novinarstvo s potpisom
Dejan Jović
Ova je kampanja za izbore za Europski parlament u Hrvatskoj dosadna osim po komunikacijskoj strategiji SDSS-a koja je vrlo pametno strukturirana. Čini se da bi politolog, urednik i publicist prof. Dejan Jović (Samobor, 12.4.1968.) mogao pokupiti brojne preferencijalne glasove ne samo Srba, ili pripadnika drugih manjina, već i većine koja je politički pismena, koja čita i koja ne želiti biti zatočena u nacionalističkim ili etničkim logorima straha. [Read more…]
Robert Bajruši
Možda mogu austrijski katolici, političari i policajci istjerati “Za dom spremni” s bleiburškog polja, ali nema nikakve šanse da ovdašnju desnicu i Crkvu uvjere da griješi kada komemorira predaju vojske NDH kao nacionalnu tragediju. Mogu čak hrvatskim biskupima zabraniti da vode misu, ali oni će ipak održati govor u kojem će neistomišljenike poslati kvragu, kako je to između redova napravio krčki biskup Ivica Petanjak. [Read more…]
U povodu 74. obljetnice ”Bleiburške tragedije” u subotu, 18. svibnja na Loibaškom polju kraj Bleiburga, u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine mons. Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog Caritasa, služio je svetu misu za sve nevino stradale žrtve s ogromni hrvatskim ”povijesnim” grbom na prsima. Što je Svalina želio poručiti tim grbom? Da se misa, ne daj, Bože, ne slavi baš po pravilima koje je nametnula uprava mjesne austrijske crkve? [Read more…]
Drago Pilsel
Nakon šoka koji je uslijedio kada je jučer, malo iza podneva, IKA objavila pismo članova Hrvatske biskupske konferencije patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Irineju (svi do jednoga su se potpisali, dakle i ”ekumenski nastrojeni biskup Požege Antun Škvorčević”), lako se nazrela laž, a onda i opaka namjera onoga koji je privatno pismo datirano 18. studenog 2018. odlučio učiniti javnim, pazite dobro, nakon što su predstavnici HBK (predvođeni njenim predsjednikom Želimirom Puljićem) [Read more…]
Pismo koje je izabrani saborski zastupnik Drago Prgomet uputio ”kolegama” u MOST-u, a koje je jučer objelodanjeno nakon što su se protiv njega po drugi put te iste ”kolege” ponijele staljinistički (prvo su ga otjerali kao kužnog kera, a onda mu prijetili i zaštitarima), pismo koje danas donosimo kao osvrt dana, jedno je od boljih političkih dokumenata novije hrvatske političke povijesti. [Read more…]
Nisam ja tako ”prekrstio” sisačkoga biskupa Vladu Košića, već je to učinio Predrag Lucić u Novome listu, ali nisam mogao odoljeti a da ne maznem tu novu titulu za naslov ovotjedne kolumne. Jer meni djeluje baš cool i sasvim pošteno: nazvati Košića ”monsinjorom laprdalom.” A zašto?
Sisački biskup Vlado Košić u subotu 1. ožujka je predvodio misno slavlje za Domovinu u sisačkoj katedrali. Već sam spomenuo tu zgodu u kolumni 3. ožujka, ali sada ću to učiniti nešto dublje. Košić, poznat po izjavama koje izazivaju podijeljene reakcije javnosti, ovom je prilikom između ostalog rekao kako su u Hrvatskoj “sinovi udbaša i najgorih zločinaca” i dalje na vlasti i da drmaju zemljom.
Laprdao je tako Košić i rekao da su još veću duhovnu pustoš prouzročili političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju nego bezočno izvrću istinu: ”od pobjednika u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća. Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice.”
Halo? Je li ovaj lik čita nešto drugo osim portal govno.ndh? Pardon, dnevno.hr? Jesu li ga obavijestili da Hrvatska traži od Međunarodnog suda pravde (ICJ) da osudi Srbiju za genocid nad Hrvatima u Domovinskom ratu, a od Beograda da kazni počinitelje zločina i plati ratnu odštetu čiji bi iznos sud trebao naknadno utvrditi?
Informirajmo, onda, monsinjora laprdala: Hrvatska je 1999. tužila Srbiju za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1949. tako što je počinila genocid nad Hrvatima u ratu od 1991. do 1995. Beograd mora procesuirati i kazniti počinitelje zločina pod njegovom jurisdikcijom, dostaviti podatke o nestalima, vratiti oteto kuturno blago i platiti odštetu hrvatskim građanima i državi. Rekli su to hrvatski zastupnici u završnoj riječi pred najvišim sudom UN-a, a voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić smatra da dio srbijanskih dužnosnika ne prihvaća istinu o događajima prije 20 godina, pa je presuda potrebna da bi dvije zemlje zatvorile to poglavlje i izgradile nove odnose.
I, OK, razumljivo je da Beograd ide svojom pričom, ali nije jasno kako to da monsinjor laprdalo stavlja znak jednakosti između sebe i Ruže Tomašić, uzdanice Tomislava Karamarka, tvrdeći da mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani?
Dodao je monsinjor laprdalo da smo do te mjere izluđivani ”da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske”, pa je poantirao: ”Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.”
Ma da, što sad. Ništa novo, reći ćete, biskup je opet lupetao. Naročito kada sve koji ne misle kao on naziva ”petom kolonom” i kada sve nas u medijima optužuje da smo ”neprijatelji domoljublja”, što će reći Hrvatske. Da, ništa osobito. Lupetanja isfrustriranog tipa koji priča besmislice. Nije jedini. Tu su Pozaić, Bogović, Štambuk, Jezerinac i drugi. Nažalost, većina naših svećenika po kvaliteti nije na razini svećenstva u bilo kojoj europskoj zemlji, počevši od Njemačke gdje postoji puno onih širih shvaćanja današnjeg svijeta i problema s kojima se suočavaju moderna društva.
Već mjesecima prevladava stav kako viđeniji ljudi Crkve u Hrvatskoj – unutar koje je izrazito dominantna nacionalističko-konzervativna struja – koriste govor mržnje. Ukratko, optužbe biskupa Vlade Košića se dadu svesti na sljedeće: 1. Sadašnja vlast je nenarodna; 2. Zoran Milanović i ministri moraju odmah podnijeti ostavke i raspisati nove izbore; 3. Vlada želi ateizirati narod; 4. Vlada je branitelje Vukovara ponizila represijama; 5. HRT je ispostava SDP-a. Danonoćno nas izluđuje i zato treba prestati plaćati pretplatu; 6. Postoji peta kolona i 7. Veći dio medija je antihrvatski nastrojen. Uvijek ista priča.
Pa ću se sad poigrati prijedlogom kolege Lucića i potaknuti kolegice i kolege da ljubazno zamolimo biskupa da ponudi nekakve dokaze za to što je kazao. Jer što da tako postupimo: da li bi biskup toj zamolbi spremno udovoljio iznoseći neporecive dokaze koji potvrđuju da je – kao što je već s oltara kazao – svaki, ali baš svaki, hrvatski rodoljub u medijima proglašen ekstremistom i da su svakom, ali baš svakom hrvatskom rodoljubu prilijepljene etikete prošlih desnih ekstremizama?
Da li bi msgr. Košić, bez većih problema s logikom, dokazao i da je svaka, ali baš svaka, osoba koju su mediji okrstili ekstremistom i kojoj su nalijepili etiketu prošlih desnih ekstremizama – po definiciji hrvatski rodoljub?
Naravno da ne bi. Zato ga treba osloviti, kaže Lucić, trkeljalom i laprdalom! Mediji bi također, umjesto što biskupa sisačkoga prozivaju za ”sipanje bijesa s oltara” i zbog njegovih riječi da su ”sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje” i da ti isti zločinački sinovi ”vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske”, msgr. Košiću trebali ponuditi sav raspoloživi prostor da slobodno iznese sva njemu poznata imena udbaša i najgorih zločinaca kao i njihovih sinova koji vladaju ovom zemljom i izluđuju narod.
Bi li biskup tada bio iskreno zahvalan na takvoj ponudi da hrvatskoj javnosti predoči svoju listu svih udbaških zlotvora i njihovih najgorih zločina, kao i pedantno sačinjen popis svih njihovih sinova i svih najvažnijih političkih i gospodarskih položaja što ih je u državi Hrvatskoj zaposjeo taj udbaški i zločinački nakot? Naravno da ne. I samom je msgr. Košiću jasno da takva lista mora sadržavati i vjerodostojne dokaze o najgorim zločinima što su ih počinili očevi gospode i sinovi im na vladajućim položajima, jer bi u protivnom njegove riječi bile tek isprazno bapsko naklapanje. Laprdanja.
