Kažu, ”starost, ludost”. Ima istine u tome. Što sam stariji to mi se čini da je svijet oko mene sve luđi. Međutim, na žalost, ne da u tome ima istine, nego teško je ostati normalan kada vidiš što se zbiva kod nas i u svijetu. Ratovi oko nas. Razorno oružje uništava sve, od nedonoščadi do staraca. Kao da je stigao sudnji dan. [Read more…]
Lokalni izbori, indikatori krize
Lokalni izbori u Hrvatskoj trebali bi biti ”svetkovina demokracije”, kako su i inače izbori tretirani u demokratskoj teoriji i praksi. Hoće li ovogodišnji izbori za županijska i gradska vodstva to doista i biti, ostaje upitno. [Read more…]
Kako nam je Jandroković nehotice svima napravio uslugu
Nitko dosad nije tako precizno, a koncizno opisao tobožnju povijesnu važnost hrvatskog predsjedanja Europskom unijom i sve navodno sjajne stvari koje nam predsjedanje donosi, kao predsjednik Sabora Gordan Jandroković gostujući na N1. ”Hmmm… ne” – glasio je Jandrokovićev odgovor na pitanje novinarke zna li tko je prošle godine u ovo vrijeme predsjedao EU-om.
Da ga je novinarka pitala koje su zemlje u ”velikom prasku” prije 15 godina ušle u EU, Jandroković bi to, možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti, znao – bila je riječ o povijesnom proširenju Unije na istok Europe. No, informaciju o tome tko je predsjedao EU-om ne prije 15 godina, nego prije 15 mjeseci malotko zna jer predsjedanje naprosto nije nikakav povijesni događaj niti izvanredan diplomatski, politički i ini uspjeh bilo koje članice. Pa tako niti Hrvatske.
Ali u ovom recentnom slučaju predsjednik Sabora nehotice nam je napravio uslugu. Kad se sljedeći put bude mistificirala važnost hrvatskog predsjedanja EU-om, dovoljno je podsjetiti da prvi čovjek parlamenta nije znao tko je taj posao obavljao prije samo 15 mjeseci
Andrej Plenković i njegovi suradnici pokušavaju nas, čini se, uvjeriti u suprotno, podižući pritom očekivanja javnosti od tih šest mjeseci administrativnog posla. Nedavno je, primjerice, šef diplomacije Gordan Grlić Radman predsjedanje EU-om uspio nekako povezati s izjednačavanjem plaća u Đakovu i Münchenu, mada jedno s drugim nema baš nikakve veze.
Kako bi uopće već u ljeto sljedeće godine plaće u Hrvatskoj i Njemačkoj mogle biti jednake?
Predsjedanje EU-om je, dakle, prije svega administrativni posao koji je Hrvatskoj ”pao” u krilo već sad, u 2020. godini, zbog Brexita. Da Britanci nisu odlučili izaći iz EU-a i zbog toga odustali od svog predsjedanja, na red bismo došli kasnije. Ali bismo svakako došli na red – nema tu nikakvog posebnog diplomatskog uspjeha, to je naprosto posao koji odrađuje svaka članica Unije.
Ni argument o političkoj (ne)stabilnosti za vrijeme predsjedanja ne drži previše vodu. ”Zamislite situaciju: tijekom predsjedanja dolazi do pada vladajuće većine, do pada vlade, imamo fokus svih protagonista hrvatske političke scene na unutarnja zbivanja, i prestajemo se baviti predsjedanjem EU-om”, zabrinuo se Jandroković.
Od srpnja do prosinca 2010. godine EU-om je predsjedala Belgija. Netom prije, Belgija je imala izbore, a zemlju je narednih 589 dana vodila tehnička vlada. I ništa se strašno nije dogodilo, EU nije propala, niti je belgijsko predsjedanje bilo neuspješno.
Predsjedanje nije nikakav povijesni događaj niti izvanredan uspjeh bilo koje članice
U slučaju pada vlade, kaže dalje Jandroković, ”sve ostaje na našoj administraciji, koja nije njemačka, francuska ili švedska administracija koja se može nositi s tako zahtjevnim poslovima, ona traži politički leadership”. Nije baš utješno da šef Sabora pokazuje toliko povjerenje u hrvatsku državnu upravu.
Jadrokovićev nastup – činjenica da, dakle, nije znao tko je lani vodio EU – odmah je podsjetilo na pressicu otprije 11 godina, na kojoj se, kao ministar vanjskih poslova, nije mogao sjetiti koja će dva poglavlja Hrvatska zatvoriti u pregovorima s Unijom.
Ali u ovom recentnom slučaju predsjednik Sabora nehotice nam je napravio uslugu. Kad se sljedeći put bude mistificirala važnost hrvatskog predsjedanja EU-om, dovoljno je podsjetiti da prvi čovjek parlamenta nije znao tko je taj posao obavljao prije samo 15 mjeseci.
Usput rečeno, bila je to Austrija.
(Prenosimo s portala Telegram).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
”Belgijski model” neznalice Mire Kovača: destrukcija BiH
Ponovno iz Hrvatske nabacuju se ideje o preuređenju Bosne i Hercegovine. Ovaj put to ne čine polupismeni političari, oni s večernjim školama, priučeni i preučeni, čak ni novopečeni doktori nauka sa skraćenim obrazovanjem, nego hrvatski zvaničnik, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora gospodin Miro Kovač, doktorand Sorbone, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova. [Read more…]
Koje bi zemlje opet prihvatile Deklaraciju o ljudskim pravima?
Desetog prosinca bio je Međunarodni dan ljudskih prava. Glavna skupština UN-a na taj je dan prije 70 godina usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Neke tadašnje članice UN-a, koje su prilikom izjašnjavanja bile suzdržane, danas više ne postoje. To su bili SSSR i Jugoslavija. Južnoafrička Republika bi – da su je tada predstavljali pripadnici većine stanovništva a ne bjelački zagovornici aparthejda – tada glasala za, a Saudijska Arabija bi i danas vjerojatno ostala suzdržana kad bi se kojim slučajem Opća skupština UN-a opet izjašnjavala o tom dokumentu. [Read more…]
Vrijednost i bezvrijednost ritualnog sjećanja velikih obljetnica
Kladim se da će se neki na spomen značajnih godišnjica 2018. godine nakostrušiti i, očekujući ”ustaše”, logore, žrtve…, preventivno poklopiti uši. Iako Autograf nekim sugrađankama i sugrađanima zbog inzistiranja na promišljanju ustaških zločina jamačno ide na živce, mene moja ”uloga” – Advocata diaboli – obvezuje na to da i u dobru pronađem zlo. [Read more…]
Birači su ostali kod kuće, a glasalo se protiv Milanovića
Krešo, duhoviti odvjetnik srednje generacije, učinio mi se pretjerano ozbiljan. Pita se je li krivo glasovao. Nije rekao za koga, ali mu je Plenković, kaže, drag, a HDZ odbojan. SDP mu je drag, a Milanović neprihvatljiv.
Pa imao si preferencijalni glas, kažem. Gleda me onako visok, kao da sam malouman, jer kako to rješava njegovu dilemu. Zašto, kako je radila moja baka na svim socijalističkim slobodnim izborima, nisi na listić napisao neku prostotu. [Read more…]
Zna se tko je gazda
Zdravko Mamić je svojom presicom koja je trajala kao beskrajni dan, pokazao tko je najveći baja u državi. Nije to onaj kojeg ljudi izaberu.
