novinarstvo s potpisom
Fra Drago Bojić
Politički potres koji je među Hrvatima u Bosni i Hercegovini uzrokovala propast jednog od posljednjih gospodarskih giganata u Hercegovini, mostarskog Aluminija, što je, po mnogima prekasno, dovelo do toga da bijesni građani i radnici koji su ostali bez posla pred sjedištem HDZ-a BiH predsjedniku Draganu Čoviću uzvikuju: “Lopove!” i “Izdaja!” – ima i svoju crkvenu pozadinu. [Read more…]
Ivo Komšić
Krajnje je licemjerno tražiti i očekivati od pape Franje da pita Milorada Dodika, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, ”gdje je 95% katolika iz RS-a” ili iz srednje Bosne, Krajine i drugih mjesta BiH. Pa ako netko zna o čemu se radi, zna biskup Franjo Komarica, koji preko pape to pitanje plasira Dodiku. [Read more…]
DEMOKRATSKOJ JAVNOSTI I SABORU REPUBLIKE HRVATSKE POVODOM DEKLARACIJE HRVATSKOG SABORA O POLOŽAJU HRVATSKOG NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI [Read more…]
Ivo Komšić
Premijer Hrvatske Andrej Plenković iskoristio je vanredno zasjedanje lidera Evropske unije posvećeno Brexitu da bi na dnevni red stavio Bosnu i Hercegovinu i stanje koje je u našoj državi i društvu nastalo izbornom promjenom vlasti. [Read more…]
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Reprezentacija. To je valjda najspominjanija riječ u Hrvatskoj posljednjih dana. Svi su sretni što nas u Rusiji predstavljaju tako srčani i uspješni dečki i što cijeli svijet preko njihovih pobjeda doznaje za Hrvatsku. [Read more…]
Boris Vlašić
Netko je tamo na Trgu žrtava fašizma zeznuo antifašizam. Ima to neku kozmičku pravdu, da antifašizam u Hrvata propadne jer ga brane oni koji misle da se nalazi u simbolu neke tamo zastave Sovjetskog Saveza koja nikada nije imala veze s Hrvatskom. [Read more…]
Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže Arte, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski “Centar André Malraux” upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta – ovu pjesmicu, negdje je nazivaju preskakušom, spjevao je narod Bosanske Posavine, referirajući se na spaljenu posavsku zemlju i prvog hrvatskog predsjednika, koji je, vjerovali su, Posavinu prepustio Srbima, a sve u okviru dogovora s neprijateljem (i partnerom?) Slobodanom Miloševićem. [Read more…]
Štovani gospodine Debilu,
vjerujem da nadimak kojim ste u ovome dopisu oslovljeni neće kod Vas izazvati zlovolju, pošto se – barem u određenim krugovima – uvriježio još od prošlih lokalnih izbora, na kojima ste nakon žestoke političke borbe pobijedili g. Kretena. Tada ste, želeći valjda naglasiti svoju integrativnu misiju, nadasve plemenitu namjeru da programski okupite sve slojeve ovdašnjeg pučanstva, upotrijebili glazbenu metaforu i izjavili kako u trenucima opuštanja uživate slušati ”i Cohena i Thompsona“.
U spomenutim krugovima odmah je prostrujalo logično pitanje – ”Zar može postojati takav debil koji s jednakim užitkom sluša Cohenove i Thompsonove pjesme?“ – no odgovor je stigao iz izbornoga štaba Vaše (socijaldemokratske) partije: Može, zove se Ivo Baldasar i kandidat je SDP-a za gradonačelnika Splita!
Ishod je poznat, osobito Vama, ishod je posljedica one vrste političkog mamurluka kada građani zaključe da je ”bilo tko bolji od onoga Kretena“.
Sada ste, g. Debilu, pokazali da su Vaše glazbene preferencije mnogo više od obične muzike. U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor.
Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“.
Jeste li se osjećali ugodno, g. Debilu? Pretpostavljam da jeste, jer kada je jedan od komandanata jedinice, umirovljeni pukovnik Marko Skejo, nazočne pozdravio istim nacističkim pozdravom – ”Za dom spremni!“ – oklijevali ste svega sekundu-dvije, a zatim orno pridružili svoje dlanove pljesku razdragane svjetine. Osim toga, među okupljenima se zatekao i sam Marko Perković Thompson, Vaš glazbeni idol, čovjek čije koračnice, kako velite, uživate slušati. Šteta što je Leonard Cohen zbog nekih razloga izostao.
Uvaženi g. Debilu,
ovim putem želim Vam javno čestitati na maestralnom utjelovljenju vladajućeg cinizma. Gotovo da je riječ o konceptualnoj umjetničkoj gesti, hrabrome iskoraku kojim se eliminiraju zadnje iluzije i do srži demaskira sustav proklamiranih vrijednosti o kojima Vaši stranački drugovi diljem Hrvatske drže redovite pjevane mise.
Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Meni, doduše, nije baš najjasnije zbog čega je vojna formacija nazvana po nacističkome oficiru uopće zakonom dopuštena, a kamoli da joj se podiže spomenik, niti razumijem zašto nositelji fašističkog znamenja, čim su stupili na javnu površinu, nisu privedeni u najbližu policijsku stanicu, no Vas, kao pragmatičnog političara, zainteresiranog za osjetljivu problematiku nacionalnog jedinstva, to ne mora brinuti.
Hoće li Vas korisnici usluga pritom smatrati antifašističkim fašistom ili fašističkim antifašistom – hoćete li svoje glazbene simpatije udijeliti Leonardu Thompsonu ili Marku Perkoviću Cohenu – od sporedne je važnosti, dok god Vaša uzvišena nakana nije opterećena misaonim stranputicama kakve se, avaj, vrzmaju po glavi ovoga potpisnika: na primjer da gori od ustaša mogu biti samo oni koji ih opslužuju antifašističkom ambalažom.
Stoga Vas, g. Debilu, navodni gaf na spomenutoj svečanosti nije mogao zaobići. Obraćajući se svečarski raspoloženoj rulji, rekli ste: ”Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…“, što je kod okupljenih izazvalo oduševljenje i salve odobravanja, a i sami ste se šeretski nasmijali svojoj tobožnjoj zabuni. Ali nije se radilo o zabuni, g. Debilu! Zar ima veće pobjede nad antifašizmom od prizora u kojem nominalni ljevičar, na Dan antifašizma, veliča jedinicu koja nosi ime ustaškoga vojskovođe i čiji su pripadnici postrojeni u fašističkim uniformama?
Ovim Vas pismom, g. Debilu, želim ohrabriti da se ne opravdavate, da odbacite zadnje ostatke stida, da ponosno stanete iza svojih riječi, makar one bile ispljunute nehotično, jer nije Vam se dogodilo nikakvo verbalno otkliznuće, nego greška strukturalne prirode, takoreći, lapsus in fabula, erupcija realnosti u samome središtu antifašističke obmane. Ponekad je jedino retoričkim gafom moguće izreći punu istinu. Zbog toga je, g. Debilu, Vaš nastup bio ljekovit!
Slutim da su mu prethodile zanimljive diplomatske aktivnosti, pošto je isprva bilo zamišljeno da se spomenik HOS-ovoj bojni otkrije 10. travnja, na dan proglašenja Endehazije – kada ste, usprkos tome, potvrdili svoj dolazak – no sva je prilika da ste u kasnijim pregovorima iskamčili promjenu datuma, utanačili termin s nešto drugačijim simboličkim nabojem, što se naposljetku i organizatorima svidjelo: u redu, umjesto klasičnoga ustaškog derneka, imat ćemo raskošan spektakl cinizma, s lijevim gradonačelnikom u ulozi službene maskote.
Dogovor je zapečaćen Vašom znamenitom izjavom da između bojne ”Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda ”za mene nema razlike“, jer su se ”jednako borili za Hrvatsku“.
Podsjećam Vas da su slične pomirbene ideje opsjedale pokojnoga Franju Tuđmana, toliko da je, slijedeći primjer Francisca Franca, u Jasenovcu planirao prirediti magijski obred s miješanjem kostiju ustaša i njihovih žrtava, a onda poprište ukrasiti granitnim spomenikom sa šahovnicom dimenzija nebodera, međutim, sirotan je ostao nerealiziran, ispostavilo se kako ipak nije toliki debil da svoje zamisli provede u djelo. Ali vi jeste, g. Debilu!
Vaša odvažnost naprosto plijeni! Vaša je snaga u Vašoj mentalnoj oštećenosti! Pitam se što bi mogao biti sljedeći podvig: možda da službeno pohodite misu zadušnicu za Antu Pavelića u splitskoj Crkvi sv. Dominika ukoliko je pater Luka Prcela pristane pomaknuti na Dan ustanka ili – zašto ne – na 29. novembra?
Cijenjeni g. Debilu,
primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“
Skejin Isus i Vaš lapsus, to Vam je isti Đavo, gospodine Debilu. To je isti par rogova pod zastavom. To je ”jedina i vječna Hrvatska“. A to je i zalog svetog kontinuiteta, koji – naizgled paradoksalno – u Vašem slučaju nije zajamčen tvrdokornom isključivošću, već, kao što iz svoje lijeve perspektive volite naglasiti, liberalnom otvorenošću i odsustvom predrasuda. Uostalom, nije li svejedno hoćemo li u Splitu njegovati fašizam i postrojavati crnokošuljaše zbog ideološke zatucanosti kakva je krasila g. Kretena ili zbog demokratske širine kakva krasi Vas, g Debilu?
Jedino što će – s obzirom da je g. Marko Perković rezervirao mjesto u neposrednoj blizini mikrofona – biti malo teže zadovoljiti sve muzičke ukuse. To Vam je, nadam se, poznato: kada glazbenici poput Thompsona uživaju počasni status, glazbenici poput Cohena obično su na turneji, putuju u stočnim vagonima prema nekom od Auschwitza.
S osobitim štovanjem,
Viktor Ivančić
(Prenosimo s portala Peščanik.net).
“Za dom, spremni!”, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Mate Skejo na otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, a gradonačelnik Splita, član Socijaldemokratske partije Hrvatske, Ivo Baldasar mu je aplaudirao.
