Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Posebna odgovornost
Mi, Nijemci, mi imamo posebnu odgovornost, moramo biti oprezni, osjetljivi i dobro informirani o onome što smo učinili pod nacizmom. Ovdje su počinjene nezamislive strahote koje nas podsjećaju da nikada ne smijemo zaboraviti. I ne, nikada nećemo zaboraviti zbog žrtava, zbog nas samih i zbog budućih naraštaja, poručila je kancelarka SR Njemačke Angela Merkel u dirljivom govoru pred 120 preživjelih logoraša iz 20 zemalja na jučerašnjem obilježavanju 70. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Dachau. [Read more…]
Predsjednica zbunjuje građane
Najvažnija poruka koja je s jučerašnje komemoracije u Jasenovcu upućena javnosti izostanak je predsjednice Republike s tužne svečanosti ispod Kamenog cvijeta. Obilježavanje sedamdesete obljetnice proboja logoraša iz ustaške tvornice smrti proteklo je bez šefice hrvatske države.
Kolinda Grabar Kitarović nije objasnila svoj nedolazak, premda nema važnijeg mjesta, nema ga na cijelom svijetu, gdje je u to vrijeme trebala biti. [Read more…]
Slavko Goldstein: ”Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u”
Uskoro, već sljedeći mjesec, na hrvatskom će se tržištu pojaviti velika knjiga o Josipu Brozu Titu. Autori, Slavko Goldstein sa sinom Ivom, povjesničarem i trenutačno hrvatskim veleposlanikom u Parizu, napravili su velik posao. Ne samo obimom. Ispisali su više od 1300 kartica teksta, Ivo malo više od tisuću, ostalo Slavko. Oni koji su knjigu već imali priliku pročitati tvrde da je riječ o prvom ozbiljnom djelu o Titu. [Read more…]
Košić na optuženičkoj klupi
Tko o čemu, Ivan Miklenić o logici. Komentira glavni u(v)rednik Glasa Koncila najjaču rečenicu priopćenja biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine sa svoga susreta u Bjelovaru 2. srpnja da bi obranio čast i ugled posrnuloga sisačkoga biskupa Vlade Košića, pa kaže da je ta rečenica izazvala nove reakcije ”koje nisu bile nimalo blaže u svojim grubostima i koje su, može se reći, još žešći napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj” te, uobičajeno za to netalentirano piskaralo, sam sebi skače u usta, jer veli da, iako stavovi većine onih koji su se oglasili napadajući biskupa Košića i Crkvu ne zaslužuju pozornost javnosti, o njima ipak treba pisati, jer, kao, zbunjuju nedovoljno informirane vjernike i sve druge građane.
Naravno da neću ovdje iznova dokazivati da je Ivan Miklenić jedan nesuvisli autor kojeg na položaju drži samo volja izdavača katoličkog tjednika. Uostalom, pod Miklenićevim vodstvom Glas Koncila je doživio da mu tiraža bude desetkovana, a značaj smanjen, pogotovo u samoj Crkvi. Ja pak smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati.
Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati. Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić
Naime, kada Ivan Miklenić za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji je jasno i glasno zatražio odlazak Košića s čelnoga mjesta Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK i kojem, kao najglasnijem od svih nas koji smo kritizirali Košića, kaže da je ”neprimjereno grub” i ”nepravdean”, a onda još i to da želi ”trajno držati Katoličku crkvu na optuženičkoj klupi” te k tomu i da ”sprječava čišćenje prošlosti”, da ”svim sredstvima želi spriječiti djelovanje Crkve” (mirotvorno, op. D. P.) te da ”pokušava(ju) čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim”, onda iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić.
Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih.
”Začepite, vi muslimani!” ”Kuš budite, vi sumnjivi protestanti!” ”Juden raus!” ”Na lomaču sa svima ostalima!”, kaže se s Kaptola broj 8, a s Kaptola broj 31, s adrese s koje se već blagoslivljalo organizirano divljaštvo (a što bi pošten svijet trebao zaboraviti kanonizacijom Alojzija Stepinca), dodaje se – ”Amen!”
O pokušaju da se ”začepi gubica” kritičarima Vlade Košića i da se išamara muftija Hasanović sam pisao prije tjedan dana, ali treba ponoviti ključnu rečenicu navedenoga priopćenja: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons. Vladi Košiću, izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.”
U pokušaju da obrani neobranjivo Ivan Miklenić u ime Vlade Košića i, još gore, u ime biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine s kardinalom Josipom Bozanićem na čelu, piše da u Hrvatskoj ”postoje skupine i pojedinci koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti”, te da se ”od vremena do vremena ponavljaju napadi na Katoličku crkvu te se svim sredstvima želi spriječiti takvo djelovanje Crkve” što ”u svakom času može postati ne samo kamen spoticanja i društvene podjele, nego i uzrok novoga nasilja.”
Iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić. Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih
Drugim riječima, tvrdi Ivan Miklenić, cijela ta garnitura kritičara, od muftije Hasanovića do moje malenkosti, želi ”svim silama, osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu” i dodaje da je to ”kontekst koji otkriva razloge aktualnih napada na biskupa Košića i Katoličku crkvu.”
Najkraće rečeno, Miklenić kao Bozanićev trbuhozborac nas optužuje da svi mi ”prešućujemo zlo” koje su počinili pripadnici ”našega ideološkoga i političkoga kruga” te da smo se napenalili na svakoga onoga koji ”ne pripada našem jatu.”