Daleko je najveći baja u državi onaj koji ima najveću lovu i to će uvažiti i predsjednica Republike i potpredsjednik Vlade, svi predsjednici glavnih županijskih sudova u zemlji, bitni ljudi iz “sustava”, glavni ravnatelj policije i more drugih ljudi. [Read more…]
Radost bezvlađa
Napokon smo u situaciji u kojoj su anarhisti došli na svoje, napokon živimo u državi bez jasnoga upravljačkoga autoriteta – zaključit će nakon svih medijskih najava ponovljenih izbora i duljega razdoblja bezvlađa lucidniji promatrač ovdašnji. [Read more…]
Prigovor jednog biskupa
Stefan Oster, novi inteligentni biskup Passaua, već je brižno upozorio. Biskupska sinoda u Rimu u listopadu ove godine, na kojoj se raspravljalo o očitom jazu između nauka Crkve o seksu, braku i obitelji i razmišljanja i ponašanja velike većine katolika sigurno nije donijela bitnu promjenu katoličke doktrine. “Mnogi će kritičari biti razočarani”, dao je do znanja novi nosilac nade konzervativaca.
Sada bi se razočaranima mogao priključiti i Osterov brat po službi Johan Bonny, biskup iz belgijskog industrijskog grada Antwerpena.
Ovaj 59-godišnjak se žali, i to u iznimno jasnom i razumljivom tekstu, da su pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. svojedobno nametnuli “čvrstom rukom” svoje moralno-teološke pozicije i time se postavili iznad načela kolegijalnosti koji se proklamirao i provodio na Drugom vatikanskom saboru: Pavao VI. time što se svojom zabranom umjetnih metoda kontracepcije u svojoj enciklici “Humanae vitae” postavio protiv većine stručnjaka; a Ivan Pavao II. jer je u svom učiteljskom spisu “Familiaris consortio” ignorirao crkveni nauk o savjesti svake osobe kao posljednjem utočištu u moralno-etičkim pitanjima.
Seks, brak i obitelj: jaz između nauka i života sve je veći, kritizira belgijski poglavar John Bonny – i ulazi u sukob s rimskim učiteljstvom (…) Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha
Time su pape produbile jaz između doktrine i života u Katoličkoj crkvi, zaključuje Johan Bonny. “Vrlo sam zabrinut zbog činjenice da je nedostatak kolegijalnog temelja odmah doveo do napetosti, sukoba i lomova koji nisu prevladani”, piše biskup u svojoj analizi od 27 stranica. Da, taj jaz se nije iz godine u godinu smanjivao, nego je naprotiv postajao sve veći. “Ova podjela ne smije ostati”, Bonny programatski ističe do čega mu je stalo.
Što čini tekst koji je, po vlastitom iskazu, belgijski biskup napisao u vlastito ime tako znakovitim: u njemu se poglavar iskreno, ozbiljno i autentično suočava s današnjom životnom stvarnosti. Poznaje brige, probleme i stavove ljudi. S mnogima je razgovarao osobno, a drugi su mu pisali.
Ta životna stvarnost, koju impresivno opisuje belgijski biskup uz pomoć mnogih primjera, je previše složena da bi se svela pojednostavljeno na samo jedan učiteljsko normativan nazivnik. Biskup cijeni u tom kontekstu dobro utemeljene argumente onih koji se ne slažu s katoličkim seksualnim i bračnim moralom, jer ih smatraju nerealnima u stvarnom životu. Previše braće vjerojatno u tome neće stati na njegovu stranu jer im nedostaje hrabrosti – nažalost.
Ovaj Belgijanac prigovara prvenstveno zato što predstavnici učiteljstva u potpunosti zanemaruju savjest osobe kao posljednji i konačni autoritet u prosuđivanju svakog vjernika.
Citirao je iz izjave belgijskih biskupa koji su objavili 1968., nakon objavljivanja “Humanae vitae”: “Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje.”
Slično su tvrdili njemački biskupi u svojoj “Koenigsteinerskoj izjavi”. Da su zainteresirane strane tu izjavu u posljednjih nekoliko godina više puta dovele u pitanje, govori puno o unutarnjoj klimi u njemačkoj Crkvi.
Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje
Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha.
Bonny: “Sve stoji u znaku istine… povezano je s obvezom vjernika da tu istinu usvoji i da joj odgovara”. Belgijanac se tome protivi jer čovjek danas prosuđuje vrlo diferencirano u često kompleksnim situacijama: “U traženju ravnoteže želi voditi računa o namjeri svog djelovanja i također uzeti u obzir proporcionalnost između čina i posljedice kao i osobnu životnu povijest te proces rasta koji je doživio”. Rezultat ovog prosuđivanja nije unaprijed zadan, te se razlikuje od generacije do generacije i od sredine do sredine.
Što je biskup očekivao od sinode? ”Da vrati savjesti njeno zasluženo mjesto u govoru Crkve.” Time se neće nužno riješiti svi problemi, mnoge procjene će i dalje biti sporne, piše Bonny, ali je to među ljudima normalno.
Učenje svoje Crkve o prirodnom zakonu koje osuđuje, primjerice, homoseksualne čine kao “objektivno grešne” smatra biskup Antwerpena kao i velika većina moralnih teologa previše statičnim.
”Na temelju prirodnog zakona određena djela su kvalificirana kao ‘dobra’ ili ‘u sebi zla’ bez obzira na njihovo osobno životno okruženje, iskustvo ili životnu priču.”
Takav pogled je preuzak, što biskup potkrepljuje primjerima: jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup. Ili jedan drugi par koji pokušava sve kako bi dobio djecu.
Jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup
No, to im ne uspijeva. Žena je blizu četrdesete, te su potražili “in-vitro oplodnju”. “Možemo li, generalizirajući, reći o tom paru da je zbog liječničke intervencije nekontrolirano dopustio da nad njima vlada tehnika (…) te da se njihovi postupci nalaze u suprotnosti sa zajedničkim dostojanstvom roditelja i djece?”
Odgovor biskupa je da takve situacije traže više poštovanja i da o njima treba suptilnije prosuditi ”nego li ukazuje diskurs nekih crkvenih dokumenata”.
Kršćanska etika treba “više prostora za svoje prosudbe i odluke negoli dopušta statična ili apodiktička uporaba pojma prirodnog zakona”, smatra obziran biskup, koji ovdje ukazuje na alternativne moralno-teološke pozicije. Johan Bonny kritizira s teološkog gledišta također da se katolička doktrina ”osjećaja vjere naroda Božjega” ne pojavljuje u rimskim dokumentima učiteljstva.
Ako većina katolika ne prihvaća određenu doktrinu, onda bi to moglo biti – kako je Međunarodna teološka komisija formulirala – izraz slabe vjere ili nedostatka otpora duhu vremena. I baš tako se problem vidi u Rimu; ali to može biti i izraz činjenice da učiteljstvo jednostavno ignorira iskustvo i osjećaj vjere kod vjernika. Tada je jaz znak da ne postoji dijalog s narodom Božjim.
Ova upozorenja pastira iz Antwerpena su važna, jer postoje naznake da predstavnici učiteljstva kao dijalog s narodom Božjim razumiju samo naglašeno podučavanje o tradicionalnom nauku Crkve.
Kako je napisao, Johan Bonny ne želi “platonsku sinodu”. Time misli: ne treba nam skupština biskupa koja naviješta samo apstraktne norme i koja nema dodira sa složenom stvarnosti života. Ne samo rimska Biskupska sinoda, nego uopće crkveno učiteljstvo mora, po shvaćanju ovog umnog čovjeka, krenuti induktivnim putem, odnosno putem odozdo. “Sinoda se mora na nov način usuditi prilaziti nauku polazeći od života.” A ne obrnuto.
(Za RAND i za Autograf.hr preveo Gustav Raffai. Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17, 12. Sept. 2014)