“Svaki put kad ovdje dolazim i govorim, pitam se što reći i ima li se što novo reći. To je podsjećanje na zlo u čovjeku u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi… Ti zločini ovdje bili su ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, nego države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad ne neće biti. Ona nije bila neovisna, bila je instrument sile, država je bila, ali je li bila Hrvatska – za mene nije”, rekao je Zoran Milanović, hrvatski premijer i predsjednik Socijaldemokratske partije Hrtvaske na obilježavanju godišnjice proboja iz ustaškog logora Jasenovac.
“Različiti su pogledi na povijest, a ja bih trebao biti gradonačelnik svih građana Splita. Na Gradskom vijeću smo glasali za spomenik HOS-ovoj postrojbi. Za mene nema razlike između njih i Prvog splitskog partizanskog odreda. Jednako su se borili za Hrvatsku”, rekao je Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i predsjednik gradskog SDP-a.
“Moramo iskreno zažaliti što se taj zločin dogodio u ime hrvatske državnosti. Tijekom toga rata ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv takve ideologije i zločina, što je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesti”, kazao je predsjednik Ivo Josipović onoga dana kada je Milanović o NDH-u rekao što se reći treba.
“Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”, kazao je i osmjehnuo se Ivo Baldasar. Bio je deveti svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, a njega, socijaldemokrata, slušali su prisutni na otkrivanju spomenika bojni koja je nosila ime “Rafael vitez Boban”.
“Današnja demokratska, europska Hrvatska, izrasla je na vrijednostima antifašizma, na miru, slobodi, demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti i na njima želimo dalje graditi budućnost, a da bismo u tom uspjeli zločine pamtimo i oštro osuđujemo, a njihove žrtve poštujemo i nikada ne zaboravljamo. To je vrijednost demokratske Hrvatske”, riječi su predsjednika Sabora, Josipa Leke, izgovorene u Jasenovcu.
O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe.
Njih ne treba podsjetiti što bi bilo da je Drugi svjetski rat završio drukčije. U tom slučaju – znaju i Milanović, i Leko, i Jospiović i mnogi drugi, osim Baldasara – ne da ne bilo neovisne Hrvatske, nego ne bi bilo ni onih što su se za nju borili u Domovinskom ratu, jer, kako piše Miloš Vasić u nedavno objavljenom tekstu u povodu 9. svibnja: “Da smo bili poraženi u Drugom svetskom ratu, ne bi nas danas bilo ni u tragovima; takav je bio plan Rajhskancelarije, a bio bi sproveden, bez brige: oni su bili temeljiti.”
Hrvatska je, međutim, pobijedila u Drugom svjetskom ratu porazivši, uz ostale, i one što im je zapovijedao Rafael vitez Boban.
Sve to znaju i Milanović i SDP i o tome govore kada i kako treba i to je ona, možda i jedina, ali svakako ključna i civilizacijska razlika između njih i druge strane, hrvatske desnice podijeljene između nasilu upristojenih kleronacionalista i očekivano nepristojnih neofašista.
Za ovo godina Kukuriku koalicije na vlasti vidjeli smo kako Zoran Milanović ne podnosi da mu se proturječi i da mu se laže. Tako su, u najkraćem i bez bitnih detalja, iz stranke izbačene Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, a iz ureda ministra financija Slavko Linić. Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i čelnik tamošnjeg SDP-a, međutim, još nije.
Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare.
E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?
Možemo sada, ako ima potrebe, to jedno razložiti na nekoliko pitanja:
Je li ono što je rekla Aleksandra Kolarić, a ako ćemo pravo, nije rekla ništa epohalno, gore od Ive Baldasara među crnim košuljama?
Je li e-mail Mirele Holy u kojem traži da se supruzi stranačkoga kolege sačuva posao problematičniji od obilježavanja “Dana pobjede nad antifašizmom?” i aplaudiranja ustaškom pozdravu?
Što je opasnije i odvratnije: preigrati se s nekoliko milijuna državnog novca kao Slavko Linić ili reći da između Devete bojne “Rafael vitez Boban” i Prvog splitskog partizanskog odreda nema razlike?
Je li gore biti nepošteni član Socijaldemokratske partije ili pošteni ustaški pokrovitelj s članstvom u SDP-u?
Ako se već ne može biti malo nepodoban i malo nepošten, kao što se ne može biti malo trudan, kako se, onda, može biti malo fašist, a malo i antifašist, kao što je to Ivo Baldasar?
“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam. Između privikavanja na njega i podilaženja fašistima nije dug put. Traje koliko onaj od odluke splitskih vlasti da se podigne spomenik pripadnicima Devete bojne “Rafael vitez Boban” do aplaudiranja ustaškom pozdravu.
Dakle, čekamo… Pa neka onda Ivo Baldasar cvili kako je kažnjen zbog verbalnog delikta. Uostalom, već je pronašao novu izbornu bazu: samo treba promijeniti ruku kojom će pozdravljati simpatizere i glasače. I, naravno, bijelu košulju zamijeniti onom u adekvatnoj boji.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
