novinarstvo s potpisom
Marinko Čulić
Prije nedugo vremena Andrej Plenković se pojavio s pričom o tvorničarima lažnih vijesti, koji raznim spinovima vode ”hibridne ratove” za destabilizaciju demokratske države. A onda se sasvim nedavno i sam našao u jednom takvom spinu, točnije opravdano je sumnjati da ga je sam smislio. [Read more…]
Kontinuirani prosvjedi koje predvode studenti, već više od pet mjeseci potresaju Bugarsku. Nezadovoljnici se bune protiv socijaldemokratske vlasti koja je negdje u proljeće naslijedila vladu desnog centra. Ovu potonju predvodio je Bojko Borisov, majstor karatea koji se od bivšeg tjelohranitelja prometnuo u gradonačelnika Sofije i premijera. Nećemo analizirati sličnosti s našim gradonačelnicima ili arestiranim i potencijalnim vođama, ali kad su u Bugarskoj izbili neredi, provocirani udvostručenim cijenama električne energije, Borisov je abdicirao.
Objasnio je da ne želi biti predvodnik vlade čija policija mlati vlastiti narod, što je izjava koja mu ipak služi na čast. Teško je pretpostaviti kakva bi katastrofa trebala zadesiti Hrvatsku, pa da odstupi premijer ili neki od njezinih najvažnijih lidera. Što se toga tiče, Sanaderova odstupnica ne može se uzeti u obzir. Bila je samo naizgled svojevoljna, a sve što je uslijedilo, potvrđuje da je svakojakim manevrima, pokušajem povratka na vlast, pa i bijegom, kanio osujetiti ono što će se dogoditi (hapšenje i suđenje). Premda Hrvati nikada nisu držali do skromnosti, a priori odbijajući svaku usporedbu s istočnijim narodima, paralele između Hrvatske i Bugarske nameću se same po sebi.
U Bugarskoj su desnu vladu naslijedili socijaldemokrati. Isto ili slično dogodilo se u Hrvatskoj. U rješavanju esencijalnih pitanja, ovi drugi pokazali su se podjednako neuspješni kao i oni prvi. Bugari podjednako kao i Hrvati. Razlika je u činjenici da su se bugarski građani ostentativno pobunili, svjesni da je kapitalizam društvo obilja o kojem mogu samo sanjati, dok je u nas revolt protiv formalno lijeve vlade marginalan ili sveden na individualne pokušaje.
Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice.
Ali mnogi Hrvati vjeruju da nemaju razloga za nezadovoljstvo; idućih sto godina slavit će vlastitu državu, a ako protiv nekoga rogobore, onda to može biti samo netko drugi i drukčiji. Oni ne mogu biti krivi za vlastite nesreće. Krivi mogu biti inozemci, dotepenci, Romi, Srbijanci, ćirilica, muslimani, pasdarani, vegani, Židovi, šamani, budisti, ateisti, agnostici, komunisti, crnci, skvoteri, homoseksualci, lezbijke, masoni, članovi društva za zaštitu životinja, zagovornici klasične muzike ili klasičnog obrazovanja i tako redom. Njih treba deratizirati poput komaraca, koji narušavaju sliku apotekarski čiste i homogenizirane Hrvatske.
No, je li to samo slučaj, ili neminovnost, da u fatalnoj trinaestoj godini trećeg milenija s debelim kamatama vraćamo dugove za ono što se u ovoj zemlji desetljećima toleriralo (pa i promoviralo)? Pod egidom najviših državnih institucija tolerirali su se šovinizam i najcrnji kriminal, umotani u prozirni veo isto tako prozirnoga domoljublja. A kad je brana popustila i šporka rijeka grunula silinom i količinom koju je teško kontrolirati, trebalo je naći krivca.
Kakav bi to narod Hrvati bili, kad bi ga našli u sebi samima? Pokazali su da se drže Sartrea, koji je u jednom od svojih najslavnijih dramskih tekstova zapisao: ”Pakao, to su drugi.” Sad je užas dotjeran do paroksizma. Cvjetovi šovinizma šiknuli su na svim stranama kao korov, broj nezaposlenih premašio je čarobnu granicu od 350 tisuća, recentni predstavnici vlasti dočekali su u Vukovaru poniženje kakvo je u civilnim i civiliziranim državama apsolutno nezamislivo, a svojim unjkavim glasom ministar financija zaziva horor, evidentiran u spremnosti da u Americi isprosi još koju tonu dolara. Čudno je da se nije sjetio novih nameta, to više što su prosječne plaće u Hrvatskoj još uvijek veće nego u Bugarskoj. Potomci Vasila Levskog zarađuju otprilike 400 eura mjesečno.
Mizerno, ali uspoređujući primanja s cijenama osnovnih energenata, živežnih namirnica i zdravstvenih usluga, dospjeli bismo do zaključka da živimo bjednije od većine stanovnika postkomunističkih zemalja. Valjda je to razlog što kaptolski i Karamarkovi talibani uporno gunđaju protiv komunizma. Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom. Je li jednoumlje crveno ili crno, u osnovi je svejedno.
Osluškujući puls javnoga mnijenja, referendumske dvojbe o braku, pravima manjina i pravima većina, stječe se dojam da je višestranačje suvišno. U zemlji u kojoj se militantno inzistira na etničkoj, vjerskoj, stranačkoj, seksualnoj i tko zna kakvoj sve monolitnosti, u sredini u kojoj je američka formula WASP (White, Anglo–Saxon, Protestant) dovedena do opasne nakaradnosti, višestranačje se čini kao slijepo crijevo u savršenom organizmu. Ili kao zadnji dio slabinskih živaca koji nalikuje na konjski rep (cauda equina). Ne znam kako profesori odgajaju našu djecu, jer ako im objašnjavaju da žive u demokraciji, onda im ne govore istinu.
Jer demokracija i nacionalizam su dva inkompatibilna pojma. Ondje gdje se ljudska bića svrstavaju i segregiraju na temelju bioloških kategorija, od demokracije nema ni traga. Dakako, osim za one koji misle da je demokratski razbijati ćirilične ploče i salutirati ustaškim pozdravom, kao što se to poslije maksimirske utakmice s Islandom udostojao Joe Šimunić, nogometni reprezentativac rođen u australskoj Canberri. Što li će tek poduzeti ako u Brazilu pobijede nekog ozbiljnog protivnika?
Ali dotad ima dovoljno lufta, pa nogometni Thompson, kojem ovo nije prva svinjarija, stigne nabaviti ustašku uniformu i salutirati kako Bog zapovijeda. A ne tek tako, improvizirajući u gaćama i kopačkama. I opet možemo ponoviti po stoti put: što bi bilo da se neki njemački reprezentativac nacističkim pozdravom obratio publici? Nema ama baš nikakve sumnje, bio bi jednom zasvagda isključen iz državne selekcije.
Šimunićeva eskapada popraćena je u medijima nježnim tepanjem, onako kao što majka prigovara sinu u kojeg je beznadno zaljubljena, Niko Kovač slučaj nije htio komentirati (iako je morao), pa se globus vrti i dalje. A kad netko iz inozemstva spomene kako se toleriraju fašistički ressentimenti, kovači naše sreće opet će glumiti nevinost, čudeći se nad bešćutnim svijetom koji traži dlaku u jajetu, izmišlja afere ondje gdje ih nema, poduzimajući sve to jer ne voli Hrvate. Zbilja, tko to ne voli Šimunića i njegove nedužne Kroate?
Ali kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Ekshibicija citiranoga nogometaša bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Zato smo dospjeli tako daleko.
Tiho puzajući fašizam posljedica je nagomilanog nezadovoljstva, ali i perfidne tolerancije odgovornih institucija koje su sustavno žmirile nad svim mogućim ekscesima. Kao što će žmiriti i nad Šimunićevim ustaškim pozdravom beatificiranim domoljubljem.
U ”Vjenčanju Raja i Pakla” veliki engleski pjesnik William Blake napisao je: ”Stvoriti cvjetić, to je trud od mnogo stoljeća.” Koliko je cvjetića, koliko pupoljaka i stabala uništeno u posljednjih 20 i više godina, pitanje je koje se u svojoj katastrofičnoj obuhvatnosti ne tiče samo florista i dendrologa. Tiče se isto tako psihopatologa, sociologa i ayurvedskih stručnjaka za pomlađivanje. Jer društvo koje ne prihvaća pluralizam nije samo zastarjelo, nego i osuđeno na propast. Je li to ono što stvarno želimo?
