novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
Gusto koncentrirani travanjski vjerski blagdani netom su iza nas. Politička pornografija nakratko maskirana vjerom i njezinim licemjerno življenim manifestacijama, ponajčešće iskazivanim u obliku praznih floskula socijalne naravi, ponovno je isplivala u prvi plan. [Read more…]
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo. Možda se i ovdje možemo složiti s Charlesom Dickensom da je to bila godina za koju se može reći da je istovremeno bila i najbolja i najgora.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto. U tom istom siječnju svake sekunde će se u svijetu roditi 4,3, a umrijeti 1,8 osoba.
Elementarno pitanje kojim se bave demografi i futurolozi je koliko ljudi može Zemlja sa svojim ograničenim resursima uopće hraniti? Znanstvenici govore o otprilike 10 milijardi. Poznati sociobiolog sa Sveučilišta Harvard Edward Wilson je u svojoj često citiranoj knjizi ”The Future of Life” (Budućnost života) aktualizirao pitanja održivog razvoja i izložio nekoliko zanimljivih scenarija o tome koliko ljudi i u kojim uvjetima može Zemlja prehraniti.
Ujedinjeni narodi predviđaju da će do 2050. godine svjetska populacija narasti na devet milijardi stanovnika. No usprkos nekontroliranom porastu stanovnika ističe se i podatak da će se u više od 40 zemalja u sljedećih 30 godina broj stanovnika smanjiti, dok se u Europi značajna opadanja očekuju već u sljedećih pet godina.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a.
Drugo ključno područje je povezano s ekspanzionističkom politikom Vladimira Putina i posljedično s time povezanom obnovom Hladnog rata. U središtu tih događaja su ratni sukobi u jugoistočnoj Ukrajini poslije aneksije Krima kao i Putinove ambicije da Rusiji vrati status velesile koja kontrolira svoju širu regiju i može se ravnopravno nositi s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Treće značajno područje promjena je zapravo pozitivna vijest koja stiže potkraj godine Obaminom najavom prekida blokade Kube i konkretnim koracima pomirenja između najdugovječnijih i najčešćih neprijatelja u zapadnoj hemisferi.
Amerikanci su konačno shvatili da je njihova politika totalne izolacije Kube zapravo kontraproduktivna, a u pravom trenutku su naišli i na otvoren prijem kod Raola Castra, nešto realnijeg i popustljivijeg Fidelovog mlađeg brata.
U pregledu najvažnijih globalnih događaja u protekloj godini nikako ne smijemo izostaviti uspješnu Zimsku olimpijadu u ruskom Sočiju, u koju je tada još raskošan Putin ugradio pedesetak milijardi eura te Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, koje, iako domaćini nisu osvojili očekivano zlato, može služiti na ponos najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.
Od pamtivijeka pa sve do nedavno je Isis bilo ime egipatske benevolentne božice koja posebno brine za udovice i siročad, a povremeno i liječi bolesne te čini druga čudesa. U 2014. godini je svijet doživio šokantni susret sa sasvim drugačijom ISIS.
Radi se o kratici koja jednostavno znači Islamic State of Iraq and Syria (ISIS), a koja se naizmjenično rabi sa sve češćom i geografski ambivalentno ambicioznijom inačicom ISIL – Islamic State of Iraq and Levant. Taj je politički projekt militantnih i do ekstrema fanatiziranih islamskih fundamentalista bio uglavnom ignoriran sve dok nisu zauzeli strateški grad Mosul i krenuli prema Bagdadu, a učinkovitom medijskom propagandom svijetu obznanili svoje bolesne ekspanzionističke ambicije i krvoločne metode njihova ostvarenja.
ISIS/ISIL je zastrašujuć ne samo zbog svojih ciljeva nego i zbog sveprisutne brutalnosti na svim medijima, posebice na televiziji, Twitteru i YouToubeu. Militanti imaju dobro organiziranu propagandu koja se uspješno koristi najnovijom videotehnologijom u regrutiranju svojih pripadnika ne samo u arapskom svijetu nego sve više i u zapadnim zemljama.
S druge strane su prikazi militanata uz natpise “Evo nas uskoro u Bagdadu” natjerali mnoge iračke vojnike da napuste svoje položaje vjerujući da je njihov poraz neizbježan. Sve do nedavne pozitivne promjene vlasti u Bagdadu u Iraku je vladalo rasulo praćeno očajničkim predviđanjima urušavanja cijelog državnog sustava.
Svijet se, strahom uzdrman, konačno probudio, te su SAD i njihovi saveznici zračnim napadima i strateškom podrškom kurdskim vojnim snagama na terenu za sada uspjeli zaustaviti ISIL u njihovim osvajačkim pohodima. No potpuno istrebljenje ISIL-a, zaustavljanje rata između režima i pobunjenika u Siriji te budućnost Iraka i eventualno stvaranje Kurdistana ostaju i nadalje najveći izazovi tog dijela Azije. Svakako uz stare izazove Izraela i Palestine, na koje su nas ovog ljeta opet podsjetili bombardiranje Gaze i nastavak nasilja u toj regiji.
