autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?

Autor: Miljenko Jergović / 25.06.2018. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Mladina.si

Miljenko Jergović
Foto: Mladina.si

(Opaska uredništva: Zbog nacionalističkih ispada albanskih igrača u Švicarskoj reprezentaciji koja je pobjedila reprezentaciju Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ponavljamo vrlo precizan komentar Miljenka Jergovića iz 2016.)

Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.

U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.

Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.

Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.

Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine

Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.

Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).

Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.

Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.

Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.

Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja

Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.

Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.

Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.

Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.

Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.

Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.

Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.

Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija

Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.

Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.

I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.

Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.

U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.

Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.

Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.

Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.

U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.

Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.

Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…

Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.

Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.

Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.

U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.

Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.

Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.

Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.

Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.

A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.

Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.

Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi

I, što je na kraju zaključak?

Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.

Naprosto, nitko ne igra kao oni.

Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.

Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.

Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.

A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.

(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč.  Prenosimo s autorova portala).

 

Filed Under: OSVRT Tagged With: Admir Mehmedi, Albanija, Arsenal, Austrija, Blažena djevica Marija, Blerim Džemaili, Bog, Dante, Davor Šuker, Dragović, Fabian Schär, Goethe, Granit Xhaka, Hrvatska, Hrvatska demokratska zajednica, Istočna Europa, Kosovo, Madžarska, Miljenko Jergović, nacionalizam, nogomet, Shani Tarashaj, Švicarska, Taulanta Xhaka, Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri

Dosta televizijskog maltretiranja za Veliku Gospu!

Autor: Anna Maria Grünfelder / 26.08.2017. Leave a Comment

Anna-Maria GruenfelderSto posto se slažem s kritičarima programa svih hrvatskih TV postaja na Veliku Gospu, kao i danima prije i poslije 15. kolovoza. Ama baš sve su bile pune hodočasnika, misa, propovijedi, prigodnih izljeva pobožnosti vjernika i izjava za što će se oni sve moliti. [Read more…]

Filed Under: ADVOCATA DIABOLI Tagged With: Advocata diaboli, Anna Maria Gruenfelder, Augustin, Bernard, Blažena djevica Marija, Bozanić, Božić, Crkva, Dinko Aračić, Duhovi, Gašpar, Kaptol, Košić, Ksaver, Papa Pio XII, sveti duh, Tijelovo, Uskrs, Viktor Verić

Donald Trump i Pavao iz Tarza

Autor: Miljenko Jergović / 20.11.2016. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Mladina.si

Miljenko Jergović
Foto: Mladina.si

Dok po kiši i općem kijametu zagrebačkog petka kročimo uz apokaliptične predjele nekadašnjih velesajamskim paviljona, Ivan priča kako je prije mjesec i pol dana Angela Merkel u nekome govoru upotrijebila termin postfaktično ili postčinjenično društvo. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Blažena djevica Marija, Damask, Donald Trump, Hitler, Holokaust, Isus, Miljenko Jergović, Pavao, Rim, Staljin, Vojislav Šešelj, Židov

Posluh je ambivalentna vrijednost

Autor: Anna Maria Grünfelder / 17.08.2016. Leave a Comment

Anna-Maria GruenfelderAgnostici se, kao što je autor ismijanog teksta u Glasu koncila (Dr. Ivica Raguž, ”Marijina poslušnost i žene danas”, broj 33-34) ispravno očekivao, ironično smiju; meni dođe da se popnem na barikade.

Nevjerojatno je da se jedan profesor (premda na provincijskom veleučilištu) danas ne ustručava istupiti s tezama koje su na početku prošloga, 20. stoljeća, bile osporavane. [Read more…]

Filed Under: ADVOCATA DIABOLI Tagged With: Adalbert Rebić, Advocata diaboli, Anna Maria Gruenfelder, Blažena djevica Marija, Isus, Ivan XXIII., Ivica Raguž, Josip Turčinović, Marijan Valjković, mater et magistra, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić

Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?

Autor: Miljenko Jergović / 24.06.2016. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Mladina.si

Miljenko Jergović
Foto: Mladina.si

Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.

U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.

Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.

Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.

Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine

Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.

Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).

Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.

Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.

Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.

Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.

U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja

Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.

Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.

Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.

Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.

Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.

Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.

Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.

Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija

Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.

Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.

I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.

Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.

U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.

Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.

Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.

Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.

U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.

Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.

Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…

Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.

Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”

I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.

Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.

U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.

Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.

Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.

Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.

Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.

A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.

Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.

Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi

I, što je na kraju zaključak?

Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.

Naprosto, nitko ne igra kao oni.

Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.

Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.

Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.

A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.

(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč.  Prenosimo s autorova portala).

 

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Admir Mehmedi, Albanija, Arsenal, Austrija, Blažena djevica Marija, Blerim Džemaili, Bog, Dante, Davor Šuker, Dragović, Fabian Schär, Goethe, Granit Xhaka, Hrvatska, Hrvatska demokratska zajednica, Istočna Europa, Kosovo, Madžarska, Miljenko Jergović, nacionalizam, nogomet, Shani Tarashaj, Švicarska, Taulanta Xhaka, Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT