– Mora da s Nobelom Boba Dylana kreće nešto novo u toj instituciji, u književnosti uopće – reče u šetnji veliki pjesnik uglednom romansijeru. – Toliko je dobrih pisaca u svijetu, i najbolji među njima u ovoj su godini zaobiđeni. I mnogi od njih su ostvarili novi poetski izraz, ali nikada neće biti takvom nagradom počašćeni. [Read more…]
Dylanov Nobel i intelektualna moć razlikovanja
Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu. Za književnost.
Volim Dylana, ali primam vijest s pomiješanim osjećajima i moram napraviti izbor između dva stava i načina razmišljana. [Read more…]
Odjavna špica
Meni teče odjavna špica, reče mi jedan prijatelj na ulici, a ja se malo stresoh, jer smo približno godište. Odjavnu špicu valja u životu otpratiti do kraja, a to važi i za bioskopsku predstavu. Nažalost, kao što ste se nebrojeno puta mogli osvedočiti, za devedesetak odsto naših bioskopskih posetilaca odjavna špica nije sastavni deo filma, na prvi nagoveštaj približavanja kraja, uz prerani titl ”prevela Ana Vučković”, golema većina skače na noge lagane i juri ka izlaznim vratima.
Ako ste i vi u ovom delu građanstva, možda vam je mlaka uteha u činjenici da su filmski novinari i kritičari, s ređim izuzecima, najbrži u ovom u suštini nekulturnom postupku. I to ne samo u nas.
Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen
Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen.
Verovatno ste primetili da sve češće veliki filmski projekti više i nemaju uvodnu špicu, nego pune podatke o autorima, umetničkim saradnicima, glumcima, direktorima fotografije, lokacijama na kojima je sniman film možete da doznate tek iz odjavne špice. Iz odjavne špice osrednjeg holivudskog spektakla ”Sahara” sam doznao da sjajnu pesmu iz sredine filma peva senzacionalna pevačica iz afričke državice Benin Angelique Kidjo. Neki filmovi uz samu odjavnu špicu prate i dalje radnju filma, često sa ključnim raspletom priče.
Tako je pre petnaestak godina, na festovskoj projekciji Chabrolovog trilera ”Ceremonija” kad je gotovo celo gledalište (dvorana Centra Sava) već bilo u holu, završna sekvenca razotkrila da su ubice pronađene. Kad sam to u foajeu ispričao prijateljima, mislili su da sam dao mašti na volju.
Čak i ako ostavimo po strani da neki filmovi nude delove izostavljenog filmskog materijala (to sve češće čine holivudski majstori komedije), čitanje odjavnih špica podozrivijem gledaocu otkriva mnoge stvari. Tako da neki filmovi poput Scorseseovih (”Kundun”) i Bertoluccijevih (”Shattering Sky”) otkrivaju da su umesto Dalekog istoka ili neke druge udaljene zemlje pronašli pogodne lokacije u Maroku.
Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan
Čuveni ”Gladijator” Ridleyja Scotta sa Russellom Crowom nije sniman, naravno, u izvornom Colosseumu (rimsko dobro je čuvano kao relikvija), nego nedaleko od prestonice Malte, gde i dan danas služi kao turistička atrakcija.
Kad je reč o mjuziklima, iz odjavne špice doznajemo da li glavni glumci sami pevaju ili koriste ”pozajmljene glasove”. Kad sam ove zime odgledao najnoviji film Braće Coen ”Inside Llewin Davis”, jedan od njihovih najboljih, koji govori o sudbini nepoznatog blues pevača, sabrata velikog Boba Dylana, sve vreme sam se pitao: da li glumac Oscar Isaac sam izvodi i peva tu gubitničku deonicu. I Odgovor sam dobio iz odjavne špice: da, na moje veliko zadovoljstvo. Hvala Braći Coen na višestrukom pogotku.
Neke špice ne otkrivaju sve, to je diskretno autorsko pravo. Veliki maštar i čarobnjak, mistifikator i snevač Federicko Fellini je posle svog antologijskog filma ”Amarcord” bezbroj puta pričao o svom rodnom Riminiju. O gradiću koji ima posebnu atmosferu i duh mediteranske neponovljivosti. Zapravo to je niz arhetipskih situacija koje je samo genije mogao da pretopi u maštariju o gradovima i ulicama našeg detinjstva.
Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku, i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan.
Dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji
Manje čuvana tajna bila je čuvena ulica Via Veneto, rimska ulica koja je dobila mitske dimenzije posle Fellinijevog filma ”La dolce vita”. I danas horde turista hrle ka ovoj ulici u nadi da će iza nekog ugla iskrsnuti Marcello Mastroianni sa Anitom Ekberg. Ali Fellini je u studiju načinio rekonstruisanu ulicu, izneverivši neke njene osobine (smanjena strmina).
Oni koji vole da prate doprinose umetnika u tehničkim disciplinama (a u filmu je sve povezano sa tehnologijom i njenim unapređenjima) mogu da primete da neki ozbiljni spektakli, koji nastaju na udaljenim tačkama sveta, imaju posebne snimateljske ekipe, ponekad ih je četiri-pet. Kasnije se celokupni snimljeni materijal postprodukcijski doteruje u studiju, te na kraju dobijamo ime glavnog direktora fotografije. Pažljivije oko, ipak, može da primeti da se delovi filma razlikuju u nijansama, što ne mora da znači da je sve ostalo pod kontrolom.
Uostalom, dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji. Gledalac ima pravo da ne razmišlja o svemu tome.
Da li filmska slika nastaje na klasičnoj 35-milimetarskoj traci (24 sličice u sekundi, 18 u epohi nemog filma) ili je reč o novim, digitalnim kamerama za nekog može da bude čisto akademsko pitanje. Ali film i tehnologija su neraskidivo povezani i prenebregavanje ove veze ponekad ipak ide na uštrb punog sineastičkog zadovoljstva.
Milanović i crna mamba
Američki televizijski propovjednik Jamie Coots imao je spektakularne obrede sa zmijama. Puštao bi da ga grizu oduševljeno vičući kako mu ne mogu ništa jer njega Bog štiti od otrova. Posljednji put kad je napravio predstavu koja je i najveće nevjernike trebala uvjeriti u beskrajnu moć Svevišnjega, oholo je odbio ekipu hitne pomoći koja ga je došla prevesti u bolnicu. Sat kasnije našli su ga mrtvoga. Ako želite, ovo bi mogla biti priča i o hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću.
U televizijskom studiju Milanović se igra zmijom, pred prestravljenim očima Mislava Bage pušta crnu mambu da mu se ovija oko ruke i plazi po ramenima.
“Gospodine Milanoviću, dobra večer”, reče Bago.
“Dobra večer i vama i vašim gledateljima”, reče Milanović pristojno, a zmija tek neprijateljski zasikće.
“Idemo odmah na stvar, vi tvrdite da zmije nisu opasne.”
“Imam lošu vijest za pesimiste”, dosjetljivo će premijer. “Zmije doista nisu opasne.”
“Idemo odmah na stvar, vi tvrdite da zmije nisu opasne.” “Imam lošu vijest za pesimiste”, dosjetljivo će premijer. “Zmije doista nisu opasne.” “Ali, dopustite, to je crna mamba, jedna od najopasnijih životinja na svijetu, izuzetno je brza i agresivna, često napada bez ikakvog povoda…” “Gospodine Bago, ne znam zašto se ponovo vraćamo na ovo”, prekine ga Milanović već i umoran od gnjavatora i neznalica
“Ali, dopustite, to je crna mamba, jedna od najopasnijih životinja na svijetu, izuzetno je brza i agresivna, često napada bez ikakvog povoda…”
“Gospodine Bago, ne znam zašto se ponovo vraćamo na ovo”, prekine ga Milanović već i umoran od gnjavatora i neznalica.
“Otrov crne mambe paralizira živčani sustav, blokira disanje”, uporan je televizijski voditelj. “Odraslog čovjeka može ubiti već za dvadeset minuta. Gospodine Milanoviću, to su činjenice.”
“Molim vas, idemo o ozbiljnim stvarima razgovarati”, uzdahne premijer, malo kao i ljut, ljubopitljivo gledajući mambu koja mu izviruje iz rukava sakoa. “Ono što vi nazivate činjenicama odvratna su podmetanja mojih protivnika, objede neradnika i probisvijeta. Ta pogledajte samo ovo bezazleno i drago biće…”
Bezazleno i drago biće u tome se času strelovito izvije, razjapi čeljusti, sedam puta ugrize za vrat premijera Republike Hrvatske, spusti se niz njegovu nogu i šmugne između kabela televizijskih reflektora.
“Evo, sad me je ugrizla”, reče Milanović mirno, a Bago, skamenjeno, šokirano, jedva otvarajući usta, u gornjem glasovnom registru zapišti:
“Ljudi!… Dajte!… Upomoć!… Milanovića je ugrizla crna mamba!”
“Gospodine Bago, to su pretjerivanja”, reče Milanović sad zajapuren od bijesa. “Nemojte širiti očaj i beznađe”, nastavi on sabrano, dok mu lice iz grimiznog polako prelazi u modro. “Ja nisam mogao biti jasniji. Ne razumijem zašto se više natežemo. Koliko vam puta moram ponoviti: zmi-je ni-su o-pa-sne.”
Žrtva ugriza počne se, upravo kako piše u priručniku, tresti, pjeniti, kolutati očima i boriti za zrak, no svejedno ne odustaje.
Mjesecima se razvlačila zajebancija treba li Njemačkoj izručiti udbaškog zlikovca kojega je tamošnji sud tražio zbog jednog krvnog delikta, nesvakidašnje gnjusnog i za balkanske standarde, a o srednjoeuropskima da i ne govorimo. Protivnika izručenja u cijeloj je Hrvatskoj bilo, trenutak da izbrojim… pa, zapravo, samo dvoje. Zoran Milanović i, naravno, Josip Perković
“Ja i-mam o-dgo-vo-rnost. Ra-zgo-va-raj-mo o stva-ri-ma ko-je su lju-di-ma bit-ne. I-de-mo ra-di-ti po-sa-o.”
I tu posljednji put trzne nogama i nepomično klone na stolici.
Točno takav vam je Zoran Milanović. Tukac bi prije umro nego priznao da je pogriješio.
Kako odmiče vrijeme, a prošlo ga je mnogo, više od dvije godine, taj neobuzdani ego i nezrela osobina da se uvrijedi i razgnjevi na sve što mu nije po ćeifu i tvrdoglavo se drži stavova koji su gdjekad očito krivi biva sve nepodnošljivija. Premijer nas iscrpljuje kao kakva jezičava tetka koja u svemu mora imati zadnju. Osjetite se malaksalo i pomislite: pa valjda u ovoj zemlji ima i ozbiljnijih nevolja od premijerove sujete.
Sjetite se, na primjer, Josipa Perkovića. Mjesecima se razvlačila zajebancija treba li Njemačkoj izručiti udbaškog zlikovca kojega je tamošnji sud tražio zbog jednog krvnog delikta, nesvakidašnje gnjusnog i za balkanske standarde, a o srednjoeuropskima da i ne govorimo. Protivnika izručenja u cijeloj je Hrvatskoj bilo, trenutak da izbrojim… pa, zapravo, samo dvoje. Zoran Milanović i, naravno, Josip Perković. Istina, javila se još nekolicina da im drže stranu, no oni su zaista bili samo partijska kukavelj koja je brinula da se šef ne naljuti.
I onda je to trajalo. I trajalo. I trajalo. I trajalo… Čitava godina je prošla i mnogi od nas poželjeli su, vjerujem, iznervirano viknuti: “Evo, majku mu, ja ću, ako treba, otići u njemački zatvor umjesto Perkovića, samo da se Zoran Milanović napokon počne baviti nezaposlenošću!”
Mene je i danas sram kad se toga sjetim, kad je slučaj završio kako je završio, kako je jedino i mogao i kako smo otpočetka znali da će završiti. Kad se stara špijunčina ukrcala na redovnu zračnu liniju za Berlin, cijeli nam se trud hrvatskog vrha rasvijetlio u svojoj čudesnoj besmislenosti. Bio je to čisti gubitak novca i vremena, a čak je i Milanovićev ego ostao bolno uskraćen. Ako uopće postoji išta na ovome svijetu što bi taj ego namirilo.
Političari su prirodno tašte osobe. Valja to razumjeti – da su skromniji, naprosto ne bi radili ono što rade. Ipak, mogli bi se tu i tamo barem pokušati kontrolirati, osobito u situacijama kad sve ide u pizdu materinu. Umornom i gladnom narodu ne treba uistinu mahnitanje njihova ega jer to stvari samo čini gorima
Ovaj tjedan je presuđeno kako će u travnju, kad mu istekne treći mandat, s funkcije otići državni odvjetnik Mladen Bajić i, opet, to će se dogoditi samo zbog premijerova kaprica. Što god mislili o Mladenu Bajiću, kako kod ga novinski komentatori nazivali i kojom god ga ocjenom ocjenjivali u istraživanjima javnog mišljenja, mora vas zabrinuti kad čujete da će biti smijenjen samo zato što se ne sviđa Milanoviću, a esdepeovci ne žele da se šef naljuti.
Političari su prirodno tašte osobe. Valja to razumjeti – da su skromniji, naprosto ne bi radili ono što rade. Ipak, mogli bi se tu i tamo barem pokušati kontrolirati, osobito u situacijama kad sve ide u pizdu materinu. Umornom i gladnom narodu ne treba uistinu mahnitanje njihova ega jer to stvari samo čini gorima. Osim toga, i za Zorana Milanovića, za njegovo duševno stanje bilo bi dobro da zericu ohane. To je bolest, čak smrtonosna. Bob Dylan ima pjesmu o tome, “Bolest sujete”, “Disease of Conceit”. Prevest ću vam zadnje tri strofe.
Mnogo ljudi umire noćas
Od bolesti sujete
Mnogo njih plače noćas
Od bolesti sujete
Ona dolazi niotkud
I vas broji
Pritisak okoline
Nad glavom vam stoji
Slomit će vas kao dijete
Bolest sujete
Sujeta je bolest
Liječnicima još daleka
Mnogo su istraživali o tome
A ne znaju lijeka.
Mnogo je ljudi u nevolji noćas
Od bolesti sujete
Mnogo njih vidi duplo noćas
Od bolesti sujete
Ona daje iluziju raskoši
Pogled vam zamuti
Dade vam ideju kako ste
Veći od smrti
A onda vas pokopaju i
zbogom svijete
Od bolesti sujete.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)