Ovako to pojašnjava terorist s Kaptola 8: ”Nekima nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća ‘neprijatelja’ iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim.”
Ima tih pokušaja, postoje ti fantasti, ali to nisu ni Aziz Hasanović, ni Sjepan Mesić, ni Milorad Pupovac, ni Vesna Teršelič, ni Zoran Pusić, ni, ni, ni… nisam to ni ja.
Kako rekoh, Miklenić je trajno posvađan s logikom, a i neuk je čovjek. On se u osnovne crkvene stvari ne razumije, jer piše da ”nije zadaća ni briga Katoličke crkve u hrvatskom narodu cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti, ali jest joj zadaća ustati za istinu koja je jedini pravi temelj opraštanja i pomirenja i ustati za uklanjanje zaprjeka, osobito umjetnih: političkih i ideoloških, da se omogući opraštanje, pomirenje i suživot ljudi različitih pripadnosti.”
Ništa mu ne podmećem. I jezik koji se sviđa ustašama i sve ostale stupidnosti, sve je to autentično Miklenićevo (ne)djelo. Naime, obavezan je predmet na teološkim studijima – povijest, a ona se uči baš da bi se moglo ”cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti”, od saveza Boga s Mojsijem i njegovim narodom, pa sve do okolnosti koje su dovele do strašnih zločina, onoga, ovoga i svakoga ”našega” rata. Baš zbog toga je pokojni kardinal Franjo Kuharić često govorio koliko je važna povijesna istina.
Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Nisam siguran da shvaćate koliku je glupost odvalio Miklenić: pa taj čovjek bi dobio nogom u dupe na svakom fakultetu. On ruši Katekizam Katoličke crkve koja će do zadnjeg daha braniti svoju istinu (istinu svih kršćana), a ona glasi da je ”uskrsnuće povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima (usp. KKC 647, 656-657)” (što, naravno, ateisti i mnogi drugi ne mogu prihvatiti).
Pa cijela se naša tzv. kršćanska civilizacija i ne temelji nego na povijesti i na potrebi da se o svemu istraži, sine ira et studio, pa će tako, recimo (smatram uskoro), papa Franjo (što on izričito želi i smatra potrebnim) otvoriti arhiv Pija XII. da se vidi je su li Katolička crkva i on osobno dovoljno učinili za spas Židova od holokausta ili su mogli i trebali učiniti više?
Kako se Katolička crkva mogla ispričati za progon Galileja nego povijesnim metodama? Objasniti to sirotom Mikleniću? Bože moj, valjda i to treba učiniti za spas Hrvatske. Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Ma znamo da je Miklenić licemjeran, jer ga baš zanima koliko je moguće izvrgnuti ruglu cijelu horor priču oko Jasenovca, da ne idemo dalje.
No, ovo sam želio naglasiti: novinar Miklenić brani biskupa Košića tako što tvrdi da je on ustao protiv namjere da se ”politički diskreditira hrvatski narod i uloga sadašnje hrvatske države” i to nakon što je, milošću Božjom (mimo povijesti, valjda) ”biskup Košić dobio uvide u cijeli taj konglomerat događanja.”
Kaže Miklenić da ”ne postoje, niti mogu postojati, riječi biskupa Košića kojima bi odobravao ili nijekao ikoji oblik zla ili zločina, čak ni riječi kojima bi dovodio u pitanje legalnost Međunarodnoga suda…” To je besramna laž! Lako ću sastaviti kolumnu sa hrpom relativizacija zločina (od one famozne kolumne Živka Kustića u Glasu Koncila nakon ”Oluje” pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”, a za koju su ga biskupi odlikovali!!!) te antihaškim citatima mons. Košića i gomile drugih iz episkopata i svećenstva.
Lupetanja će se nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju”
Mi bismo, poručuje nam Miklenić dok nas šamara Bozanić, trebali prihvatiti sve što je izrekao mons. Košić dok muftiji nije prekipjelo, jer mons Košić ”ima osobno iskustvo obraćenja i duboke vjere osuđenoga za taj zločin (Ahmići, op. D. P.)” što mu ”daje pravo i dužnost da se suprotstavi nametanju crno-bijeloga klišeja kojim se zapravo želi onemogućiti istina.” Prekrasno.
Sasvim je jasno, i oko toga se ne treba nervirati, da će se Miklenićeva lupetanja, u ime svoje ili svojih poslodavaca nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju.”
Jesu li mons. Vlado Košić, Aloizije Stepinac, Dario Kordić, Branimir Glavaš i mnogi drugi uzoriti katolici na optuženičkoj klupi? Neki su tamo silom pravde, a drugi, i to ih svrbi, zato što su sami odabrali tamo sjesti.
Savršeno jasno im je to pojasnio kršćanski mučenik (umorili su ga nacisti), luteranski teolog dr. Dietrich Bonhoeffer koji je stvar obrazložio u svojoj ”Etici”, a konceptualno razradio Karl Barth u glasovitoj ”Barmenskoj teološkoj deklaraciji” sastavljenoj 1934. Barth je bio jedan od najvažnijih stvaraoca ”Barmenske deklaracije“ koju je i osobno poslao Hitleru. ”Barmenska deklaracija“ je bila otvoreni otpor njemačkih protestanata protiv utjecaja nacizma, pokoravanja i klanjanje drugim ”gospodarima“ (kao što je bio Führer), umjesto Kristu (Katolička crkva u RH vapi za takvim teološkim pokajničkim i programatskim dokumentiom, koji je naredio Ivan Pavao II. 1994. na zagrebačkom Hipodromu).
Iz Deklaracije izdvajam šesti od sedam stavaka:
”Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tome nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.”
Ali ne, od tzv. Stepinčeve sve do tzv. Bozanićeve (čitaj: Košićeve) crkve (koje su sve anomalije i negacije Pavlove teologije i ekleziologije) ovdje ima prostora samo za brutalno hrvatovanje.
Teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, “Locus theologicus” hrvatske suvremene teologije mora biti – ako se želi biti u “znaku vremena” – hrvatska “nacionalna stvarnost”, ali rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.
Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana (ne ovih koji čitaju Glas Koncila i Miklenićeve bedastoće) morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Ono konačno što je najljudskiji čin Crkve Božje i svih nas jest pomirenje, mirotvorstvo među ljudima. Crkva Kristova je, prema mnogim teolozima, sakrament mira, tj. za nju je ”ljubav pokretačka snaga povijesti” (kardinal Maurice Roy, bivši predsjednik Papinske komisije ”Pravda i mir”). Mira među ljudima nema ako nema pravednosti. Priznati svoje grijehe je gesta pravednosti – pred Bogom i pred svijetom.
I to bi bilo prilično dovoljno katekizma za loše informiranje i slabo formirane biskupe Zagrebačke crkvene pokrajine i njihova odvjetnika iz Glasa Koncila.
Ivan Pavao II. – jugofil
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Tko to ovim riječima Hrvatsku opet gura na Balkan i zaziva jugonostalgiju i jugofiliju zlorabeći pritom i imena nabujalih rijeka govoreći: “U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.
Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, Srednje i zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.”
Papine su riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju
Sjećate li se sada tko je i kada izrekao te riječi? Papa Ivan Pavao II. u svojoj povijesnoj propovijedi pred mnoštvom vjernika i hodočasnika na zagrebačkom hipodromu, u Hrvatskoj usred rata, 11. rujna 1994.
Jedna se mudra građanka ovih dana vodene kataklizme prisjetila papinih riječi o Savi i Dunavu i prepisala ih na Facebook. Iz komentara se vidjelo da su te riječi zaboravili, kao da ih uopće nisu čuli, čak i neki koji su bili na toj papinoj milijunskoj misi. Ništa čudno. Odjek glavne poruke prvog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj nastojao se mnogim sredstvima prigušiti.
Među onima koji su kao zahvalni Hrvati i katolici slavili proglašenje Ivana Pavla II. svetim, i danas će se na mnoge uši i duše uz tresak spustiti tvrdi oklop pred riječima kao što su ove: “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu evanđelju.
Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.”
Nakon propovijedi u Bleiburgu, ali i one biskupa Škvorčevića u župi Jasenovac, možda je došlo vrijeme da se poslušaju i povijesne riječi Ivana Pavla II.
Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku:
“U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?”
Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu.
Naposljetku, ako je pravoslavnima, muslimanima i svim ostalima bio molba, katolicima koji su ga dočekali kao vrhovnog vjerskog poglavara papina je propovijed bila velikom ljubavlju nadahnuta, ali zato ništa manje izričita i nedvosmislena zapovijed:
Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku: “U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere….”
”Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’.”
Pomislio sam da je vrijeme da se ponovno poslušaju i ove povijesne papine mirotvorne riječi nakon propovijedi koje su izrekli najprije požeški biskup Antun Škvorčević 11. ožujka u župnoj crkvi u Jasenovcu, a drugu dubrovački biskup Mato Uzinić u subotu 17. svibnja u Bleiburgu. Nije pravedno reći da se Crkva u Hrvatskoj potpuno oglušila o papinu propovijed. Jedan od najsnažnijih odjeka bilo je Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata koje su 1. svibnja 1995. potpisali kardinal Kuharić i svi hrvatski biskupi.
Međutim, nakon umirovljenja i smrti kardinala Kuharića, i to se pismo, također povijesno, rijetko spominjalo, a osobito njegova temeljna poruka koju je u Jasenovcu doslovno citirao biskup Škvorčević: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?
A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
”…Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?” Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu
Biskup Uzinić rekao je i ovo: “Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i svoje zločine i tuđe žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti.”
Ali, Hrvati se doista moraju najprije među sobom pomiriti. Premda je i kardinal Bozanić još 2007. u Bleiburgu citirao Stepinčeve riječi o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”, koje je ove godine ponovio i Uzinić, dubrovački je biskup otišao korak dalje. Napravio je prestrojavanje živih uz mrtve koje bi moglo biti plodonosno ako zaživi u mislima i raspravama. On nije pozvao na pomirenje “nas” i “njih”, što bi Crkvu opet ukopalo u blajburški rov nasuprot onog jasenovačkog, nego je pozvao na identificiranje i empatiju sa svim žrtvama govoreći: “Mi, mi u Bleiburgu, i mi, mi u Jasenovcu”.
Kao alternativu takvom “preuzimaju odgovornosti za društvu koje nam je povjereno” biskup Uzinić je vrlo jasno označio “zatvaranje u sebične, bilo osobne, bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno”. Nadam se da će biskup Uzinić sve to što prije ponoviti i pod jasenovačkim kamenim cvijetom.
Ustašama i udbašima zajedničko je upravo opravdavanje, umanjivanje i nijekanje jednih zločina nasuprot drugih. No, biskupove riječi morat će se ozbiljno pretresti upravo u Crkvi čiji pojedinci i dalje istinu o komunističkim zločinima traže umanjujući one ustaške. Jedan od njih je crkveni povjesničar, svećenik, ali i državni službenik dr. Stjepan Razum.
Upravo Razumove teze o sasvim običnom i uobičajenom “sabirnom polju Jasenovac” Uziniću na nos stavljaju filoustaški portali kojima je od biskupove propovijedi ostao gorak okus u ustima.
Ali, zato su takve riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Bleiburška pretjerivanja
Mislio sam da sredinom svibnja imam posla samo s biskupima koji nisu adekvatno školovani, mada se neki kite doktorskim titulama, i koji ne vole antifašizam, pa onda hrvatskom antifašizmu lijepe etiketu kakvu su zaslužili, štajaznam, Pol Pot i njegovi crveni kmeri ili Josip Staljin i Mao Ce Tung koji su u svojim režimima pobili, brat bratu, jedno 80 milijuna ljudi.
Mislio sam da, budući da se stručno bavim pitanjima političke teologije, diskusiju trebam ograničiti na one koji prilikom bleiburške komemoracije lupaju cifre kao što sam ih i ja lupao u Argentini, u dobroj školi Pavelića, ali i Korskog, napuhavajući ”tragediju” sve do 300.000 mrtvih koji, da su se dogodili na tom polju pred Englezima generala Scotta, ne bi ostavili Curchillu drugu opciju nego da kolegu Trumana zamoli da isproba neku treću varijantu atomske bombe, hm, pa gdje drugdje nego nad Beogradom.
Bio sam naivan, da, naivan i umišljen ufajući se da će, ako sam već autor najtiražnije publicističke knjige, barem moje kolege novinari u nju zaviriti. Ali, joj, da, joj, morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se u subotu izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu.
Morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu
Hajmo, dakle, podučiti Buleta, uz mogućnost da mu je možda, kao što mu je podmetnut intervju sa Sanaderom, podmetnut i tekst ”Desnica zloupotrebljava žrtve Bleiburga…”. U tom slučaju mu se ispričavam jer dok ovo pišem, strepim nad mogućnosti da udarno pero EPH nije zaista napisao idiotarije kojima započinje tekst koji je pripisan Davoru Butkoviću.
Naime, smatra Butković (ukoliko je to Butković napisao; zaista moramo biti oprezni s tako kvalitetnim novinarima) da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin nego tek ovo što ću sada opisati.
Negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945., posvuda oko Bleiburškog polja – kamo u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km ili oko trećine onih koji su krenuli iz Zagreba (ili prolazili kroz Zagreb) – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se s jednom drugom grupom koja se tome protivila, te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16-ero poginulih.
Neki izvori kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao prijeći brojku 40. Moj djed Erih Pavlinec je tamo bio i njegova će osobna priča, budem li živ i zdrav, dobiti vlastitu knjigu.
Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom. Na tisuće ih je tih dana pobijeno.
Želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu – takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje je žrtva, pa je stoga i nevin.
Smatra Butković da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin
Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući da su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, to je onda još i zločin.
A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju, za budućnost, duh ”častne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.
Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.
Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. I to je ono što Davor Butković ne shvaća hraneći pak mitologe koji daju štofa hrvatskim biskupima za svoje tirade.
Međutim, valja biti korektan (ja sam u kolumnama uvijek takav, korektan, najprije prema sebi i svojoj savjesti a onda, isto tako, i prema činjenicama kojima raspolažem) i kazati da je biskup Mate Uzinić, govoreći na bleiburškoj komemoraciji u subotu 17. svibnja, učinio nekoliko dobrih poteza.
Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom
Najprije, upozorio je na potrebu postojanja jedinstvene interpretacije nacionalne prošlosti koja neće biti predmetom ideoloških natezanja i nadmetanja jer, reče biskup, ”zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj”.
Zatim je pojasnio da bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”.
Konačno se jedan biskup pozvao na prevažan dokument: Pismo hrvatskog episkopata u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (objavljeno 1. svibnja 1995.) čiju glavnu tezu godinama papagajski ponavljam: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”… ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Bez toga, želio je reći biskup Uzinić, nastavit ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ”ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove”.
Treće, uz poziv na pomirenje, dubrovački biskup poziva na preuzimanje odgovornosti za društvo koje nam je povjereno jer, inače, ”ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno” što, reče biskup, ”onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani”.
Pazite, ovo je vrlo važno, biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sâm biskup u svojoj dijecezi prakticira, koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije.
Biskup Uzinić je pojasnio da je bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”
Jer snaga i pamet su varljiva roba, pa će tako msgr. Uzinić i sam sebe zapetljati u mitove i u ne baš pametne konstatacije i usporedbe.
Prije nego što ih navedem, opet, po ne znam koji puta, valja istaknuti, zato ja to nazivam ”paradom”, nacionalističkom, dapače, ”farsom”, da se bleiburška komemoracija događa tako što se misa služi a vijenci polažu kod spomenika, kamene gromade, na kojoj piše: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci – Svibanj 1945.”, što je zapravo sažetak te ovdje opisane bleiburške mitologije koju hrani, u prvom redu, hrvatski episkopat (pa i biskupi iz BiH).
Naime, naravno, ustašama je ta vojska NDH koja je položila oružje na bleiburškom polju bila i ostala ”prava Hrvatska vojska”. Zato će svećenici, kada komemoriraju 10. travanj, svejedno to radili u Buenos Airesu ili u Splitu, svakako u zoni djelovanja HBK, ili izravno ili preko svoje inozemne pastoralne službe, istaknuti da za njih je hrvatska država utemeljena 10. travnja 1941. a Franjo Tuđman, na saboru HDZ-a 24. veljače 1990., u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, sam je rekao, puštajući s Gojkom Suškom ustaški duh iz boce, pohvalne riječi o tim povijesnim težnjama.
Da, to je problem i zbog toga je dobro da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća.
A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”
I onaj tko tu ne vidi ključnu stvar: na se na hrvatskom jeziku veliča ustaška vojska a na njemačkom jeziku iskazuje sućut možebitnim žrtvama, onima na Bleiburgu a svakako onima brojnim unutar bivše Jugoslavije, a kojima iseljeništvo nije moglo postavljati vijence ni slaviti mise za trajanja SFRJ, neka odmah prestane čitati i neka se više ne vraća na ovaj portal.
Biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sam biskup u svojoj dijecezi prakticira koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije
Prvo što mi je zapelo za uho kod njegove propovijedi, a nakon tvrdnje, promašene (to sam već pojasnio opismenjavajući Davora Butkovića), da se na Bleiburškom polju dogodila tragedija jer se ”bilo kako bilo, ubiti moralo”, što je, poručio je biskup, bila nekakva deviza partizana i onoga čije ime se ne smije spominjati, ali mu se trgovi i ulice posvećuju (ne, nije riječ o Mili Budaku, dragi čitatelji, već o Josipu Brozu), bila je šokantna usporedba današnjih mladih ”koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine”.
To je pretjerivanje opasno, neinteligentno i licemjerno. Opasno jer bi se analogijom zaključilo da je sadašnja vlast možebitno zločinačka, kao ona koja je ubijala u Teznom, prije Teznog i nakon Teznog, na Daksi i na bezbroj drugih lokacija. Neinteligentno jer omladinu koju je biskup netom ugostio u Dubrovniku, i to u ogromnom broju, treba hrabriti, a nikako njome manipulirati i to na bleiburškim nacionalističkim paradama. Licemjerno jer to govori čovjek koji također puni kasu iz državnog proračuna, a i sam pokušava sanirati financijske svinjarije u vlastitoj biskupiji i u režiji visokih crkvenih dužnosnika.
Žao mi je, dakle, što biskup Uzinić nije pokazao dovoljnu snagu i pamet. Jer nije on nesposoban niti zločest (poput biskupa Vlade Košića koji veliča pravomoćne ubojice djece, mladih i staraca, svi odreda civili ili želi onemogućiti ćirilicu u Vukovaru). Ali to što se dubrovački biskup služi Facebookom nije dovoljna garancija da je informirana osoba. Ni da je suvremena.
Naime, informirana i suvremena osoba ne govori da je istina nešto što Crkva donosi na ”krvavo Bleiburško polje” i da bi se tako, na isti način, istina trebala donijeti i u Jasenovac. Zašto to kažem? Jer u Jasenovcu se institucionalno, stručno i sasvim odgovorno proučava istina, ne onako kako to radi Glas Koncila ugađajući i ulagujući se neoustaškim revizionistima od Vice Vukojevića na ovamo.
Osim toga, informirana i suvremena osoba, recimo, nekakav biskup u Njemačkoj, ne bi oklijevao otići u Jasenovac kada tamo dolaze predsjednici Republike, Sabora i Vlade i kada se abrahamski moli za žrtve. HBK, ne budite licemjerni, msgr. Uziniću, od toga Jasenovca zazire, pa šalje svećenika iz treće lige, a kada se biskupi tamo pojave, jako im se žuri i ostanu na pola puta, ni cvijet da polože, ni onim svećenicima koje su ubile ustaše, zbog kojih se malčice uzrujao nadbiskup Stepinac. Zašto neće stići do spomenika, do Kamena cvijeta? Jer su licemjerni. Da, licemjerni, jer su karikaturalni kršćani koji se pozivaju na svetog Ivana Pavla II., a ni do gležnja mu nisu, što govorim pamteći klečanje Karola Wojtyłe u Auschwitzu ili njegove isprike na Veliki petak 2000.!!!
Episkopat traži istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijesti portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita, izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati
Eh, da, tu je i pitanje oprosta. Kaže biskup da se ovo ”oprostiti” još više odnosi na to da ”mi”, ”mi” u Bleiburgu i ”mi” u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih tražimo oproštenje. Mili Bože, kako će se predsjednik Josipović, ili Josip Leko ili Zoran Milanović ispričati onima koji veličaju ustašku vojsku koju smatraju hrvatskom vojskom, koji na Bleiburg nose zastavu Republike Hrvatske na kojoj je otisnut lik ratnog zločinca Darija Kordića (s obaveznom krunicom oko vrata)? Zato što biskup Vlado Košić smatra Kordića ravnim Isusu Kristu, ravnim u nevinosti, kako je rekao?
Jer ako je riječ o isprici, za zločine poraća nad ustašama i civilima u bijegu pred partizanima ispričali su se na Bleiburgu i Račan, i Milanović i Josipović, fakat i tu ispriku čuvam u arhivi, i starine Saveza antifašista RH. Ali ja nisam čuo da su se za zločine ustaša u Jasenovcu ispričali članovi HBK, pa ni istinoljubivi sadašnji dubrovački biskup.
Naime, biskupi, reklo bi se, traže istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijestima portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, kada se urla ”Za dom, spremni!”, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati.
Ispričati se moramo, kaže biskup, ali čudnovato on to elaborira: ”Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine”. To što biskup ruši temelje katoličkog morala i praksu koju je uveo Ivan Pavao II. očito nije važno.
Hoće li biskup, i to je ponovio, da konačno završimo Drugi svjetski rat!? Nikakav problem. Dapače. Istog trena.
Neka najprije episkopat ”elaborira” fascinaciju Alojzija Stepinca ustašama, Poglavnikom i NDH. Neka se Crkva odrekne visokog odlikovanja koji je Stepinac primio koncem 1944. i to od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”), zbog toga ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH.
Dobro je da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća. A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”
Zatim neka nam se pojasni, ako je Crkvi stalo do istine, kako to Stepinac NDH 28. travnja 1941. naziva ”Božje djelo”, a već je tada bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju?
Kada to obave, bilo bi toga još, ali ovo bi bio dobar početak, neka reknu koju o veličanstvenim djelima Darija Kordića u Ahmićima, ili Branimira Glavaša u Osijeku ili Mirka Norca u i oko Gospića…
Pa onda neka instruiraju biskupi svoje svećenike da na 10. travnja, kada idu na groblja (kao što se dogodilo nedavno na groblju Lovrinac u Splitu), ne govore kako je naša država utemeljena toga dana 1941. te da nikakvi antifašisti nisu kasnije našoj slobodi ništa dali.
Bez brige, nećemo tražiti više. I odmah ćemo prionuti poslu da se za svakog ubijenog svećenika, redovnika ili bogoslova, za svakog umorenog vjernika-laika kaže isto ono što se od biskupâ traži i čeka dok provode ”akciju pomirenja Bleiburga i Jasenovca” (mada je tu akciju već bio poduzeo Franjo Tuđman, ali je akcija strahovito tresnula kada je sudac Marin Mrčela oslobodio novinara Marinka Čulića i njegova tadašnjeg urednika Viktora Ivančića).
Onda ćemo biti slobodni da s veseljem i s osobitim osjećajem društvene i političke odgovornosti prionemo prevažnom poslu suočavanja s problemima sadašnjosti ”kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!”
Tek tad će se ”svi krajevi svijeta” koji ”vidješe spasenje Boga našega”, uz traženje istine i molitvu za oprost, što se tiče ne samo kršćana nego i svih onih koji to nisu jer vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju u Boga, ja to jamčim svojom vjerom, uživati u svjetlu uskrsne radosti koja, ja to znam jer tako vjerujem, želi obuhvatiti cijelu našu domovinu.
Ustaški emocionalni naboj
Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.
U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.
Da je sve kao što nije (…) da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA
Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.
Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.
Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.
Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.
Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.
Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.
“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.
Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo. Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom. Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac…
Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.
No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.
Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.
Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.
Mlad ustaša Frković
Na portalu dnevno.hr koje ga kolokvijalno nazivam ”govno.ndh”, upozorili su me, objavljen je pamflet jednog mojeg bivšeg argentinskog prijatelja, Tomislava Frkovića, unuka ministra šumarstva za doba NDH, Ivice Frkovića, koji ima potrebu progovoriti u ime te ustaške kaljuže u kojoj se veselo koprca pa još k tomu to i dokazuje objavljujući link na jedan od brojnih govora u kojima Frković junior veliča ratnog zločinca Antu Pavelića i zloglasnu rasističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Tomislav Frković je ponosni ustaša pa ja ću mu učiniti čast i nazivat ću ga tako – ustašom.
Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače) u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo.”
Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače), a u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj ”i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”
Pošto mlad ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom (sve se svodi, manje više, na stupidne tvrdnje da sam anti-Hrvat, jugoslaven i titoist) odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje.”
Zbog te moje ”bolesti”, veli mlad ustaša Frković, u predstavljanju mog životopisa se služim, ”podmuklo i sustavno”, kako ”iskrivljavanjem događaja, tako i primjenom laži.”
Potom mlad ustaša Frković prelazi na iznošenje dokaza tih mojih ”podmuklih laži” kojih ima više nego zvijezda na nebu ali on će ukazati samo one koje može ”potkrijepiti brojnim valjanim dokazima, kako svjedočanstvima, tako i dokumentima.”
Prvo što mlad ustaša Frković smatra važnim pojasniti jest da ”ovdje u Argentini za vrijeme žalosnog razdoblja vojne diktature (Pilsel) nikad nije djelovao kao politički disident ni kao aktivist za ljudska prava, zbog čega nije mogao trpjeti nikakav progon od strane oružanih snaga u tom razdoblju.”
Odgovor: mlad ustaša Frković nešto zna o mom životu među Hrvatima, ”blajburgašima”, ali nema pojma o činjenicama iz mog života među Argentincima pa tako ne zna da sam volontirao, u olovnim godinama vojne diktature, u župama koje su prve u Buenos Airesu otvorile javne kuhinje (što je tada bio oblik riskantnoga političkoga disidenstva s vojnim režimom), da sam sa omladinom iz tih župa misionario među indijancima Mapuches iz Patagonije (u okrugu Esquel u pokrajini Chubut) i da sam to učinio u kontekstu bazičnih zajednica koje su promovirane od strane pobornika ”ljevičarske” i ”anti diktatorijalne”, to jest, antifašističke teologije oslobođenja, da sam bio suradnik Amnesty Internationala, da sam bio aktivan i u krugovima u kojima se kretao aktivist za ljudska prava i kasniji nobelovac Adolfo Pérez Esquivel i da sam jednom skoro glavu izgubio nakon što je policija pokupila sve one koji su se nalazili u kući jednog mog drugara, inače bubnjara (ja sam svirao u tom našem ad hoc sastavu bas gitaru), nakon što je njegova sestra, studentica medicine, sa svojom terorističkom ćelijom (koja se povremeno okupljala u istoj kući u čijoj smo garaži mi vježbali rock), a o kojoj tada nisam ništa znao, postavila bombu ispod kreveta šefa policije ubivši njega i suprugu.
Naime, hoće se kazati, mlad ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao a nije ni mogao jer ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, sa kim, i zbog čega.
Pošto mladi ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom, odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje”
Nastavlja zatim mlad ustaša Frković: ”Drugo, g. Pilsel apsolutno nije sudjelovao, ni na fronti ni u pozadini, u vojnim djelovanjima u ratu između Argentine i Velike Britanije za suverenitet nad Malvinskim otocima, poznatima kao Falklands.”
Odgovor: Mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada nisam rekao da sam sudjelovao u vojnim djelovanjima na Malvinima (Falklands), pogotovo ne na frontu. No, kao i u ranijem odgovoru, mlad ustaša Frković nema nikakvog saznanja o mom profesionalnom radu nakon završetka tehničke škole Otto Krause pa tako ne zna, iako se može informirati iz moje knjige ili ako pita moju majku, koju debilno vrijeđa znajući da mi je mater srčani bolesnik, da sam 1982. radio za konzorcij Sanym-Cotenor i da sam kao poslovođa pomagao istovarivati vojne brodove u luci Puerto Santa Cruz (Punta Quilla), da smo našim snagama i tehnikom naše kompanije pomagali prebacivati oružje u obližnju vojnu zračnu luku i da smo pomagali utovarivati vojni materijal u transportne zrakoplove Hércules C-130 koji su isti taj vojni materijal prebacivali u Puerto Argentino (Port Stanley) na Malvinima sve do početka rata odnosno napada engleskih snaga i opakih vojnih operacija 1. svibnja 1982.
Ne zna mlad ustaša Frković i da sam u par navrata i sam letio u tim zrakoplovima. Ne zna mlad ustaša Frković ni da smo pomagali utvrditi protuzračnu obranu u Puerto Quilla za PRZ baterije koje su trebale braniti gotovo dva milijuna litara JP4, kerozina za zrakoplove, koji su se nalazili u ogromnim rezervoarima unutar luke u kojoj smo mi radili kao kooperanti nacionalne naftne kompanije YPF. Kurac ne zna mlad ustaša Frković a kamoli da sam ipak, bio nekakav ”fucking” civil-pozadinac.
Hoće se kazati, mladi ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao, a nije ni mogao jer mi ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, s kim i zbog čega
Treći krucijalni dokaz mladog ustašu Frkovića da patološki lažem je slijedeći: ”Pilsel nije nikad ovdje u Argentini obavljao neki relevantni novinarski posao, to jest jednostavno se nikad nije posvetio profesionalnom novinarstvu.”
Odgovor: Naravno da i tu mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada i nigdje nisam napisao ili rekao da sam u Argentini bio profesionalni novinar već da sam se novinarstvom počeo baviti još 1979. Naime, još je u gradu Comodoro Rivadavia živ moj profesor književnosti Pablo Štrukelj (slovenskog porijekla) koji me je izabrao za moj prvi novinarski prilog objavljen u rujnu 1979. (s tek navršenih 17. godina života) u televizijskoj postaji Canal 9 u navedenom patagonijskom gradu. Neka mlad ustaša Frković dokaže da to nije točno.
Neće uspijeti kao što mu neće uspijeti dokazati da nije točno da sam se svih tih godina (od 1979. do 1988.) bavio i novinarstvom, što na radiju, što na televiziji (čak i za vrijeme novicijata u gradu Salta), što u tiskanim medijima, a što sam uvijek naglašavao, pa tako i u mom romanu, kao sekundarnoj aktivnosti jer su obiteljske prilike tražile da pridonesem mjesečnom plaćom koju sam zarađivao kao tehnički mehaničar (diplomirao sam 1981.). Svi znaju, ali ne i mlad ustaša Frković, da od profesionalnog bavljenja novinarstvom živim isključivo tek od ožujka 1992. po dolasku u Zagreb i po izlasku iz 4. brigade HV-a, naime, otkako sam opet postao civil.
Meni su prilike kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića, pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira
Ima potrebe mlad ustaša Frković ”dokazivati” moju patološku narav i na druge načine pa ustvrđuje da je istina da sam zbog afiniteta prema nacifašističkoj ideologiji, ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa – koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta – u više navrata morala zaštiti od zlokobnih javnih pojavljivanja ove individue (od Pilsela), koja je svojim riječima i gestama, zatrovanim ovim ideologijama koje su strane autentičnom duhu borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, prouzročila samo štetu.”
Meni su prilike koje recitatorski i poptuno isprazno, gotovo kao da progovara Tomislav Karamarko, lupeta mladi ustaša Frković to jest, kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” – nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira.