Ne mogu zamisliti, kao ni Predrag Lucić, da bi jedan biskup s oltara iznosio optužbe za najgore zločine kada za to ne bi imao nikakvih dokaza ili kada te svoje dokaze ne bi htio podastrijeti hrvatskoj javnosti, te tako pokrenuti spasonosni proces odluđivanja naroda kojega je nazvao izluđenim.
Možemo li zamisliti da od msgr. Vlade Košića više nikada nećemo čuti ono što je govorio na svečanoj misi za Domovinu i da će ovom zemljom umjesto ”sipanja bijesa s oltara” odzvanjati dokazi i tužbe? Ja ne mogu. Pa neka me demantira. Neka demantira i sruši i tu ogavnu optužbu i uvredu koju je izrekao Predrag Lucić. Do tada, monsinjore, Vi ste trkeljalo i laprdalo.
Tko o čemu, biskup o udbašima. I to ne o penzioniranim udbašima jer ćemo o Josipu Perkoviću kasnije, u satiričkom prilogu ove kolumne, već o današnjim, aktivnim i žilavim udbašima koji, kaže biskup Mile Bogović, drmaju u hrvatskoj Vladi. Pa da vidimo jer sam očito bio krivo informiran pa sam stekao dojam da je jedini ud-baš samo u gaćama biskupa gospićko-senjskog.
U Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca je otkriven spomenik žrtvama komunističkog terora. Uz ostale, prisutni su bili predsjednik Hrvatskog Sabora Josip Leko, ministar branitelja Predrag Matić i otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac.
Dana 12. rujna 1946., više od godinu dana nakon završetka rata, dvadesetak je civila ubijeno i zakopano na tom lokalitetu. Pravi razlozi naredbodavaca nisu do danas rasvijetljeni jer su mještani još uvijek nepovjerljivi prema svakome tko ih o tome zapita. Otočki gradonačelnik iznio je neke detalje tog zločina, ali je mnogo toga ostalo nepoznato. Zbog dugotrajnog nametnutog zaborava i šutnje, neke pojedinosti ostat će i dalje tajna. Nije sigurno ni koliko je ljudi pogubljeno. Svakako da nije riječ o petnaest osoba, kako piše na spomeniku, tvrde crkveni izvori, nego o više njih.
Gospićki ordinarijat izvještava da je Sinački župnik Drago Banić izradio poslije stradanja neupadljive križeve, a ljudi koji su nekoga imali u tom grobištu kriomice su ga posjećivali. Osim što je među ubijenima bilo više njegovih župljana, u jami je završila i župnikova sestra. Tek nakon uspostave samostalne hrvatske države smjelo se slobodno obići grobište. Postavljeni su dva križa s imenima žrtava, ali točnost popisa je upitna. Otkako je za župnika došao Stanko Smiljanić, svake godine se na Tupalama slavi misa na obljetnicu stradanja. Godine 2012. misu je predvodio gospićko-senjski biskup. Tako je taj lokalitet postalo mjesto okupljanja i posebnog pijeteta.
Povjerenstvo Ministarstva branitelja za istraživanje, uređenje i održavanje takvih groblja 24. listopada 2013. godine je počelo s iskopavanjem žrtava u Tupalama. Iz ordinarijata tvrde da je način kako je sve to izvedeno izazvalo nezadovoljstvo i protivljenje. Posao je već idući dan u Tupalama navodno već ”bio dovršen”. Ljudi su s distance mogli vidjeti samo bagere i kamione pa im se ta brzina nije nimalo sviđala.
Bilo je to pred blagdan Svih svetih kada ljudi nose cvijeće na grobove svojih pokojnika i pale na njima svijeće. Odjednom su, bez znanja i ikakvog dogovora, kosti stradalih na Tupalama prenesene na drugo mjesto – u iskopanu raku na otočkom groblju a na križ stavljen natpis: NN. Župnik je naknadno obaviješten da je Državno tužiteljstvo iz Karlovca naredilo Sudu u Gospiću da se pristupi iskapanju.
U župnoj dvorani u Sincu održana je 7. studenoga javna tribina na kojoj je izraženo nezadovoljstvo s načinom provođenja akcije. Predstavnik Grada Otočca korektno je iznio na koji način je Grad bio uključen, a gdje je samo trebao poslužiti kao logistika. Iz Ministarstva je odgovarano da je sve po zakonu. Rodbini mještanima to nije bilo dovoljno pa su na razne načine prosvjedovali i na koncu skupljali potpise za peticiju protiv takva načina odnosa prema njihovim ubijenima. Peticiju je potpisalo 896 osoba, što uvelike prelazi broj stanovnika Sinca – potpisali su i neki raseljeni i neki iz okolice.
Sasvim nedvojbeno, akcija Ministarstva branitelja ne bi izazvala takvu reakciju mještana da ubijeni 1946. nisu bili njihovi susjedi i rodbina. No, da to i nije bio slučaj, u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću smatraju da kod ovakvih iskapanja treba primjerenije pristupiti poslu. Ako se ne izvuku pouke, slika Sinca i Tupala ponavljat će se negdje drugdje što može svima samo štetiti. Biskup Mile Bogović najavljuje oštar rat i kaže (u Večernjem listu, 3 sijećnja): ”Izrazio sam nevjericu koja je danas na ustima mnogih, ali ih nitko ne pita niti vodi računa o tome što misle. Ako je ovo model po kojemu će se otkrivati i ostale žrtve komunizma, onda treba očekivati sličnu reakciju naroda. Sa svoje strane obećavam da ću kao predsjednik Komisije za hrvatski martirologij reagirati nimalo blaže!”
I čini se da bi se rat mogao izbjeći i da bi Bogović mogao dočekati skori odlazak u mirovinu bez povišena tlaka, da se to dade riješiti dogovorom ali, avaj, kako ćeš se dogovarati s Udbom? Jer, naravno, Udba je sve to organizirala. Udba! Evo kako.
U navedenom članku iz Večernjaka, ”Grujić može biti bolji čovjek od mene, ali bio je član Udbe”, biskup gospićko-senjski Mile Bogović, na pitanje novinara Darka Pavičića zašto je Ivana Grujića prozvao kao bivšeg pukovnika Udbe, odgovara da ”on to i jest!”
”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Je li Bogović zna o čemu priča? Ja sam odavno izgubio tu nadu. Slušao sam ga 1989., 1990, i 1991. dok mi je predavao povijest na riječkoj bogosloviji i tada sam mislio da taj čovjek stvarno poznaje teme s kojima se bavi ali otkako je postao biskup Mile Bogović stvarno lupeta bez veze. Pošto je po struci povjesničar, zna, kao i mi novinari, da ima obavezu provjeravati svoje tvrdnje, pogotovo ako će njima izmlatiti nekoga čovjeka, svjedno je li gazi po mrtvima ili batinja žive. Ali, što ćemo kada je biskup Bogović u duši jedan neostvareni batinaš?
Pretjerujem? Hajte vi dokažite da pretjerujem a ja ću vam iznijeti dovoljne činjenice da potkrijepim tvrdnje da je monsinjor Bogović jedan isfrustrirani i loš povijesničar, jedan grub čovjek, osoba koja ne umije praštati, i koja vreba osvetničim porivom zloupotrebljavajući i oltar i tribinu, kada se god toga sjeti i kada mu god prokljuva mozak.
U istom danu na portalu Večernjega lista, jer te novine ipak nisu zaboravile zakonitost naše profesije, čitamo Grujićev odgovor Bogoviću: ”Biskupe Bogoviću, nisam udbaš već dragovoljac iz ‘91.”, odnosno da Bogovićevi napadi mogu ugroziti njegov status svjedoka u Haagu.
Grujić je naime, ušao u Oružane snage RH na samom početku Domovinskog rata 1991. kao dragovoljac, kasnije i kao pukovnik Hrvatske vojske. Međutim to Bogović ne uvažava nego brutalno udara na njega i njegov rad, čije posljedice osjećaju i njegova obitelj i prijatelji.
”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”, kaže pukovnik Grujić.
Potom ističe da je još uoči Domovinskog rata radio na protuobavještajnim poslovima suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku, na razoružanju neprijateljskih formacija te na razvoju sigurnosnog sustava na području Osijeka, kasnije i kao djelatnik Sigurnosno-informativne službe. Njegov posao podrazumijevao je i odlaske na okupirano područje kao i na ratišta Podunavlja i Posavine.
U jeku ratnih operacija, iz zatočeništva je oslobodio na stotine hrvatskih branitelja i civila. Premda nerado ističe svoje zasluge, u procesu traganja za nestalima prešao je više od milijun kilometara automobilom. Rukovodio je složenim operacijama koje za rezultat imaju 4936 ekshumiranih i 3956 identificiranih osoba iz Domovinskog rata te oko 500 ekshumiranih iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Osmislio je hrvatski model traženja nestalih osoba koji je ocijenjen kao jedan od najuspješnijih u svijetu.
Smatra važnim naglasiti i svoju ulogu stručnog svjedoka Tužiteljstva na Haaškom sudu u suđenjima Miloševiću, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. – Ovakvim se optužbama može ugroziti pa i urušiti dignitet rezultata na utvrđivanju ratnih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, što smatra opasnim. Upravo stoga, iskoristit će mogućnost zakonske zaštite i uzvratiti na optužbe biskupa Bogovića tražeći zadovoljštinu na sudu.
Bravo, tako i treba, neka olinjali biksup dokaže da je Grujić udbaš a da ud nije baš ili samo u biskupovim gaćama.
Pošto ovom posljednjom rečenicom najavljujjem satiru i pošto me jedan nervozni čitatelj proziva da nisam ništa napisao o slučaju Perković, a jesam, samo što ne čita pažljivo objave na portalu, evo vam i satirični bonus napisan za News Bar:
”Zbog izvanrednih okolnosti u Republici Hrvatskoj u petak navečer je održana hitna sjednica Komisije Hrvatske biskupke konferencije za odnose s državom pod predsjedanjem kardinala Josipa Bozanića a na kojoj je došlo do verbalnog obračuna koji je vidljiv u transkirptu zapisnika sačinjen pomoću prislušnih uređaja koji i dalje perfektno funkcioniraju u svim prostorijama sjedišta HBK na zagrebačkom Ksaveru a kojih je postavila Sigurnosna obavještajna agencija.
Agent S.P., od milja zvani ”Saša”, nije bio dovoljno pažljiv – znamo da se to događalo i britanskim kolegama -, pa je kopiju transkripta koju je nosio Draganu Lozančiću, šefu SOA-e, ostavio u dučanu za kućne ljubimce u Heinzelovoj što je ovdje potpisani novinar slučajno otkrio dok je tražio pijesak za mačke.
Ne sumnjajući da su djelatnici SOA-e točni u prepisivanju (neki prepisuju cijele diplomske radnje), odlučio sam teška srca objaviti najvažnije djelove dokumenta a ono ne baca baš najbolje svjetlo na članove episkopata koji su se okupili u povodu ”Slučaja Perković”. Činim to jer postoji opravdan interes javnosti ispričavajući se katolicima ukoliko dođe do narušavanja ugleda pojedinih biskupa. Sami su si krivi.
Ante Ivas: ”Dobro, što se čeka? Hoćemo li više početi?”
Želimir Puljić: ”Strpi se još malo. Znamo da si zbog ove sjednice propustio kartanje s Thompsonom ali vremena su ozbiljna. Kolega Devčić samo što nije stigao…”
Ante Ivas: ”Pa, imamo kvorum: ti, ja, Bozanić, Uzinić, Huzjak, Šaško… šestero nas je. Nedostaje samo Devčić. To je jedan. A nas je šest. Koliko mi pamet još služi, znači, imamo kvorum.”
Josip Bozanić: ”Ja predsjedam i kažem da ćemo ispoštovati akademsku četvrt.”
Ante Ivas: ”Hajde, hajde, ne pravi se važan. Znamo da imaš dva magisterija i počasni doktorat. Ali Ivan kasni petnaest minuta, ne četiri.”
Ivan Šaško: ”Akademska četvrt je sinonim za petnaest minuta…”
Ante Ivas: ”Ti, mali, šuti!”
Ivan Šaško: ”Zašto se vrijeđate? Samo pojašnjavam…”
Ante Ivas: ”Sve je meni jasno: otkako ga Milanović preferira, Devčić je digao nos, pa ga svi moraju čekati.”
Mate Uzinić: ”Polako, Ante, ne srdi se, evo, čini se da je Devčić stigao.”
Ante Ivas: ”No, dobro. Vjeko, inače, što ima kod tebe?… Vjeko?… Vjeko?! Spavaš?!”
Vjekoslav Huzjak: ”Molim?”
Ante Ivas: ”Spavaš li?”
Vjekoslav Huzjak: ”Ma, ne, imao sam slušalice, Miroslav Škoro, dobra stvar.”
Ante Ivas: ”Škoro? OK. Može. Naš je.”
Ivan Devčić: ”Bog s Vama. Dobra večer, ispričavam se… Bio mi je episkop u gostima. Malo kasnim, znam.”
Mate Uzinić: ”Družiš li se s episkopom? Hajd’ bravo. Fala ti Bože. Nisam jedini. Ha, ha… Pardon.”
Ante Ivas: ”Nego, Ivane jesi li dezinficirao ruke nakon što si se rukovao s Milanovićem?!”
Ivan Devčić: ”Što kažeš? Aha, da, nemoj tako, fin je to čovjek.”
Ante Ivas: ”Uzmi si ga doma ako ti je tako dobar.”
Želimir Puljić: ”Daj, Josipe, kreni.”
Josip Bozanić: ”Braćo… otvaram ovu… mmmm… Koja je ovo po redu sjednica?”
Želimir Puljić: ”Ma, nema veze, hajde, šibaj.”
Josip Bozanić: ”Imamo samo jednu točku dnevnog reda a to je ova novonastala situacija kada je naša Styrija nasrnula na nas. To je izdaja. Mene prozivaju da sam nekorektan prema Udbi. Biti ću vrlo kratak: neću dopustiti Perkovićevu kanonizaciju!”
Ivan Devčić: ”A tko tebe pita? Nisi uopće shvatio što je Perković rekao. On je tražio nekakvu našu zahvalnost što je spasio dnevnik blaženog kardinala Stepinca i njegov kalež…”
Josip Bozanić: ”Ne, ti ne shvaćaš! Veli Perković: ‘Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom…’, i tako dalje, čekaj, da, tu je to: ‘Htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste.’ Dakle, to je naš problem: na mala vrata se Udba gura u ministrante pa u svece. Čuo si Bogovića neki dan. Kaže da Udba postavlja spomenike žrtvama komunizma, da izokreće činjenice, da je vrlo aktivna i živa ta hrvatska Udba. I sada Perkovića naše novine glorificiraju, skidaju svaku krivnju sa njega, a mene razapinju. Eto, to je naš problem!”
Ivan Devčić: ”Čuj, Josipe, ti si studirao pravo i znaš da, u načelu, svaki je čovjek nedužan dok mu se ne dokaže da je udbaš, oprosti, mislio sam kazati dok mu se ne dokazuje da je likvidator, tc, joj, no, mislim, kriv.”
Želimir Puljić: ”Bojim se da ovako nećemo nikuda stići. Hajmo staviti na glasanje…”
Ante Ivas: ”Da, glasajmo! Tko je za to da kolega Devčić pređe u neku drugu komisiju, recimo u onu za komunizam i dijalog?”
Želimir Puljić: ”Ante, daj, budi ozbiljan. Predlažem da glasamo da li smo za to da jedna radna grupa, neka to budu Uzinić, Huzjak i Šaško, prouči predmet i da, nakon što bude donešena pravomočna presuda, vidimo kako stoji Perković sa sakramentima i može li mu se, mislim, čisto privatno, poslati zahvalno pismo što nije osobno dao otrovati kardinala Bozanića? Šalim se, kolege, moramo se malo opustiti. Dakle da mu zahvalimo što su nam ljudi iz službe vratili Stepinčeve stvari?”
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.”
Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”
Ante Ivas: ”Što si rekao?!”
Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.”
Josip Bozanić: ”Oko čega?”
Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga ionako pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu. A možda da u međuvremenu predmet prebacimo u resor biskupa Nikole Kekića?”
Josip Bozanić: ”Što će nam pak on?”
Želimir Puljić: ”Pa vodi Odbor HBK za pastoral osoba lišenih slobode.”
Ivan Šaško: ”Nema potrebe. Perković je ušao i odmah izašao iz Remetinca. Na slobodi je.”
Želimir Puljić: ”Majke ti mila!”
Mate Uzinić: ”Jesmo li gotovi? Hvatam let za Dubrovnik.”
Ante Ivas: ”Naravno da smo gotovi. Udba vuće konce, u njenim smo rukama, nema nam spasa. Jel’ tako Vjeko?… Vjekoslave?… Huzo!!!
Vjekoslav Huzjak: ”Sorry, Škoro, odlična stvar.”
