novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Rasprava o tome tko bi i čijom voljom trebao postati novi predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda još jednom je uprizorila sav očaj stvarnosti u kojoj živimo – ovo nije država, nego prostor za iživljavanje.
U državi postoje zakoni, procedure i institucije, dok u prostoru za iživljavanje postoji volja koja se iživljava nad onima koje ne štite zakoni, institucije i procedure, a to su, na našu žalost, građani. [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
U Zagrebu postoji jedan vrlo lijep trg, kojemu bi vlasti rado promijenile ime, samo kad bi se to smjelo: Rooseveltov trg. Volim njime proći, ili se autom provesti Savskom cestom, pa pogledani niz njegovu ravnu površ, i osjetiti milinu zbog imena američkog predsjednika, koje je u naziv trga upisano. [Read more…]
Porezna reforma donosi šibu najugroženijim skupinama stanovništva – mladima, kulturnjacima, znanstvenicima – poručio je njezinim tvorcima novoizabrani predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Davor Bernardić optuživši pritom ministra financija Zdravka Marića i njegovu, kako veli, Krampus reformu, da nezaposlenima, mladima i umirovljenicima – grupaciji na egzistencijalnome rubu – ne donosi ništa osim viših cijena. [Read more…]
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).
2. Obveza njegovanja kulture solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka
Bezbrojni ljudi u svim regijama i religijama zalažu se za međusobnu solidarnost, za radin Život i vjerno ispunjavanje svog poziva. Pa ipak, u današnjem svijetu ima beskrajno mnogo gladi, siromaštva i nevolja. Za to nije kriv samo pojedinac.
Često su krive nepravedne društvene strukture. Milijuni ljudi su bez posla, milijuni ljudi iskorištavaju se slabo plaćenim poslom, potisnuti su na rub društva i lišeni svojih životnih mogućnosti.
U mnogim zemljama strašne su razlike između bogatih i siromašnih, između moćnih i bespomoćnih.
U svijetu, u kojem je neobuzdani kapitalizam isto tako kao i totalitarni državni socijalizam isisao i razorio etičke i duhovne vrijednosti, mogla se raširiti želja za bezgraničnim profitom i nesputanom pljačkom, ali i takvo materijalističko shvaćanje prema kojem pojedinac postavlja sve više zahtjeva na državu, a sam nije spreman prihvatiti više obveza.
Ne samo u zemljama u razvoju, nego i u industrijskim zemljama korupcija je postala rak-ranom društva.
A. Ali u velikim starim religijskim i etičkim tradicijama čovječanstva nalazimo smjernicu: ne smiješ krasti! Ili, rečeno afirmativno: ”postupaj pravedno i pošteno!” Razmislimo iznova o posljedicama ove prastare smjernice. Ni jedan čovjek nema pravo u bilo kojem obliku krasti od drugoga čovjeka niti prisvajati njegovo vlasništvo kao ni vlasništvo zajednice. Ali i obrnuto, ni jedan čovjek nema pravo koristiti se svojim vlasništvom, ne obazirući se na potrebe društva i planeta Zemlje.
B. Gdje vlada krajnja bijeda, tu se širi bespomoćnost i beznađe, a tu se i krade da bi se preživjelo. Gdje se bezobzirno gomila bogatstvo i povećava moć, tu se kod prikraćenih i potisnutih na rub društva neizbježno javlja osjećaj zavisti, ogorčenosti, smrtonosne mržnje i revolta. A to vodi u začarani krug nasilja i protunasilja. Neka se nitko ne zavarava! Nema svjetskoga mira bez svjetske pravde!
C. Zato bi mladi trebali već u obitelji i u školi učiti da vlasništvo obvezuje, makar bilo i posve malo. Njegova uporaba treba istodobno služiti općem dobru. Samo se tako može izgrađivati pravedan ekonomski poredak.
D. No, da bi se znatnije popravio položaj najsiromašnije milijarde ljudi na ovom planetu, medu kojima posebno žena i djece, treba pravednije urediti strukture svjetske privrede. Individualna dobrotvorna djelatnost i pojedinačni projekti pomoći, koliko god su nužni, nisu dostatni. Da bi došlo do pravedne raspodjele, nužno je sudjelovanje svih država i autoritet međunarodnih organizacija. Kriza zbog zaduženosti i siromaštvo Drugoga svijeta koji se raspada, a pogotovo Trećega svijeta, moraju dovesti do prihvatljivih rješenja za sve strane.
Dakako da su i u budućnosti neizbježni sukobi interesa. U razvijenim zemljama treba svakako razlikovati između nužne i bezgranične potrošnje, između socijalne i nesocijalne uporabe vlasništva, između opravdanog i neopravdanog korištenja prirodnih resursa, između s jedne strane posve kapitalističke, a s druge strane socijalno i ekološki usmjerene tržišne privrede. I zemlje u razvoju trebaju ispitati svoju nacionalnu svijest.
Općenito vrijedi pravilo da se trebamo suprotstavljati – po mogućnosti na nenasilan način – ako vidimo da vlastodršci tlače ljude, da institucije tlače pojedince, da moć potiskuje pravdu.
E. U duhu naših velikih religijskih i etičkih tradicija biti istinski čovječan znači sljedeće:
*Umjesto da zloupotrebljavamo gospodarsku i političku moć u bezobzirnoj borbi za vlast, koristit ćemo je za služenje ljudima. Moramo razvijati duh suosjećanja s patnicima i voditi posebnu brigu za siromašne, invalide, starce, izbjeglice i osamljene.
*Umjesto težnje za moći i politike koja osigurava beskrajnu moć, treba u neizbježnoj suparničkoj borbi vladati uzajamno poštivanje, razumna ravnoteža interesa, volja da posredujemo i da imamo obzira jedni prema drugima.
*Umjesto nezasitne pohlepe za novcem, isticanjem i trošenjem, treba ponovo otkriti smisao za umjerenost i skromnost. Jer čovjek u pohlepi gubi svoju “dušu”, svoju slobodu, svoj spokoj, svoj unutarnji mir, a time i ono što ga čini čovjekom.
(S engleskog preveo prof. dr. Mato Zovkić).
(Nastavlja se).
U Hrvatskoj je trenutno bolje biti žrtva poplave nego bešćutnoga kapitalizma. Gunja, Rajevo Selo, Drenovci svakodnevno su u dnevnicima jutarnjim, podnevnim, večernjim. Ministri obučeni neformalno, u polo-majice i traperice, krstare tim područjem pokazujući hinjenu ili stvarnu brigu za nesretnike kojima je nabujala rijeka preko noći odnijela sve. Vlada zasjeda. Počela su rušenja nepopravljivih objekata, uskoro će obnova i gradnja novih kuća. Osigurano je dvjesto milijuna kuna od legalizacije, dijeli se novčana pomoć Crvenoga križa, dobiva jednogodišnja odgoda otplata kredita, osigurava se smještaj za one koji se još dugo neće moći vratiti u svoje domove… Da se razumijemo, potpuno opravdano!
Istovremeno u Hrvatskoj preko tristo tisuća ljudi nema posao, mnogi su u godinama koje im onemogućavaju da ga ikad više dobiju. Znatan broj, obrazovanju usprkos, desetljeće i više na zavodima je za zapošljavanje – ostarili su čekajući posao! Drugi pak mjesecima svakodnevno rade, ali ne dobivaju plaću. Takvih je gotovo 54 tisuće. Drugačije rečeno, četiri posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Nemaju za stanarine, najamnine, rate kredita, školske udžbenike, režije, hranu. Ovrhe koje im stižu pune poštanske sandučiće i prijete da uskoro ove žrtve recesije i neoliberalnog kapitalističkoga sustava, koji je većini naroda maćeha, izjednači sa žrtvama elementarnih nepogoda. Svakako ih je brojčano i više.
Pa ipak, nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj, nije fotogenična…
Politički je neiskoristiva. Čak i onima koji se nazivaju socijaldemokratima. Onima kojima bi neoliberalna politička ideja i diktat kapitala trebali biti strani i odiozni. Nažalost nisu!
Oni od kojih smo očekivali da će podignuti visinu zajamčenog minimalca, razinu zaštite radnika, oživjeti zapuštenu proizvodnju, stati na kraj nepotizmu i korupciji u ove dvije i pol godine mandata samo su zabili još pokoji čavao u lijes radničkih prava poručujući nam pritom bez imalo samokritičnosti da je to realnost.
Sit gladnu ne vjeruje, pa ih tako nije bilo dok su zbog izostanka plaće štrajkale radnice pulske Arene ili riječki trećemajci. Ne zanimaju ih šibenski novinari koji tri mjeseca rade bez kune primanja. Briga ih za radnike zagrebačkog Diokija, splitskoga Konstruktora koji za naredni tjedan, ako ne dobiju plaće, najavljuju štrajk glađu. Nisu vijest. Nisu ih pohodili ni u polo-majicama ni u odijelima i neće ih posjećivati ni ubuduće.
Propagandno je bolje iskoristiva županjska Posavina. Novinari, oni koji zasad plaće dobivaju, tamo prate svaki njihov korak, svaku izgovorenu riječ ma kako šuplja bila. Politički obilasci poplavljenih područja dobivaju prostor u svim dnevnicima, jutarnjim, podnevnim, večernjim – za radnike mjesta nema.
Gladni i njihova djeca, neplaćeni ili nezaposleni radnici, posve svejedno, ne zanimaju nikoga premda ih ima onoliko koliko je ukupno stanovnika u Splitu i Rijeci, u dva, dakle, najveća hrvatska grada poslije Zagreba. Ne izazivaju sućut i potrebu da ih se utješi, da im se dade podrška u nastojanjima da dođu do posla ili onoga što su svojim radom pošteno privredili – do svojih plaća.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bangladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgroziti nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto?
Oni svojih šest krvavo zarađenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to. Mjesecima rintaju ni za što, bez i jedne jedine kune. Hej, pedeset i četiri tisuće ljudi radi bez plaće u zemlji u kojoj je od siječnja prošle, 2013. godine neisplata plaća kazneno djelo, ali kažnjen nije nitko. U zemlji u kojoj su na vlasti socijaldemokrati koji nam poručuju da je rad u Hrvatskoj privilegij (Mirando Mrsić u Saboru), a ne naše Ustavom garantirano pravo. Političari koji mrtvi hladni donose Zakon o radu koji će poslodavcima olakšati da se još poneka tisuća ljudi pretvori u nefotogenične bijednike, osuđene da za golu egzistenciju prodaju ono što su njihovi preci stjecali u prethodnom neslobodnom i neefikasnom sustavu.
Što se mene tiče, dabogda nam se ponovo dogodio neslobodan i neefikasan i sustav u kojemu riječni nasipi traju duže od pola stoljeća, ne lete krovovi s prvom burom, sustav u kojemu će radnici redovito dobivati stanove, plaće, penzije… Dabogda svi bili žrtve sustava u kojemu će se premijeri i ministri slikati uz radnike.
U povodu Međunarodnog praznika rada, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je čestitku sljedećeg sadržaja:
”Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, ove godine obilježavamo u okolnostima višegodišnje gospodarske krize, nezaposlenosti i osiromašenja mnogih naših sugrađana. Kriza nas je iscrpila, unoseći nesigurnost i strah za budućnost.
Ovo je važan trenutak, trenutak odgovornosti, trenutak važnog povijesnog ispita, trenutak u kojemu nitko ne bi smio zatvoriti oči i propustiti učiniti baš sve da pobijedimo recesiju, nezaposlenost i bijedu.
Ima radnika, obrta i tvrtki koje su, unatoč krizi, uspješni. Neka nam oni budu uzor! Zajedništvo i solidarnost, kult rada i njegovo vrednovanje, pravi su put u borbi s bijedom.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva.
Hrvatska može i mora ostvariti te vrijednosti. Moramo se toga sjetiti svaki dan, posebno na Međunarodni praznik rada.
Svim građankama i građanima Republike Hrvatske, posebice radnicama i radnicima, srdačno čestitam 1. svibnja – Međunarodni praznik rada, sa željom da dogodine ovaj praznik proslavimo u znaku gospodarskog oporavka.“
