Kao što sam najavio, mislio sam da bi se bilo dobro u povodu desete godišnjice postojanja Autografa (petak 13. listopada) oglasiti i nakon obljetnice, još jednom. To činim ovom kolumnom. Posuđujem, najprije, po jednu rečenicu iz iskaza kojeg su dali naši kolumnisti, njih dvadeset i šestero te jednog kolege iz druge redakcije kojeg zaista iznimno cijenim (kompletne njihove iskaze možete pročitati u rubrici Odjeci). Nakon toga, iznijet ću svoj osvrt. [Read more…]
Zar da se mi pomirimo s time da dovijeka u mraku umiremo?
San o svjetlu
Naša zemlja je zabit, turoban kraj
ništa veliko
tu dugo ne raste ona čovjeku ne pruža
zadovoljstva nikakvih udobnosti
u njoj se uvijek kinjilo glađu, mučilo
i ubijalo radom
i na druge načine [Read more…]
Seid Serdarević, čovjek kod kojeg izlaze knjige
Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka. [Read more…]
Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše
U nakladi Umjetničke organizacije Knjigohvat iz Varaždina prije dva mjeseca objavljena je knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune”. Imao sam tu knjigu u rukama i dok sam prošlog tjedna pisao kolumnu posvećenu preminulom Jakši Kušanu koji je desetljećima u Londonu uređivao i izdavao hrvatski emigrantski časopis “Nova Hrvatska”. [Read more…]
Koga pozvati na vojnu paradu?
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Hrvatska zajebavanja
BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
ETO VAM VAŠIH JUNAKA
Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali u činovima.
Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti: nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi drugi smo pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih Ijudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa
Oni su veseli kurvini sinovi.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
PS: ”Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju” (Miljenko Jergović). Ja ću iz Hrvatske otići da bih zajebavao Borisa Marunu. A on to neće primjetiti jer je mrtav. I ja bih volio da me nema. Da mogu otići sa ovoga svijeta. Jer ne volim zajebavati. Ali Borisa ću morati. Ne bih li stvorio famu da sam ipak živ. Vaš, Drago Pilsel.
Zašto sam se razgolitio
U petak, nešto prije 12 sati, stigao sam, sa nemalim uzbuđenjem, na parkiralište ispred štamparije i skladišta izdavačkog poduzeća Profil koje je, zahvaljujući dobroj volji, a možda i dobrom njuhu Danijela Žderića za priču koju mnogi iščekuju pročitati, upravo dan ranije dovršilo tiskanje mojega prvog romana. Prije nego što sam krenuo pokupiti primjerke knjige koji mi pripadaju sjedio sam nekoliko minuta u autu u tišini, zatvorenih očiju, slušajući kako mećava udara na prozore vozila, ali sam, i više od toga, slušao glas srca i savjesti.
Naime, vrtjela mi se slika kako sam, prije početka pisanja prve redove knjige, koju je moj urednik i dobar drug Miljenko Jergović nazvao ”Argentinski roman”, a taman sam bio pročitao roman ”Bijeli zamak” Orhana Pamuka, u bilježnicu s kojom uvijek putujem, napisao da ne mogu pobjeći od glasa savjesti i od činjenice da je zaljubljeni mladić, pun očekivanja i dobrih nakana u svijetu potrebitih i siromašnih, mladić koji je nekad bio u mojoj koži, taj isti mladić koji, izranjajući iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života, u ovo gluho doba noći (moje duše, razumije se) vjeruje da ovo ne piše samo za sebe. Da, bilo je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mi je naložio da se ispovjedim i razgolitim.
Evo zašto.
U mom prvom romanu će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene
“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima knjige postati jasno kasnije, kako budu čitali) – nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti.
Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.
Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko od sada budem drugačiji. I ukoliko i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomogne u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće
U rukama ćete, ako knjigu nabavite, imati moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelj europskih naroda.
Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja.
Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.
A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam – za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojem želim svjedočiti ovom knjigom – odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti odredbe hrvatskog Ustava.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam stoga otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.
Moj je cilj bio probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.
Eto, zato sam se razgolitio: da pomognem, ako je moguće i ako se ta milost dogodi, svima onima koji su u zabludi, jer vjerujem u kategorički imperativ suočavanja s prošlošću, napuštanja mitova i nacionalizma, dijaloga, ekumenizma, praštanja i suživota.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam, stoga, otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest.
Da tomu nije tako, ne bih se lavovski borio da održim ovaj portal na životu, što ne znači i da ću u tome uspjeti. Jer sve, na kraju krajeva, ovisi o vama: hoćete li nam pomoći donacijama, hoćete li nas preporučivati prijateljima i znancima, cijenite li ono što radimo i, jer se i o tome radi, vjerujete li da možemo bolje živjeti, da smo zaslužili bolje?
Ja u to vjerujem. I zato vas molim da pročitate moj roman. Hvala. Mir i radost. Dobrota vaša neka vas prati.