priča o velikom junaštvu najpre niče tamo gde je kukavičluk dominantna osobina. Pripovesti o velični nastaju u vremenima opšte mizerije. Slobodu najviše slave oni koji je najmanje imaju. Hrabrošću se diče sitne duše ispunjene strahom. Mudar čovek ume da čita ovaj naopaki smisao poruka vremena. I shvata da strah, u svojim raznim oblicima, vlada ovim našim svetom.

 

U ropskim zemljama podanici najviše strepe od nekontrolisane moći i nasilja tirana, a tiranske vlasti više od svega drugoga plaše se istine koja razjeda njihovu moć, razotkrivajući bedu i niskost laži zasnovane na strahu.

 

Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam. Treba pobediti svoj sopstveni strah u kojem nije samo strah za svoju sudbinu, nego i svojih najbližih. A kada se to dogodi, kada se nađu ljudi sposobni da ukrote ili pobede strah, društva izgrađena na strahu, ispunjena strahom, takve pojedince proglašavaju glavnim i najvećim neprijateljem.

 

Čovek zagledan u svoj ili tuđ strah, opsednut ili hipnotisan strahom, gubi ličnost i identitet. On je bez slobode, bez sopstvene misli, bez budućnosti, kao što su bez njih države i narodi čiji se život odvija u senci straha.

 

(Iz arhive autora)

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Arhiva, autograf.hr, autor, Beležnica, Bertrand Russell, dobro, Društvo, država, epidemija, Filip David, Ivo Andrić, kolumna, moral, oči, pisac, pobeda, politika, strah, Vlada, zakon, zaraza, zlo

Spasavanje Kapetana Dragana

Autor: Filip David / 11.01.2015. Leave a Comment

Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.

 

Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.

 

Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.

Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije

 

Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.

 

Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.

 

I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.

 

Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.

 

U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.

Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana (…) potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni…

 

Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.

 

”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…

 

I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.

 

Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.

 

Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.

Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!

 

Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.

 

Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.

 

Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.

 

Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!

 

Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Austrija, autograf.hr, Beležnica, desnica, Dragan Vasiljković, Filip David, Hrvatska, Jugoslavija, Kapetan Dragan, kolumna, ljevica, ministar, Nikola Selaković, presuda, Slobodan Milošević, Srbija, sud, suđenje

Patriotizam i siromaštvo

Autor: Filip David / 04.01.2015. Leave a Comment

Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.

 

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..

Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića

 

Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?

 

Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?

 

Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.

 

Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.

 

Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.

Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo

 

Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.

 

Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.

 

Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.

 

Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.

 

Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.

U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?

 

To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.

 

Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.

 

Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.

 

U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: anketa, autograf.hr, Beležnica, Beograd, Evropa, Evropska unija, Filip David, kolumna, Kosovo, Nikolić, patriotizam, penzija, plata, siromaštvo, Slobodan Milošević, Srbija, Vučić

Sretna nova!

Autor: Filip David / 28.12.2014. Leave a Comment

Pri kraju svake godine sabiraju se rezultati. A prave se i prognoze. Kakva je bila protekla godina, a šta donosi godina koja dolazi.

 

Gotovo jednodušan zaključak političara, ekonomista i običnih građana jeste da je ova, 2014. godina bila loša. Pogoršao se život u svim oblastima važnim za prosperitet države i njenih stanovnika: državni dugovi su se popeli do neslućenih razmera, nezaposlenost je dostigla uznemirujuće brojke, standard je na nezaustavljivoj nizbrdici.

 

Sa govornice Skupštine, iz Vlade, od ministara, od predsednika Vlade čuju se, međutim, ohrabrujući glasovi. Započete su reforme koje obećavaju uspešan oporavak, samo treba izdržati još strašniju krizu koja od prvog januara kuca na vrata. Ukratko: da bi nam bilo bolje, mora nam biti još malo (ili malo više) gore.

 

Ono što brine, pa i plaši nešto starije stanovnike ove namučene zemlje jeste da se neprekidno, kroz dugi niz godina, ponavlja ta, jedna pa ista mantra: ”Strpite se, još samo godinu ili dve treba stezati kaiševe, a onda dolazi vreme blagostanja!” Ta rečenica se u svojim različitim varijantama ponavlja od završetka Drugog svetskog rata, od Titovih vremena, spominjala se i u vreme samoupravljanja, a aktuelna je i danas.

Ako treba, srpski političari se pozivaju i na nesvrstanost, na Titovu politiku, na sve ono što im u određenim okolnostima i u određenom trenutku može pribaviti praktičnu političku korist, na sve ono čega su se sa dubokim i iskrenim gađenjem doskora odricali. To je politika duboke hipokrizije koja je zahvatila ne samo politički vrh nego široke društvene slojeve. Za mnoge je nestabilna i daleka Rusija ostala svetionik koji pokazuje puteve u budućnost

 

Ispada nekako da je krize uvek bilo, a boljeg života nikako. Bolji život je, kako se činilo, bio tu negde skriven, ali je izmicao pred krizom, sunce nikako da se pomoli iza dalekog brdovitog horizonta. Nada je umirala poslednja. Nikada nije sasvim potonula.

 

U komunističkim vremenima obećavao se na kraju puta komunistički raj, danas, sa mnogo više opreza, kapitalistički raj u kojem, istina neće svi podjednako profitirati: oni bogatiji mnogo više, nego oni siromašni. Nisu svi jednako zaslužili Ali, svejedno, gladnih, navodno, neće biti, u šta, istine radi, ozbiljni ekonomisti ozbiljno sumnjaju.

 

Ako ćemo iskreno, vele, gladnih će uvek biti, biće i siromašnih, nikada neće biti posla za sve, tržište kapitala je ćudljivo, a interes profita nemilosrdan i to se mora prihvatiti kao neminovnost.

 

Iz modernog rečnika briše se i ona anahrona reč: solidarnost. Solidarnost je zaostala reč iz doba socijalizma, pa i tada je više bila demagoški ukras, nego socijalna stvarnost. Takav je poredak sveta: uvek je bilo onih ”zrikave sreće”.

 

Sa starom godinom rastajemo se sa gorčinom i brigom zbog svega onoga što se nagoveštava u novoj. Nije to zbog reformi, stvarnih ili prividnih, koje, po uverenju svih, znače još teži život i još veću neizvesnost. Promene su potrebne, neophodne, ali nekako uvek su išle na pogrešnu stranu. I uvek su na kraju ispaštali oni kojima već dugo nije dobro. Uvek su prave žrtve, bilo tranzicije, bilo reformi, oni koji su najbespomoćniji, najranjiviji, bez podrške sa bilo koje strane.

 

Neko je već sve ovo u čemu se nalazimo nazvao ”igranka bez prestanka”. Vrteška koja se kreće sve većom brzinom i ne može da se zaustavi. Vožnja od koje se mnogima zavrtelo u glavi, ali nemaju kud. Da se zaustave i siđu, ne mogu, da se dalje tako voze – neće izdržati.

 

Ipak, nada umire poslednja. Negde, u najskrivenijem delu svoga bića, kod najvećih gubitnika učaureno je verovanje da budućnost donosi i neka iznenađenja, da nije sve predvidljivo i sve izgubljeno. Život nije reka koja teče jednim koritom.

Sa čitavim balastom naizgled nerešivih problema ulazi se u novu godinu. Da li će zaista od 1. januara 2015. ova zemlja i njeni stanovnici biti u nečemu drugačiji nego što su bili do 31. decembra 2014.? Hoće li se otvoriti nebesa i učiniti da se promene politika, ekonomija, mentalitet, da odjednom sve bude drugačije nego što je bilo? Čuda se ne događaju često, ali se ipak događaju. Mada i na čudima treba poraditi. Pa, sretna nam nova!

 

Ima svoje meandre, svoje rukavce i negde u nekom od tih rukavaca krije se ta nada, još uvek samo u neizvesnom iščekivanju, još uvek skrivena.

 

Ali, nisu u pitanju samo ekonomske reforme. Nije samo u pitanju unutrašnja politika i sav onaj teret koji sobom nosi: neuništivu korupciju, nesavladivu ”sivu ekonomiju”, neiskrenost vlasti, potkupljivost medija. Budućnost postavlja i druge zamke: Ni spoljna politika ne uliva previše ohrabrenja. Srbija je u sporovima, većim ili manjim, sa gotovo svim susedima, ali i sa Evropskom unijom čiji član želi da postane.

 

Traži se pomoć sa strane u svim kritičnim situacijama, bilo da se radi o krpljenju budžeta, bilo o nesrećama koje su prouzrokovale prirodne nepogode. Srpska politika postala je prepoznatljiva po tome što opstaje u nekakvom maglovitom okružju, u raskoraku između reči i dela – jedno se obećava, a drugo čini. Sklapaju se sporazumi na najvišem nivou koji se ne poštuju i ne sprovode, računa se da će neki iznenadni obrat u svetskoj politici vratiti točak istorije mnogo godina unazad.

 

Ako treba, srpski političari se pozivaju i na nesvrstanost, na Titovu politiku, na sve ono što im u određenim okolnostima i u određenom trenutku može pribaviti praktičnu političku korist, na sve ono čega su se sa dubokim i iskrenim gađenjem doskora odricali. To je politika duboke hipokrizije koja je zahvatila ne samo politički vrh nego široke društvene slojeve. Za mnoge je nestabilna i daleka Rusija ostala svetionik koji pokazuje puteve u budućnost.

 

Sa čitavim balastom naizgled nerešivih problema ulazi se u novu godinu. Da li će zaista od 1. januara 2015. ova zemlja i njeni stanovnici biti u nečemu drugačiji nego što su bili do 31. decembra 2014.? Hoće li se otvoriti nebesa i učiniti da se promene politika, ekonomija, mentalitet, da odjednom sve bude drugačije nego što je bilo?

 

Čuda se ne događaju često, ali se ipak događaju. Mada i na čudima treba poraditi.

 

Pa, sretna nam nova!

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: 2015., autograf.hr, Beležnica, Beograd, budućnost, ekonomija, Filip David, gospodarstvo, istorija, kolumna, ministar, Nova godina, politika, prognoza, Putin, Rusija, Srbija, svetionik, Vlada

Dvadeset i jednu godinu posle

Autor: Filip David / 21.12.2014. Leave a Comment

Dvadeset i sedmog februara 1993. izvršen je jedan od najmonstruoznijih zločina. Pripadnici srpskih paravojnih formacija oteli su grupu putnika na železničkoj stanici Štrpci, opljačkali ih, mučili i potom streljali, a tela su bacili u jezero Perućac. Jedina krivica otetih putnika bila je njihovo etničko poreklo, osamnaestorica su bili Bošnjaci, a jedan Hrvat. Po svemu što se zna i onome što je u međuvremenu dokazano otmica je izvršena uz logističku podršku Železnica Srbije, MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije.

 

Dvadeset i jednu godinu posle zločina po naredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i srpskog Tužilaštva za ratne zločine na području ove dve države sprovedena je policijska akcija u kojoj je uhapšeno petnaest osoba osumnjičenih za otmicu putnika iz voza u Štrpcima.

 

Šta se i kako dogodilo pa je došlo, istina sa velikim zakašnjenjem, do ovakvog obrta, onda kada su mnogi već poverovali da će ostati nekažnjeni izvršioci i saučesnici ovog zločina? U međuvremenu ubice i zločinci postali su poznati biznismeni i ugledni ljudi u svojim sredinama.

Dvadeset i jednu godinu posle zločina po naredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i srpskog Tužilaštva za ratne zločine na području ove dve države sprovedena je policijska akcija u kojoj je uhapšeno petnaest osoba osumnjičenih za otmicu putnika iz voza u Štrpcima. Šta se i kako dogodilo pa je došlo, istina sa velikim zakašnjenjem, do ovakvog obrta, onda kada su mnogi već poverovali da će ostati nekažnjeni izvršioci i saučesnici ovog zločina? U međuvremenu, ubice i zločinci postali su poznati biznismeni i ugledni ljudi u svojim sredinama

 

Tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u intervjuu za Novi magazin izjavljuje: ”Istraga je dugo trajala zato što su, očigledno, odmah nakon izvršenog zločina počele opstrukcije… lično sam bio začuđen do kog nivoa idu.”

 

Naravno, postavlja  se pitanje zašto je tužilac svih ovih godina ćutao o tim opstrukcijama i koliko se može govoriti i o njegovom  udelu i njegovoj krivici zbog dugogodišnjeg prećutkivanja da opstrukcije ima. Ali je još važnije ko je, kako i zašto učestvovao u toj opstrukciji.

 

Odgovori se mogu lako pronaći i nisu tako skriveni kao što se nekome može učiniti. U tome i jeste apsurdnost čitave situacije, to što se mnogo toga već dugo pretpostavljalo ili znalo, ali nije bilo dovoljno građanske hrabrosti, odlučnosti javnog mnjenja, niti snažnih institucija da se zločinci pohapse i kazne. Država nije mogla da to učini jer je i sama bila kriminalizovana, štitila je i ohrabrivala ovakva i slična zlodela. Vlast je nastupala kao zaštitnik kriminala i zločina, a ne kao produžena ruka pravne države.

 

Na zakasnelu primedbu tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića kako je ”nedopustivo što Milan Lukić i drugi izvršitelji ovog gnusnog čina nisu bili osumnjičeni za ratni zločin” Milena Inić-Drecun, nekadašnja tužiteljka Okružnog tužilaštva u Beogradu, izjavila je da je ”nedopustivo da bilo ko bude optužen za ratni zločin kao ni za drugi zločin, bez dokaza”. Tužilac Vukčević odgovara da je itekako bilo dokaza da je u pitanju ratni zločin.

 

Ova zakasnela polemika deluje apsurdno: nasilnom izdvajanju i odvođenju putnika bošnjačke nacionalnosti iz voza Beograd –Bar. 27 februara 1993. prisustvovali su brojni putnici srpske nacionalnosti, službenici železnice i zvanična lica. Po pisanju Politike neki od putnika komentarisali su izvođenje muslimana iz voza rečima: ”Vodite balije, streljajte ih”. Jedini koji se suprotstavio bio je Hrvat Tomo Buzov, koji je takvom svojom reakcijom potpisao sebi smrtnu presudu.

 

Jasno je da za pravu istragu i hapšenje počinilaca nije postojala ”politička volja”, čime se može objasniti i nemar policije, tužilaštva, nesprovođenje prave i temeljne istrage. A postoje i ozbiljne indicije koje za direktno ili indirektno učešće u otmici optužuju sam vrh tadašnje vlasti. Za istragu je svakako i ponašanje Milene Inić – Drecun koja bi o tome mogla mnogo više da kaže od onoga što je dosada rekla.

Advokat Todorović zaključuje kako Dobrica Ćosić nije učinio ništa da spreči ovaj zločin nad civilima, građanima svoje zemlje, i da je ova akcija izvedena ”uz njegovu potpunu saglasnost i odobrenje”, te da zato ima puno osnova da odgovara pred Haškim tribunalom. Ovi podaci govore o stvarnoj i kriminalnoj opstrukciji pre i posle počinjenog zločina koji zauzima sramno ”počasno” mesto u istoriji beščašća počinjenih zločina na teritoriji bivše Jugoslavije. Takva istorija, verujemo, jednom će biti napisana, a još uvek se ne piše jer za to nema ”političke volje”

 

Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Sandžaka Šefko Alomerović podneo je tužilaštvu Haškog tribunala prijavu da je u kabinetu Dobrice Ćosića isplanirana i organizovana otmica u Štrpcima. Ćosić ga je tužio sudu, ali je kasnije odustao od tužbe.

 

Godine 2002. advokat Dragoljub Todorović u tekstu o odgovornosti tadašnje srpske vlade, pošto je proučio postojeću dokumentaciju, takođe tvrdi da su u otmicu na stanici Štrpci ”nesumnjivo bili upleteni prsti Dobrice Ćosića”.

 

Karakterističan je podatak da je 1. februara 1993. visoki funkcioner železnice obavestio generalnog direktora ŽTP Beograd kako postoji saznanje ”da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš”.

 

Predsednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić nalazio se istovremeno na položaju Vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije i o najavi ove otmice bio je obavešten mesec dana pre nego što se ona dogodila.

 

Advokat Todorović zaključuje kako Dobrica Ćosić nije učinio ništa da spreči ovaj zločin nad civilima, građanima svoje zemlje, i da je ova akcija izvedena ”uz njegovu potpunu saglasnost i odobrenje”, te da zato ima puno osnova da odgovara pred Haškim tribunalom.

 

Ovi podaci govore o stvarnoj i kriminalnoj opstrukciji pre i posle počinjenog zločina koji zauzima sramno ”počasno” mesto u istoriji beščašća počinjenih zločina na teritoriji bivše Jugoslavije. Takva istorija, verujemo, jednom će biti napisana, a još uvek se ne piše jer za to nema ”političke volje”.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: advokat, autograf.hr, Beležnica, biznismen, Bosna, Dobrica Ćosić, Filip David, Haški tribunal, Hercegovina, istorija, Jugoslavija, kolumna, politika, Srbija, Todorović, Tužilaštvo, železnička stanica, zločin

Osveta loših đaka

Autor: Filip David / 07.12.2014. Leave a Comment

Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.

 

Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.

 

Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.

Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu

 

Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.

 

I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.

 

I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.

 

Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.

 

No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.

Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj

 

Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.

 

Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.

 

Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.

 

I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.

 

Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Amfilohij, autograf.hr, Beležnica, Beograd, đak, Filip David, Haag, kolumna, kriminal, mafija, Naprednjaci, ofanziva, politika, retorika, Slobodan Milošević, socijalizam, vlada Srbija, vladika, vlast, Vojislav Šešelj

Prirodne i druge katastrofe

Autor: Filip David / 30.11.2014. Leave a Comment

Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.

 

Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.

 

Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.

U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo

 

Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.

 

Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.

 

Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.

 

U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.

 

Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.

Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku

 

Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.

 

Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.

 

Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.

Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako. Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja

 

Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.

 

Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.

 

Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.

 

Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.

 

Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.

 

Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, delikvencija, Društvo, EU, Europa, Filip David, Hrvatska, katastrofa, kolumna, kriminal, mafija, MMF, politika, premijer, priroda, provalija, Srbija, Vlada, Vučić

  • 1
  • 2
  • 3
  • …
  • 7
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT