Jedna od najljepših knjižnica u kojoj sam bio je ona u École nationale de la France d’Outre-Mer. Mirišu knjige, studenti čitaju, na kavi se okupljaju ljudi sa svih strana svijeta. Proveo sam tamo nekoliko sjajnih mjeseci, upoznao fascinantne ljude, pretežno iz Afrike. koji su smišljali urote protiv svoje korumpirane vlasti. [Read more…]
“Otmica” oprečnih nadanja
(Opaska uredništva: naš komentator je na zasluženom odmoru. Stoga ponavljamo kritiku jednog od po našem sudu boljih filmova iz njegova repertoara).
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. [Read more…]
“Otmica” oprečnih nadanja
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. Iako je nemoguće oprijeti se potrebi za uspoređivanjem ovog razmjerno skromno produciranog djela male nacionalne kinematografije s tim blockbusterom napravljenim za globalno tržište, Otmica je autentičan, zaokružen film po sebi, i zaslužuje da ga se tako i doživi. Ovom opasnom pučinom valja zaploviti bez Toma Hanksa, i za kormilom i u mislima.
Pri spomenu opreka ne mislim toliko na ključnu – opreku između otmičara i otetih – koliko na one pritajenije koje autor Tobias Lindholm (dosad najpoznatiji kao scenarist filmova Thomasa Vinterberga, suosnivača Dogme, i cijenjene serije Borgen) znalački izvodi na vidjelo: na opreku između intelektualnog i iskustvenog proživljavanja otmice, na opreku između potrebe za nadjačavanjem i potrebe za preživljavanjem, na opreku između suštinske ljudskosti u svakome od nas i društvenih sila koje ju uvjetuju i time neizbježno guše.
A sve je postavljeno krajnje jednostavno.
Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal otmičarskog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu
Figure na ploči su Mikkel Hartmann, kuhar danskog teretnog broda Rozen na putu prema Indiji, te Peter Ludvigsen, predsjednik uprave brodarske tvrtke za koju brod plovi. Kuhar je puslica od čovjeka – krupan mladić od tridesetak godina, srdačan prema posadi za koju nastoji spremati gurmanske užitke i, usprkos mornarskom pozivu, posve kućevna osoba koja živi za kratkotrajne pozive supruzi i kćeri preko satelitskog telefona. Predsjednik je, pak, vrhunski taktičar koji svojoj kompaniji uspijeva prištedjeti milijune dolara jer mu je u pregovaračkom umijeću malotko ravan.
Njih će se dvojica zateći na suprotnim stranama otmice.
Sâm čin otimanja ne vidimo: Somalci s kalašnjikovima u jednom trenutku na brodu jesu, a u drugom nisu. Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal tog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu. Obojica učine ono najpametnije što u danom trenutku mogu. Mikkel pristane na sve što se od njega traži – prije svega, da spravi obrok gladnim piratima – ali iskoristi trenutak nepažnje otmičara da od njih sakrije vjenčani prsten, tu jednu svetinju koju sa sobom ima. Peter pusti sva ostala zaduženja, pozove stručnjaka za pregovaranje i posveti se dugom procesu nadmudrivanja s amorfnim antagonistom: ni u jednom trenutku s druge strane nisu somalske bande, nego tek Omar, njihov glasnogovornik na brodu koji za sebe tvrdi da uopće nije pirat, nego samo prevoditelj.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost
Dok Peter troši dane, pa tjedne, pa mjesece u nastojanjima da ekstremnom pregovaračkom taktikom drastično umanji cijenu otkupa broda – jer Rozen je staro plovilo čija cijena nipošto ne može opravdati početni iznos od petnaest milijuna dolara koji je Omar zatražio – Mikkel je prisiljen na boravak u skučenoj kabini sa samo dvojicom kolega. Jedva uspijevajući ostvariti elementarnu komunikaciju s piratima koji ga nadziru dok kuha, on živi u potpunom neznanju o širim okolnostima u kojima se nalazi: jedina su mu stvarnost četiri tijesna zida, bolesni kapetan kojega oblijeću muhe i posuda za nuždu koja nesnosno smrdi. Bilo kakva intelektualizacija tog iskustva jednostavno nije moguća. Valja ga stoički trpjeti dokle god bude trajalo: budući da ljudski racio jednostavno nije ustrojen tako da podnosi nedaće koje nemaju rok trajanja, a svakog bi trenutka mogle imati smrtne posljedice, u Mikkelu se polako rađa PTSP.
Igra živaca polako odnosi svoj danak i na Petera, ojedajući mu racionalnu – a potom i fizičku – vanjštinu. On počinje spavati u uredu, gubiti živce pred više nego obzirnom suprugom, inatiti se kolegama. Potreba da intelektualno nadigra suparnika pritom nadjačava sve realne parametre financijske sposobnosti tvrtke. Za Petera je to čak i više nego pitanje ponosa i inata: to je pitanje cijelog njegova identiteta. Konstitucija mu ne dopušta popustiti više nego što umno zna da je neophodno, ne odigrati partiju velemajstorski do kraja.
“Otmica” doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena
Lindholm uzima dovoljno vremena da svaka od ovih sastavnica njegove priče polako sjedne na mjesto, da je gledatelj ne samo opazi, nego i doživi; zatim polako počinje pojačavati dramske akcente. Mikkel i njegova dva supatnika napokon bivaju pušteni na palubu i, opijeni svježim zrakom, proživljavaju katartičan trenutak ulova svježe ribe udicom – časoviti ushit koji briše sve razlike između njih i somalskih otmičara, već jednako iznurenih nesagledivom svakodnevicom. I jedni i drugi na trenutak opaze ono što im je zajedničko kao ljudima koji samo rade ono što im drugi nalažu, prije nego što trenutak prođe i zavlada još crnji mrak.
Stvarna katarza filma upravo je nesnosna i kao doživljaj po sebi, i kao skup implikacija koje sa sobom nosi: posljedice, upravo razorne, koje Peterovo taktiziranje – inače neuspješno sve dok nije, na nagovor kolege, uključilo makar i hinjenu sastavnicu emotivne ljudskosti – ostavlja na Mikkela. Nisu morale biti takve, što je najgore i najnepodnošljivije, ma koliko da u retrospekciji izgledaju neizbježno. Lindholm u Otmici doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film – a napose danski film, svakako u djelima Dogme, ali i mnogo šire – odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena.
Kažem, mogućeg, jer Otmica nije ekranizacija nekog stvarnog događaja, ma koliko da je priča nadahnuta stvarnim otmicama danskih brodova Danica White i CEC Future prije pet-šest godina. Lindholm pojmu tih događaja pristupa snagom stvarnog dramatičara i od njega tvori zaokruženo djelo, neopterećeno odnosom prema rekonstruiranom dokumentarizmu.
Sve usporedbe s Kapetanom Phillipsom, tako, moraju ići u prilog ovome djelu: filmu zemlje koja nema najmoćniju silu svijeta – mornaričku kao i kinematografsku – kojom bi razriješila krize i priče o njima, filmu zemlje koja je navikla duboko promišljati iskustva koja prolazi i suočavati se sa spoznajama do kojih pritom dolazi. Ovo pametno, pošteno i potresno djelo u isti mah uspostavlja Tobiasa Lindholma kao velika talenta na europskoj sceni, te opravdava status danske kinematografije kao jedne od najozbiljnijih nacionalnih na svijetu, od čijeg se cijelog strukturnog ustroja itekako isplati učiti – jer Otmica, ma kako snažno autorsko djelo bila, nije nastala u vakuumu, već je plod majstorski postavljenog sustava koji se njome iznova dokazuje.
Pusićkin antidepresiv
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovno aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’, i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. Uzalud mu ono što je napravio dobro, pamti se samo loše, a danas kad je stranka bez njega uspjela popraviti rejting i uspostaviti novu unutarnju ravnotežu, njegova taktika izokolnih, ali ofenzivnih priprema za preuzimanje vlasti odbijena je u samom začetku.
Čačić više nikad neće biti u vrhu HNS-a, riječi su Vesne Pusić, što su ih prenijeli gotovo svi mediji. I to je doista bio neobičan obračun, u kojem jedna strana progovara izravno, iz vrha vlasti, a druga samo preko kamufliranih medijskih izvora, samo preko posrednika i praktički iz zatvora. No Radimir Čačić još uvijek ima takvu snagu da čak i s velike udaljenosti i iza zatvorskih zidova izaziva nervozu u stranci, što je medijima, naravno, zanimljivo.
U sjeni tog atipičnog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna druga izjava predsjednice HNS-a i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić. Vesna Pusić prva je političarka iz koalicije na vlasti koja je priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova vladanja u fazi teške depresije. Ona je prva atmosferu depresije okarakterizirala kao krajnje opasnu. Vesna Pusić prva je od političara rekla da Hrvatsku mora iz depresije izbaviti Vlada, da je to “zadatak i odgovornost“ vladajućih.
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovo aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’ i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. U sjeni tog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna važnija poruka Vesne Pusić. Ona je prva od vladajućih priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova mandata u opasnoj depresiji i da je izvlačenje društva iz tog stanja posao Vlade
Taj njezin istup izdvaja se od većine ostalih. Kao da se drže PR-ovskih naputaka, vladajući u pravilu izbjegavaju govoriti o dominaciji pesimizma i beznađa. Pojedini ministri i sami su najavljivali crne dane, te su i sami poticali depresiju. Nitko još nije rekao da se ta atmosfera mora preokrenuti jer je to preduvjet izlaska iz krize i da je buđenje optimizma posao politike.
Koliko je to potrebno društvu, vidi se po tome kako se dočekuje i najmanji pozitivan pomak u pokazateljima o kretanju gospodarstva. Ovog tjedna takav smo primjer imali s informacijom o povećanju potrošnje u studenom prošle godine. Prognoze stručnjaka svodile su se na to da će potrošnja nastaviti padati, a službena statistika sve iznenađuje podatkom da je promet na malo realno porastao jedan posto.
Hrvatska ima dvije opcije: čekati da za nekoliko mjeseci ili tek krajem godine kapne još kakav pozitivan pokazatelj pa na temelju toga postupno, mic po mic, suzbijati pesimizam ili se postaviti aktivno, pa javnosti ponuditi okvir budućih poteza Vlade koji će probuditi optimizam u kratkom roku.
Vesna Pusić smatra da Vlada mora napraviti ono drugo i zbog toga gura što skoriji sastanak koalicijskih partnera. Također, ona smatra da je transformacija kolektivnog pesimizma u atmosferu optimizma još uvijek moguća, da je se može izvesti još u ovom mandatu i da je sada pravi trenutak. Jasno, takav pokušaj iziskuje pripreme svih koalicijskih partnera, spremnost na dugi razgovor i utvrđivanje nove zajedničke platforme uvjerljiva sadržaja, koji će na uvjerljiv način biti predstavljen poslovnoj zajednici i građanima.
Uobičajena pesimistička pozicija odgovorila bi da je to “mission impossible“. Šestomjesečno iskustvo s članstvom u Europskoj uniji kazuje međutim da probleme u Hrvatskoj neće rješavati nitko izvana. Bruxellesu je dovoljno da Hrvatska ne postane Grčka, a to što će u krizi stagnirati, Europi je nevažno.
Isto je tako jasno da izlaz iz stagnacije neće donijeti samo veliki infrastrukturni projekti u najavama, niti restrukturiranje velikih državnih sustava i privatizacija. Hrvatska jednostavno mora preokrenuti situaciju u kojoj se gotovo ništa ne isplati proizvoditi, niti se u išta isplati ulagati.
I kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u. Inzistiranje na konkretnom planu za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije
Nema druge, zaključuje Vesna Pusić i kandidira nekoliko tema koje bi Kukuriku koalicija mogla građanima predstaviti kao svoje prioritete do kraja mandata. To su, recimo, pojeftinjenje plina za građane i industriju te Strategija razvoja industrije koja bi dovela do veće proizvodnje i izvoza. Da nije navela ništa drugo, već to bi za oblikovanje pozitivne poduzetničke klime bilo puno. Sjetimo se samo koliko je industrijske proizvodnje propalo u konkurentskoj borbi zbog skupih energenata i koliko je tvornica zatvoreno jer su vlade od sredine 90-ih puštale taj segment gospodarstva niz vodu, vjerujući da će doći neki novi, veliki strani ulagači. I došli su, ali uglavnom trgovci.
S obzirom na to da šefovi vladajućih stranaka ni jednom u dvije godine nisu u punom sastavu rekapitulirali dosadašnje rezultate i promašaje, inzistiranje Vesne Pusić na takvu sastanku, koji će također postaviti iduće, ali mjerljive ciljeve, SDP-ovcima ide pomalo na živce. Sve skupa možda djeluje kao Pusićkina hiperaktivnost.
Njezino inzistiranje, međutim, potpuno je u okviru HNS-ove uloge u koaliciji, koju ona forsira otkako je nakon Čačića preuzela vođenje stranke. Točno je da se HNS u nekoliko navrata suprotstavio namjerama SDP-ovih ministara te da je praktički blokirao nove promjene u poreznom sustavu do kraja mandata. HNS je to međutim izveo na vrlo odmjeren način. Odgovaranjem SDP-a od uvođenja novih poreza, HNS je učinio dobro i za sebe i za SDP.
HNS je imao izdvojeno mišljenje i kad je počelo odugovlačenje s postupkom oko izručenja Perkovića. Kasnije se pokazalo da se s odugovlačenjem nije ništa postiglo, što znači da je HNS bio u pravu. No i kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u.
Inzistiranje na konkretnom popisu ciljeva za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije.