Možemo li jednostavno odgovoriti na pitanje je li zdravlje roba i treba li biti roba? Sve više se o tome piše i čuje od građana koji prečesto niti ne pokušaju dobiti termin za neku pretragu u javnom zdravstvenom sustavu, nego pohrle kod privatnika. Prvog na kojeg naiđu ili za kojeg su od nekog ”čuli da je dobar ili dobra”. [Read more…]
SLAVKO LINIĆ
Ništa Linić nije rekao, ništa. Ništa što bi Milanovića moglo stajati karijere. Ogorčen zbog činjenice da ga se Milanović riješio Linić održava teatralne presice na kojima ne govori ništa. Optužuje premijera za kriminal, ali ne daje dokaze. Optužuje ga za autokraciju, ali zbog toga se ne gube izbori. Optužuje ga da ne zna voditi državu, a dvije i pol godine bio mu je najvjerniji suradnik. Slavko Linić u Vladi Zorana Milanovića bavio se egzaktnim stvarima. Mnogi su ga doživljavali odgovornim političarem. Nakon što je otišao iz Vlade Zorana Milanovića počeo je s ezoterijom. Jedan više Kreši Mišaku za emisiju.
MRLE
Pričam s Damirom Martinovićem Mrletom. Ima brkove, zavidim mu. Ima ženski šljokičasti topić i dlakavi trbuh . Tu sam rezerviran. I blago lice ima. Pričamo o djeci. Martinović govori kako voli dijete. Kako uživa u ulozi oca dvogodišnje djevojčice. Htio bi još djece. Smatra da je u najboljoj dobi za odgoj i gladi dlakavi trbuh. Dijete ga opušta i misli da se dobro snalazi u toj ulozi. Prepričavam prijatelju kako sam sreo Mrleta. Pita me jel’ Mrle normalan. Nije, lud je k’o puška, odgovaram.
LJUŠTINA
Pričam s Duškom Ljuštinom. Duško Ljuština ima puno toga za reći. Uglavnom o Milanoviću. O Zoranu Milanoviću može pričati 10 minuta. Za tih deset minuta pijem kavu i klimam glavom. Htio bih reći nešto pametno, ali sve što kažem zvuči kao glupa fraza. Uglavnom šutim. Čudim se sam sebi na ograničenosti. Duško Ljuština je srčan dok govori. Imam dojam da vjeruje u svoje riječi. Ne mogu mu ničim parirati. Možda je moj unutarnji svijet bogatiji od svijeta Duška Ljuštine, ali to nitko ne zna. S tom pretpostavkom ne mogu započeti nikakvu priču, ne mogu izvesti nikakav zaključak. Ljuština dominira u razgovoru, danas je njegov dan. Dan Duška Ljuštine.
MATURALNA VEČER
Sličan osjećaj kao s Ljuštinom prati me i na maturalnoj večeri. Slavimo 25 godina. Bolje bi bilo reći obilježavamo. Loše volje odlazim na taj događaj, loše se i vraćam. Više-manje svi su dobronamjerni i veseli, više-manje ja glumim da sam sve to. Priča se o mladosti, o prošlim vremenima, o tome što se promijenilo i koliko imamo djece. Mladost je bila lijepa, nekada se živjelo bolje, ja imam jedno dijete, a koliko imaš ti? U jednom trenutku sa susjednog stola gdje se također obilježava godišnjica mature zovu me da se slikam s njima. Rado se dižem i udovoljavam im. Svi su razdragani i veseli, ja sam poznata osoba. Mladi ljudi se slikaju sa mnom. Dok se vraćam za svoj stol, prate me pogledi nekadašnjih razrednih kolega. Nema tu zavisti ni zlobe. Dapače, pomalo su ponosni na mene. Ja sam uspio u životu.
Mr. successful as himself.
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
LINIĆ
Svi su ludi zbog Linića. Svi. Koji me okružuju. U očima bližnjih vidim želju za životom dok komentiraju Linića. Malo su zluradi, malo veseli, malo analitični, malo, malo. Uglavnom ushićen svijet. Zadužen da ispravi ono što je krivo, oboružan željama i nagonima za pravdom, svijet koji se iskreno raduje odlasku Linića jer eto ima temu za svakodnevne brbljarije. Meni smjena Slavka Linića ne znači ništa. Smjene u Vladi nisu ono što bi mom životu dalo smisao. Gotovo me sram što tako mislim. Nesiguran u ocjeni svega što se događa, nezainteresiran za Linića i potrese u SDP-u obaram pogled na odlasku kući. Plašim se da ne sretnem nekog tko će me izmasakrirati ovom temom. Provlačim se kroz iglenu ušicu svijeta koji me čudi.
ŽENE
Nakon moderiranja okruglog stola na temu nasilja u obitelji na ulici mi se pridružuje šezdesetogodišnjak koji mi objašnjava kako su žene same krive za nasilje kojem su izložene. Štoviše, najčešće lažu da su zlostavljane, udružuju se u kojekakve pokrete kako bi eto napakostile muškom rodu. Ne proturječim mu, gorljiv je, unosi se u lice, a ja ubrzavam korak kako bih ga se otarasio. ”Vi ste dobar voditelj, g.Stankoviću, hvala vam što ste me saslušali i želim svako dobro vama i obitelji.“ Stišće mi ruku i tapše me po ramenu. ”Hvala i vama!”, odgovaram mu.
KNJIGA
U Čakovcu upoznajem čovjeka koji tvrdi da nikada u životu nije kupio knjigu. Zatim je kupio moju knjigu i daje mi je na potpis. U prvi moment to doživljavam kao čast, a zatim u drugi, treći i četvrti moment to također doživljavam kao čast. Osjećaja časti ne mogu se riješiti na povratku kući. Već danima ga u različitim prigodama vučem sa sobom. Okupirala me čast, ja sam čovjek-čast, suočavam se s čašću dok gledam izloge, iznenada me salijeće u različitim situacijama. Neobično je časno biti ja. Biti u središtu svijeta sa svojom dragocjenom ličnošću.
KOLAČ
Sinoć sam napravio kolač. Nikada u životu nisam. Jučer mi je iznenada došla potreba, pomiješao sam sastojke, sjekao i pekao i na kraju jeo. 44 godine ne razumijem ljude koji od pripreme hrane rade umjetnost. 44 godine nemam razumijevanja za takve priče sve do jučer. Tada mi se na jedan sat javlja potreba za kuhanjem. Nakon toga još jedan sat gledam televizijske kanale na kojima se kuha. Kada se sve zbroji i oduzme, u životu sam dva sata imao interes za kuhanje, a onda sam se zainteresirao za nešto drugo. Recimo za ženu s bradom koja je pobijedila na Eurosongu.
KRIZA
Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.
ZADUŽBINA
Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.
RASTANAK
Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.
KNJIGE
47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.
RADE ŠERBEDŽIJA
svjetina Radu Šerbedžiju razvlači po kaljuži
uživa u situaciji da pjesnika izjednačuje sa sobom
s njihove strane
svođenje umjetnika na svoju razinu
najviše je što se može postići
nije im poso jalov
u jednom kratkom trenutku
dok se Šerbedžija brani
dok kao umjetnik ništa ne znači
svi su isti
i napadač i žrtva
i lovac i lovina
blato po svima
u raspodjeli uloga Rade ipak bolje prolazi
svaka nova uloga
svaka nova pjesma
izmješta ga u iluziju vječnosti
mjesto gdje svjetina ne zalazi
nema pristupa
ŽIVOJIN PAVLOVIĆ
Još malo o Šerbedžiji. Optužili su ga da je sa Žikom Pavlovićem snimao film u okupiranom Vukovaru. Šerbedžija se brani kako zna, a Pavlović se kao mrtav čovjek braniti ne može. Međutim nije zgoreg prisjetiti se njegovih riječi zapisanih još 1987.
‘‘Na Balkanu se još čuju halaci jurišnika i smrt se smatra najvećom vrednošću. Život, ljudski život, na Balkanu kao da je prolazna i ružna pojava koje se treba što pre otresti. Radost, radoznalost, raznolikost, obilje – sve to ljude na Balkanu više razdražuje no što veseli i oni, očas zahvaćeni rušilačkim bezumljem,uništavaju sa sladostrašćem sve što je stvorilo ljudsko trajanje, pa i sam život, a i sebe.
Otud pod ovim podnebljem ne može začeti nikakva druga tradicija do tradicija razaranja i smrti.
Življenje na Balkanu odvija se bez iluzikja. I bez pogleda. Ni u prošlost. Ni u budućnost.
Življenje na Balkanu nije život; ono je slučajnost.“
—–PJESME—–
SAMOĆA
vozi se sa ženom
žena
sređuje kosu
otvara pretinac
gleda se u štitniku za sunce
nervozno pocupkuje nogom
zatim uzima mobitel
na kojem ništa ne piše
odlaže ga na stranu
cokće kao što cokće Mišo Kovač
uzima torbicu
traži nepostojeće stvari
maže ruke s kremom
mijenja stanice na radiju
ti nikako ne možeš biti sama sa sobom
pita je
ne mogu odgovara
NAOPAKA
o njoj je mogao puno toga reći
zla i naopaka
dodijava mu, isljeđuje svaki njegov korak
u stanju je satima braniti neku svoju teoriju
samo kako bi potvrdila nadmoć
ne dozvoljava ničije mišljenje
ustrajava u besmislica i silno je okupirana
stvarima, njihovim položajem u dnevnoj sobi
i uopće stvarima
nema joj se snage oduprijeti
u mladosti je pokušavao
danas odustao
nema svađa u staračkom domu
zla žena polaže pravo na njegov život
još od dana
kada mu je kao djetetu
cijepala loše napisane zadaće
lomila češalj
raščešljavajući njegovu gustu crnu kosu
mrzi
i češalj i nju
nju puno više
ona njega voli
ŽURBA
brzam
nešto sasvim svakodnevno
pa brzam
iza mene dva koraka
zaigrana djevojčica
moj rod
s noge na nogu
hej Spora
ajde malo požuri
šalim se
mama ti je spora
odgovara četvorogodišnje dijete
ŠOPING
u Austriji
sudjeluje u kupnji lončanica za cvijeće
gura kolica
različitih proizvoda
i ženi govori
‘‘hej, možda je nepotrebno to što kupuješ“
nekada bi ga poslušala
većinom ne
napravila izraz lica osobe
kojoj se neprestano dodijava
i malo se odmaknula
nije ga to smetalo
nije pretjerano držao do svojih prigovora
izgovarao ih je mehanički
da vrijeme brže prođe
i prolazilo je
bitno je da je ove subote bio u Austriji
sa izvjesnom strašću sudjelovao
u ritualima koji se tiču opskrbe
na kasi pružio kreditnu karticu
koja je bila olakšana za određen iznos
točno za taj iznos
kupio je jednodnevni mir
razmišljanje o svrsi svih tih novih stvari u njegovu životu
stolne lampe, čaše, nešto što bi se moglo nazvati ukrasom za dnevnu sobu
i tako
recimo da je sudjelovao u procesima koji bi se mogli nazvati
sustavno izbjegavanje patnje
NOGA NA GASU
na kratkom putu
vrijeme prekraćuje
izračunom koliko goriva troši automobil
šest litara je puno
manje od šest je dobro
ne sluša radio
ne priča na telefon
ne pjevuši pjesme
uglavnom se bori s kompjuterom
i nogom na gasu
nema smisla za društvene igre
šah i slično
al u toj disciplini je dobar
ko će ga znati
možda je sve ovo protraćen život
ali borba s tehnologijom
pričinjava mu izvjesno zadovoljstvo
JOŠ JEDNA PJESMA
još jedno buđenje,
jedna pjesma, započinjanje rečenice
još jedna pjesma
u kojoj se ogledaju riječi
koje ne govorimo često
još jedna pjesmu
na neutabanoj stazi
neotkrivenom tragu
negdje
možda večeras napišem pjesmu
nakon koje ću se napiti
još samo jedna pjesma
pa neka se stvari događaju istim redoslijedom
samo bez nas
BRUCE WILLIS
čitam pjesme
slušam pljesak
potpisujem knjigu
u Istri
ja sam rent-a pisac
u obilasku provincije
a moglo bi se to
i drukčije reći
ja sam popularan
u naplaćivanju popularnosti
bilo kako bilo
ne smeta mi
nemam problem Brucea Willisa
koji ne zna jesu li žene s njim zato jer je Bruce Willis
ili zato jer je dobar frajer
plaćeni benzin i dnevnica
bura pri povratku
i svjetla velegrada oko ponoći
nikakav problem nemam
Bruce Willis bio bi ponosan na mene
PODILAŽENJE
neke žene
znale su reći
da me ozbiljno shvaćaju
tek s poezijom
drugi su tvrdili
da imaju posla s ozbiljnom budalom
dok čitaju što pišem
ozbiljnim su se činili i jedni i drugi
ljudi naime imaju potrebu zauzimati stajalište
ok
žene su to radile možda zbog koketiranja
s njima nikad ne znaš
al svi ti ljudi na neki način bili su razumljivi
sve je to bilo dio igre u
kojoj svjesno sudjelujem
jer egu imponira
kada ga tu i tamo netko hvali
međutim sve je manje hvale
a u svim tim davanjima
sve manje biva od mene
svatko mi uzme ponešto
pa se onda još danima skupljam okolo
sve su rjeđi oni koji
mi pod dupe guraju satensku stolicu
ŽENA
svemu je davala ime
definirala svaku situaciju i svaki odnos
imala potrebu reći kako sve zna
davati mu naputke za ponašanje
problem je što to od nje nitko nije tražio
‘‘ti si tako negativan“ govorila mu je
trebaš se otvoriti prema ljudima
zabavljati, izlaziti“
nervirale su ga njezine riječi
kao žena ga je privlačila
kao govornik odbijala
s obzirom da je puno govorila
privlačnost je svakim danom bila sve manja
na kraju mu se relativno atraktivna žena
učinila beskrajno ružnom
nije on bio spreman na radikalne poteze ili takvo što
ali mogao je sebe zamisliti u kaznionici
kako robija zbog zločina iz strasti
zamišljati sebe u zatvoru
činilo se kao izlaz
TOČNO TAKAV
recimo
vozi se tramvajem
vidi čovjeka sa slušalicama
i zamišlja kako ga trese struja
zatim je na poslovnom sastanku
s debelom svinjom
i zamišlja kako bi bilo da su u seksualnom odnosu
oni i svinja
dok razgovara s pristojnom starijom susjedom
razmišlja kako bi bilo da joj odvali šamarčinu
ili recimo dok na kasi plaća namirnice
točno zna gdje se nalaze seksualni organi
prodavačice
nikome o ovome ne priča
teško je sve to podnijeti
on je svatko od nas
ponekad
ili ne
točnije bi bilo reći
on je kao neki od nas ponekad
samo što on to ne zna
takve misli se ne dijele