Iz uvijek vulnerabilne Afrike dolazi druga vrsta opasnosti. Prošlo je više mjeseci prije nego što je zapadni svijet shvatio rasprostranjenost virusa ebole u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu. Više od 6000 ljudi je umrlo u toj najvećoj ikada zabilježenoj epidemiji. Zapad je uhvatila panika tek kada su se virusom zaraženi putnici, uglavnom medicinski djelatnici, vratili iz zemalja u kojima vlada epidemija. Tužno je što se još uvijek traže prava medicinska rješenja, ponajprije učinkovita vakcinacija.
Ovdje moramo stati. Zbogom 2014., odista čudna “najgora i najbolja” godino! Hoće li nam 2015. donijeti više nade i jasniji pogled u budućnost?
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Ustao sam jutros, otuširao se kao i svakog drugog dana, a zatim sjeo za stol, otvorio novine i našao da sam napravio nešto bezbožno.
Mislim, nije da sam se uznemirio, nije to meni ništa strano. Svakodnevno činim bezbožne stvari i bezbožne mi se misli motaju ludom glavom, ali ovo je ipak bilo nešto zapanjujuće.
U jednom španjolskom samostanu svojevoljno je zatočeno nekoliko naših djevojaka, koje su se zavjetovale da će hodati bose, oskudno i neraznovrsno jesti, lijegati na tvrdu postelju, pokrivati se grubom tkaninom, razgovarati samo dva sata dnevno i umivati samo hladnom vodom.
I sva su ta odricanja, kažu mjerodavni, nenadmašni, prvorazredni izrazi vjere i svetosti.
Pravi katolici, ako je vjerovati novinama, žive na jednom mjestu koje po svim opisima izgleda kao sjevernokorejski pržun za političke neprijatelje. A ja nisam mogao ne upitati se, u čemu je stvar? Zašto se redovnice, na primjer, peru hladnom vodom?
Podsjetite me, zar se negdje u Svetom pismu brani topla voda? Zar je Bog Bračanin koji ne voli da se uključuje bojler?
Redovnički zavjeti su, kako znamo, teški, nije to život za svakoga, ali obično imaju smisla.
Premda ste drugačija, sebičnija osoba, možete shvatiti zašto je netko na kosti uprtio takav ogromni teret.
Čak i ako ne vjerujete, zadivit ćete se osobi poput blažene Majke Tereze, koja se odrekla udobnosti da bi prala indijske gubavce.
Nadahnjujući je i rad Helen Prejean, časne sestre koja je jedna od najglasnijih protivnika smrtne kazne u Sjedinjenim Državama i po čijoj je memoarskoj knjizi o susretima s osuđenicima na najtežu kaznu Tim Robbins snimio potresni, Oscarom nagrađeni “Odlazak u smrt”.
Napunit će vam zatim oči suzama sudbina one švore koja je prije nekoliko mjeseci i sama oboljela pomažući u afričkim selima zaraženim ebolom i koja je iz bolesničke postelje, u vrućici preklinjala vlasti da ne ubiju njezina psa.
Diljem je svijeta mnogo, tisuće i tisuće takvih žena zavjetovanih na tjelesnu čistoću, Kristovih nevjesti koje anonimno, samozatajno i skromno brinu o bolesnima, nepokretnima, napuštenima, slabima, koje čuvaju djecu, liječe, kuhaju, sviraju, njeguju i opismenjuju.
U prestravljujućem, strašnom smrtnom času neki imaju samo njih da ih drže za ruku, tješe ih i mole s njima.
U blagdanima koji su pred nama mnogi ne bi pojeli tanjur bakalara da im ga časne sestre ne skuhaju, i taj plemeniti, nesebični trud sama je srž Kristova učenja.
Dirnut će vas predanost i snaga njihove vjere. Nema ničega evanđeoskijeg od te brige za našu nesretnu i slabu braću i sestre.
Ali, što bismo zapravo s redovnicama koje bosonoge mole i spavaju samo dva sata s ciglom umjesto jastuka?
Kako će ikome pomoći da one ne pale bojler?
Zašto bi svijet postao bolje mjesto ako su se one zauvijek oprostile s ćaćom i materom, dale zaključati i sada ne vide ni sunca ni miseca?
Ne osuđujem, naravno, nikoga. Svatko od nas ima pravo na život kakav sam izabere, pa i ako ga uzbuđuju čudnovatosti.
Nije mi zazorno da netko uživa u patnji i iscrpljivanju svoga tijela, da moli krunicu dok se onesvijesti, a onda se ispljuska studenom vodom i mehanički nastavi: “… sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike sada i na čas…”, ali stvarno ne vidim, teološki mi je nedoukučivo, šta Isus ima s time?
“Ma, oprosti, kad sam ja tako nešto rekao?” upitat će ih On vjerojatno jednog dana kad se na onome svijetu sastanu. Javna televizija će na Badnji dan popodne emitirati dokumentarni film o ovim španjolskim redovnicama, a ja uistinu ne vidim da bi išta bilo neprikladnije od ove samotne pobožnosti koja se odrekla ostatka svijeta.
Jer upravo na Božić valja pripadati svijetu.
Poruka je Božića, naučili smo prvo u Bibliji, a kasnije mnogo puta ponovili u Dickensovim i Andersonovim knjigama i u filmovima Franka Capre, u brizi za bližnje, u suosjećanju, u pomaganju onima koji su imali manje sreće od nas, a katolički fanatizam u kojemu će se netko zaključati i moliti prije mi nekako sebično i oholo djeluje, potpuno promašuje kršćansku bit.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Katkad nas od onoga što smo pozvani slaviti na Božić ne odvajaju samo folklor i pretjerivanja vezana uz proslavu, nego i naš idolopoklonički odnos prema Isusu. U takvom odnosu Isusa doživljavamo i štujemo izvan nas samih, kao ideal što bismo ga trebali doseći. Kao da se dijete položeno u jaslice može ‘‘doseći“! Ne treba li se prije k njemu sagnuti?
Na Božić slavimo, zapravo, naš vlastiti, istinski rođendan ukoliko vjerujemo, štoviše u tišini ćutimo, da je božanski dah položen u dubinama naših bića, da treperi u nama zajedno s našim dahom od čežnje da diše i plamsa.
Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?
Teško ćemo to razumjeti ukoliko nemamo iskustvo nutarnje slobode proizašlo iz patnje u progonstvu u kojem se mičemo i jesmo u izvanjskome svijetu: prognani smo iz nas samih, iz naše božanske naravi te iz toga progonstva izlazimo, ponovno se rađajući.
Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ‘‘Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“. Tako je sa svakim nanovo rođenim. On uživa kraljevsku slobodu. Više se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini.
Na ovaj smo svijet rođeni jer smo, u savezu s našim Stvoriteljem , na to pristali i prihvatili kako bi nastavljao stvarati i ljubiti ovaj svijet . No, zaboravili smo na to. Kraljevska sloboda je poslušnost tom savezu koji oslobađa.
Ponovno se roditi znači radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom. Ponovno se roditi znači rađati se našem božanskom identitetu.
Nismo djeca samo našim ljudskim roditeljima (njima smo povjereni na brigu dok odrastamo), nego smo ponajprije djeca božanskoga doma. Radikalan povratak nama samima, povratak je tom domu. Što ne znači da više nismo odgovorni za naše djelovanje u svijetu. Naprotiv.
No, postavši božanskom djecom pozvani smo biti poslušni božanskim zakonima u kojima nema jamstva i sigurnosti ograničenih svjetova. Nutarnja sigurnost sigurnost je djeteta otvorena vlastitoj božanskoj naravi.
Nanovo rođeni počinjemo gledati nutarnjim očima i usklađujemo se s nutarnjim učiteljem u nama. Poput Abrahama pozvani smo otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati, odnosno prema sebi samima, prema domu u nama. Prema Božiću.
U svojoj duhovnoj avanturi Abraham je susreo Melkisedeka, kralja pravednosti i mira. On ga uvodi u mir koji ne ovisi o vanjskom svijetu. U takvom miru vraćamo sve dugove što ih imamo prema božanskom djetetu kojega smo prognali u vanjski svijet te se možemo ne samo sagnuti k njemu, nego ga i uzeti na ruke i priviti k sebi.
Pozvani smo biti sinovi i kćeri nutarnje slobode, ljudi svjetla iz kojega smo došli i u koje se vraćamo. U tom svjetlu moguće je boraviti i na ovom svijetu – otkrivaju nam brojni mistici različitih duhovnih tradicija.
Ljudi kraljevske slobode su i ljudi kraljevske radosti , radosti kakva proizlazi iz vjenčanja ljudskog i božanskog – iz najdublje ljubavi. Takva ljubav i usred tuga i žalosti ovoga svijeta i našega bića, sama biva bez tuge i žalosti – kaže sufijski mistik Rumi.
Božić je prilika da se prisjetimo. Da se okrenemo prema svome domu na način na koji naš dah nalazi svoj dom u našem tijelu sada i ovdje.
Želim nam svima takvo novo rođenje. Tada nećemo samo nastojati oko boljega, pravednijega svijeta, nego ćemo u njemu, i uza sve tuge i žalosti, jednostavno – biti.