Dokumentirat će on to, bojim se, kao i ona budala, njegov prijatelj Arsen (Nomen est omen), koja ”dokazuje” da ja 1986. i 1987. nisam pohađao isusovački teološki fakultet Colegio Máximo San José (San Miguel, Provincia de Buenos Aires), ma da budaletine kao Arsen ili ustaški budnici poput Frkovića imaju pred sobom fra Jordana i fra Berislava Ostojića (ovaj je pak bio i Papinim ispovjednikom) s kojima sam te dvije godine živio pod istim krovom u samostanu u Hurlinghamu i koji znaju da su nas, kao postulante franjevačkog reda, slali u školu kojom je Jorge Bergoglio bio rektorom do prije odlaska na doktorski studij u Frankfurtu (sredinom 1986.).
Mladi ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku (…) on to ne može dokazati (…) dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćujući desnicu u svom WC-u
Mlad ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Da sam kao vojnik izgubio život, ne brinite, imao bi mlad ustaša Frković još jedan argument za svoja desetotravanjska preseravanja. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku i kada je bio spreman ”položiti život za slobodu njegove domovine i njegova naroda”.
Ali nije potrebno jer on to ne može dokazati dok ja pak imam kakvih takvih 111 dana djelovanja u borbenom sektoru. Naime, dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćivajući desnicu s svom WC-u.
Poziva mene mlad ustaša Frković da pojasnim zašto sam zapravo napustio samostan jer nije istina da sam otišao iz samostana da bih postao vojnikom. Mlad ustaša Frković, sirot je i neuk čovjek koji ne umije čitati ni zapamtiti i ono što je sto puta rečeno: da sam franjevački samostan u Rijeci napustio početkom 1991. da bih, iz razloga koji su navedeni u knjizi, prešao u riječku bogosloviju te da sam svećenički poziv prekinuo u listopadu 1991. da bih se, nakon smrti brata Branka, prijavio u redove iste jedinice u kojoj je brat bio vojnikom.
Podvaljuje mi mlad ustaša Tomislav Frković i da sam djeda Jakova Pilsela pretvorio u gostoprimca Adolfa Eichmana. Svašta bi on to još želio meni podvaliti na portalu govno.ndh: da ”imam pretenzije biti za i protiv Boga, za i protiv Crkve, za i protiv Pape, za i protiv hrvatske države, za i protiv naroda u kojemu su se rodili roditelji i djedovi”, što su notorne gluposti i obične devijacije jednog iskompleksiranog i isfrustriranog lika koji nema što za reći u nekoj poštenoj autobiografiji. Možda bi mlad ustaša Frković mogao kazati tek toliko da je želio postati atletičarem da mu vino i cigarete (kao i njegovom duhovitom ocu, dobrom Vladimiru, u čijoj sjeni naš mladi ustaša Tomislav živi svoj pišljivi život) nisu bile zanimljivije. Ali neka znaju ustaše u Argentini: da sam ja čovjek čista pogleda i još čišćih ruku a oni su ljudi zatrovana srca i krvavih vilica.
Pišem jer me obuzima osjećaj bespomoćnosti s obzirom na to da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: u Zagreb i u Hrvatsku, jer je okružena bolesnicima i zbugidanima, zločincima kakav je Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima
Pitat će te se, zašto pak posvećujem prostor idiotima iz Argentine, ustašama poput Tomislava Frkovića, kada je sve što iznosim i u intervjuima i u knjizi tako jasno i nedvosmisleno istinito? Zašto imam potrebu odgovoriti glupostima te ustaške bratije? Da obranim moju majku koja se pak smatra prijateljicom majke mladog ustaše Tomislava Frkovića. Zato što je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu sličnu, pizda od čovjeka koji ne shvaća da vrijeđajući mene maltretira moju sirotu mater.
Pišem jer me obuzima osijećaj bespomoćnosti s obzirom da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: Zagrebu i Hrvatskoj, jer je okružena bolesnicima i zgubidanima, zločincima kakav je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima.
Smeta li Vas što psujem? Što se ne ponašam ”kršćanski”? Što iz mene progovara gnjev? Što ne konstatiram očito: da su tomislavi frkovići osuđeni na smrt, na izumiranje, hvala dragom Bogu, dok se mi u Hrvatskoj borimo za život?
Pa, neka Vam smeta! Jer da Vas ne smeta bili bi ste stinež i smrdež – duhovni bijednici kakav je mlad ustaša Tomislav Frković.
Bozanić je nedostojan Kuharićev nasljednik
Iz vrlo dobroga komentara Marinka Čulića na tportalu ”Nikada Hrvatska nije imala jadniju elitu”, objavljenoga u srijedu 16. listopada, prenosim dio u kojem kolega kaže da se jad hrvatskih elita možda i najbolje vidi u ponašanju lidera Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Nije samo po sebi skandalozno što Crkva uza sebe želi državnu vlast koja joj odgovara, tako je bilo svih ovih dvadeset i nešto godina i na to smo se nekako navikli. Ali nikada nije bilo tako da se pritom baš nimalo nisu birala sredstva. Štoviše, Kaptol se i u ratnim devedesetima čuvao da Crkvu ne preplavi val antisrpstva, a kardinal Franjo Kuharić na početku rata čak je imao petlju pozvati vjernike da na srpska ubojstva i palež Hrvati ne odgovaraju istom mjerom. Danas se ništa slično ne može čuti iz usta Kuharićeva nasljednika kardinala Josipa Bozanića i većine drugih biskupa, ali se zato može čuti da su ćirilični natpisi u Vukovaru i drugdje ”nastavak agresije na Hrvatsku”. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 9
- 10
- 11