S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih.

 

Otprilike u smislu revolucije koja teče i koja je išla u širinu. Izlišno je, naravno, i napominjati kako je u ideološkoj pozadini svake zamisli dubinskih reformi sustava uvijek ležala ideja apsolutizacije tržišta, komercijalizacije znanosti i želja za opsežnim budžetskim uštedama. Ukratko, ideja čistog ideološkog neoliberalizma.

S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih

 

Posljednji napor poduzet u tom smjeru, pod naslovom ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“, predstavljen je u velikom intervjuu voditelja radne grupe za njezinu izradu prof. dr. sc. Nevena Budaka u Jutarnjem listu od 18. ožujka. Iz onoga što je u tom razgovoru predstavljeno kao poželjna vizija budućeg razvoja znanosti izvjesno je kako će ključne posljedice usvajanja tog dokumenta biti otupljivanje kritičke svijesti i poticanje mediokritetstva. Koliko god ovakav zaključak izgledao na prvi pogled presmion i radikalan, on je nažalost itekako realan. Neovisno o tome što zakonodavci možda i nisu do kraja svjesni vlastitih učinaka. Što nam dakle nudi nova ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“?

 

Prva dubiozna stvar s kojom se u njoj susrećemo leži u informaciji o upisnim kvotama. Neven Budak tako tvrdi: ‘‘U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego još možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije završenih srednjoškolaca, to bi još uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učilišta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljšati kvalitetu na održivim programima.“

 

Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage. Ovaj zaključak dodatno je potenciran i činjenicom da je i u tom razgovoru iznova naglašeno nezadovoljstvo velikim brojem visokoobrazovanih iz područja društveno-humanističkih znanosti, posebno u odnosu prema drugim znanstvenim područjima.

Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage

 

To nezadovoljstvo objašnjeno je činjenicom da za te ljude nema posla, a ujedno je problem našeg obrazovnog sustava što se ne bavi poticanjem cjelovitog holističkog razvoja osobe, što je svojim sadržajima i pristupima uvelike odvojen od stvarnosti, što nedostatno potiče razvoj viših kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti rješavanja problema. Uvažavajući tu Budakovu tvrdnju, prosto je nevjerovatno kako on u njoj ne nalazi ništa kontardiktorno u odnosu na želju za redukcijom kapaciteta na društveno-humanističkim studijima.

 

Ne postoji, naime, nijedan suvisao razlog kojim bi se mogla osporiti tvrdnja kako upravo društveno-humanistički studiji pomažu u razvoju cjelovitog holističkog razvoja osobe i kognitivnih procesa. Štoviše, teško bismo mogli zamisliti ijedno mjesto na kojem bi se potpunije razvijala kritička svijest prema društvenoj stvarnosti i potreba za mijenjanjem zatečenih odnosa. To se naravno ne može postići nekvalitetnim društveno-humanističkim studijima, odnosno tvrdnjom kako imamo previše zaposlenih u obrazovnom sustavu, pa i u visokom obrazovanju imamo puno viškova. Ako imamo tako puno studijskih programa, onda imamo i višak profesora. I tu bi se dalo uštedjeti, kao i u raznim segmentima u cijelome sustavu.

 

Kako se ta izjava izravno nadovezuje na prije spomenutu koncentraciju kadrova, lako možemo zaključiti da odjednom za stalno zaposlene unutar sustava ne vrijedi potreba za kompeticijom, izvrsnošću i sposobnošću da se prilagode tržištu rada. Kako, naime, pomiriti činjenicu koncentracije kvalitete i rješavanja viškova s idejom selekcije najinovativnijih Budak nije objasnio.

Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje

 

Još manje je objašnjiva potreba da se upisne kvote smanje na razinu od 60-70% u odnosu na broj završenih maturanata. Čemu onda potreba za uvođenjem jedinstvenog bolonjskog sustava unutar sveučilišnog sustava Europske unije te čemu nastojanja za usavršavanjem sustava znanosti ako očito ne planiramo doseći razinu kvalitete koja će privlačiti brojne studente iz ostalih zemalja Europske unije.

 

Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje.

 

Nešto poput rječnika partijskih aparatčika iz osamdesetih godina. No ono što nam je ovdje zanimljivije je činjenica da i današnji nositelji ideološkog liberalizma i njegovih ispraznosti, jednako kao i ondašnji ideolozi, vjeruju u neupitnost vlastitih teza i vječnost takvih idejnih postavki. Kao da ih povijest ničemu nije naučila.

 

Pri svemu tome je najžalosnija činjenica da je sve skupa uglavnom motivirano željom za uštedama u javnom sektoru. Kao da novac uložen u sustav znanosti i obrazovanja ikada može biti uludo utrošen i kao da svaki pojedinac ne bi trebao imati zajamčeno najbolje obrazovanje iz svih područja znanosti, neovisno o stanju na tržištu rada. Da se poslužimo starim revolucionarnim uzvikom: Znanje nije roba.